Књижевне новине

Administracila: Francuška 5 tel. 28-490

Uredničtvo: Francuska "7, teL 28-0908

| ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIK

BEOGRAD, PONEDELJAK ı MAJ 1950

A JUG

TITOVA MAJSKA RIJEC

Vilko VINTELHALTER

' Kad Tito govori, 8vaki naš radni čovjek osjeti kako ima i 6rce | razum, Htio bi đa ostane miran i đa stalošeno 8hvati šta mu kazuje a &rce mu se puni i preliva ljubavlju ne samo za svoju zemlju, nego za sve ljude ko{i pružaju ruke za svjetlošću socijalimma i kipti od mržnje prema onima koji prljavim „dđronjcima pokušavaju da zaštru sunce. Htio bi đa ga zapljune razdraganost prema svojoj zemlji i njenim ljudima, da ga ponese muzika bitke u kojoj i sam učestvuje da dočara šslikm budućnosti kojoj silovito ide, a misli mu &e lome da bi 8agledale teškoće put.. kojim napređujemo, zadatke koje treba riješiti i nedostatke koje treba ukloniti, On sluša broj= ke drame čiji je akter, a zanosi ga drameti:a brojki koje je više manje već znao ali koje fitovski poređane govore Titovim jezikom prisno, ubjedljivo i otkrivaju ono što često nije ni slutio, On osjeća da ima za sobom flavnu prošlost, da se na heroiku prošlosti nadovezuje junaštvo &adašnjosti i da će budućnost biti dostojni rezultat &vega što joj je prethodilo,

Kad Tito kao pretsjednik Savezne vlade govori narodnim „poslanicima, onda mi ošječamo da to govori nepogredno 6vima nama, svim rađnim ljudima naše zemlje i &vijeta. Nije on tada za nas samo prefsjednik vlađe nego narodni, radnički 6in i junački vođ za čije je ime vezana revolucija i 8ocijalistička izgradnja i borba Partije i naroda za dalji put 6ocijalizma u na šoj zemlji i &vijebu. I mi osjetimo kako 6mo novi ljuđi, socijalistički ljudi, učesnici istoriskog zbivanja u zemlji, đa je sve ono što 0Bmo a&tvorili djelo naših ruku, ali i da snosimo odgovornost za #8ve ono što još ne velja što nije ispravljeno a već 6ada bi moglo da bude bolje,

| Neki dan jedan emerički novinar,

epelujući na sentimentalnost američ-

kih čitalaca, rekao je za Jugoslaviju da je mala, udaljena i nesrećna ze” |mlja, Mi ne odričemo đa 6mo 1 teritorijalno, i brojčano i ekonomski mala zemlja. Veličina jedne zemlje ne ra= čuna se samo po veličini teritorije ni po momemnfalnoj snazi privrede nego i po veličini cilja za kojim teži, po jedinstvenosti svojih ljudi, po mjihovoj svijesti i moralnoj čvrstini. Naša zemlja damas nije mala zbog #eličine stvari za koju se borimo, I baš zbog toga mi nismo ni za koga na avijetu | udaljena zemlja, Onima koji batrgaju

u tamj svako &vijetlo je blizo jer raz-

goni mrak i krči bespuća, Naše svijetlo

nije više malo, ono ne svjetluca nego bukti, ono je sve bliže i sve toplije

naprednim ljudimn svih zemalja, A

koji bi naš čovjek pristao da kaže ka“

| ko je naša zemlja nesrećna. Mi u toku fašističke okupacije nismo bili nesrećni nego borbeni { slavni, za Vrijeme obnove zemlje nismo bili nesrećni ljuđi nego neumorni pregaoci i bornci, Mi smo takvi bili i jeemo kad smo prešli n. put socijalističke izgradnje, takvi smo kad nag je Partija sa Titom povela u borbu protiv najnovijih

zatornjka slobode i nezavisnosti đrugih | naroda, takvi ćemo biti na putu kojima nas Tito dalje vođi,

