Књижевне новине

| · trenutku seljaka u polju, majku pored |}

|. posetivši u Pale d desnu izložbu jugošlovenske srednje-

BNuRT FAŠTZMU == SLOBOPA NAROEF

GODINA TII BROJ 22

BUDJENJE ČOVEKA TRI SLIKE IZ ŽIVOTA

Razmišljanja za vreme puta po Jugoslaviji · Rišar DIPJERE

(Donosimo članak belgiskeg pisca' Rišara Dpipjerea, koji Je na poziv Saveza književnika Jugoslavije boravio u mašoj zemlji oko, mesec dana). ;

U trenutku povratka u svoju zemlju, posle jednomesečnog boravka u

' gemlji Jugoslovena, želim da izrazim jugoslovenskim „književnicima, svojoj _ sabraći i prijateljima, svu zahvalnost koju osećam. Slučaj je hteo da &am, ajo u Parizu ču-

vekovne umetnosti, izrazio nekima od njih želju da vidim ne samo u kopijama i mulažima, ma kako da šu oni sjajni, velika dela plastike starih vekova, koja su bila otkrivena na Isto-

_ ku. Savez književnika Jugoslavije po-

zvao me je na to hodočašće po Federativnoj, republici, hodočašće vanred-

| ne lepote koj. je mnogima od nas ne=

poznata ili nedovoljno poznata. 'o

- sam hodočašće upravo završio i našao

u njemu jedno od najvećih uživanja

_ Svoga duhovnog života, Preda mnom

se otkrivao jedan narod na najpleme· nitijim visinama stvaralaštva i izraza. Ja danas smatram da oni koji imaju poštovanja i ljubavi prema lepoti treba da pređu putevima Jugoslavije, isto kao i putevima Toskane, Umbrije ili

. Flandrije. Jugoslavija je jedna od ve-

' hvalnost koju dugujemo &vi mi, iz bi= .

likih zemalja po umetnosti iz prošlosti, i to će biti jedan od razloga za za~

lo koje zemlje, vladi FNRJ što je sve-

· tu učinila tako uzbudljivo otkriće.

Videti jednu sliku u muzeju, diviti

-_ se originalnoj freski ili kopiji, ali iz-

.

dvojenoj iz svoje celine, svakako . pretstavlja radost duha, Ali koliko je snažnija ia radost kada čovek nađe to delo. u, svom · prađedovskom dekoru, obavijeno treperenjem vekova, čak i kad su ga ratovi, pustošenja ljudi i

_ vremena okružili okrnjivanjem i še. Ćamjem na užasnu nesreću. Delo i ži-

vot, umetnost i duša naroda stapaju se tada u povezanu celinu, u savršen-

/ stvo senzibiliteta, čiji intenzitet čovek

_ ništivo sećanje,

jedino može da oseti onda kada se nalazi ušred manastira, gde vreba neuPogledajmo na tim freskama izvesna lica, izvesne pokrete, osmeh ili izvesna grčenja lica. Naći ćemo ih, posmatrajući u jednom

svoga deteta, Stari slikari od pre pet do šest vekova, stari slikari iz davnine izgleda kao da su pronašli &voje . mođele među ljudima „našega doba. . Tako .6e javlja jedna celina u kojoj · be sjedinjuju razlike koje je vreme _ što prolazi, raznovrsno kao vođa osu. la svim refleksima dana, nametnulo ljudskom licu. To su isti ljudi, oni od ranjje i ovi današnji. To je ista duša, pošto je to duša istoga naroda: Moglo bi se dugo govoriti tonom naučnik: ili istoričara o freskama iz jugoslovenskih manastira, Ja ovde želim da izrazim šamo zahvalnost svo-

jim prijateljima što su mi omogućili da 'prodrem još više u dušu jugoslo= venskog naroda. Ja sam faj narod shvatio u toku ovih nekoliko nedelja, u njegovoj nezapamćenoj istovetno= sti, Jugoslovenska srednjevekovna u= metnost, jugoslovenski narodi potvrđuju danas bratstvo koje je jedna od formi večnosti. To je sigurno jedna od najmučni}ih ljudskih pouka koje oni daju onima koji hoće da ih vide i umeju da ih &hvate. j

