Књижевне новине

BART FASIZMU ==SLOBODA NARODU! ,

GODINA TII BROJ 19

IZ

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

Uredničtvo: Francuska 7, tel, 28-098

Administracija: Francuska 5 tel. 28-45

O našoj likovnoj umjetnosti

Na Kolarčevom narodnom univerzitetu u nBeograđu, u prisustvu preko 200 likovnih umetnika iz cele naše zemlje, održan je Drugi kongres likovnih umetnika Jugoslavije. Kongres je otvonio Antun Augustinčić, pretsednik Saveza likovnih umetnika Jugoslavije, a zatim je u ime Saveta za nauku i kulturu FNRJ kongres pozdravio 'Brih Koš, Referat o našoj likovnoj umetnosti podneo je sekretar Saveza likovnih umetnika Branko Šotra.

Posle diskusije izvršene su izmene i do» pune statuta Saveza likovnih umetnika Juoslavije. 'U statut je po jednoglasnoj oduci kongresa uneta nova tačka u kojoj se govori o stvaranju Umetničkog saveta, koji će biti najviše stručno telo u Savezu likovnih umetnika,

Na kongresu su likovni umetnici Jugoslavije doneli rezoluciju, u kojoj je istaknuto

. da umetnost treba ubedljivo da govori bu-

dućim pokolenjima o svemu što danas u izgradnji socijalizma preživljava naš narod, pa se kaže: »Mi ćemo nastojati da budemo vredni velikih dela našega naroda i da naša dela buđu njihov istinit odraz. Mi moramo težiti đa zahvatimo život sa sunčane strane radosti i vedrine nasuprot laži i bolesnog mračnjaštva, da buđemo živi i sveži izvor iz kojega će se napajati naš čovek sadašnjosti i buđuće generacije. Time ćemo pomoći svim zdravim umetničkim teMmjama u svetu koje već postoje ali koje guši sa jedne strane izveštačena umetnost jednog društva koje izumire, a sa druge strane revizija marksizma-lenjinizma, besprincipijelnost i pragmatizam — što karakteriše sadašnjost sovjetske *umetnosti. Načša narodna vlast svojim snažnim i odlučnim otporom protiv svake laži i neistine daje nam široke, ranije nepoznate mogućnosti za slobodu stvaranja, čime je omogu-– ćem nesmetan razvoj umetnosti naših naroda. Glasanje za novu upravu Saveza likovnih umetnika Jugoslavije i za Umetnički savet bilo je tajno. Za pretsednika Saveza izabran je Božiđar Jakac, za potpretsednike Marko Čelebonović i Marijan Detoni, za generalnog sekretara Sreten Stojanović, a za sekretare Slavko Pengov i Viiko Šeferov. U Umetnički savet izabrano je 17 umetnika: Antun Augustinčić, Fran Kršinić, Boris Kalin, Milo Milutinović, Tomo Rosandić, Đorđe „Amđrejević-Kun, Petar Lubarda, Ljubica Sokić, Ivan Tabaković, Ismet Mujezinović, Gabrijel Stupica, Marijan Detoni, Marko Čelebonović, France Mihelić, Lazar Ličenovski, Krsto Hegeđušić i Vojin Bakić.

Sa drugog kongresa likovnih umetnika Jugoslavije upućeni su telegrami maršalu Titu 1 Savetu za nauku i kulturu Vlade FNRJ.

Po jeđnoglasnoj odluci Kongresa idući Kongres će se održati u Skoplju.

Donosimo izvod iz referata Branka Šotre.

U pozitivne rezultate borbe za novu wmjetnost, naročito u posljednje dvije godine, može da se uračuna prije svega činjenica đa je stvarno otpočeo delikatni i složeni proces poštepenog O” dumiranja subjektivističko-idealističkog gledanja na svijet, individualističkog shvatanja značaja i uloge umjetnosti i umjetnika koja očigledno izrasta sa učvršćivanjem novog društve“mog načina proizvodnje, sa izgradnjom 6ooijalizma, Taj ideološki prelom povukao je za sobom promjenu u izboru tematike pa i u samoj sadržini umjet= ničkog djela. Strah od tzv. »literature« i »ilustrativnosti« pod čim se podrazumijevalo sve tematsko u likovnoj umjetnosti, iščezava polako ša ovladavanjem neophodnom stručnom Sspremom, ; !

