Књижевне новине

v

„Via. | ro NO Sak M 7 7 · w keal) ć a NOĆ a Y-9 ı j S! NA 0 ŽVPN Te M. oi . i aaa

|F Way ya ZO 3, a # FROa ae Ka 7 - povag Ad \.JM

“La

Tokom XV " XVI veka točak azvoja novih sredstava proizvodnje i, 358) BE Plima u tesnoj vezi, novog, kapita| ___veliko] 'inom napred. Mlinarstvo, i | iceleštvo., ŠaaovničaPatvo, optičarstvo, ____maročito metalurgija i uopšte tehnika | Mrenula je krupnim koracima. |. Sa tim se morala u rukama Koperika, Galileja, Vieta, Nepera i tolikih "ugih prirodna nauka naglo razviti i

Jumbov kompas, durbin i smelost kojima će biti otkrivena kugla zemljina

izvor bezmeme pljačke kojima će evropska buržoazija izvršiti svoju besomučnu, krvavu, zaista varvarsku prvobitnu sakumulaciju kapitala, već i mov pogled na e#vet, revolucionarnu filozofiju prirode, nov pogled revolucioarnih mas: čovečanstva na zemljinu lanetu i njena mesto u vaseljeni. Srednjevekovna nepomična bibliska pogača, koja je bila delo ruku božijih i centar sveta, nepobitno &e otkrila | | kao sferidna planeta, spljoštena na __ polovima čijim okretanjem oko sebe _ same nastajali su đani i noći, a oko ___ Sunca godišnja, doba. Zemlja je neo___Gporno postala jedno od bezbrojnih ____mebeskih tela, koje se Rkretalo po ____ određenim prirodnim zakonima, kao i ___Gva druga tela na samoj zemlji. U ____maparu stvaranja mašina (tih novih, _ razvoju proizvodnje i mlađoji buržoa__ ziji neophodnih sredstava proizvod1 nje) rodila se u pretsobljima manufaktura, kao što je Engels primetio, mehanika, — ta prirodna nauka koja će avajim zakonima biti jedan od _ potstreka i osnova za stvaranje meha" nicističkog materiialističkog nn svef, mehanicistiMe materijalističke filozofije, toga grubog ubojitog = ružja kojim će sops!venica manufakfura, mla34n buržanzija postaviti svoj filozofski front prema frontu reakcioname, feudalne, crkvene skolastike. Jer, ve» u mnogome trošni feudaligam držao se uglavnom samom svojom Wičmom, crkvenim feudalizmom i crkvenom »duhovnom diktaturom«, pa se radilo o tome da je novi polet privredneg, naučnog i uopšt" kulturnog razvoja imao pred sobom neodložan i sudbonosan zadatak da pre svega CTkvoenu kičmu feudalizma i njenu »duhovnu diktaturu« slomi, a to je mogao jedino „novim revolucionarnim, aniiskolastičkim, antidogmatičkim filozofskim pogledom ma svet, te je ni| kla nasuprat skolastici »sluškinji teoJogije« moćna revolucionarma filozofi ja prirođe Renesansa i, kako je Tngel» na prvim stranicama svoje Dijalektike prirode rekao: »Duhovna diktatura crkve je bila "lomljena«. | U borbi protivu crkvene »đuhovne i đik'ature« i đogmaftizma izrastaće re| | ___nesansna revolucionarna filozofija prirođe (naturfilozofija) od Davinčija i Puaracelza do Telezija i Pranje Petrića raznim.. putevima idući i raznim taktikama &e služeći, ali sa Đorđdanom ĐBrunom i Lučilijem Vaninijem posta| __će otvoren, smeo, vihcrovit, herojski | juriš, koji vodi na lo:naču, ali pobeđu:e. Renesansna revolucionarna filozofija prirode uopšte, a Brunova naročito, maćan je odraz brojnih &eljačkih buna i prvih buržoaskih revolucija koje su tokom XVI veka već duboko potresle Evropu, sa Reformacijom već nalomile na nekoliko mesta cr| kvenu kičmu feuđalizma i holand“skom buržoaskom revolucijom &tvorile prvu buržoasku republiku. Bruno i Vanini su oni, po rečima Engelsovim, »džinovi učenosti, duha i karaktera« čija revolucionarna filozofija je bila odjek i oružje prve revolucionarne lomliave koja je tokom XVI-og veka stvorila prve pukotine u frontu &vetskog feudalizma. Život i filozofija ova dva izvanredna duha * neustrašiva borca bili su svest i oružje i drugovi u borbi tolikih Toma Mincera i Matija Gubaca oji 6u goreli na inkvizitorskim „lomačama širom 'Bvrope XVI veka. ' Ustsanovivši 1542 rimsku inkviziciju po ugledu na špansku, papa Pavle · III se beše sa svojom krvavom »duhovnom Ciktaturom« nadneo nad sirotinjskom kolevkom Đordana Bruna pre nego što se ovaj beše i rodio, A rodio se 1548 kaa đete nekog vojnika u gradiću Noli pokraj Neapolja. Kao de= čak ušao je u dominikanski manastir, gde je postao i monah; ali čedo siro> tinje, „. izvanredno živ i darovit duh, ___stekavši široku kulturu retkag poznavaocn antičke misli, renesansne filozoflje prirode i savremene prirodne nauke, oan već kao monah piše vrlo 8lo| bodne sonete i nebogobojažljive satire, ____hao što je Nojev kovčeg kojima se o» bara na dogmatičko mračnjaštvo i sva ko šuievorje. I kao da je u manastir ___Uušao da bi poznao i razotkrio &vu glu___post praznog skolastičkog dogmatizma ___ i Svu parazitsku Jenjost mpopovskih »besposličara« i »šarlatana«, kako ih je on zvao, Bruno već u samom manastiru oštrim svojim &atiričnim &tihovi___ma počinje po njima da šiba, Zato već ___u svojoj 27-oj godini biva od Inkvizi= cije optužen da je jeretik, te se &klaja iz manastira. ___Ali se ne sklanja da bi 66 sklonio, yeć, zbacivši mantiju, polazi u svet u kojem se od Holandije i Španije do Ttalije kroz XVI vek neprekidno "Ra za drugim puše desetinama hijađa lcmača, — polazi da otvoreno _ razvija i razbuktava revolucionarni duh Evrope. Ali, korenit u svojoj re= | voluecionarnosti, on već u samoj protestaniskoj Ženevi pada u zatvar. Hol_ bah je duhovito primetio đa bi Brunu svi popovi sveta možđa i oprostili njegovu antiskolastičku uništavajuću kri» | fiku, ali inu nikako nisu mogli oprostiti to što je on tvrđio da se »niskost popovskih kospošličara« može iz &veta ukloniti samo oduzimanjem crkvenih || mananstirskih imanža i predavanjem imanja narođu, Razumljivo je onda o je Bruna hapsila i kalvinjstička ORO ; :