Maršal Tito je podnio račun o rađu naše vlađe narođu, Podnio ga je novoizabranim „poslanicima koji i sami | personificiraju jedimstvo naše prošlosti

i aadašnjosti, krv naše oslobodilačke | borbe i znoj izgradnje socijalizma. Mi ) smo Be sa svim onim čto je naše ru-

. kovodstvo radilo saglasili već u toku izborne kampanje, mi smo se u toku te kampanje mobilisali da prođužimo putem kojim smo pošli, da potvrđimo liniju našeg razvitka i đa je ostvarimo. Tito nam je sumirao pređeni put i ocrtao liniju kojom ćemo se dalje rar= vijati, Tako smo mi još jednom vidjeli našu borbu za oslobođenje, našu revo-

. luciju i borbu za izgrađivamje &ocija=

Mi smo ma čag vidjeli zbratimljene narode koji postaju #ve ravno pravniji što se više izravnavaju na putu razvitka, državu i socijalističku demokratiju koje izrastaju i nađopunjuju se, privredu koja se obnavlja i žur”

nim korakom hita ka &ocijalizmu. Vi-

djeli smo podignute fabrike, sagrađe~

ne pruge, moštove, mašine, parobrode,

BOVa proizvode, selo na putu socijali-

stičkog preobražaja ali u svemu tome

vidjeli amo ono što nam je najdragoTjenije — socijalističkog čovjeka koji izresta iz građenja socijalizma i komu treba posvetiti najveću brigu, Ta briga za !jude bilo da ee radi o našoj djeci, o majkama, o đacima i stuđentima,

o radnicima, o bolesnim ljudima poka-

ruje humanizam gocijalizma, da #u

ljudi cilj socijalizma a mne njegovo

| Sredstvo, Zato je u Titovom govoru

Sve jasno i svijetlo, zato je evako na-

| Šao 6ebe u riječima koje su upućene čitavom narodu,

| __Našao je , tađa kađa #e drug Tito

| ustremio na naše propuste i nedostat-

| ke kada je podvukao kako 6e kod nas | još ne gazduje potpuno socijalistički, | kako ne štedimo tamo gdje bismo mo| Eli i morali, kako ne vođimo eviđen-

ciju o materijalu često đragocjenom i

deficitnom, kako zanemarujemo ljude:

_ Čiji je posao evidencija, kako 8mo ra– Mipnici ialko smo još daleko od toga da #mo bogati. Možda je najteži oblik tog rasipnišiva, mađa je on najmanji po obimu, bezdušan odnos prema mažina– | ma Zar mašine nisu minuli rađ rad| ni ı dic njega samog, njegovog &tva-

ralaštVa, On ju je ili sam stvorio ili

je morao đa atvara nešto drugo da bismo đobili mašinu, I koliko ljudi danas u našoj zemlji prebire po mislima i diskutuje o svojim ličnim greškama i grehovima protiv izgradnje socijalizma i koliko ih je odlučilo đa to po" pravi, Naša veličina i jeste u tom što sagledavamo svoje greške i što ih otklanjamo, Tako smo postali jedinstveni | snažni, tako postajemo još jači. Titov govor pokazuje još jednom da #u samo fako jedinstven narod kao što je naš i tako jedinstvena Partija kao što je naša mogli đa savladaju sve one prep :eke koje su «e nalazile na putu našeg razvjtkna i da je takav narod

„ mogao da se suprotstavi pokušajima

nametanja neravnopravnih odnosa i oduzimanja &lobođe zemlji koja je svoju Wlobodu izvojevala na nož a svoju

ekonomsku slobodu na »ho-ruk«, Tito.

