Књижевне новине

784

“ e. a. .X

i b

+ E 3

Na A

fil

la i dđekađentna, | __naprednih i njoj, izražena je i u člancima o Puš_ Rinu, samo što je tu odnos svijetle Ru-

NV #5 i: 20

: PP

3 85 a

|) da se

| govu ideologiju,

__ Sađa se ne piše o Puškinu već po-

|___vodom Puškina. Na pjesnika se ba-

ca takav reflektor koji treba da ga _ _osvijetli kao propovjednika baš onak-

| Gva velikana i _ jedan u Rusiji, a drugi u Francuskoj, _ Obojica su povela književnošt svoga | naroda putem realizma, nezavisno je_ dan od drugoga i otprilike u isto vri”

DPA

1" | Prošle godine proslavljena je u Sov'kskom Savezu vrlo svečano sto pede=

: - eta godišnjica Puškinovog rođenja;

__Širom zemlje održane su svečane sjed-

ce, priredbe, predavanja na kojima

govorili najpoznatiji puškinisti, ilo je nekoliko jubilarnih · izdanja Puškinovih djela, časopisi su posvećipjesniku čitave svoje brojeve.

(itajući ove članke, nemoguće je ne aziti da 8se u njemu zanemaruje ujetnička strana Puškinova stvaranja, se težište baca isključivo na nje"

vih ideja kakve sada širi CK SKP(b),

| kao uvjerenog zastupnika nadmoćno” ___sti ruske kulture nad zapadnoevrop=

skom, ” A ia pojava Puškina, kao svijetlog

___Eenija u doba mladalačkog rasta ruske

nacije, kao tvorca realizma u Rusiji

i kao jednog od najvećih pisaca u ____svijetu interpretira se naduveno, su_ revnjivo, čak pomalo smiješno, Na

početku XIX vijeka pojavila su se svjetske književnošti,

jeme. Međutim u člancima, napisanim 1949 g. u prvoj zemlji socijalizma, primjenjuju se yrazličite akrobacije kako bi se dokazalo da je realizam Puškina stariji od realizma Balzaka i da prema tome patent na realističku književnost pripada ruskom narodu.

»Ruskom ·„pjesniku „pripada prioritet stvaranja realističkih djela, koja su otkrila novu eru u književnosti. Puškinov Vvršnjak, francuski romanopisac Balzak pristuplo je stvaranju svojih realističkih djela deset godina kasnije«, — tako piše V. Novikov. (Znamja 1949 br. 6, str, 154).

»U vrijeme, kada zapadnoevropska iknjiševnost nije bila sposobna da stvori, čak ni u prozi, realistički roman koji bi tako

- Biroko slikao život društva, Puškin je umeo da napiše takav roman u divnim stihovima. Ib, 155—156).

Međutim poznata je činjenica đa je Puškin završio »Evgenija Onjegina« 1830, to jest iste godine kada je Balzak štampao svoga »Gobzeka«, a godinu dana prije »Šagrin+xe kože« i Stendalovog romana »Crveni i crni,

Ovakvo nadmetanje s Puškinovim prioritetom, ovo iznošenje njegovih najvećih vrednosti na savremeni politički vašar samo vrijeđa uspomenu velikog umjetnika,

Puškinov primjer vrlo je zgođan da Be na njemu pokaže na koji način se danas u SSSR vodi borba protiv »niskopoklonstva«. Svaki članak počinje ili završava anatemom na one koji su kod Puškina pronašli utjecaja Bajro" na, Voltera, Valtera Skota, Madam de Stal i drugih zapadnih pisaca. Mi se slažemo s time da treba kritikovati one koji precjenjuju utjecaje i negiraju značenje konkretnog života za umjetničko stvaranje, ali je neminovno za umjetnika (pa i za Puškina) da se u mladosti podvrgava izvjesnim Kknjiževnim utjecajima, domaćim i stra"

· nim, Smiješno je i žalosno čitati kako se najpoznatiji sovjetski pisci ropski izvijaju, samo da bi izbjegli ominoznu riječ utjecaj, kada govore o Puškinu.