jeargke, Bruno, j 3 u 'Tuluzu, a

38% MMA %

ti mladoj buržoaziji ne samo Ko-'

_ Mu njenoj celini, to ogromno tržište i .

prvih:

pogleđa ·

___- S

zatim u Pariz, gde 1579 godine, zahva=– ljujući svojoj izvanrednoj učenosti i pravoj neustrašivosti postaje čak i nastavnik na Sorboni, u tome osinjaku »crkvene duhovne diktature« i feudalnog mističkog dđogmatizma. Tu on piše iobjavljuje svoju komediju II cande"Jajo (Svećar) kojom nemilosrdno šiba po svim sujeverjima od bigotne mistike do alhemije i astrologije,

Razumljivo je da se nije mogao duEo u Parizu održati, te je 1583 prešao u Englesxu gde je i napisao glavna svoja dela iz filozofije prirođe — O uzroku, principu i jednom« i »O besskrajnom, vasioni i svetovima« i iz etike »Izgonjenje triumfujuće zveri« i »O herojskim oduševljer.jima«, Međutim, feudalna reakcija Engleske mu je ubrza uskratila njegova predavanja na Oksfordskom univerzitetu, a zatim ga je, i pored pratekcije slobodoumnog francuskog ambasadora na engleskom dvoru, Mišela od Kastelnove, prognala iz EBnzleske.

Progna” otuda, Bruno u Parizu organizuje 1586 veliku javnu raspravu sa skolastičkim dogmatičarima, raspravu na osnovu kratkih teza koje je u *u svrhu objavio u okviru jedne folio stranice i koje “e ostati sažet i najpotpuniji izraz njegovog shvatanja sveta, a koje se dele u tri odeljka od kojih nijedan nije posvećen nikakvom bogu, već nose naslov» »O prirodi, »O vaseljeni« i »O svetu«. .