je govorio o našim odnosima sa So” vjetskim Savezom i zemljama narodne demokratije bez žuči, mirnoćom na-– še pravedne stvari i moralnom &na– gom istine, Zar se može izolovati na še rukovodstvo od naše Partije a Partija od marođa? Može li se naša narodno=oslobodilačka borba wWvesti na nulu ili, još gore, prikazati Kao djelo Gestapoa? Ko će u našoj zemlji pristati đa to potvrdi, ko pošten u svijetu može s tim đa se Složi, Istina je neuništiva i našu istoriju, kao i istoriju socijalizma uopšte, neće pisati beskičmenjaci iz Infermbiroa. Tito nam je pokazao Još Jednom da smo mi u ođdnosima prema &ocijalističkim zemlja” ma bili uvijek na visini,da smo čuvali autoritet SSSR-a i SK-P(b)–a, da #mo u praksi dokazivali da težimo ravnopr"vnim odnosima, rađilo se o privrednoj ili političkoj saradnji ili o pi= tanju federacije, Pokazao je kako se pod maskom ostvarenja »viših ciljeva« krila i krije težnja za hegemonijom i miješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja, Zato je drug Tito imao moralno pravo da Klimu Vorošilovu kaže kako mu duboka. starost ne dozvolja= va da prati razvoj naše zemlje i kako je apsurdno i pomisliti da bi maša radnička klasa evrgavala avoje parti= sko rukovodstvo, jer ono Što naša radnička klasa neće to su imperijalističke tenđencije Sovjetskog Saveza. Primivši manđat za sastav nove vlađe : podnoseći listu ministara maršal Tito je razbio razna naklapanja o izmjenema Ustava, o znatnim personalnim promjenama itd. Mmogi u ino&transtvu, i na istoku i na zapadu š#u to priželjkivali, To mogu i ubuduće,

· mogu da priželjkuju još koječega, A

mi iđemo dalje. I sastav vlađe ukazuje na ono novo što mi ostvarujemo u produbljivanju naše socijalističke demokratije u ave bržem procesu prenošenja vlasti na meposredne proizvođače, u lkvidiranju birokratske hidre, u daljoj izgradnji socijalizma, ·

Zadaci nove vlađe su naši zeđaci, Mi ih kao takve i osajećamo, Ispunjavanje plana izvoza, socijalistički preobražaj Bela, poboljšanje zdravstvenih prilika, zaštita djeteta i majke, rješavanje 6ktanbenog pitanja, štednja, likvidacija birokratizma sve 6u to bile { ranije naše borbene parole, ali mi ćemo se na mjima Još jače muobilisati, Mi ćemo prema programu vlađe ići na ostvarenja saradnje i ekonomske i Kulturne 6 drugim zemljama u svrhu očuvanja mira u a&vljetu i nezavisnosti naše zemlje. Mi želimo, mada to nije više neposredno u našoj moći, da odnosi prema marodims SSSR-a i oštalih zemalja tzv. narođne demokratije buđu gnošljiviji i bolji, '

MI hoćemo da izgrađimo socijalizam u našoj zemlji i đa socijalizam što prije prebrođi krizu koja se u njemu po-: javila, Titov ekspoze u novoj Narodnoj skupštini mi shvatamo kao prvo" majski govor našim radnim ljuđima i svim naprednim ljudima u a&vijetu.

I kad utihnu Prvog maja mašine u našim socijalističkim fabrikama, kad njihova huka utone u prazničku atmosferu naše zemlje, radni ljudi ošjetiće kako im srce još udara ritmom mašžine | Titovog govora i kako nestrpljivo čeka da ostvari program vlade koji je # ljubavlju primilo. .

Naš šesti Prvi maj

Veliko PETROVIĆ

Napunilo se sedamdeset godina odkako radno čovečanstvo proslavlja Prvi maj. Za to vreme, to praznovanje i taj praznik promenili su nekoliko puta značenje i karakter. U početku to beše demonstracija, manifestacioni pohod za osmočasovni rad, zatim, dan proleterske solidarnosti i prkosnoga protesta protiv kapitalističke prevlasti i eksploatacije. One su, zna se, kapitalistička prevlast i eksploatacija, te što nad glavom naroda „neprestano mašu krvavim mačem pokolja i žiškom rafnih uništavanja. I, naposletku, Prvi maj postaje praznik radnih ljudi uopšte, praznik ljudskog rada, koji, opet, postaje osnova novome dru štvu, jedini #misao i merilo novom moralu, jedina, istinska veza i spoma među ljudima i narodima, jedina zaloga njihovoj slobođi, i miru među njima.

