Књижевне новине

GODINA UI BROJ 27

Skender KULENOVIĆ:

BIO je to davno, bila je — sječam

se — tiha i Ozarema Tana jesen, đoba kađ i paučina u vazduhu Može u meni da probuđi i najđavnije zaboravljene »sifnmice«, i da izazove nove, najstrasnije želje. (Ne znam da li je to bilo 1934 ili 1935 godine.) Rano razočaran u mnogočemu, prilazio sam tih godina novoj misli 6vijeta; i, ce jeseni, prvi put sam čitao, počeo da čitam i nisam mogao da ostavim Lenmjimovu »Državii i revoluciju«.

Mnogo me je knjiga uzbuđivalo, i docnije, mnogo uzbudljivih literarmih | knjiga ,ali me nijeđna nije tako uspravila, jednom i zauvijek,, poslije mje, mogao sam i zaglavinjati, ali pasti nikada! Takav aviiet kakav se u toj knjizi nazirao snao sam da nije samo šam o životu nego Živi već život na jednoj šestini ove lopte, koja se ete, ipak, neće zalediti i na čijem ledu, ipak, nikakav posljednji Adam neće umirućj zapisati upitnik, kao što je u svom grču pjevao nekad naš Kranjčević... Sa sreskim načelnicima, šefovima policije i svim jučerašnjim silnicima, sa svim rugobama tadašnjeg života i švojim ličnim ncsrećama, sre= tao sam se otada uvijek kao elektri= zovan tom drhtavom vjerom da je život na mašoj strani, da ćemo ih Wve grušiti i s korijenom iščupati, Najljepče u životu — slobeđan sam bio u Be= bi, i život se oko mene otvarao širok, pun i svečan kao ti čisti dani rane Jeseni,.. ·

Ita vjera nije mi đala đa padnem ni u majermjim trenucima; životnost njena zapravo i jest bila u tom što je ona izrasla iz života i rasla s njime kao đio njegovog velikog krvotoka. Pa i danas, kad se već &asvim osjetilo đa su se u krvotoku samo Lemnjinove zemlje nakupili opasni virusi i stali odatle đa se đalje šire, — veliki život odgovorio je na njih i odgovara &ve

8ilnije gvojim neumitnim svježim 8#0-

kovima; otuđa i vjera jača,

Danas, ona je u meni u punom svom naponu, u mnogo punijem nego onih davnih jesenskih dana. Kome to treba da zahvalim? Sebi? Ne,

Čovjeku koji je evo u ovoj Narođ-= noj skupštini upravo održao svoj govor*) i vraća se sada sa govornice na svoje mjesto, u dugom slivenom aplauzu ljudi kao i ja,

(Da izostavim ovdje njegov izgleđ u tom trenutku.) Govorio je, kao i doBada, sasvim obično i sasvim običnim riječima, ali ljepše, čini mi se, nego ikađa, i o jednoj od onih naoko čudnih velikih mijena u životu koje živob daju nove ljepote, Kađa sam, on· da, prvi put saznao nešto o toj mijeni iz Lenjinove »Države i revolucije«, činilo mi se da to leži daleko pred nama, kao što đaleko za nama leži neka prastara prošlost, daleko i jedva nazrivo kao neki obris u daljini: je li planinski vrh ili paučinasti oblak? A, evo, ta mijena nastupa ovdje, i čudno — prije nego u zemlji u kojoj je Le„njin davno izveo revolucije i stvorio

Šta me to foliko uzbuđuje? Možđa to Što Bu u ovom govoru pomenute one Lenjinove rečenice koja šu one mezaboravne jeseni razgalile pređa mnom široki vidik? Ne. Možda to to še ta mijena vrši kođ nas prije nego

M šest puta starijoj Lenjinovoj zemlji? ! Ne: meni je đanas gorko što do nje, do te mijene, nije tamo došlo prije, i još gorče, što tamo na nju i ne misle — ušta su im oštala puna Lenjina, a misao postala ustajala i počinovniče-

Mene uzbuđuje drugo. (To »drugo« teško je kazati u dvije u tri, pogoto— o Š

*) Titov govor u Marodnoj skupštini po- |

vodom donošemja Zakona o upravljanju privrednim O ledurećinh 1 višim privreda udruženjima od strane radnih koleka: v *

- Uredništvo: Francuska, 7, teL 28-098. · Administracija: Francuska

ve aa Oj

ja a i o

vu iznošeme riječi.) Uzbuđuje me jez-

gro ovoga čovjeka; zaista, njegovo bilo . .