Ukoliko taj strah prividno i postoji on je uglavnom rezultat svijesti o nemoći pred veličinom i složenošću za” dataka koje pred umjetnika sve više gomila sam život — a za koje treba daleke više znanja i &preme od one koju traži i daje raspadajuće, buržoa6ko društvo,

Jedan od najpozitivnijih rezultata borbe za preorijentaciju umjetnosti jeste početak sazrijevanja ubjeđenja da je realistički metod u umjetnosti je” dini koji odgovara čovjeku socijalističke epohe, i da samo njegova primjena obezbjeđuje ispunjenje visoke misije koju umjetnosti može i mora da izvrši u savremnom životu društva.

lako u našoj likovnoj umjetnosti nikađa nijesu puštala korijena najap”

ija formalističko dekadentska shwatanja kapitalističkog zapada, što se može tumačiti i nerazvijenijom fazom kapitalističke ekonomike koja je kod nas postojala, ipak su glavne karakteristike pretežnog dijela našeg do” ratnog slikarskog stvaralaštva nastale pod direktnim uticajem pariškog »ko-

lorističkog formalizma«, Taj oblik for-"

malizma isticao je boju kao isključivi i jedino važan faktor u slikarstvu, ignorišući pri tome potpuno značaj sa” držine umjetničkog djela, To dekorativno — kolorističko shvatanja dovelo je i naše doratno 6likarstvo na pozicije beziđejne umjetnosti, Sa tim faktom sukobili smo se u novostvorenim poslijeratnim uslovima kao sa jednim od najkruPnijih problema.

Brzi prelaz sa jednostavne problematike pejzaža i mrtve prirođe na novu, &loženiju problematiku, kroz koju se u većoj mjeri mogla odraziti i iz” raziti suština savremenih žzbivanja, povlačio je za sobom neizbježno privremeno spuštanje kvaliteta izražajnih likovnih &redstava. Opravdani strah od spuštanja kvaliteta pri tome prelazu, bio je redovna pojava, Pitanja, kako realno sagledati i dati novu 6a-

u — a pri tome maksimalno iš= koristiti stečeno snanje i iskustva, kako izmiriti tu sadržinu i savremeni smisao. umjetničkog djela, sa ranije dostignutim formalnim kvalitetima, o” stala su nerazjašnjena.

Svi ti problemi nametali su neizbje-

temeljitu reviziju čitavog zatečenog likovnog inventara, što je pret” stavljalo vrlo mučan i bolan proces na koji su se ljudi teško rješavali, jer je on stvarmo vrlo često značio brisanje velikog dijela stečenih 6&hvatanja i iskustava, Potreba nove sadržine u-

mjetnosti i nedostatak „odgovarajuće joj umjetničke forme, doveli šu, kao što je to često bivalo u kratkim prelaznim periodima društvenog razvitka, do poremećaja jedinstva sadržine i forme, do suprotnosti između stare forme i nove sadržine. Stara forma poslužila je još služi u mnogo slučajeva za donošenje nove, progresivne sadržine, S obzirom na to, da prave umjetnosti nema bez punog jedinstva sadržine i forme, očigledno je da sa rezultitima u svim takvim poduhva= tima — isko oni nijesu beznačajni ne možemo biti zadovoljni,

Iz činjenice da forma, po Lenjimo* vim riječima, nije prosto spoljni omotač sadržine, nego da ona mora odgovarati datoj sadržini: davati joj odre“ đeni smisao i pravac, tj. biti s njom u dubokoj unutrašnjoj saglasnosti, izlazi ,da se ni u kakvoj staroj formi ne može stvarno izgrađivati prava nova umjetnost, jer bi takva forma u tome slučaju značila krut, neprirođan kalup, u kome bi se neizbježno mo” rala lažno odraziti đata sadržina. Prema tome, sva naštojanja pojeđinaca da novu sadržinu našeg života bukvalno ukalupe u umjetničku formu rođenu iz sadržine koju je nametala jedna mučna. stvarnost, koja za nas već pri= pada prošlošti, značila su stvarmo po" kuša] formalističkog prelaženja novoj problematici, Pokušaj, koji ne može dati očekivane rezultate. Iz navedenog ni u kome slučaju ne treba izvući zaključak da »staru« formu treba u cijelosti odbaciti, Likovno-umjetničkom naslijeđdu treba prići kritički i — iz perspekilive zadataka socijalističke u= mjetmosti — izdvojiti i usvojiti iz njega sve pozitivno, sve što nema izrazito reakcionarni karakter, sve što je upotrebljivo u delikatnom i &loženom procesu stvaranja kvalitativno nove. i više umjetnosti,