K. M. Simonov rekao je u referatu, održanom u moskovskom Velikom pozorištu slijedeće:

»Proževši se dragocjenim tradicijama svoje nacionalne književnosti, obogativši se dubokim poznavanjem istorije 5VOje otadžbine, uključivši u krug svoje književničke pažnje sva dostignuća svjetske književnosti, od Grka i Rimljana do svojih šavremenika Bajrona, Getea, Valtera Skota, Puškin je sav svoj šivot posvetio otkrivanju novih puteva za rusku, a time i za čitavu svjetsku književmost«. I dalje: »Mi treba da pomnožimo utjecaj koji je Puškin izvršio na svjetsku Književnost neposredno s onim ogromnim utjecajem koji su izvršili i Gogolj, i Turgenjev, i Čehov i Gorki, čitava legija „aenija ruske književnosti, koja je jednođušno smatrala Puškina svojim učiteljem i unijela u svijet svu snagu i ljepotu naprednog realizma ruske književnosti, na čijim je izvorima bio Puškin«. (Literaturnaja gazeta B VI 1949)

I tako se Puškin ruskim trađicijama prožeo, dok je evropska dostignuća samo uključio u krug svoje književničke pažnje, što mu nije nimalo smetalo da on lično izvrši ogromni utjecaj na tu istu e-– vropsku književnost! Ovdje vidimo lice i naličje ovog »marksističkog« patriotizma. Ovaj dvostruki kriterij — za doma–

_ Ća i za inostrana djela — moći ćemo još lakše da ocijenimo, ako pročitamo članke koji su tim povodom napisani o nekakvim malim narodima, na primjer o Srbima i Hrvatima. U članku »Puškin kod Slovena« Sergej Artemjev piše: »Srpska književna kritika smatra da originalni stihovi Jovanovića (Zmaja — M. B.) svoju muzikalnost, slikovitost jezika, povezanost sa · arožnim stv"ralašt m u mnogome zahvaljuju lirici Puškina, koji je izvršio vidljiv utjecaj na formiranje

· stvaralačke individualnosti srpskog pjesnika«, I dalje: »Ivan Trnski bio je

vođa grupe hrvatskih pjesnika konji

Bu radili pod utjecajem majstora rus-

| ke književnosti XIX vijeka«, (Novi mir 1949 br. 6, str, 220—221). I tako nema više traga onim teo-

_ rijama o tome đa se književni utjecaji

ne prenose iz zemlje u zemlju, da sva– ki značajni pjesnik izrasta iz svoje

rođene grude iz konkretnih uslova

(iako je ta teorija, kada se ne pretjeruje u šovinističkom smislu, donekle

| opravđana); ovdje se radi o nekakvom kolonijalnom Zmaju Jovanoviću, a on

6iromah nije umio ni 8a stvaralaštvom svoga vlastitog naroda da se poveže drugačije nego posredstvom Puškina!

Sađašnja sovjetska tendencija da se sva zapadna Evropa prikaže kao trubez diferenciranja reakcionarnih snaga u

sije i truloga Zapada projiciran u

____prošlost, u Puškinove dane, O Puški___nu še piše kao o čovjeku koji je jasno - »vidio« trulost i bezvrijednost zapad-

ne književnosti, U članku »A. S. Puškim — osnivač ruske književnosti« A.

- Jegoljin pronalazi takve citate iz Puškina koji treba đa pokažu ništavilo | evropske književnosti,

ansa ojevnog Pajčin "Briga" e evnos 1 i »Htio bih da storvim, đa považeni sVU

SAONA laik: NA

OPA pe 1 OI 30

b M) a

- PUSKIN U NAJNOVIJOJ SOVJETSKOJ INTERPRETACIJI

| Maia BOŠKOVIĆ

odvratnu podlost sađašnje francuske Književnosti«.. Adam Mickjevič u članku, posvećenom uspomeni A, S. Puškina, pisao je o njemu kao o duboko idejnom piscu: »...on je prezirao autore koji nisu imali cilja i težnji, On nije volio filozofski skepticizam i umjetničku bestrasnost Getea«.., Naš nacionalni pjesnik, upoređujući rusku književnost sa zapadnoevropskom, podvlačio je da je njena odlika u tome što ona »ne nosl... na sebi pečat ruskog poniženja. Naši talenti su plemeniti, nezavisni«, Govoreći o Volteru, Puškin je primijetio da francuski književnik nije mogao da sačuva svoje vlastito dostojanstvo: »Volter je svoju najbolju poemu pisao pod pokro-

viteljstvom Pridriha«.« (Novi mir 1949 br. 6, Str. 151—153).