Za nas, ovo Je šesti put što proslavljamo ovaj dan, a kao 8#voj narodni 1 državni praznik, No, &vake godine, i duh i imgled našega Prvoga maja dobijaju nešto naročito u pozorju i u đubini, 1945, na domaku pobednoga završetka borbi protiv fašizma, to je tremutalk predaha, ponosa i sreće, pri to” potu proslavljene Narodnooslobodilačke vojske, pod razvijenim marodnim i proleterskim zastavama, jedne sa zvevwdama, druge sa mnacima zbratimljenih radmika i seljaka; 1946, a 1947 još i izrazitije, narod priređuje sebi radosmu &večanost obnavljanja i pridimanja otadžbine iz ruševina, on predu-

zima, posle svog nacionalnog oslobođenja i socijalno i privredno oslobođe– nje, hrabro prihvatajući i započinjući Petogodišnji plan; 1948, gordim, div-

nim defileom prvih uspeha, prvih plo-

dova, tekovina na ostvarenju Plana, prvih junaka, heroja na na" rodnom poslu, narod odgovara na prvi prepad CK SKP(b); 1949 narod se zbija oko svog vođstva koje mu otva– ra oči da sagleda svoja veličanstvena radilišta kao istoriska bojišta na kojima se rešava njegova nezavisnost, pitanje njegove časti; — danas na ovaj šesti Prvi maj, naš narod već pali svečane kresove, kao u predvečerje dvostruke pobede: u bitci za elektrifikaciju i inđustrijalizaciju, a to će reći, za &ocijalizam, i, u čvrstom otporu, u teškoj samoodbrani protiv meprijatelja naše narodne m»zavisnosti i našeg ekonomskog i kulturnog napretka.

Prvi maj postaje iz godine u godinu sve prisnije &večarstvo ove naše velike jugoslovenske narodne, radne zaJednice. Za njegov sjaj, lepotu i značaj svaki od nas priđonosi svojim irudom. i učenjem, i, zato je on više na” rođan no ikoji i ikađašnji drugi švečanik, u onim vremenima kada su zjapile tolike oštre razlike | protivstavljanja i među sinovima istih jezika, ispoveđanja i zanimanja.

Živeo Prvi maj, praznik radnih ljuđi na čitavom avetu! Živeo Prvi maj, praznik naroda FNRJ koji delima posvedočavaju da su zaista i podjednako i slobodoljubivi i trudoljubivi i čovekoljubivil MLADICE STAROG DUBA

Josip PAVIČIĆ

Proljetna lisnata krošnja zakrila je tek zarasle rane po ograncima našega narodnog stabla; suhe grane odrezane su i Gpaljene, na mladicama otvara– ju se pupovi — proljeće narodnog Žživota! No svaki dobar gospodar, kad pregledava svoj vrt, nosi sa sobom i vrine škare. Još uvijek zna njegovo budno oko uvrebati među lišćem poneku zaostalu Wuhu granu, osutu kužnim gljivicama — valja je odrezati i spaliti, da se gnjilež temeljito uništi. A. mladđice izbijaju dalje, sve nove i nove...

Kao i prijašnjih proljeća, radna buka i žamor ljudskih glasova razliježu 8e sa Wvih zagrebačkih frontovskih radilišta., Među nasmijanom mladeži vide se tu | prosjede glave, izgr= bavljena leđa pod teretom „godina, krhki i anažni likovi. Pored čvrste šake muškaraca prihvaća lopatu i malena ženska ruka, na kojoj će drža, lica brzo podbiti žuljeve. Ali kod rada iščezavaju &ve te razlike, šaroliko ljudstvo sliveno je u cjelinu, iz koje izbija ona snaga, što ih sve podjednako »naprijed kreće«; naga živog organizma, koji se zove »Narodni front«... Davno je prošlo vrijeme, kad 8u neki pojedinci išli na radove nevoljno, s roptanjem... Ti isti pojedinci, nekoć tromi i neodlučni, čuvali su isprva ljubomorno &voju »slobodu« i švoj »mir«. „Janas je Za njih uspjeh toga rada pitanje časti.. Natjecanje, radna organizacija, osvajanje radne zastavice — sve su to brige, koje su dobili u zamjenu za &voju »slobođu«. I dogodilo se ono, što se moralo dogoditi: život se poljepšao, ispunio smislom, dobio sadržinu i perspektivu, I čovjek se podmladđio otevši se iz uskog kruga porodičnih interesa, iz skučenog obiteljskog. života, od kojega pojedinac prerano zahiri i ostari. Prvomajski praznik postao je i njihova najveća svetkovina.