Nije rijetka bila ni pojava pogrešnog shvatanja pitanja idđejnosti &adržine umjetničkog djela, Pod sadržinom se najčešće podrazumijevao samo goli temat. Na primjer, najaktuelnija tema, tema rađa, koja je stara koliko i čovječanstvo, u svakom drugom &sištemu društvenog uređenja imala je drugojačiju evoju unutrašnju. sadržinu, svoje specifične karakteme osobine. Prema toj sadržini, stvaralački rad u &ocijalističkom društvu bitno se raz” likuje od ropskog rađa u kapitalizmu, Međutim, problemu se i tu najčešće prilazilo ne sa inutrašnje, „wsadržajme, nego samo sa &poljne strane, tako da je u većinj tzv. fematekih djela glevni altcenat bio isključivo na 6poljmim atributima naše borbe za socija" lizam, na ašovima, kompresonima, za= stavama i 8l., dok je lik građitelja socijalizma, glavnog junaka naše stvarnosti i umjetnosti ostao skoro i netaknut. A u većini takvih slučajeva motivi nove tematike uzeti su samo kao spoljni povod za rješavanje izvjesmih čisto estetskih, pikturalnih problema, koji imaju pretežno dekorativni smisao, a ne zato đa bi se kroz njih stvarno odrazilo i izrazilo ono bitno novo u šuštini savremenih zbivanja, U velikom broju slučajeva ne može biti ni riječi o socijalističkoj idejnosti stvo" renih djela, nego samo o prividnom zadovoljenju zahtjeva koje umjetniku danas postavlja sam. život. — Često se ta prividnost svodila ma sami savremeni naziv umjetničkog dijela, iza koga se ustvari nije krilo ništa novo.

Učenje Marska i Lenjina omogućilo je jmjenu nesvjesnog stihijskog pro" cesa i u razvitku umjetnosti sa &vje= snim, ka utvrđenom cilju usmjerenim stvaralaštvom, Na tome učenju postavljeni su osnovni principi marksiBtičke estetike, koja služi i kao teoretska podloga umjetničkoj kritici. Međutim „marksistička „estetika koja ima ogroman značaj u &tvaralačkom procesu daleko je od toga da bi pretstavljala potpumu i razvijenu naučnu cjelinu. Ona je do &ada đala samo naučne postavke o određenom idealu umjetnosti, ukazala na opšte principe i metođe umjetničkog stvaralaštva, otkrila vezu umjetnosti sa borbom društvenih klasa i partije. Borba za marksističku estetiku je došta doprinijela oxlobođenju umjetničke kritike od subjektivističke bezprincipijelnosti i proizvoljnosti — ali istovremeno u nmeraziađenosti i apsolutiziranju izvje= &nih njenih osnovnih postavki leži jedan od glavnih uzroka velikog jijela grešaka i zastranjivanja do kojih je i kod nas dolazilo, I neuspjeh kritike da dovoljno pravilno osvijetli značajan p-oblem umjetničkog naslijeđa, dobrim dijelom leži u nezavršenosti marksističkc estetike,

Kruto se oslanjajući na postavke nepotpune estetike i šablonski ih primjenjujući bez živog provjeravanja u našoj umjetničkoj praksi, naša umjet= nička kritika je vodila kurs na prekomjemo brzu promjenu u stvaralaštvu umjetnika, Tako postavljen zahtjev javljao še kao vanjska nužnost, pri čemu je malo vođeno računa o datim realnim mogućnostima, o zatečenom stanju i rTostojećim iskustvima, Teo” rija nije uzimana kao »rukovodstvo za alhreiju« u specifičnim „uslovima naže stvarnosti, nego se naprotiv često išlo ma to da se živ i prirodan postupni

proces rađanja nove umjetnosti na o” novu teorije koja je smatrana za pro= vjerenu a ne da je, slobodno provjeravajući prihvaćenu teoriju, izrađuje