Tako se Jegoljin trudđi da

pokaže

(Rađ G. A. Ječeistova)

tura bila podla, kako on nije mnogo volio Getea, kako je Volter za njega bio puzavac, Pri tome se Jegoljin ne ustručava da s jezuitskom skrušenošću izjavi kako je Puškin cijenio kulturu svih naroda. N. L. Stepanov prisjeća se da je Puškin »s gnjevom. govorio o Nijemcu Klopštoku i ostalim zapadnoevropskim piscima«. Simonov dubokoumno zaključuje da »Puškin nije uzalud pisao o tome kako je Lomono= sov vršio svoje eksperimente s elektricitetom prije Franklina. Nije uzalud on pisao đa je Krilov, po njego“ vom mišljenju ,veći od Lafontena«,

O nekom nipodaštavanju tekovina zapadno-evropske kulture ne može kod Puškina biti ni govora. Tako, na pr., Puškin nikada nije pišao da je Krilov veći od Lafontena — kao što nam to sugerira Simonov — već je samo rekao: »Mi Rusi, čini se, možemo da mu (Lafontenu) pretpostavimo Krilova, Obojica će vječno ostati ljubimci svojih sunarodnika«, Dalje Puškin govori kako su oba pjesnika »pretstavnici duha oba narodđa«. Puškin je kao Rus volio Krilova više nego Lafontena, što je potpuno. prirodno, no zaključak da je Krilov prema tome i veći od Lafontena, izraz je čistoga šovinizma savremenih sovjetskih pisaca. Puškin je čak u drugom jednom članku napisao da je »Krilov nadmašio sve poznate nam basnopisce, isključujući možda tog istog Lafontena«. Nije vjerovatno da Simonov ne zna za ove Puškinove riječi,

Ne možemo da provjerimo što je Puškin mislio o bestrasnosti Getea ali možemo da pokažemo kako je Puškin visoko cijenio njegov genije: »Faust je najveća tvorevina pjesničkog duha, on je pretstavnik najnovije poezije, baš kao što je Ilijada spomenik klasične starine«,

U ovakovoj današnjoj sovjetskoj interpretaciji Puškin prestaje da bude voljeni pjesnik; njegov iskreni patriotizam izvraća se u gadnu nadmenost prema ostalim narodima, — sve u duhu najnovije linije CK SKP(b).

Rođen u uslovima kada su ideje buržoaskođemokratskih slobođa bile u Rusiji još neostvareni san, odgajan na junačkim iako beznadnim podvizima dekabrista i pokretima seljačkih masa, realizam Puškina bio je nadđahnut vjerom u čovjeka, u narod, u radosnu budućnost čovječanstva. Zapadnoevropski građanski realizam rađao se teško razočaran idejama «bratstva i

" jednakosti i pod pritiskom sile novca,

i bio je stoga lišen optimizma. Ali i ovakav mračan, realizam Balzaka i Stendala istinito je odražavao sliku kapitalističkog društva, nagovještavao je pravac njegovog neminovnog razvit” ka, pomagao je revolucionisanju savremene misli, A savremena „misao postala je zaista sve revolucionarnija; na mjesto demokratske buržoazije stupao je borbeni proletarijat, Evropa Joe 9Pı doživljavala 1830-u, 1848-u, Ua

# Da viđimo kako o tim. pitanjima piše D. Blagoj:

»Nečovječnom svijetu ćiftinstva i računa, pohlepne za ličnom vlašću i neutažive žeđi za zlatom, svijetu novih, buržoaskih odnosa, koji se tako cinično stao đa poka-

zuje na Zapadu još u Puškinovo vrijeme,

čiji su najboljiljudiizgubili vjeru u budućnost, suprotstavlja se svijetli svijet najvećeg humaniste Puškina-pjesnika koji je volio život, bio pun vjere u budućnost, koji je crpeo tu vjeru iz đubokog patriotizma, iz tijesne veze sa VID velikim narodima«. (Lit. gaz. 11 )

Na drugom mjestu: »U vezi sa svim ovim na Zapadu — doba velikih razočarenja i izgubljenih iluzija, demonskog preziranja čovjeka, narođa. Kod nas u isto vrijeme RSS ruskog revolucionarnop pokre-

Po riječima Blagoja može se zaključiti ne samo to da je Puškinov realizam bio pun vjere u čovječanstvo, dok je Balzak bio pesimista, nego i to da je još u Puškinovo vrijeme Zapad bio osuđen na propadanje, na lišavanje svake perspektive; najboljim ljudima Zapada, prema Blagoju, nije preostajalo drugo nego da izgube vjeru u budućnost, Kao đa nije bilo 1848-e, Komunističkog manifesta, kao da na tom nesretnoni Zapadu nije živio Karl Marks!