Ovo je potučene skolastike moglo, razume se, samo još većma ražestiti, te se Bruno mora skloniti u Nemačku, Marburg, Vitemberg, a zatim ·u Prag, Helmštat, Frankfurt itd.

No i nma feudalna reakcija nije votrenog borca ostavljala na miru, tako da se 1502 Bruno prevario i na poziv „gaspara „Močeniga, koji mu je obećavao svu bezbednost, Vvratio se u Italiju. Ali već 23 maja iste godine Tnkvizicija se Bruna dočepala i godinama ga najgroznije mučila. Ali za osam godina jezovita zatvora i najtežih muka Bruno se herojski držao i ni jednog jedinog svog uverenja se nije odrekao. Naprotiv, kad mu je na lamači 17 februara 1600 godine presuda izricana, Bruna je svojim crkvenim · i feudalnim sudijama doviknuo: »Vi presudu izričete sa većim strahom, nego što je ja slušam!« A da ga se mraŠna i krvava reakcija Vatikana ne samo onda bojala te i sam pepeo Brunove lomače na ave četiri strane veta razvejala da ga revolucionarni borci za istinu i slobođu ne bi u amajlijama kao borbeno znamenje nosili, već đa ga se i današnjeg dana boji, imamo jasan dokaz u tome što vatikanska arhiva budno od sve javnosti čuva nekad uzapćene Brunove rukopise i među njima delo Delle sette ati Hberali (O sedam zanata) koje je Bruna toliko želeo da objavi, dok je poslednjih godina u Nemačkoj bio. Uskraćujući javnosti i krijući od nje i danas Brunove rukopise, to nasleđe čitavog slobadarskoz, naprednog „čovečanstva, Vatikan priznaje da se- reakcionarni zločinac boji svoje žrtve i danas kao i 1600 kad je svoju herojsku žrtvu &paljivao na Cvetnome trgu u Rimu,

Međutim Đorđamo Bruno, revolucio• narni borac i mislilac koji je shvatia čitav ljudski život kao »rat« za iskorenjivanje »besposličara«, »dogmatika« i »šarlatana« koji žive na tuđ račun, — taj Đorđano Bruno koji je shvatio da sam ljudski život »mora. potući niskost besposličara« i da trud,

„istina i slobođa moraju pobediti, živi

i večit je u svemu što je napredno u čovečanstvu, Sve napredno se i danas divi ı ponosi Brunom koji je u dimu hiljada evropskih lomača našao znanja, svesti i hrabrosti da istinom zao» štremim, moćnim, ubistvenim sarkazrnima ošine po nađuvenim a praznim i lažnim šablonima i dogmama »duhovne diktature« crkvene feudalne reak• cije, Pljuštali gu njegovi nemilosrdni sarkazmi po poapovskim »trutovima« i »šarlatanima«, i po njihovim dogmama o božanskom proviđenju, o pričešću, itd. o samom Hrist, kao »bogočoveku«, pišući da se ovaj hrišćanski mit ne razlikuie ad mita o Kentavru koji je za antičke ljude bio pola čovek a pola konj, kao što je za hrišćane Hrist pola bog pola ovek.

Đordan » Bruno se u svima prethodnim. »arg.i.mentima« svojih filozofskih dela javlja kao borac za »slobođu ljudskog duha« i kao oslobodilac »ljudskoga saznanja«, — oslobodilac od zastarlih, smešnih dogmi i šabloma. Za Bruna je sistematska sumnja moćno oružje kojim se svaki može osloboditi svih sujeverja, predrasuda, dogmatičkih skolastika i lažnih auto= riteta, i u stvarima saznanja pribaviti autoriteta jedinom pravom izvoru istine: »umu i slobodnom istraživanju«. A samo saznanje je za njega proces »slo> bodnag istraživanja« koji se 1) začinje čulnim osetima, koji nam pružaju iz mate:ijalnog 6veta ono što je ogra• ničeno i relativno u njemu, 2) prođu= žuje razumom koji rasuđuje i dokazu= je, 3) nastavlja OI koji atkriva ono što je opšte (beskrajnost, supstanciju, suštinu itd.) što 6e čulnim osetima ne bi nikad moglo videti .ni &aznati iako objektivno mnepobitno postoji kao i ono što sama čula neposredno &hvataju, i 4) najzad đuhom obuhvatajući i pojedinačno i opšte, i pojave i suštine, shvata prirodu i istinu na neposređan i živ način kao beskrajan proces. Tako Bruno revolucionarno i kritički izlaže u svome genijalnom delu