polazeći od postojećeg stanja, sam u mjetnik, i

Forsiranje socijalističke idejnosti i partijnosti u našoj likovnoj umjetnosti i pored nedovoljne izgrađenosti odgovarajuće joj forme, kao i pored tehničke i ideološko-političke nedđoraslosti umjetnika, dovelo je izvjestan broj ljudi u položaj »neutralnih posmatra= ča« svih savremenih zbivanja. Takav stav karakterističan za pobornike apsolutne »slobode umjetnosti«, apolitičnosti i bezidejnosti, svakako da je ne= pravilan; jer borba kakva se danas vodi na svim područjima našega života, potpuno isključuje mogućnost postoja= nja »objektivnih« pasivnih posmatra=ča Umjetnička kritika, bazirana na marksističko-lenjinističkoj estetici, čija dužnost u našim prilikama nije sa” mo u tome da đaje ocjenu završenih umjetničkih tvorevina, nego i da iznalazi i pokazuje nove puteve, u pre= težnom broju slučajeva nije bila do" voljno stručno-analitična, Iz činjenice da likovnu kritiku kod nas pišu pre= težno književnici proizišlo je to, da o” na nije posvetila dovoljno pažnje specifičmim likovmim stručnim problemima, neobično važnim u borbi za novu umjetničku formu, Držeći se često vrlo apstraktno opštih zakonitosti koje važe za literaturu | druge grane umjetnošfj, ona še malo kada upuštala u razrađivanje najkrupnijih praktičnih i teoretskih problema našega likovnog posla, Razrađi čitavoga niza pitanja i pojmova, oko kojih su se ređovno O= kretale sve diskušije likovnih umjet" nika, naša kritika tek treba da pristupi, Bez dovoljnog rasvjefljenja pitanja kulturnog naslijeđa, dekadencije i formalizma, impresionizma, kolorizma itd, i naročito pitanje novog stvaralačkog metođa socijalističkog realizma, ne može biti ni riječi o organizovanom traženju novih, specifično naših puteva ı umjetnosti,

Naša skulptura, niti u periođu najočiglednije povezanosti naše umjetno”» nošti ša zapadno~evropskim dekadentnjim uzorima nije se svojim najvećim dijelom. odvajala od stvarnosti, od realnog čovječijeg lika. Ta činjenica da je lik živoga čovjeka neprekidno bio u centru pažnje naših majstora plastike, pretstavlja jedan od glavnih momenata koji su uslovili današnje relativno normalno stanje na tome sektoru. Novonastala situacija našu skulpturu nije zatekla nespremnu, U više slučajeva ona se pokazala već doraslom krupnoj ulozi koja joj pripada. Čvrsto povezana sa životom, ona sa &vojim ostvarenjem danas pretstavlja jedan od najvećih dometa naše socijalističke kulture. Ta ostvarenja i u svjetskom

mjerilu označuju vrlo vidan prilog iz"

nalaženju movog metođa s&ocijalističkog realizma,

U upoređenju a situacijom slikartva, sve slabosti koje se pojavljuju u savremenoj skulpturi, mogu se smatrati prilično beznačajnim, Mjestimične ostatke mamirizma Meštrovićeve škole, kao i elemente majolovskog estetiziranja polako eliminiše sam život, Još uži neprekidniji dodir sa pri= rodom, sa životom, sa čovjekom, omogućiće i vajaru i Wlikaru maksimalno brzo otklanjanje &vih zatečenih slabo6tj i nedostataka,

Osnovni preduslovi za slobodno umjetničko stvaranje, koji pružaju vanredno široke, đo sada neviđene mogućnošti za brz razvoj i procvat naše umjetnosti, stvoreni su već poslije fri godine borbe za maš Petogodišnji plan. I ta činjenica pretstavlja jedan, od nepobitnih dokaza ispravnosti stava našeg partiskog rukovodstva u borbi na ideološkom frontu protiv revizionizma