Nemoguće je u okviru ovoga članka pisati detaljno o Puškinovoj ideologiji, ali neki osnovni momenti moraju da se objasne, Puškinova borbe" na mulađost, bliski kontakt s dekabristima, vjera u revoluciju, gorđo drža-

nje u progonstvu — Ve su to mo-

menti koji su dovoljno poznati i ne

zahtijevaju diskusiju. Poslije poraza ·

dekabrističkog ustanka Puškin se pomirio sa carem, nastavio je da živi u blizini dvora, naoko pod zaštitom, a stvarno pod strogim nadzorom, L. N. Stepanov u brošuri »Puškin i Radiščev« veli slijedeće: '

»Kasnije „,cađa je ustanak bio ugušen, Puškin je bio prisiljen da promijeni svoju taktiku, nemajući mogućnosti da direkino i otvoreno izriče svoje političke poglede«.

Ova tvrdnja nije tačna; Puškin nije mijenjao samo taktiku, već je umno= gome promijenio i političke poglede, On nije više - vjerovao u revolucionarni prevrat ,kao u mladosti, zastupao je prosvjetiteljske principe, ali su nje-

· govi pogledi ipak postali istoriski zre~

liji. Uvidjevši kako je beznadna bila ona borba šačice dekabrističkih hero= ja, odvojenih od naroda, Puškin je počeo da s velikon: pažnjom prati pokre-

te narodnih masa i da u njima gleda

osnovnu snagu istorije (što se vidi iz njegovih glavnih umjetničkih djela). Puškin se nije pomirio 8 nikolajev-

skom stvarnošću, niti se odrekao svo” ·

jih stremljenja ka slobodi, ali podvrgnut užasnom moralnom i materijalnom pritisku, živeći u danima u koje nije prodirao ni najmanji nagovještaj nekog skorog oslobođenja, Puškin je činio sam nad sobom nasilje ne bi li povjerovao u opravdanost carskog terora. Nikada se Puškin nije mirio sa kmetstvom u Rusiji, pa ipak je više puta pisao njegovoj neophodnosti. Eto takve stranice i Puškinovih bilježnica sadašnji sovjetski komentatori kriju kao zmija noge, kao da su one sra-

mota, a ne tragedija Puškinova. Živ-·

jeti pri dvoru, bez svijetlih perspektiva, nametati sam sebi vladajuću ideologiju, a ne moći je prihvatiti kao čovjek ni kao umjetnik — to znači imati duševne veličine.

Pokazaćemo na nekim „primjerima na koji se način danas u prikazima Puškinovih članaka volšebno gube sva protivurječja njegove ideologije. B. Mejlah u članku »Genije ruske kulture« (Zvezda 1949 br. 6) piše o Puškinovom saosjećanju s narodnooslobodilačkim pokretima svih evropskih naroda: Grka, Španjolaca, Talijana, Nijemaca, Crnogoraca, Srba, Sve je io lijepo i treba o tome pisati. Ali Puškin nije saosjećao s oslobodilačkim pokretom Poljaka čak je· protiv njega pisao (vidi pjesme: »Klevetnicima Rusije«, »Pred svetom grobnicom«, »Godišnjica Borodina«, »On je bio među nama«),

Kada se već piše o Puškinovom stavu prema narodnooslobodilačkim pokretima, onda ljudsko poštenje zahtijeva da se kaže čitava istina, a ne pola istine; nečasno je zabašurivati Puškinove pogrešne poglede,

U svojim zrelim godinama Puškin je napisao članak »Putovanje iz Mos-= kve u Petrograd«. Tu se on trudi da opovrgne revolucionarne poglede Radiščeva, ali se kao protiv volje s mnogim njegovim pogledom ipak slaže. Puškin je u tom članku napisao one svoje poznate misli o užasnom položaju engleskih tvorničkih radnika, o eksploatatorskoj suštini kapitalizma. Te se njegove mislj često citiraju, ali se sistematski šuti o tome da Puškin pomoću njih nastoji da opravda kmetstvo u Rusiji, da ga naslika idilički: »Kod nas nema ništa slično, Obaveze uopće nisu teške; glavarinu plaća čitavo selo; kuluk se određuje prema zakonu; namet ne razara seljake..,«