•

Prije deset godina udala se jedna Zagrepčanka za siranca i preselila 8 mužem u njegovo rodno mjesto u &usjednoj državi. Koncem travlja prošle godine prvi put je doputovala u Zagreb, da obiđe roditelje i braću ta nije ih tako dugo vidjela. Kad je dobila pune jsprave i bila spremna za odlazak, uzbudi se čitava njezina okolina; svi su se divili ženinoj hrabrosti i odvraćali je od pogibeljne vratolomije: ići u Jugoslaviju — zar je poludjela, pa tamo se &vakodnevno događaju strašne 6tvari! Svatko je znao poneku priču o strahotama u toj nesretnoj zemlji. No ona je ipak pošla, briga za roditelje i braću bila je jača od straha. Prvi dan u Zagrebu prođe joj u tjeskobi, nije ee usudila poći u grad sama, bez pratnje činilo joj se, da priče o strahotama ne mogu biti sasvim izmišljene, A jednu sedmicu kasnije već je bila obišla sva radilišta, žurila se na kulturne priredbe, vozila pionirskom željeznicom, pratila braću na s&indikalne sastanke i stupala u Prvomajskoj Dpovorci, »Eh, da mi je tu živjeti!«, često joj se otimao uzvik. i

Prva tvornica, koju sam upoznao šivotu, još u najranijem dejabvu:

bila je osječka tvornica stakla. A krajem proljeća gođine 1948 odvede me put u Rogatec na Sutli, u tamošnju ftfvornicu stakla. Moja radoznalost bila je velika — odmah sam razabrao, da je sve staro otišlo u nepovrat. Nekoć direktor, poddirektori, limuzine, nadzornici 86a špijunskom službom — radništvo 8 praznim želucem i »pretjeranim zahtjevima«, djeca na danjem i noćnom radu, zahirena, uspaljenih gnojavih očiju od onog žara iz peći.. Danas sindikat, Dom kulture, plaćeni godišnji odmor, brižljiva liječnička kontrola radničkog zdravlja, oporavak na moru i u gorama, pravo na sanatorij i još mnogo toga. Upravitelj tvornice ničim se ne razlikuje od ostalih radnika, struč na sprema i znanje, spojeni s osjećajem odgovornosti za izvršenje zadataka — to je kvalifikacija za njegov položaj. On je samo prvi, najizgrađeniji i najodgovorniji radnik u tvornici. A nadzornik — to je 8sam radni KOLOSSV i budna svijesi svakog pojenca. Navečer istoga dana sjedio sam u velikom tvorničkom kamionu među veselom radničkom družinom. Jurili smo prema. udđaljenoj Pregradi, gdje će večaras prosvjetni aktiv tvornice prirediti umjetničko veče svojim tamošnjim drugovima frontovcima, Na programu je Cankarov »Sluga Jernej«... Već sama činjenica, da radnici jedne tvornice daju takovu priredbu svojim drugovima u udaljenom „mje= stu, jasno svjedoči o potpunom društvenom preobražaju u našoj domovini. A to je bilo pred dvije godine, kad je tvomički kolektiv pored redovne produkcije bio zauzet i važnim izvanrednim „zadacima: tvornica še proširivala, pregrađivala i nadograđivala.. Znam, kako svi oni danas dočekuju Prvi maj... “