SKP(b), Nova etapa u procešu razvitka naše socijalističke kulture označava jedini zdrav, prirođan i cjelishodan pređušlov i jemstvo za najbrže iznalaženje pravog odgovora na niz pitanja od čijeg rješenja direktno ovisi sudbina naše — i ne samo naše — 60– cijalističke umjetnosti. — Y o Sloboda javne diskusije i 6loboda u traženju novih puteva, novih formi i metođa, koji će biti pored ostalog i rezultat pažljivog kritičnog odabiranja svega pozitivnog iz prošlosti, svega što ima uslova za dalji život, neophođan su uslov za stvaranje nove i velike umjetncsti, koja bi, bila dostojna herojskog vijeka u kome živimo, Ona će jedino sačuvati našu umjetnost od ponižavajućeg epigonskog položaja, omogućiti joj iznalaženje estetskog izraza i por moći da se postepeno uzdigne ne kidajući veze sa zatečenim i naslijeđenim pozitivnim tekovinama našeg i stra nog likovnog stvaralaštva, inspirišući 6e velikim revolucionarnim. zbivanjem u našoj otadžbini i progresivnim sta" vom naše zemlje u &vijetu uopšte, Istovremeno, jedino takva puna stvaralačka sloboda pretstavlja i pravu garanciju za visoki kvalitet naše likovne umjetnosti a pitanje kvaliteta za nas je stvarno, na svim područjima djelatnosli pitanje plana „pitanje života, . . | Branko ŠOTRA

BEOGRAD, UTORAK 9 MAJ 1950 |

Prvomajske vatre u selu Kučinu

Zgoda, koju mislimo ovde ispričati, desila se Prvog maja, zapravo jedno veče pred taj naš praznik, onda .kad je u Kučinu. ustvari, i počela proslava. Taj događaj će sigurno ostati dugo u sećanju Kučinaca, jer eto, baš to što se zbilo prvo je takmičenje koje su oni izgubili otkako se posle rata ljudi u našej zemlji takmiče u svemu i Svačemu što doprinosi zajednici, I ma da će svakako biti ljudi koji će o toj zgo” di misliti da je smešna, pa čak možđa i naivma, ipak čini nam se da baš u tome što se zbilo u Kučinu 1 maja ima puno onoga što je svojstveno svim našim ljudima, pa bilj oni u Kučinu, ili Beogradđu, ili opet gde drugde.

Valja znati da je Kučin selo koje zajedno sa zgradom škole i barakom Mesnog odbora ima ravno 60 kuća. Tih šezdeset domova razbacani su po stra” nama i ćuvicima vrleti, prošarane tek ponegde &a malo šume i livada, na prostoru od triđeset kilometara u đužinu i deset u širinu. S jedne strame otsečeni su od ostalih sela Limom, a & druge planinom Robinjak, Zbog takVOg SVOE položaja ljudi u Kučinu su se ranije, retko mešalj sa ostalima, a bilo ih je dosta, naročito žena, koji su smatrali da se svet svršava dole na Limu. ili u najboljem slučaju u Prijepolju. Pred kraj 1944 god. počeli su se ljudi u Kučinu da takmiče sa seljanimn iz okolnih sela i s ove i one strane Lima. Takmičili su se prvo, još 1944, u sakupljanju hrane i odeće za našu vojsku, pa posle u opismenjavanju nepismenih, u otkupu, u rađu Fronta, u uređenju svog sela, u izlačenju na izbore, i u svemu drugom, I nikad Kučinci za ovih, pet godina nisu izgubili ni jedmo takmičenje. U njihovom selu su opismenjeni svi ljudi i žene, sem nekoliko starica koje ne vide, otkup je uvek na vreme izvršen pa i premašen, školu su novu podigli, a sad grade i viseći most preko Lima, đa bi bili »bliži svetu«, na izbore su izašli svi đo jednog, i kad su glaBovi prebrojani, u »ćoravoj« nije bilo ni jedne kuglice. A eto, desilo se da su 1 maja ove godine prvi put izgubili takmičenje,

* * *

Praznik "i početak proslave ' Prvog maja je oglašila bomba, Tek što je sumrak sakrio vrhove okolnih planina i počeo polako da se spušta u uvale, među mnogobrojnim ćuvicima, Frunu-– la je negde preko Lima, a odjek joj se, odbijajući se od jedmog brda do drugog. jasno čuo čak do Kučina. U to vreme već više od pola šela bilo je okupljeno na maloj zaravni pred školom, Rađenku. najbolji svirač u srezu, neumorno je izvijao na dvojnicama u vek nove melodije, Oko njega je igralo kolo. Mlađež je preplitala nogama, povijala se i podvriskivala u ritmu Rađenkovih. dvojnica. Stariji su štajali okolo, pušili, razgovarali i obre" dali se rakijom,