Ove misli ne samo da nisu u skladu sa slikom seljačkog života u Puškinovim umjetničkim djelima (»Istorija sela Gorjuhina« »Kapetanova kći« itd.), već se one znatno razlikuju i od misli, iznesenih u prvoj ređakciji istoga članka. U prvoj redakciji Puškin citira stihove Radiščeva o nesretnom seljačkom životu, predaje se turobnim mislima i uzvikuje: »Ima li što nesretnije od ruskog seljaka«. U drugoj redakciji ove su misli izostavljene. One idiličke pretstave o ruskom kmetu ne iznosi Puškin u prvoj redakciji lično, već ih stavlja u usta nekom svom saputniku Englezu. Promatrajući ra” zvoj od prve do druge redakcije, mi stičemo jasnu sliku o onom nasilju koje je Puškin vršio nad svojim vlastitim „uvjerenjima, o tome kako je sam sebe uzaludno uvjeravao u oprav danost kmetstva. Smatrati da je Puškin pisao tako samo zbog cenzure bilo bi suviše površno, Mi vidimo da su njegove misli u osnovi uvijek bile slobodoljubive, ali to nam ne daje pravo da zatajimo ono što »nije „zgodno«. Baš to je učinio N. L. Stepanov u svom predavanju »Puškin i Radiščev«. On izlaže Puškinove misli izražene u članku »Putovanje iz Moskve u Petrograđ« na taj način što potencira svako mjesto gdje se Puškin slaže s Radiščevom, a sistematski šuti o Pu= škinovoj idealizaciji kmetstva, o odbrani cenzure, o prezrivom tonu kojim Puškin u tom članku često govori o Radiščevu, Tako na pr. o onoj istoj glavi u kojoj Puškin govori o nametima koji nisu teški i ne razaraju seljake Stepanov spominje samo ono što bi moglo da zbliži Puškina i Radišče= va: »Iz glave »Peški« Puškin citira u cijelosti Radiščevljev »izvanredđan opis« ruske kolibe, koji prikazuje bijedu i tegobu seljačkog života primjećujući da se »ništa — kako se čini nije promijenilo u ruskom selu mi 1833 god«. (str. 17),

Stepanov mirne savjesti šuti o riječima koje slijede brzo za ovima što ih je on citirao, Evo šta Puškin #kaže: »Očig'edno je da je Radiščev naslikao karikaturu; ali on spominje i kupatilo i kvas kao neophodnosti u ruskom životu. To je već znak obilja. Značajno je i to da Radiščev, natjeravši svoju domaćicu da se tuži na glad i nerodicu, završava sliku oskudice i bijede slijedećom crtom: i počela je da stavlja hljebove u peć. Na jednom drugom mjestu Stepanov veli: »U potpunosti se Puškin solidariše s Radiščevljevim opisom kada «ovaj pun negodovanja „prikazuje prodaju seljaka u regrute u glavi »Gorodnja«. Navodeći nekoliko stranica teksta Radiščeva, Puškin zaključuje da je na-

vedena obaveza »najteža« od svih narodnih obaveza», (str. 17). Stepanov i opet obilazi činjenicu da Puškin, osje= Ććajući svu nečovječnost regrutovanja,

:ipak nastoji da te pojave nekako o”

pravđa: »Naša soldačija je teška; ne treba da budemo licemjerni, Dovolj-

no je da spomenemo zakone protiv

'zemljaka koji se osakaćuju zbog izbjegavanja vojne dužnosti. Koliko je mu= ke trebalo Petru Velikom da priuči narod na soldačiju! No može li država da ostane bez stalne vojske? Polumje" re ne vođe ničemu«.

Vidi se da Puškin nije uvjeren da sve to treba baš tako da bude, ali ne videći drugoga izlaza, on bi htio da nekako opravda ove užasne mjere carske vlasti. Stepanov zataškava ove Puškinove misli koje nisu u sklađu sa

njegovim općim POO ar iDı te-

žnjama, ali mu savjest nije posve čista, Osjetićemo to iz riječi što ih on daje na kraju analize Puškinovih članaka o Radiščevu« »Međutim ovaj članak komplikovan je i time što je Puškin polemisao sa Radiščevom ov” dje ne samo zbog cenzure, nego i zato što se nije slagao s nekim njegovim pogleđima i sudovima, s njegovim pozivom na seljačku revoluciju.« (str. 21).