»O „beskrajnosti, vaseljeni i svetovi-|

ma« svoje moaterijalističko učenje o saznanju i istini koji su za njega isto tako beskrnjan proces kao što, je beskrajan proceš i sam život &vetova U prirođi, . ; |

Takvo !e Brunovo bitno antiđogma– tičko, anmliskolastičko, antišablonsko, razvojno, revolucionernmo, materijalističko, kritičko učenje o saznanju. koje svojom moćnom konkretnošću lomi ne. Rabi »duhovnu diktaturu« i »dog-~

'

)] UCION ARNI BORAC 1 MISLILAC „IO |DJORDANO?BBUNO | — Povodom tristopedesetogodišnjice njegove herojske

|

· matizam« katoličkog crkvenog feuda-

lizma, već i svih budućih papa koje se mogu javiti u crkvama, sektama i tiranijama raznih vrsta, Kao takvo Brunaovo filozofsko shvatanje procesa saznanja i istine ulazi u riznicu svekolikog naprednog čovečanstva,

Brunova filozofija je i kao pogled na svet svojim oštrim materijalizmom nepovratno uništavala ne samo hrišćanske crkvene dogme i timr ideološki teško pogađala samu kičmu feudalizma već ji svani prošli i budući dogmatizam uopšte, Kao takva je ona, kao što ćemo videti, odražavala stremljenja i težnje čitavog trećeg staleža i širokih narodnih masa revolucionarno nastrojenih. Ali Brunov materijializam je jmao i svoje naličje, svoju drugu stra> nu, kojom je i tipično buržoasko učenje, monadološki muetafizički 6istem koji beskrajni svet vidi kao skup bezbroja beskrajno malih, neprotežnih atoma ti. monadđa, koje su sama beskrajna vaseljena ali u beskrajno malom, i sve međusobno jednake i slobodne, i avaka i materija i đuh, i svet i božanstvo za sebe, — vema &lika buržoaskog individualizma. U tome smislu je Bruno u svojim pariskim tezama, govoreći o »materijalnim prin-• cipima« identifikovao »zemlja, ili atomi.. ili o.ean, duh ili vazduh, ili nebo, ili nebeski svod«, pa su monađe iz kojih se svet sastoji i materijalne i duhovne. Te će Bruno obogotvoriti prirođu i u njoj obogotvoriti čoveka i odraziti čak i tipičn: buržoaski fetišizam robe, obogotvoriti čak i stvari pišući u svame delu »Izgonjenje triumfujuće zveri«: »Priroda je bog u stvarima«, pa sa ovo može shvatiti u prene= senom smislu, spinozistički pre Spinoze, da je eupstancija, materija, prirođa ta koja kao bog postoji i deluje u svim stvarima, kao što to Bruno i pokazuje mnogim svojim stranicama, ali se ovo može &hvatiti i metafizički, kako to u svojoj monađologiji Bruno i shvata, đa samo duhovno božanstvo deluje u svemu, od prirodne celine do samih beskrajno malih čestica &veta u

- kojima se takođe celo ogleđa i sve me>

đusobno izjednačuje. Jasno je da se ovom drugom muetafizičkom svojom stranom, Brunova filozofija prirode tipično buržoaski, metafizički ograničava u svome materijalizmu i nedosledno postavlja još i kao idealistička mistika u kojoj su monađe jednake, slobodne )bratske „istovetne &estre, baš puna metafizičko ovaploćenje bur> žoaskih individualističkih revolucionamih principa: sloboda, jednakost i bratstvo,

Ma đa a&u i Bama ova metafizička O» graničenja relativno napredna i ob= jektivno „revolucionarna prema feu» dalnoj dogmatičkoj &kolastičkoj misti= ci sa bogom, sinom svetim đuhom, anđelima, svecima, papama, patrijarsima, popovima, otkrovenjima i svetim tajnama, Brunova naturfilozofija je bitno delotvoma svojim materijalizmom. Materijalističkom svojom stra= nom: otkriva ona prirođu za jedini mogući i postojeći predmet saznanja i za jedini izvor, tok i utoku svih stvari i svih bića, Bruna se smelo uhvatio u koštac sa onim mestom Aristotelova učenja, na kojem se veliki antički ma-