Jasni odjek bombe presekao je u jednom trenutku tu svetkovinu, Radenko je u pola prestao da švira, a dvojnica mu još uvek ostala u zubima, Kolo je zastalo, onako kako je bilo u trenutku kad je prestala svirka. Ljudima je započeta reč ostala u grlu. „Odjednom je ma zaravni pred školom, dotada prepunoj žagora, 6Virke i razdragamih uzvika, zavladala mutna tišina. Stajali su i slušali odia bombe, koji se polako gubio u da" jini,

— Bistričani. A ko:će sutra od bruke u Prijepolje, — ote se jednom iz grupe što je stajala pod školskim prozorom, i

Veselje u Kučinu je prestalo, U Bistrici, prvom selu preko Lima, grunula je u čast Prvog maja i bomba, A kod njih toga nema. Nisu se setili, Pa zar Bistričani da budu bolji od njih? Ko će sutra da siđe odđ bruke u Prijepolje? Zar da ih tamo dočekaju i kažu: »Šta je, Kučinci? Juče praznik — Prvi maj, a vi ćutite. Ni glasa da vam se čuje«, Takvu bruku Kučin od posle rata pa na ovamo nije doživeo,

I možđa bi ta bomba što su je Bistričani upalilj pokvarila celo praznično raspoloženja u Kučinu, da se iz jedne grupe nije javio Jova Latković.

— Ima kod raeme kod kuće nemačka granata — rekao je kratko, i iz" gubio se, trčeći, iza prvih drveća Obližnjeg bukvika,

_____ OLprofote

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

Sve dok se Jova Latković nije, ponovo pojavio idući uza stranu, šav znojav i zadihan, sa nekom nemačkom granatom na ramenu, ostalom tu još od rata, teškom sigurno desetak-dvanaest kilograma, pred školom je vla” dao mir. Kolo nije igralo, ljudi su ćutali, Rađenkove dvojnice umukle kao da nikad više neće proćurlikati,

Brzo se našlo njih nekoliko koji su u ratu bili artiljerci, Pregledaše granatu i zaključiše da je ispravna. Namestili su je pod jednu stenu na brdu, udaljenom oko trista metara iznad škole. Eksplozija je povila mlađe bukviće a bljesak je osvetlio eve naokolo. Kamenje je letelo svuda, a &itniji komadi su udarali po crepu na školi, pa čak i po drvenom krovu kuće čika Vukole, dole u potoku,

U Kučinu se pred školom nastavilo veselje. Neki su mislili da se njihov pozdrav Prvom maju čuo čak do Prijepolja, neki da nije. Svi su bili zadovoljni. I ovoga puta Kučinci nisu zaostali za drugima,

Kad je mrak potpuno ovladao brdima, svuđa su počele da svetlucaju va” tre. Glavno takmičenje stanovnika okolnih sela je time tek počinjalo. Omladinci i frontovci iz Kučina dali su obavezu da će u noći pred Prvi maj zapaliti po brdima najviše vatri i: da će njihove vatre najduže goreti. Čitava brigada omladinaca je prethodni dan pripremala drva. Izvlačili su suvarke, jer zdravo drvo se nije smelo seći, a neće dobro ni da gori, i iz najdubljih jaruga, gde ljudska noga ret” ko kroči, Na okolnim brdima bile su pripremljene 22 gomile naslaganih drva. Trebalo ih je samo potpaliti, Kučinc: su računali da ni jedno selo u okolini neće pripremiti toliko. Pored svake kume za vatru stajalo je po nekoliko omladinaca i čekalo ugovoren znak, Taj znak trebalo je da da Svele, najbolji omlađinac u Kučinu i zamenik komandanta brigada na Auto” putu. On je bio na jednoj steni, skoro najvišoj u okolini, Kraj njega bile su pripremljene dve gomile suvaraka, jedna koju treba prvo zapaliti i dati drugima signal, a druga je rezerva da se nađe ako gde upale koju vatru više nego što su u Kučinu računali,

Svele je odozgo sa stene posmatrao. Tačno je mao koje su vatre zapalili u Đurovu, koje u Tocima, a koje u Bistrici, Brojao ih je. Brojali su ih i oni što su okupljeni stajali ispred škole. U Bistrici gu već zapalili osamnaest. — Dobro je, — mislio je Svele, i neće mnogo više,

U sebi je računao na koliko još brda mogu Bistričani da zapale vatre, Ne gori još samo na Vardaru, Jovcu, Grmu i Ćuku. A to je koliko i oni imaju spremno. Onđa će zapaliti onu rezerv=

"nu, pa je opet pobeda njihova.