Čovek se ne menja, On ostaje isti čovek kroz vekove. Jugoslovenske fre= ske u Sopoćanima i &eljaci srpskog sela, likovi Van Ajka i žitelji današnje Flandrije, vi ste braća, sjedinjeni čudom umetnosti i života, Tražimo svagde čoveka, čovečju dušu, To je naš najdraži i najveći zadatak,

Napor koji pokreće NR Jugoslaviju da služi današnjici, služeći istovreme= no prošlosti, bez staleških i verskih predrasuda, jedan je od najsjajnijih primera danas, kada se stvara čudo u obnovi, izgradnji i socijalnom uređenju, o čemu nam duž puteva, sela i gradova svedoči slika, koja se stalno obnavlja. Radnik, seljak, naučnik, umetnik, rade ovde u istoj afirmaciji čovečanstva, Pisac, slikar, kompozitor — svi su oni radnici kojima se postavlja isti zadatak koji oni bratski .ostvaruju. A to je da budu tvorci ljudskog dela, Nova krv teče u ovoj zemlji, u starim žilama našeg bića. Ovde se ostvaruje nešto što odavno, i u mnogim zemljama, nije dostiglo to sa=

vršanstvo, Drama rata, užasi izdaje, ·

strasna rešenost za očuvanjem slobode naroda u korenu su onoga što se nekoć nazivalo čudom, a što' sada iz= gleda kao prirodan izraz hrabrosti, razuma i Svesti. Doći iz starog sveta u novi svet, najlepša je lekcija koju čovek ođavde može da ponese.

Uloga književnika poprimila je ovde hod i veličinu građanske dužnosti, Srušila se kula od slonovače, i književnik je čovek blizak životu. Ja sam to zapazio razgovarajući sa švojom sabraćom u Beogradu, Sarajevu, Za-

grebu i Ljubljani, u svim građovima,

gde su mi tako iskreno otvorili knjigu &voje savesti i nade, Narod i pis:.c, pesnik i seljak, mislilac i radnik &amo su istovetni izrazi za čoveka. Revolucija ıı jugoslovenskoj zemlji učinila mi 6e tekovinom čovečanstva, Ja ovoga trenutka neću govoriti.o političkim sredstvima koja &u dopustila jugoslovenskom narodu da postigne taj sjajni cilj, Dovoljna mi je konstatacija da je on to poštigao. To je dovelo do buđenja čoveka. Za one koji idu surovim putem našega života, nema plemenitije slave ni veće. moralne sreće.

Jr feirinirinnritiriirisnimini

[0] IDO O III IO OOU [0777

| Božena, Vilhar: Radionice. hidrocentrale. »>Mariborski Otok«

VUKA KARADŽIĆA

Ivo ANDRIĆ

I. Pred zgradom Velikog suđa,

Toplo predveče iza proletnje kiše. Posle rada u zakonodavnoj komisiji i praznih razgovora sa članovima te komisije tj. posle neznalačkih i oštrih peckanja na račun Vukovih ideja o jeziku i navika u životu, Vuk silazi da se prošeta čistim trotoarpm od crvenih cigalja. Grozničav je i umotan, Njegova drvena noga i njegova štaka tupo udaraju o pločnik. Sa njim su Hadži Stojilo, Knez Milošev »čovek« i Dr. Stejić, knežev lekar. Nastavljaju raniji razgovor.

Dr. Stejić (oteže i meri reči): Va> ma bi, počitaemi gospodine Vuče, 8

obzirom na vaše zdravlje i vaša li- '

terarna zatrudnenija, Njegovo Knja=

-_ževsko. Sijateljstvo najbolje moglo po-

TOODGI vie .7eie

Vuk (prekida ga, govori razdraženq, bezobzirno, samouvereno): Što se

mene thžiče, ja mislim da Njegova ~

Svjetlost u ovom poslu ništa za sada slavnije nj za mene milostivije ne bi mogli učiniti, nego da mi određe štogođ penzije, pa da živim gdje mi je volja i da radim moj posao. Ta valj= da niko neće reći da sam ja gori i moje zasluge manje od sviju ovih naših čihovnika koji imaju do šest stotina talijera i više od toga na godinu plate? i .