Umjesto đa pošteno pokaže gdje i zbog čega se Puškin nije slagao s ne= kim pogledima „Radiščeva, Stepanov nastoji da na svim konkretnim primjerima dokaže pođudaranje njihovih misli, i tek na kraju, neočekivano, bez argumenata „priznaje da je Puškin imao izvjesne plemićke „predrasude. Ovakova uopštena tvrdnja može samo da dovede u zabunu čitaoca kojemu nisu dali da vidi u čemu se ogleda ova Oograničenost Puškinovih pogleda.

Postavlja se pitanje nije li. možda opravdano da se Puškinove plemićke predrasude i zablude zataškavaju, ako znamo da one nisu izraz njegovih osnovnih pogleda. Ne, nije opravdano. Govoreći samo o njegovim pozitivnim, naprednim osobinama, „zanemarujući specifično umjetničke kvalitete, dola=zimo do užasnog uprošćavanja, do stagnacije, prisiljeni smo da neprekidno ponavljamo iste fraze o patriotizmu i demokratičnosti. Zabašurujući Puškinove predrasude i onu moralnu borbu koju je sam sa sobom vodio, mi uma= njujemo snagu njegova duha.

Govoriti o Puškinu tako kako se sada govori u SSSR-u, to znači ne tra“ žiti od nauke punu istinu, već samo ono što je momentano korisno, U ime takovog pragmatizma prelazi še preko nekih naprednih Puškinovih misli koje zaslužuju da se o njima nešto kaže.

Godine 1899 Puškin je kao svjeđok učestvovao u osvajanju stare armenske tvrđave Arzrum, Nakon povratka iz tog pohoda on je napisao jednu lirsku pjesmu, umjesto da pohvali slavu ruskoga oružja, za što ga je kritika strogo ukorila. Puškin odgovara ironičmo i bezbrižno: »Ja nikako nisam bio obavezan da pišem po narudžbi gospode žurnalista. Osim toga privatni život književnika, kao i švakog građanina, ne pripada javnosti, Nemoguće bi bilo, na primjer, štampati u novinama: Mi smo se nađali da će se go“ spodin zastavnik taj i taj vratiti iz pohoda s krstom Svetoga Georgija, umjesto toga on je donio iz Moldavije jedino groznicu. Jasno je dđa cenzura to ne bi dozvolila«,

Ove misli iz neobjavljenog predgovora »Putovanja u Arzrum« prožimaju čitavo djelo. Na svakoj stranici kao da se sreću vojnici koji se tresu u groznici umjesto da junački osvajaju Georgijev krst. Tu ulani s obnaženim sabljama progone nekoliko kokoši;, ra'lene neprijatelje ubijaju iz čovekoljublja; polazi se u kazneni pohod protiv 3000 Turaka, kojih uopće nema, već su to Turci potjerali 3000 volova, .

»Drugoga dana ujutro naša vojska krenula je naprijed. S istočne strane Arzruma, na visini Top•Daga, nalazila se turska baterija, Pukovi su pošli prema njoj, odgovarajući na tursku paljbu bubnjevima i muzikom, Turci su bježali, i Top"Dag je bio zauzet«, Ove Puškinove &štranice vanredne su po svojoj ironiji, po razotkrivanju lažnoga sjaja carskih osvajačkih pohoda. One zaslužuju veću pažnju. Kada u Sovjetskom Savezu danas ne bi bilo tendencije da se veliča čitava ruska prošlost, pa i imperijalistička o” svajanja, ove stranice ne bi bile za-

nemarene,

SKeacupooi

Pitanja za diskusilu· —~<Xć II,

Naše pozorište i njegovi

prob

Prošlogodišnji Kongres književnika u Zagrebu dotakao je i postavio niz krupnih pitanja iz oblasti književnosš stvaranja i književne kritike kod nas. Zbog ograničenosti vremena i obimnosti druzog materijala koji je valj.lo savladati pitanje književnog stvaranja pod najnovijim društvenim uslovima, kao i pitanje književne kritike, nije moglo biti iscrpno razmatrano, niti su se mogli do kraja izvući pravilni zaključci i povući nove smernice. Ostalo je da se dotična pitanja još jednom postave u književnim u” druženjima po republikama i tamo temeljnije razrade, a zatim saobraze i sliju u zajednički pogled i štav.