ne može evo đa bije drukčije nego lenjinskim pulsom 8Wygevolucije, misao

· njegova ne umije đa misli drukčije

nego najvišim lenjinskim dđometom misli, i on, ne tražeći boljeg vodiča od nje a znajući sve staze i bogaze 8 v o– je zemlje i sve nepogođe &voHa doba, probija se evo ka opštoj čistini svojim putem, po nevolji i sam, te 6e uvijek, kao po nekom čuđu, na kraju &vakoga svoga proboja neminovno i sasvim „prirođno sretne s Lenjinom, kao što se susreću ljudi koji rade na istom pošlu. I, dirljivi mi bivaju ti susreti, Meni se čini kao da se u tim trenucima Lenjin rukuje s njime i kao da mu uvijek rekne: »Pravilno. DruBOE puta mije bilo, Veseli me. I vaš primjer dokazuje da sam u tom pitanju imao pravo, ja đakako mislim u opštem.., Ohrabrilt ste me, Hrabro naprijed!« Pa se onđa brzo rastanu, jer

_za njih vrijeme ne stoji,

(Big

ZAPIS ()

SEDMOM JULU

Joža HORVAT:

RUKOVANJE _ VIMNO \

Svitalo je prokislo martovsko jutro. Uz zemlju se povijala magla mekano i podatljivo kao da traži pogodno mjesto gdje bi zastala i predanila. Onako sipljiva i mliječna, gnijezdila se nad gustom branjevinom i opasivala grmlje. Tu i tamo podvlačila bi še pod žbunje, lijena, smena i umorna, Nad maglom uzđizalo se natmure-

„no i sivo jutro. Činilo se kao da je

dan, što se upravo buđio, tek malko zaškiljio na dremljivo oko, puno staračkih suza.Od tog žalovitog pogleda i svitanje je postalo nekako šturo, prokislo i vlažno.,

Voz je jurio ravnicom i nemilosrdno uronjavao u tek začeto jutro. U jednoličnoj izmjeni promicale su oranice, šumarci i prostrani · pašnjaci, Samo bi kadgođ ususret oku pojurilo ogoljelo stablo starog, osamljenog hrasta, a njegove crne, razgranate kro-

. šnje protkane maglom, djelovale su

u vožnji gotovo sablasno. Ispred uokvirenog prozorskog okna promicale su nečujnim hodom, zabrinuto i mrač-

„no, i tek kada bi se posvema približi-

le vozu, izbijala bi iz njih pritajena žalost dugog, osamljenog života,

»A. dečaka možda, nije ni bilo...« (Gorki u Klimu Samginu).

M?92žDA smo &ve to, ko ma, sanjali u julu kađ zemlja jarom ođiše,

kad sve še muti ko košmar, san? 1 zalud, zar, bitke, oblaci, kiše,

zavičajne gore i nebo iko lan?... Na pruađu mokrom crne se biljke,

u noći crnoj kad tama zine,

Na prudu Morave — slomljene diljke, slomljeni mostovi, tužne lešine i tužni, mršavi, rašpeti bog...

Na pruđu vlažnom &ve je ostalo: i krv, i tuga, tragovi i stope,

mrtvaca naših spomem velik,

I zalud snegovi, kiše ga škrope on stoji ćutke i čvrst ko čelik. Kroz čkalj i travu sad širi ruke, goleme ruke svih ginjemik4,

i kliče zore, i svetle luke,

i Čutnjom zbori, i viče, zove, razbija tmušu i goni sove —

ko grohot zvona

sa zvonika,

Stoji naš spomen, strši kroz mrak; kroz đraču gustu probija pelen

i raste, buja snažno i divlje,

pa toči otrov i sam jed zelen, prokletstvom rosi sav pusti dalj: plamenim glasom prostor dozivlje,

sažiže tugom i vatrom pali,

plamenom rujnijim neg koralj...

Stoji naš spomen sav od mrtvac4, boraca palih, mučenih žćna

i dece naše nevine, krotke,

ko simbol, prkos svih bura, mćn4a, ko trajno tkanje što Smrt ga dotke u trenu jednom ikad njem bi pin. Orlovi i čavke tu sada kruže,

i klikću, i gaču, slave i nuže,

kroz sumrak plav,

preteći mir,

Orlovi i čavke. plaviloni kruže,

al' zemljom gomile pas4 plaze,

iz tamnih špilja, iz mračnog mraka, svih ružnih boja, i bez znaka: —

po kostima nam reže i gaze,

T ko da kažu: »Sve samjali ste

u julu kad zemlja jarom odiše,

kad sve 6e muti ko košmar, san...« A bitke naše, oblaci, kiše, . zavičajne gore i nebo ko lan?

Ne, krv se nikad lako ne briše ~

i uzaman,

i sve je zamam, ·

Tanasije-. MLADENOVIC

(Bilješke uz jedan

Toga jutra zapazio sam ga prvi put.

Posve iznenada pojavio se iza krivu- .

dave živice nedoraslog gloga i odmah je zatim nestao zaklonjen šumarkom mladih jasena. Humak već skoro poravnat s razinom zemlje, prikriven žućkasto blijedom, prošlogođišnjom travom, dotrajalom od kiša, sunca i netom okopnjelog snijega. Skroman drven križ bez natpisa, bez vijenca, bez ičega. Zaboravljen grob.