· terijalist pokolebao i skrenuo u idea»

lizam i za koje se šva arednjevekovna 6&kolastika grčevito držala, — uhvatio se u koštac i poneo sa Aristotelovim razlikovanjem materije kao čiste mo» gućnosti i forme koja kao čisti akt dolazi materiji spolja i u poslednjoj instanci od forme svih formi, od prvog pokretača, od boga, »Smatram, pjše Bruno u dijalogu O uzroku, principu i jednom (Izd. Džentile, knj. I, etr, 233) da eficijentni uzrok stvari koga ti nazivaš opštim imenom priroda, deluje kaa unutrašnji princip, a ne s&poljašnji kako se to dešava pri izradi zanatskih predmeta... Definišući mate» riju, treba reći da je ona stvar iz koje proizilaze sve prirodne vrste.... I po• kazujući 8vu neosnovanost Aristotelovog formalističkog, idealističkog &VOđenja materije na čistu mogućnost i sve aktuelne stvarmosti na formu koja materiji dolazi spolia, na pitanje gde su bile, gde su i gde ć~ biti sve razno» oblične stvzri i sva raznolika bića od zvezda nekretnica da samih ljudskih duhova, Bruno odgovara (str. 286): »U neđrima su materije. Ona, je izvor alttualnosti«. (Sono ne] seno della, materia, Ella č fonte de la attualita.)

Tako sve je materija i sve nastaje iz materije, iz semena stablo, iz stabla klas, iz klasa brašno, iz brašna krv, iz krvi zametak, iz zametka čovek, iz čoveka leš, iz leša zemlja, iz zemlje kamen itd., sve pojedinačne stvari na> staju, menjaju se i nastaju sa svajim posebnim oblicima notičući &a izvora materije uzete u celini, ;

A materija poklapajući se ša vaše> ljenom · svima pojedinačnim &tvari» ma, za Bruna je beskrajna kao što je to uvek bila za ljudsku misao na početku revolucionarnih faza, za Hera» klita i fmpedokla, za Hermesa Tris-

„megistu. a pored Bruna i za Montenja,

Paskala i tolike druge mislioce doba buržoaskih revolucija, Montenj se. u svojim Ogleđima (1580), govoreći o prirođi, priseća: »Trismegist zove božanstvenošću krug čiji centar je svuda, a periferija nigđe.« Bruno će u 8vomo dijalogu ~ uzroku, principu i jednom (1584) reći: »Individualno (nedoeljivo) se ne razlikuje od deljivog, Tajprostije od beskrainog, centar od perilerije,„. · Ako še tačka ne razlikuje od tela, centar od periferije, krajno od beskrajnog, najveće od najmanjeg, možemo sa.

. &lgurnošću tvrditi da je voseljena sva

centar, :}]i da je centar vašeljene svu> da, i da periferije nema nigde, ukoliko bi se razlikovala od centra; ili da je

eriferija svuda, a centra nema ukoli• Ee bi se od nje razlikovaa« (str, 241249), Odavde će Bruno skrenuti u me» tafiziku i svoju monadologiju pa će

identifikovati beskrajno veliko | bes=

krajno malo, prirodu u celini i njene sastavne, nedeljiyo delove, neprotežne

smrti —

' centre, monade; ali će ođavde i mate- '

rijalistički shvatiti dijalektički odnos između prirode i vaseljen» uzete uop= šte u celini svojoj kao materije u dejstvu i oblikovanju, od „pojedinačnih stvari i bića kao oblikovane prirode, te će napraviti razliku između vaseljene kao beskrajne celine koja je aktivna priroda, »priroda koja priroduje« (natu-a naturans) i »prirođovanje prirode« (natura naturata), beskrajnog mnoštva pojedinih stvari i bića iz kojih se prirođa sastoji jer ih je već oblikovala i kroz njih dalje deluje, van njih ne postojeći. Tako se za Bruna priroda odvija i deluje kao dvema &vojim stranama: priroda koja priroaduje i prirada oprirodđovana, beskrajna celina aktivne vaseljene ili materije uzete u svojoj celini i beskrajno mnoštvo pojedinačnih stvari i bića. Te ovde imarno zametak onog rešavanja dijalektičkog problema odnosa opšteg i pojedinačnog koje će se produžiti sa Spinozom i nastaviti tek sa Lenjinom.