Doijsta, bilo je tih sastanaka i razgo” vora koji su urodili plodom, kako po pitanju idejnosti u književnosti, tako i po pitanju forme i sadržaja, načina i savlađivanja Sspisateljske materije, slobodnog izraza i izbora motiva. Nedavni Kongres likovnih umetnika takođe je pretresao ta pitanja i došao do istih rešenja. Neosporno, izvesne formulacije u domenu umetnosti, postavljene pre pet i šest godina, naglim razvojem i dinamikom života, postale su uske, i dok su juče služile kao smernice, danas pomalo koče pravilan razvoj i traže izvesne izmene i do” pune.

U vezi sa tim umetničkim problemima, možda ne bi bilo na odmet ako bi i pozorišni ljudi i stručnjaci, isto tako prišli problemu glume, režije, sistema rađa, pozorišne kritike itd. Pozorište je napristupačnije „narodnim masama, uloga „pozorišta u društvu najodgovornija, a greške u radu najuočljivije i najštetnije. Temeljna analiza šestogodišnjeg rađa u našim pozorištima nesumnjivo bi istakla uspeh u rađu, ali isto tako istakla bi i nedostatke, zastranjivanja, loše uticaje, koje bi, za pun i pravilan razvoj po" zorišne umetnosti, trebalo za vremena otstraniti,

Ovom ppretresanju i razmatranju pozorišnih problema trebalo bi da prisustvuju i pisci, dramski nnročito, pored što većeg broja pozorišnih radni” ka bez obzira na umetnički rang. Razmena mišljenja, poređenja, stečenih iskustava, urođili bi plođom, Prošlogodišnje gostovanje ljubljanske drame u Beograđu, bilo je pravo otkro” venje za sve pozorišne ljude. Obrada uloga, od najveće pa do „najmanje, slivenost grupa i pojedinaca, naročito scene .sa masom, pa blistava idejnost preistava, posebno pak prekrasna scenška mastrojenja, »štimunzi«, dostizali su najbolja ostvarenja velikih hudežestvenika, Možda je reditelje tih izvanrednih preistava trebalo pozvati na gostovanja u druga pozorišta, da se vidi njihov način rađa, da se shva– tanja režije i glume prodube i prošire. Trebalo je takve reditelje pozivati da održe nekoliko predavanja na glumač kim školama i akademijama — pogotovu što je broj stručnog nastavničkog kadra u tim zavodima mali, i, prema tome, nezadđovoljavajući, Dok su izvesni reditelji naopako »eksploatisali« Stanislavskog, dotle u rediteljima ljubljanskog gledališča praktično, u primeni, pokazali kako se radi »po Stanislavskom«, kako se uopšte radi tftalentovano, sa mnogo U” metničkog zanosa, znanja, fantazije, ukusa. Režija reditelja iz Ljubljane bile su rezultat razuma, krvi, srca, duše, svestranog osećanja svoža vremena i stvarnosti, bile su krilate umetničke tvorevine, a ne zbir be= amterskog kopkanja po pokorici, sta tističarsko traganje za sitnicama, Bila su to, zaista, velika scenska »platna«, potezi širokog zamaha!

Pobedom naše Narodne revolucije, izvršen je temeljan preobražaj društva i društvenog uređenja. Taj preobražai je neminovno povukao i pre= obraža) u kulturnom i duhovnom životu naših naroda. Pozorište, kao jedan od najosetljivijih društvenih organa, reagovalo je na promene naj-

„uiivije. Tadašnji vodeći ljudi po“ zorišta nalazili su se zaista pred zamašnim zađacima. Od pravilnog uočavanja pozorišnih problema i njihovog pravilnog postavljanja i rešava” nja, zavisio je zdrav život naše pozorišne kulture u budućnosti. U toj smeni starih i iznalaženju novih vređnosti u pozorištu, vodeći ljudi pozorišta kao da su se bili izolovali od ostalih pozorišnih radnika, naročito od zrelih

lemi

B Petar S. PETROVIĆ n

' nedostajalo im je iđejno političko o.

i iskusnih glumaca, Među tim glums cima bilo je naprednih ljudi, ludi oj. nesumnjive kulture, koji su za vreme. dvadeset i tridesetgodišnjeg rada pro. šli kroz sve mene i pozorišne »izme,. apsolvirali najvišu školu — glumačku. školu života! Takvi glumci mog su da posluže korisno, U starom tea. tru je, kao i u svim drugim kulturnim i naučnim ustanovama, bilo Pozitiys nih tekovina! Prolaziti pored njih ću. ke ili s predrasudama, išlo je nesum.. njivo na štetu solidnijeg razvoja i po. dizanja nove pozorišne kulture, ~