Hadži Stojilo (turski podšišan i podbrijan, u desnoj ruci ćilibarske brojanice, govori krto, naglašava reči nepravimmo, cincarski): E, e, e, pare! Ko o čemu, ti o parama, gospodin Vuk! . .

Vuk: Jeste, pravo je što kažeš, ja često govorim, o parama, a vi nikad; samo to dolazi otud što vi na čekmedžetu sa parama sjedite, a. ključe= ve u džepu. držite pa nemate potre” be da o parama govorite, nego em imate koliko vam treba, i više od toga, em možete da se obrecujete na one koji nemaju i isčuđavate nad o-

nima koji &u prinuždđeni SVe o para-

ma govoriti. j |

Hadži Stojilo: Ama de, de, 2nam ja već da ti umeš da odgovoriš.

Vuk: Ništa ja ne odgovaram, nego kazujem stvari onakve kakve jesu.

Hadži Stojilo (smeškajući še): Dug jezik a prazna kesa, ne može to, go&podin Vuk.

Vuk (uočljivo, brzo): Pa za to bih ja i htio da nije prazna, kako ne bih morao podvijati i skraćivati jezik i kako bih mogao mimo raditi svoj posao,

·'Hadži Stojilo (niše glavom podrugljivo-zabrinuto i pokazuje kažiprstom i srednjakom leve ruke kao da makazama podseca taj predugački jezik): Je-zik! Bog „ubio jezik! (Tako i odlazi, pozdravljajući „nemo, osmejkom).

·' Vuk i Dr. Stejić produžuju šetnju. Čutanje u kom se čuje žustro uda

·ranje Vukove drvene »štule«,

' Vuk: Ne, bez svake šale, meni su

' književni pošlovi miliji nego sva go-

sapodstva ovoga svijeta i volio bih više tu malu penziju nego najveću činovničku plaću. Ali nije govor o tome. (Dalje govori sporije i tiše, zamišljeno gledajući preko Save, na daleko obzorje, gde se večernja rumen sastaje sa plavetnilom noći koja nastupa). Vidite, doktore, mnogo: sam evijeta obišao, mnoge pragove obijao, mnoge ljude , i lude i pametne i časne j rđave vidio i mnoge poslove radio, ali:oOvo.... (On zaćuti za trenutak, gledajući u pravcu u kom je Hadži Stojilo otišao i nastavlja kao za sebe). Negdje sam jednom čitao da je jedan arapski učenjak rekao: »Svaka se mržnja da ugasiti, osim one koja potiče od zavisti«.

· Dr Stejić: Jeste, jeste, ja to znam Teško je prosveštenom čoveku i još dugo će biti, dok god se obstojateljstva ne promenu te i mi iz ove Šume međ svet dođemo i plodove naši današnji truda uživati počnemo.

· Vuk: (odmahujući rukom, gotovo

· grubo): Ah, ne radi se o uživanju ni

mom ni vašem. Pravi·rodoljubac ne treba da ljubi svoje otačanstvo kao svinja potok gdje nalazi žira i vode, nego da ga ljubi makar kako od njega bio udaljen i makar mu ono zlo željelo i činilo, Nego muka je u tom što nepametnji i neprosviješteni ljudi ne daju ništa dobra učiniti, jer svaki tuđi rad i uspjeh smatraju svojom štetom i svima svojim silama ometaju, a ni sami ne znaju pravo zašto to čine, Ne daju »bratonesnosni i čelovjekomerznosni ljudi«, što rekao onaj Georgije Ružić. ;

(Dr. Stejić odobrava glavom, služno i melanholično).