Opet sam na izletu s pionirima, kao | svakog proljeća, Par stotina djece rasulo se po fratini; opojeni suncem i vjetrom daju glasno oduška svojoj radosti. Svašta možete doznati u razgovoru 8 njima: troje njih su iz Crne Gore, dvoje sa Korđuna, dvoje iz "osne, jedna djevojčica iz Istre... »Spasilj nas od fašista«, kaže mala Crnogorka. Ne usuđujem se dalje istraživati, da ne bih Wlučajno pozlijedio kakvu tek zacijeljenu ranu — nego pitam, da li su već odonda pohodili rodni kraj. Da, Crmogorčad je preklani i lani opet vidjela dragi Titograd, djeca iz Bosne i Korduna pohođila staru domaju, mala Istarka svoj Buzet.. Htio bih još mnogo toga &aznati, ali sunce i proljetna rađost odmamiše ih na poljanu. Prvomajski, praznik orit će se od klicanja tih najmlađih snaga naše Omlađine. Dok tako širom domovine igbijaju sve nove i nove mladice na &tarodrevnom narodnom dubu, laži i klevete sa svih strana rasplinjuju se kao mjehuri sapunice i samo još podcrtavaju enagu i ljepotu našega novog života, A zelena krošnja staro duba veselo čumori na Prvomajskom BuncCU..

LIST IZLAZI JEDANPUT NRDFLJNO

Sloboda mesto lanca muklih

i mesto tuge — pesme žar

đa i ti pevaš kog su tukli

1 glad i rat i bog i car,

da pesma tvoja ljude mladi, ohrabri svet ko sunčan dan: još jedna zemlja radost gradi, ostvaren je još jedan san,

To već jeste poslednji i odlučni, teški boj, Sa Internacionalom &lobodu zemlji s&voj,

U ime braće što su pali

da ropstvu slome smrtni stroj,

bez mere, ko što krv su dali nedavni kad se ubi boj

i ti 6ad žanji, mreže vlači, tokaru, življe kreći strug:

od rada tvog i mi smo jači

i dalek naš u borbi drug.

To već jeste poslednji i odlučni, teški boj, Sa Imternacionalom #lobodu gzem]lji svoj.

Svi narođi već svuđ po 6vetu Životu borbom šire dvor.

Na rad! đa ljude i planetu ne mori nigde lamca mor,

Na rad! da život buđe ruža

i 8#vaki čovek bratski drag, da niko težak nož ne pruža

i Krv ne užga ničiji prag,

To već jeste poslednji i odlučni, teški boj, Sa Internacionalom #slobođu zemlji svoj.

Mi tuđi ječam nismo žnjeli i reč nam čista ko i um,

Na stazi strmoj prav i smeli

mi istini krčimo drum, Nas mrze svetom napadači i svi što snuju novi rat, nas mrzi svako koji tlači, al radni čovek nam je brat.

OVINE

OSLAVIMdE

OTO OJ

To već ste poslednji i odlučni, teški boj, Sa Intermacionalom slobođu zemlji evoj.

Nas mrzi gramziv, al nek ne sme da digne ruku na naš krov,

Tu ljudi ko junačke pesme svi pošli bi na prvi zov.

Na međi bi tad, nasilniče, ko jedam stali star i mlađ. Tu ljudi ko Junačke priče i vojnom nastavljaju rad,

To već ieste poslednji i odlučni, teški boj, Sa Internacionalom slobodu zemlji 6&voj.

Svejedno otkud bura stiže Što pravdi bi đa spreči hod, Put neba mračnog steg se diže

i Juci plovi svetli brod,

Pa nek se zovu Kominformi

što na nas šalju talas ljut,

i njih slobođa će đa zgromi

i svakog ko joj seče but.

To već jeste poslednji i odlučni, teški boj, Sa Internacionalom slobodu zemlji &voj.

Oskar DAVIČO

5 OGOOGOGOGOOOGOGGOGOGOGOGOGOOGOGOOGOGOGOGOGOOGOGOGOOOGOGOGOGOGOGOGOGOOGOGOOGOOOOOOr

PRVI MAJ 1945

France BEVK

Ujutro prvoga maja olišli smo iz Gorenje Tribuše. Naš cilj je bio Trst, prema kome su nekoliko dana pre nas već otišle naše brigade. U dugoj koloni penjali smo se vrtoglavom stazom na Velike Lazne. Osetili smo radosi što nam se otvara široki svet, a ipak smo se s blagom tugom za zavi” čajem osvrtali za ponorima i strminama, za đivljim, zabitnim, usamljenim krajem. Bio je taj kraj, s malim prekidima, dugo meseci naš drugi dom, Poneki težak čas, a između toga veseli trenuci... Da li je zaista sada sve to već za nama?