Ali ako su vodeći ljudi „pozorišta obilazili stručna lica, bili su naklonje, ni saradnji sa obrazovanim, kultu nim pozorišnim amaterima, koji u pos. zorište, sem svoje opšte ili specijalne, profesionalne kulture, nisu donosili pozorišnog znanja. Teoretskog | nešto, praktičnog, iskustvenog baš n. malo, Lišeni zanata i praktičnog zna. nja bez kojih nema uspeha ni u jed. nom radu, a u pozorištu najmanje, | dobronamerni amateri, u nemogućnos sti da brzo ovladaju scenskim zakonis. ma i majstorijom, pali su u grešku dojučerašnje pozorište, njegova pozi. tivna iskustva i tekovine, oglasili kap teatar bez vrednosti štetan Do razvoj novog pozorišta. Sve im je u njemui od njega bilo »teatralno«, »neprirod no«, »stihisko«, »formalističkoz, »des kadentno«, »morbidno«, »naturalistič. ko« i ko bi pobrojao sve slične reči rečnika stranih reči, Fraza »realizam na Ssceni«, zazvučala je iz ušta | amatera kao otkriće Amerike, Gubi la se na prvom koraku neospoma činjenica da su naši glumci i ranije i grali realistički, o čemu svedoči niz imena sjajnih glumaca-realista iz ga bliže prošlosti, kao što šu: P, Dobrinović, S. Todorović, N. Gošić, D, Gi nić, M. Spasić, P. Jovanović, B. Niko Tić, A. Zlatković, F, Novaković 1 toliki drugi da spomenem samo glumce i Beograđa. Oni su se uvek, do krajnosti jednostavno i prirodno, kretali | izražavali ma pozornici, bez đitrunke »teatralnosti«, ali im je neđostajalo nešto drugo — neđostaiala im je pe spektiva u obradi uloga, nedostajalo ulaženje u društvene odnose koji 8 formirali lik i svet njihovih junaka,

brazovanje glumca.., Na svom prvom koraku m pozorište, amateri su prigrlili jednu genijalm tvorevinu iz oblasti glume, usvojili su u radu »Sittem« Stanislavškog, Kol ko pomoći od te knjige, ali i koliko štete!... Na stranu što je »Sistem« |mao tu nezgodu da odmah poštam monopol nekolicine, nego što je baši ta »nekolicina« stajala pred njim kao pređ knjigom sa sedam pečata. Otud je bilo neizbežno da BB. Finci, na jed• noj konferenciji pozorišnih radnika još jednom ponovi „klasičnu izreku: »Treba vaspitače vaspitavati«... Logi no!... Da bi se moglo s uspehom Dm »Sistemu« raditi i predavati, trebalo je prethodno kroz »Sistem« teorisški i praktično i sam proći, trebalo je ći kroz školu velikog Stenislavikoji fu kovačnicu talenta!.. Za »Sl stem i rad po »Sistemu« nije dovolj« no imati samo kulture i opšteg zna nja, već i scenskog talenta pre svegal Alj kađa se ima prvog i previše a drugog ni malo, kada neđostaju &posob= nošti da se zatrese svim »elementima teatralnosti«, onda tresemo onim {edi nospasonosnim koji poznajemo. 0 se došlo do jednostranih „rešavanja scenskih zadataka, tako su neki redi“ telji i suviše forsirali idejnost i 8am0o idejnost u obrađi komada, u sprema“ nju pretstave, a sve druge scenske e lemente, sredstva izražavanja sasvim zapostavili, u koliko ih nisu naprosto negirali, Međutim, bez tih sprovodnika idejnosti, idejnost ne stiže ni do rampe, kamo li do srca i svesti gleda" laca, Tako je zanemarena glum dikcija, umetnička obrađa tek kultivisanje glumačkog tela i organa, zanemaren je, za život komada neop“ hodan, »mizanscen«. Danas jedan do bar deo mlađih glumaca stvara n pozornici nepodnošljivu mmonotonij ne varirajući tonski frazu, ne odvaja“ jući u tekstu bitno od nebitnog, žure ći samo da odobošari »parolu« | da opet potone u scensku jednobojnoš Takav rad se štetno odražava po Td“ zvoj mladog glumca i razvija u njemu nipodaštavanje zanata i te}hmike, (Nastavak na čelvrtoj štrani)