Prebijajući te misli, Svele pođe da prvi potpali prvomajsku vatru u Kučinu, A na Oštriku — seti se odjednom i zastade. Pogledao je u tom pravcu. Oštrik, najviša planina u okolini, ogromna, gola štena sa vrhom oštrim kao nož, jasno se isticao u noći,

— Ne, neće. na Oštrik. Niko se 'tamo ne može ispeti u noći,

Potpalio je vatru, Za tili čas po brdima oko Kučina, kao odgovor na ovu jednu, zasija dvadeset i jedna vatra.

Pred školom nasta još veće veselje. Pobeda je bila.na domaku. Niko bolje od njih, Kučinaca, nije dočekao Prvi maž. Sutra se u Prijepolje ide vedra čela, U prvomajskom takmičenju plan otkupa je premašen, Radovi na mostu su završeni, Oni su sa najviše vatri u planini pozdravili Prvi maj.

Ali, dok se pred školom pevalo i slavila još nestečena pobeda u Bistrici, na Vardđaru, Jovcu, Grmu, i Ćuku jedna za drugom sinuše vatre,

— Nećeće vala — reče Svele sam za sebe, posmatrajući šta rade u Bistrici.

Čekao je malo neće li se 3 one štrane Lima pojaviti još koja vatra, a za= tim potpali i onu svoju rezervnu. Kao odgovor više. Bistrice, na nekom ću” viku, sinu još jedna. '

Pred školom opet prestade veselje. Pogledi su bili upravljeni prema Bistrici, gde su se u mraku jasno videle dvadeset i tri vatre,

— Izravnaše — reče neko iz grupe.

— Izravnaše — odgovori drugi i ućuta, |

Prekoračio obale most,

i tako osta — ko da misli. Kraj njega trešnje u cvetu, nad njim oblaci niski,

Reka je zeleno polje

u oku devojke, Kud ode? Za drumom se čuje pesma, dole — valovi brode.

Doviknem druga — ne staje, a sunce gori da izgori. .y Kud hita drum — bele zavoji?

Kud vetar — razvigori.

Most stoji zamišljen, tih. Učini mi se da doleće · i pitanje njegovo: Kud i ti? | Pokažem rukom: Proleće! |

|__Branko V, RADIČEVIC

—B.IRaEIRO K.EKA.,NR4f/J#JHn[RER4R«REz<«KFTTŠTIWČŠIJIJ ~ ~ dr

Pi

Gore, na steni, Svele se nije dao. Razleteo se po strani, pa sakuplja, i

lomi sve što je stigao i sve što može ·

da gori, Uskor~ je gore planula još jedna vatra. Pred školom se nastavi igranka.

I dok se to u Kučinu odigravalo, dok je Svele potpaljivao ovu poslednju vatru, koja je trebalo da donese po" bedu, na vrhu Oštrika se nešto zasijalo, najpre manje, a zatim sve više, Pre školom po treći put umukoše Padenkove dvojnice, prestade kolo i ljudima zape reč u grlu. Svima je zavladala jedna jedina misao: na Oštriku je zapaljena vatra. Takmičenje je izgubljeno. .

Tišinu prekide snažan Sveletov glas odozgo sa brda:

— Ha, ljudi, brže, drva donesite!

Veselje i kolo se rasturiše, Mladež pa i stariji ljudi se rasuše po vrlet” noj strani, Kao za pakost, brdo je ka= menito pa teško da se gde nađe po neka suva grančica. Ali ljudi u Kučinu nisu se mogli pomiriti s tim da izgube takmičenje zbog jedne vatre. I dok su po uvalama i jarugama sakupljali suvarke, često je svaki za sebe ponavljao: »E nećete vala, Bistričani, pa bio vam bog ujak«, Prvomajsko takmiče-= nje se ne sme izgubiti. Saplitali su se u noći o panjeve, stene, padali, otiskivali nizbrdo, ponovo dizali i neprekidno tražili, Svako drvce, svaka gran= čica je dragocena, I dok su se verali po kamenju, s vremena na vreme su bacali poglede na Oštrik. On stoji, jedva se nazire kroz noć u daljini. A) gore, na vrhu, jasno se vidi — svetli, pa čini im se svaki trenutak postaje sve veće, kao da se tek sad raspaljuje.