Na ovo ne polju razvoja dijalektike Bruno n između opšteg i pojedinačnog, opšta beskrajne prirode i beskraj=nag mnoštva pojedinačnih stvari razlikovati i posebno, bezbojne posebne &vetove u koje se pojedinačne atvari okupljaju i iz kojih se beskrajna vase= ljena sastoji, Priroda, vaseljena je jed„na i beskrajna, Protivurečno bi bilo misliti da se telesnost ! prastomost mogu ma čime graničiti, Prostor se nužno prostire u beskonačnost, a prostornosti nema bez "noga što 6e pro= stire, bez materije, bez vaseljene, bez prirode, te su prirada, vaseljena i pri-

· roda beskrajnost: A u beskrajnoj va~-

seljeni kreće se beskraj od svetova takvih kakav je naš sunčani sistem, i u svakom svetu kreće se beskraj pojedinačnih &tvari kao što su one koje na 6&vojoj Zemlji vidimo.

Ovakav Brunov materijalistički pogled na svet kako materijalnim činjenicama, otkrivenim od savremenih prirodnih nauka, tako i gvozdenom logikom dijalektičke povezanosti i među= sobne uslovljenosti opšteg, pasebnog i pojeđinačnog uništavao je staru Skolastičku dagmu o Zemlji, nepomičnom centru sveta, i čoveku, centru svega što postaji u ograničenoj vaseljeni, koju je stvorio „kojom spolja vlada bog. Govoriti o tome da vaseljena treba da bude ograničena &polja nečim netelesnim i božanskim, znači ne shvatati uopšte šta je granica i ograničenost. Ograničeno je za Bruna relativno, jer u 6vetovima večno pokretnim „nigde nema inepokretne tačke prema kojoj bi se mogle odrediti apsolutne distan= cije i granice, pa je sav prastor i vreme relativnost, — i ta relativnost, odnos jednog prema drugom čini da je jedno ograničeno drugim, ali sve granice i šva ograničenja , kao i sve druge 6uprotnosti slažu se i utapaju u opštem jedinstvu beskrajne prirode, vaseljene ili materije koja deluje i advi% se u svoj njihovoj bezbrojnoj mmo-

ini,

Prvi i osnovni princip, zvao &e on priroda, vaseljena, beskrajnost, ili materija odvija se bezbrojnim svetovima u beskonačnost i nosi sobom suprotnosti kojima deluje, pa i suprotnost nu-= žnosti i slobode. Za Eruna sama unu-– trašnja nužnost prirodnih zakona uzetih u celini beskrajne „prirode jeste sloboda, Jer, nesloboda bi značila biti sprečen ili ograničen kao što je to pojedinačna stvar, a šta može sprečiti beskrajnost koju ništa ne graniči, šta je može sprečiti da se ne odvija nužnošću svojom koja je sama najpunija sloboda?

I kao o nužnosti i slobodi, tako Bru-

no govori o svima suprotnostima koji- .

ma se (u svojoj posebnoj datosti) bezbrojni &vetavi i stvari kreću: o delu i celini, životu i smrti. duhovnosti j telesnosti, itd. Telesnost je na pr. okrenutost van, a duhovnost okrenutost unutra, tako da psihičko jeste svojstvo materije koje se nalazi na raznim 5Vojim stupnjima; tako da je za Bruna duboka psihička razlika između životinja * ijudi nastala zato što su ljudi zadobili »uke, te organe svih organa«, a životinje ostale na svojim šapama i kopitama,

I pored svoga metafizičkog danka što ga je morao platiti tipično buržo•

. askom, rnetafizičkom načinu mišljenja,

koji je bujaa u njegovo vreme (te je materijalnu prirodu sagledavao ne samo kao svet monada, već i u svakom svetu priviđao svetsku .dušu), Bruno borac i mislilac se -vajim borbenim

· materijalizmom približavao dijalekti-

čkom materijalizmu, a najviše svojom borbom protivu svakog „dogmaftizma stojeći čvrsto na stanovištu iskustva i beskrajnog procesa beskrajne materije, a prativu svega konačnog, šablonskog, dogmatičkog.