Gore, na Velikim Laznamga ležao je sneg do članaka. Juče se zabeleo čak do procvalih jabuka u dolini, a noć ga je potisnula na vrhove. Vazduh je bio topao, s grana su padale kaplje, niz stabla se cedila voda, Samo pred “okom bila je zima, u njenoj pozadini bio je dah proleća.

Pred usamljenom kućom stajali su ljudi, pratili nas očima i pozdravljali. Njihova lica su nam se činila nekako praznična i svečanija nego obično. Zdravo, drugovi! Zdravo! Ljudi božji, konačno će te odđahnuti od straha i Wvakog zla. Nismo im kazali fo, ali svakome bile su te reči i u mislima i na jeziku. |

Susedna kuća bila je spaljena. Koliko puta nas je gostoljubivo primila pod svoj krov. I iza obližnjeg obronka gledalo nas je zgarište. U svežoj belini prolećnog snega ono je izgledalo naročito turobno. Koračali smo putem pored koga ee pored ostataka od izgorelih greda dizao u nebo visok dimnjak. Izgledao je kao okresano i otesano okamenjeno drvo. Na tom mesfu je prošle godine stajala baraka. Ukrašena zelenilom i zastavama u jesen je primila delegate iz celog Slovenskog Primorja i Trsta. Tu je bio izabran prvi Pokrajinski narodnooslobodilački odbor. Nekoliko neđelja kasnije, u ofanzivi prvih dana oktobra, Nemci su je spalili.

Razvrstani u gustu kolonu išli smo belim, skoro ravnim drumom. Pred nama se lepršala velika slovenačka zastava sa orvenom. zvezdom, Stari

borci su zaneseno pevali partizansku pesmu, koju je najmlađi među njima pratio na harmonici...

Nema ništa lepše od senovitog puta kroz šumu u planini, kada se u njoj s proleća ponovno budi život. Toga dana bila je naročito lepa, jer joj je Bunčani sjaj davao osećanje od koga prekipi duša.

Neki od boraca prolazili su njome u koloni već više puta, ali uvek pod borbom, s naperenom mašinkom, i spremni na smrt A sada se činilo da ceo narod korača u novi život, Kraj! Pobeda! Oči su se pogledavale kao da se pitaju: Da li je istina? Nisu li samo snovi? Nezaboravno je svezIo osećanje toga trenutka,

Premnogo puta mi je bilo gorko pri pomisli na smrt i razaranja, Toga dana su me pozdravljale razvaline kao putokazi u slobođu. I na retkim ljudima koje smo sretali bio je sam osmeh, Sve đugotrajne tegobe bile su u frenuiku zaboravljene, kao da je uvek bilo ovako i kao đa se ništa ni-

·'je promenilo.

Zdravo da si Trnovo! Prvi put je da sam te viđeo tako izbliza. Sto puta si bilo u našim mislima i rečima, kao što si sto puta bilo poprište krvavih bojeva. Mrtvi prozori; skoro na svakoj kući zijala je u severnom zidu velika rupa. U januaru su “ zani napadali to fašističko uporište, s par topova razbijali gnezdo po gnezdo. ;

Zaustavili smo se na padinama pođ selom. Otvarao nam se pogled na Vipavsku dolinu, na Kras, na Brđa, na Obsočje sa Goricom. Predeo je ležao u lakoj izmaglici delom u suncu, delom u senci oblaka koji su se skupljali na nebu, Nizina, na koju smo toliko puta gledali s čežnjom, nuđila nam se sada s tihim osmejkom, u njeno središte bili su otvoreni svi putevi, Na goričkom građu vijorila se rastava. Prostim okom se nisu mogle

razabrati njene boje, Zastava &e'·lepršala, zavijala se i opet odvijala, a

(Nastavak na drugoj strani)