Vuk (trgnuvši se, odjednom zastaje i, oslonjen na štaku, okreće se oštro Dr. Stejiću): Ali ja nade nikad ne gubim. Ne da se, ali će se dati! Poludovaćemo još koju godinu, neka bude i desetinu i — stotinu, ali ra-

u-

zum i istina na kraju uvjek pobje-

đuju. Od danas pa do sto godina drugčije će se ovde (on udara odluč'no štakom'o trotoar) i govoriti i mi-

,

sliti i — raditi nego što govore i misle i rade ovaj ljigavi Hadži Stojilo i njemu podobni. Ja vam to kažem i vjerujem u to tvrdo kao što onu nebesku zvijezdu gledam iznad Srijema. (Zagledan u večernjaču na vedrom nebu nad Bežanijskom kosom jedan trenutak a onda še opet naglo okreće Dr. Stejiću. i kaže mu svečano, tiho, ali tvrdim glasom): Ja u potomstvo vjerujem, doktore; u tom nalazim snage za rad i time se tjošim za sve!

II U načelnikovoj kancelariji

Načelnik Popečiteljstva Prosveštenija, čovek šezdesetih godina, sav krut od svog činovničkog stava i još više od reumafizma, u evropskom odelu „pretposlednje mode, sa višokom, tvrdom kragnom.

Ulazi sekretar, tip · činovnika-dostavljača, klanja se i podnosi u čisto prepisan načelnikov referat o zabrani Vukovog Rečnika i tekst rešenja

za potpis Popečitelja, Načelnik raz-.

gleda sve, zatim se potpisuje sa mno= go šara i kovrdža oko svog imena. Sekretar odmah uslužno posipa Dpeskom mačelnikov potpis.

— Na, kaže Načelnik sa osećanjem olakšanja, slažući svoj referat i predlog rešenja u mapu sa aktima za Popečiteljev potpis, — i kao što sam rekao: diskrecija!

— Pa već govore, kao da sve znaju, — kaže bojažljivo sekretar.

— Kako! Kako! Pa to je škandal! Jesam li rekao da stvar mora ostati u najštrožoj diskreciji!! Pa ovde nema službene tajne! Ko govori?

— Pa, svi pomalo.

— Kako: svi? Ko je to »svi«? Šta govore?

— Pa, eto, gosn načelniče, kažu da je pisar Jocić, koji je prenumeranit na Rečnik ,rekao nekom na ulici: »Hoće dlanom sunce da zaklone«. Nije po* menuo ko fo hoće, ali svi znaju da je ciljao na vas, i na gosn Popečitelja. Sve tako nešto, s ironijom govori. Načelnik na te reči gotovo uplašeno pogleda dlan svoje desne ruke, ali se odmah pribra, spusti ruku i zadenu četiri prsta između dugmeta na ređengotu, namrgodi se i jače ukruti.

— Što još kažu!

— Pa, kažu: »Da je gosn Garašanin zdrav, ne bi oni usšpeli«. I kažu: »Sve to nije za dugo!«, i tako ruže i potsmevaju se.

— Dobro! kaže gorko Načelnik.

Sekretar izlazi klanjajući se,

Ostavši sam „načelnik se zamisli i nekako opusti i smanji. On boluje od teške srčane mane; otiču mu noge, tako da jedva dolazi u kancelariju. Njegove pametne i tužne oči u i” brijanom, bledđom licu sklopiše se odjednom. To lice je izmučeno svakojakim „krizama savesti i mnogim sukobima između njegovog boljeg uverenja i onoga što kao dugogodišnji viši činovnik često mora da radi. A fe oči se sklapaju, jer njegova bolest ima i tu čudnu stranu da načelnik ne može noću da spava, a danju, kad treba da radi, on se teško otima snu. I sad je zaspao odjednom tim nezdravim dnevnim snom, koji brzo i lako hvata načelnika, ali lako se i trga, kao trula pređa.

· U snu se pred njim otvara neobičan siv vidik, a u dnu toga vidika pojavljuje se ogorčena, nakostrešena pojava načelnika ovog starog pozna= nika i nekadašnjeg prijatelja Vuka Karadžića, a iz nje 6ja jarka svetlost poput sunca koje se rađa. I pojava i svetlost primiču se sve bliže i bliže. Uplašen načelnik „pruža, u snu, desnu ruku i dlanom nastoji da zakloni to sunce, tonući sve dublje u načelničkoj stolici. Najposle se prene sav uzdrhtao i oznojen. Svetlosti i Vukovog lika nestalo. Načelnik se po lako pribire, slaže crte lica opet u zvaničnu, strogu „masku, nervozno zvoni malim zvoncetom sa stola i služitelju koji se pomalja na vratima kaže:

— Puštaj dalje!