Stojeći na tome stanovištu procesa, naprednosti, beskrajnosti i mogao se Bruho na lomači osetiti večitim i triumfovati, on filazof avetlosti, nad svo-

. jim popovskim dželatima mračnjaci-

ma. Jer, za njega je beskrajnost sve u svemu, i, kako sve što živi, živi u njoj i njome, to ništa ne može apsolutno umreti; pa i čovek kao takav, kao bes-

. krajni delić prirode, večit je, — večit

je večitošću prirode. Tako večitim se Bruno morao na lomači osetiti kad je u plamenu uskliknuo svoje poslednje velike reči doslednog i herojskog ma-

terijalističkog barca protivu svih uvek ·

zastarelih i skučenih ·'nebesa, đogmi i šablona, a za beskonačnost, beskonačmu borbu i napredak: »Nebesa param i ronim u beskonačnost!« T odavno 6u dogme, n»besa, koja je Bruno svojom oširom materijalističkom mišlju rasporio, ostala za njegovim leđima kao prazna ljuška, a on, »džim učenosti, duha i karaktera«, neustrašivi borac protivu svakag dđogmatizma za koga je jedini mutoritet bila »istinas, sum i istraživanje istine« korača i danas sa nama i koračaće zaist., u beskonačnosšt za svim onim što će biti antiđdogmatičko, stvaralačko, napredno, revolucionarno u čovečanstivu,

<

BROJ }

ROMANSA ŠPANSKE ___ŽANDARMERIJE —_

Federiko GARSIA LORRA

Kljusine su-im crne, potkovice crne. · Ogrtači su*im puni mrlja mastila i voska, Imaju, i zato ne plaču, lobanje od olova.

Kad drumom dolaze kao lak im je duša crna, Noćnici i pogrbljeni kuda prođu, naređuju tišine tamnog pendreka i silnog peska strah. Prolaze, ako im je volja i dočaravaju u glavama ogromne gomile ~” nekakvih revolvera.

Aj, varoši ciganska!

Po uglovima zastave.

Mesec i misirača

8 trešnjama u konzervi.

Aj, varoši ciganska!

Ko te vide, zar te se ne šeća? Varoši bola i mirisa

sa kulama od vanilije,

Kada je stigla noć,

Noć, kakva noćna noć, cigani po kovačnicama kovali su šunca i strelice. Konj jedan smrtno ranjen na svim vratima je zvao, Stakleni petlovi su pevali po Herezu de la Frontera. A go vetar, iznenađen, obilazio je ulicama

po noći, srebrnoj noći, kakvoj noćnoj noći.

Devica i sveti Josip izgubili su kastanjete

i evo ih kod Cigana

da im ih oni nađu.

Devica je obučena

kao načelnikovica.

Sa papirom od čokolade

i ogrlicama od badema. Sveti Josip miče rukama pod ogrtačem od svile, Iza njih ide Pedro Domek sa tri sultana iz Persije. Polumesec je snevao svoju ekstazu roda, Zastave i fenjeri

nagrću po predvorjima. Plaču po ogledalima balerine bez kukova,

Voda i senka, senka i vođa po Herezu de la Frontera,

Ah, varoši ciganska! Po uglovima zastave,

Ugasi svoja svetla zelena

jer dolazi žandarmerija.

Aj, varoši ciganska!

Ko te vide zar te se ne Seća? Pustite je daleko od mora, bez češljeva za njene vitice, ·

_- SI——

Nađiru po dva u redu, Na varoš u veselju. Žamor spomenka. Nagrnu u fišeklije. Nadiru po dva u redu. Dvostruko noćno od platna. A nebo, jer žandari tako hoće, posta vitrina od mamuza. Varoš, slobodna od straha otvorila je sva vrata. 'Četrđeset žandara . došlo je da je pljačka, Satovi se ustaviše -

' a konjak u bocama pretvori se u novembar da sumnju ne izazove. Let dugih krikova podigao se po krovovima, Sablje seku povetarce što kopite smrskavaju. Beže stare ciganke po tamnim ulicama 8a zaspalim konjima i ćupovima novaca.

Po strmim ulicama viju se tamni ogrtači

i stvaraju oko &ebe trenutne virove makaza.

| Na kapiji Belena skupljaju se Cigani.

Sveti Josip, pum rana, povija jednu devojčicu. Oštre puške tvrđoglave

po svoj noći odjekuju. Devica leči dečicu pljuvačkom od zvezđica. Ali žandarmerija nadire i i svudđa seje požare

gde mlađa i nevina

misao 6vaka gori,

Rosa de !os Kamborios jeca pred svojim vratima, a grudi njene otsečene trepere u vreloj krvi.