Posle pola sata veranja po stenama, kad su sakupilj dovoljno drva, iskupiše se na vrhu stene kod Sveleta, Zapalili su još jednu vatru — dvadeset četvrtu po redu. Na malom prostoru na vrhu, po šiljatim vrhovima kame" nja zbili su se svi koji su bili na veselju pred školom, U celoj okolini gorele su samo još dve vatre, Ova tu, kod njih i ona na Oštriku.

Vreme je polako izmicalo. Ljudi su neprekidno stajali na vrhu, mnogi još zadihani od jumjave po strani i uva” lama i neprekidno ·gledali u noć, gde se u daljini svetleo vrh na Oštriku. Ni jedna reč nije izgovorena. Njihova vatra je polako jenjavala; a ona na Oštriku, kao njima u inat postajala je &ve veća, Izgledalo je da se gore 5a”stala cela Bistrica, pa odnekuđ dovlači drva i neprekidno baca na plamen.

Sasvim napred stajao je Svele. I on je netremice „gledao u vrh Oštrika. Svaka misao i sve u njemu bilo je usredsređeno na ono što se u daljini, preko Lima svetlelo na goroštasnom vrhu. I kako je koji trenutak prolazio postajalo je sve jasnije da će njihova vatra pre ugasnuti,

— Drva! — viknu Svele odjednom, okrećući se onima iza 6ebe i s&težući pesnice, Ljudi se ponovo rastrčaše. I poslednja, najskrivenija grančica je te noći rronađena. Kroz mrak su se ne" prekidno čuli povici, dovikivanja i kotrljanje kamenja što se otiskivalo ispod nogu, ' Odjednom sve zamre. Kao đa 8e odnekud nenadno spustila, tišina obavi brdo. Čulo se samo zamoreno, isprekidamo disanje ljudi, Gore na vrhu Oštrika nije više ništa svetlelo. Jedino se video veliki, pun, okrugao, kao krv crveni mesec, tek isplovio iza vrha, Ljudima rasutim po stranama i jarugama odjednom je postalo sve jasno. Ono što su oni mislili da je vatra n& Oštriku bio je mesec, koji še najpre m:.lo, a zatim sve više pomaljao iza vrha, i sad je mirno klizio po tamnom horizontu. Bio je crven i iz daljine.je na mračnoj pozadini izgledalo kao da na vrhu gori vatra.

Neko se: glasno zasmeja,·

— Svele, rode, na Oštriku Bistričani mesec zapalili.

Svele nije čuo. Čim je video da 56 mesec pojavio iza Oštrika otisnuo se niza stranu i nestao u šljiviku ispod svoje kuće, TEayi

Za kratko vreme &vi &u se razišli, Selo je utonulo u noć, Samo je na školi kroz jedan prozor dopiralo svetlo. U svojoj sobi seđela je učiteljica i nagnuta nad stolom iscrtavala slova na transparentu. Dovršavala je Boslednji: »Živso Prvi maj, praznik radnih ljudi!« U uglu je stajao irugi, već za” vršen: »U prvomajskom takmičenju selo Kučin je ispunilo sve švoje obaveze!« #9

* * * #87

Jutro Prvog maja osvanulo je svetlo, čisto kao suza. Magla prozitna kao paučinasta mreža, titrala je j o nad najvišim vrhovima, Seljaci iz Kučina iskupili su se pred Mesnim odborom. Radenkove dvojnice su opet neprekidno izvijale kola. Pesma se čula sa svih strana, Putevima sa brda spuštale su se grupe ljudi, Za malo, i krenuše svi prema Gradini, Napred, na čelu, vijorila se trobojka sa uraslom petokrakom, Dugo je još, sve dok nisu dale” ko zamakli, brdima odjekivala pesma, povici i veseli smeh. Ceo Kučin, pobednik u prvomajskom takmičenju, odlazio je u Prijepolje na proslavu Prvog maja, Samo jednog nije bilo tu. Čitav kilometar iza dugačke Kolone razdraganih Kučinaca išao je polazo Svele, Iz glave mu nikako nije izlazio mesec — prvomajska vafra Bistri“ čana na Oštriku. |

Dragoljub SFEFANOVIG ·