TIHI. U ocarinarnici Na beogradskom „Džumruku, na Savi, ispred otvorenog magacina koji je zidan na svodove prolaze carinici, poslovni ljudi, nosači, Vika i lupa, topot konja, škripanje kolica. Ispod svoda, pored jednog sanduka (Nastavak na četvrtoj strani)

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

PRIMERAK 3 DINARA

SRECNO

Desanka MAKSIMOVIĆ

Na jednom od stolova na izložbi Geološkogz tehnikuma u Pančevu dočeka posetioca rudarski pozdrav: »Sreć-

no!« ispisan komađem krečnjačkih stena po rumenoj glinovitoj zemlji, i odmah ga opomene da je ušao u herojsku priču o našoj izgradnji, u samu bajku o nečuvenim bogatstvima naše zemlje; zasenu mu vid dugine boje ruda i minerala, pa ne zna kuda bi pre pošao, Misli ma da je teško živeti na ovoj balkanskoj sredokraći, ma da si uvek kao na mrtvoj straži, u srećni čas smo ipak došli u ovu zemlju gde pod svakim korakom leži blago, izbija izvor, niče cvet i klas, gde ti se i po ovom tihom, toplom danu čini da nešto huji kao oluja. Srećno smo došli u našu zemlju kao u nenačeti rudokop. Dok si još u tim mislima i ne možeš da se odlučiš kuđa bi najpre krenuo, prilazi ti jedan od članova naučne grupe Tehnikuma, učenik koji ima širi obim znanja od onoga što se zahte va propisanim programom i privodi te zidu gde je crtežima pretstavljen razvoj čoveka od ribe do bića kakav je on danas, Tu se tiska najviše sveta, učenika, vojnika, građana i sluša uče“ nika koji objašnjava:

— Riba je, kako vidite, postepeno postala gmizavac, izišla na kopno, zatim joj se razvile noge...

'Stariji ljudi su gotovo mpreplašeno gledali kako se nacrtana riba oslonila dvema nožicama na kopno dok joj je rep još u vodi; kako je zatim prohodala i počela se puzati uz drvo, gde postaje majmun, skače s grane na granu; kako jedna vrsta tih bića što su se uspuzala na drvo dobija krila, pretvara se u pticu, druga šilazi sa drveta, uspravlja.se i postaje čo-

. vek, a treća, kao gorila, ostaje na gra-

nama; gledaju kako neki od onih stvorova što su se razvili iz ribe i pošli zemljom prolaze pokraj drveta pa MROstaju ili suvozemne životinje, slon ili

lav, ili se opet vraćaju u vodu i ra”-.

vijaju u kita, u vođenog konja, Iznad svakog ovog perioda pišale su basnoslovne velike brojke koje su pretstavljale vreme za koje se, recimo, riba pretvorila u gmizavca, majmun u čoveka, da vam broj od dve milijarde godina, doba za koje smo od ribe postali ljudski stvor potpuno zavrti mozak.

Jedna sredovečna žena pogleda u još stariju i onda upita bojažljivo učenika: — Je li to potpuno tačno?

— Potpuno tačno, potvrdi on.

— Prema dosadašnjim podacima nauke, dodade drugi,

Žene i jedan vojnik odoše smešeći se u neverici, ali nekoliko građana i puno učenika gimnazije i dalje su sa poverenjem slušali i ostali da gledaju crteže nekadašnjih ogromnih životinja sličnih aždajama, stegosaurusa majušne glave, obloženog duž kičme redom koščatih ploča, s repom na kome su izrasle četiri bodlje, pa visokog igua= nodona, uspravljenog na zadnje noge, i ogromno dugog diplođocusa koji se završuje bičastim repom. Učenik se na ovim životinjama nije zaustavio mno= go, ali kad dođe do prve ptice, archeopterixa, ukaza kako ona na krilima još ima prste i nokte, a u ustima zube.