I druge su'đevojke bežale viticama &vojim progonjenme. Po vazduhu su prskale ruže od crnog baruta. Kada su svi krovovi postali brazdđe po zemlji zora slegnu ramenima

po đugom liku kamena.

Aj, varoš: ciganska!

Odlazi žanđarmerija

po tunelu tišine i mira,

dok tebe ližu plamenovi.

Aj, varoši ciganska!

Ko te vide, zar te se ne seća?

Nek te traže po om čelu, .

igro meseca i peska. . (Preveo R. Nikolić)

Francuska štampa o Izložbi naše srednjevekovne umetnosti

Uskoro će u Parizu, u palati Šajo, biti otvorena Izložba naše srednjevekovne umetnosti koju je nedavno na= javio »Ar«, list za umetnost i književnost. Ukoliko se više približava dan otvaranja izložbe sve je veći broj francuskih listova \oji pozdravljaju ovu prvu posleratnu manifestaciju naše umetnosti u Francuskoj.

Listov' donose opširne pregleđe istoriskog razvoja naše umetnosti kroz srednji vek ističu njen nastanak, specifična cbeležja * veliku vrednost. Dosad malo poznata ne samo široj publici već i krugovima stručnjaka u inostranstvu ova umetnost znači za njih izvesno otkrovenje.

List »Komba« u svom broju od 92 februara donosi člamak pod naslovom »Francuzi će otkriti jugoslovesku mo• numentalnu umetnošt«. U članku se, između ostalog, govori a radovima ko= ji 8su u našoj zemlji izvršeni na otkris vanju spomenika naše srednjevekovne umetnosti. ·

»Od kad je počela kampanja mulaža i kopija — piše u članku — ide se „od otkrića do otkrića; proučavaju se &rednjevekovni gradovi u Dalmaciji; pronalaze &e na sve 6trane skupocene freske ispod boje zidova; viđi se sve

više da Jugoslavija nesumnjivo pret=.

stavlja rajbogatije umetničke rezerve freski u &vetu.

Mi ćemo moći da vidimo vere re-

prođukcije tih freski. Njihava raznovre .

snost pokazaće nam Y"nzne uticaje koje je trpela ova zemlja u kojoj se sreću i mešaju rimska i vizantiska umetnost. One će nam takođe pokazati kako su tadašnji umetnici svojim genijem savlađavali oba ova uticaja i stvorili u« metnost koja njima odgovara, u kojoj se prephću narodna inspiracija i plas stična otkrića tako smela da freska koja pretstavlja majku božju koju ku> ša đavo nastaje čitav vek pre vizija i nacrta jednog Kranaha«, .

»Le muvel literer«, list za umetnost i nauku, u evom broju od 9 februara donosi opsežan informativan članak pod naslovom * »Jugoslovenska umetnoste. I u ovom članku se naglašava da su naši narodi u Srednjem veku »i pored uticaja sa Istoka i Zapada uspeli đa stvore samostalnu i inđividualnu umetnost« Na kraju članka &e ističe da će »pariska publika imati prilike da oceni umetničk' i istoriski značaj

ove umefnosti«.

——AVA/L ___PROSLAVA TRISTOGODIŠNJIGE SMRTI DEKARTA U AMSTERDAMU

. U Štokholmu, jedamaestog februara 1650 umro je Rene Dekart. Tristogođišnjica smrti velikag francuskog misliOca biće svečano proslavljena u Ara” sterdamu pred kućom u kojoj je ži veo Dekart, ' ——HIqHGHIIOD — ; ATELJE NARODNE GRAFIKE U MEKSIKU TRI Grupa mladih melksikanskih umetni ka, rešenih da uprkos svih teškoća na? stave praksu Lige revolucionarnih U” metnika i pisaca, osnovala je 1937 A“ telje narodne grafike, Sa skromnim sredstvima ova grupa uspela je da 0 &nuje umeiničku us'anovu u kojoj 00 u zadnje vreme stvaraju „najlepše meksikanske gravure, plakati i ak bumi, Š č U Ateljeu, istaknuti majatori grafi ke, Leopoldo Mendez, Angijano O'Hi djins poučavaju učenike, među kojimi ima i mladih Indijanaca iz najsiroma“ šnijih društvenih slojeva kako se

de gravure na drvetu, linoleumu,

talu, u boji. Nedavno oriređena koloek“ tivna izložba Ateljea pokazala je di“ štignuća ove ustanave u kojoj 8e gaji umetnost shvaćena kao izraz na? a

težnji,