— To su najpouzdaniji pođaci da se evolutivnim putem došlo do čoveka...

— Meni se to najviše sviđa, izjavi oduševljeno osnovac &međe kose koji se stalno tiskao, da bolje vidi, i upita: Da li su današnje ptice postale od ove?

Novi posetioci su pridolazili i nas drugi učenik povede stolu gde je bilo izloženo rudno blago naše zemlje, primerci ruda koje su sami učenici do neli sa terena, kao da je sama zemlja gledaocu otvorila nedra, Tu su bile crvenkastožute grožđevite rude, pa zelenkaste, modre i azurmo plave rude bakra, pa crveni cinabarit u kome se vide prirodne kapljice žive, „Učenik međutim pokaza glinastocrveni boksit:

— Šta mislite šta se dobija iz crvene rude? Srebrnobeli aluminijum, odmah zatim sam odgovori,

— Imamo li toga dosta? pitao je O-– snovac radoznalo posmatrajući sto. Imamo li više gvozdenih ruda ili bakarnih? :

Učenik nije stizao da mu odgovori jer je svot pridolazio i naročito se zaustavljao kod prozračnog liskuna koji je ličio na tanane ljuspe stakla, s pre=livima duginih boja.

— Ovo je kamen od koga se prave naočari za ljude što rade kraj usijanih peći, preduze najednog ulogu tumača ovisok gimnazista nažih razreda, pa pokazavši na kudeljasta vlakna azbcsta dođade: A od ovoga se tka odelo za vatrogasce,

— Naš stalni gost! nasmeši se zadovoljno učenik Tehnikuma.

Na samo osnovac, svaki od nas je za svaku rudu, za naftu, i živu izloženu u bočicama, raspitivao imamo li ih dosta i gde se nalaze. Kao odgovor na ta pitanja visila je na ziđdu ogromna karta gde su uočljivim crvenim kružićima i ukrštenim čekićima bila označena mesta bogata rudnim blagom. Svi smo sa radošću stali prebrojavati oznake kojima su bile načičkane Srbija, Makedonija. Bosna i

Slovenija. Neki garđanin odrastao na

_pčkazao družini

žitonosnom tlu Vojvodine 6koro uza dahnu od zadovoljstva pred tom kom bogatstva naših gora.,

Kada smo pošli ormanu ša fosilima; gde se vide skamenjene morske zveć zde, ježevi, školjke, amoniti, gde se na kamenu vide otisci prvoga bilja na zemlji, slični ledenim šarama na prozoru i kad sam bila voljna da se udubim u posmatranje tog omađijanog kuta gde su se za večna vremena zaustavila u pokretu bića koja nikad vis, še ne možemo sresti, gimnazista, česti. pošetilac izložbe, poverljivo mi reče:

— "To nije ništa, Hodite ovamo vidite što je kamenje!

Odveo me je pred vitrinu gde s bile izložene rude Trepče. Po crnoj glatkoj cinkovoj rudi dijamantskog sjaja kao da se bilo uhvatilo krista= lasto blistavo inje, Kristali kvarca:. kalcita udruživali se u kupe, u druze; Manganove rude ličile na ružičastu' mahovinu, na rude jasno golubije boje nekakvu cepljivu tamnu stenu pri= ljubljivale se olovne rude jasno golu“ bije boje i cvetastog oblika. Činilo se pre da si stao pred gređicu okamenje= nog cveća ili pred sleđena okna u kojima se igra sunce, nego pred zbirku ruda. Dečak me pobedonosno pogleda:

— Kamenje i po! rekoh njegovim jezikom, odobravajući,

On se ipak bojao da nisam sve dobro zapazila pa mi je stao ukazivati na neki spoj ruda gde se činilo da 6Uu se crvena babina uvanca tek pojavila iz zemlje, da se neki golub šćućuri& pod krovom, da je hajdučka trava ni= kla iz kamena.

— Je li to moguće! s nevericom viknu neka žena gledajući u crtež na zidu pun raznobojnih krugova i čita“ jući glasno natpise u njima, da bi &vu dvoranu izložbe uzela za svedoke: Mi« risi! Saharin! Boje! Aniliske boje! Crveni vosak! Vodonik! Naftalin!

Ona se kod &vake reči sve više čudila, a moj mali pratilac odmahnu gla= vom kao da bi rekao: »Čudna mi čuda!« To je sasvim razumljivo, »Utom učenik specijalista u znanju o uglju ošetilaca upravo taj črtež, objasnivši da on pretstavlja ahe= mu koliko se čega može dobiti iz sto kilograma mrkoga uglja; i rečju po= tvrđi da se iz te količine dobija šedamdeset pet kgr. koksa i još mnogo šta što žena još nije bila 6tigla da pročita, kao smola, sirovina gume, đe= zinfekciona sredstva, pa i tu još nije bila iscrpena lista stvari koje, kao u bajci, niču iz običnog mrkog Sata: Žena je, doduše, i dalje ponavljala on.. u to ne može da veruje, da nai: zad prizna da &e u prirodi i veća čuda zbivaju,

U istom kutu bio je iscrtan profil ugljenokopa u Banovićima i dok je učenik objašnjavao kakvo se tamo bla= go uglja nalazi, iz koga je vremena i kakvi &u uslovi za rad, meni gimna< zista skrete pažnju na deo crteža gde je bilo pretstavljeno nekoliko uglje= nisanih panjeva na koje se naišlo ispod, ugljenog 'sloja; stajali &u još čvršto usađeni u tle isto tako ugljenisanim žilama koje su se naširoko granale. Na mah se sva družina ućutala kao da 66 predala snovima o tome predalekom vremenu, kao da je razmišljala kakva. je onda rasla trava, kakve «u ptice pevale na tom drveću i da li ih je i bilo. Neko je upitao najzad da li 646 na panjevima poznaje jesu li prestru= gani, Prema našim tako neznalačkim pitanjima, učenik se ophodio blagd naklono i uz osmeh objasnio da U stabla tih panjeva morala biti obore= na vođom, da tada nije bilo ni pomena o pilama,. Gimnazista tu ugrabi tre= nutak da mi kaže kako je na izložbi viđeo pravu skamenjenu oblicu na ko= joj se raspoznaje šara kore i srž i ka ko je drvo zato tako skamenjeno što je silicijum dđioskid zamenio organske materije, Očigledno je bio vrlo ponosit što je to naučio, _

Dok smo mi tu još stajali i govorili, naš. osnovac se Već bio stvorio kraj stola gde je bila izložena oprema ge= ologa: planinska obuća potkovana klincima, šator, razni pribori za sva= kodđnevni život, geometriske sprave, kompasi, &prave za merenje nadmor= sk- visine, neke bočice, mikroskop, i jedva se uzdržavao da te stvari ne dodirne rukom,

— Šta mislite, šta je ovde geglogu najpotrebnije? upita nas jedan od bu= dućih geologa kada i mi priđosmo sto= lu sa opremom, već unapred ubeđen da ćemo pogrešiti,

Padali su najrazličitiji odgovori i zbilja niko se nije setio male bočice što je stajala na nekoj kamenoj kocki, On nasu iz nje kap po toj kamlPenoj kocki koja poče kipeti na mestu gde je kapljica pala, na što nam on obja= sni da bez te tečnosti, sone kiseline, geolog ne kreće na teren, Njome on određuje, za tren oka, krečnjake koji se često mešaju sa peščarima i d i stenama pa se zato teško određuju..

Gimnazista mi reče tiho, u povere+nju, da geolog malo preteruje i da mi= kroskop mora biti važniji. I ; zatim zamoli glasno da mu dozvole đa i on pogleda preparate ruđa koje su gotovo svi posetioci zatražili da vide, Ali je učenik Tehnikuma bio zauzet objašnjavanjem principa prema kome su stvoreni geološki mikroskopi,

(Nastavak na četvrtoj strani)

Muz e o

|E UM,