I dalje voz juri ravnicom, bučan, ravnođušan. I magle se povijaju, evo,

selo promače — no, ja ga ne gledam. Zatvorio sam oči i oživljujem minulu sliku, nastojim da barem u sjećanju zadržim ono što mi voz u jednom času dade, a u drugom ugrabi. Sve ipak osta na tome: živica, humak — crni drveni križ. Nenametljivo stadoše nicati pitanja : tko leži u tom grobu, tko tu počiva? Gdje se rodio, koja ga majka odhranila? Kojoj ie jeđinici pripadao, na kakvom je zađatku pao? Možda je bio kurir, mlad omladinac, još skoro dječak veselih plavih očiju, smion i lukav. Naišao je na zasjedu, noću. tu pored pruge i poginuo ne vjerujući valjda do poslednjeg časa da mu je život presječen. A. možda je to bio miner, čvrst radnik širokih ramena, koji je pao tu — na najistaknutijem dijelu svoje borbene linije — tu, eto, na pruzi. Tko zna — možđa je bio talac — starac šesdesetih godina, seljak, odavđe iz obližnjeg naselja, Prekrstio se možda prije no što mu prebaciše omču pod telegrafskim stupom a onda zašutio i spokojno dovršio život. Da ,tko to zna? Možda je bio borac iz brigade, partijski radnik ili smionm izviđač još smjelijeg odreda, Eh, zar i h je malo bilo koji ginuše! i tko će sada znati tko gdje počiva. Sigurno je samo jeđno: leži ovdje zaboravljen čovjek — neznani borac, neznani drug. I nikađ dotle riječ »Neznani junak« nije u meni zazvS}n taho potpun i cjelovit sadržaj, kao tog ranog proljetnog jutra. Wu ć

* '* *

Od onda, kad gođ prolazim tim krajem, budno mofrim da mi ne proma– kne glogova živica i šumarak mladih jasena. Poslednjih godina često sam putovao tom prugom, navikao sam nekako na taj humak i sprijateljio se s njime. Lik neznanog junaka živio je u meni fijeeno povezan uz faj ekroman i zaboravljen grob.

Zar zaista zaboravljen grob?

Neka je hvala prirođi, majci našoj zemlji — ono što mi zaboravismo, učini ona. Naišao sam u vrijeme kad se pašnjaci zazelenješe i kad prolista šuma. Kako sam se obradovao, kad sam primjetio na humku svježi zeleni pokrov! U ljeto je niknulo nekoliko plavih različaka, žuti maslačak i u blizini crveni poljski mak. Zimi, u bjelini snijega, tek bi vješto oko otkrilo obrise križa koji se i sam već ođavno prljubio k zemlji,

Ovih dana putovao sam ponovno tim Krajem. Kao i uvijek, grob me iznenadio svojim izgledom. Ovaj puta djelovao je čisto i svježe, skoro bih rekao-pomladio se nekud. Između jasenova netko je pokosio sijeno i došavši do hMumka, kosac je s nekoliko zamaha očistio grob, Zatim se sagnuo, dohvatio rukovet svježeg otkosa, savio ga u obliku vijenca i stavio na križ, Hvala mu kao bratu i drugu.

Juri voz, plave se u daljini obrisi Moslavačkih gora, a mene odjednom obuzme neka dragost i neizreciv mir, Eto, Vinko Seme đobio je vijenac. Dođuše skroman, od sijena, ali...

— Što si rekao — tko je to dobio vijenac?

Vinko Seme.

— Vinko Seme? Tko je on?

— KHako? Ti ne znaš tko je Vinko Seme?!

— Ne, ne znam. Prvi put sada čujem to ime. *

— Nije moguće. Pa, to je... to je.. no... ı | Što je sad? Zar zaista ni sam me mam tko je taj čovjek? Naprežem sjećanje, ispitujem samog sebe, no sve je uzalud. Nikako se ne mogu prisjetiti tko je taj Vinko Seme i odakle to ime u meni. Da to nije možda neki moj znanac, daleki rođak ili zaboravljeni ratni drug? Listam pro-

I Hot

EME DOBIO JE VIJEVAC

zaboravljen grob)

šlošću. Čudno, da nikađa nisam poznavao čovjeka takva imena.

U jednoličnoj huci voz neprimjetno osvaja prostore, Daleko iza nas ostala je glogova živica i šumarak mladih jasena — no ja sve jednako razmišljam o nepoznatom imenu i tom čudnom slučaju, Seme Vinko! U ritmu voza izgovorio sam stotinu puta ove dvije riječi no sve je uzalud, Ali, u jednom sretnom času odjeknu fe riječi prizvukom kajkavskog akcenta — sjetim se Zagorja i tu misao zastane da bi odmah zatim pojurila nevjerojatnom brzinom — i riješila sve! Ne Zagorje. Slovenija, Ljubljana. Jest Ljubljana! Serpentine, stari grad, širok madsvodnjen ulaz, a uđesno, na zidu, bijela mramorna ploča. Na vrhu trnovit vijenac i pod njim urezana slova: »Padlim za svobođo domovine«. Zatim desetak imena „godina rođenja i smrti. Ovih sam dana posve slučajno posjetio Ljubljanu, slovenske pisce

ljubljanski stari grad. Čitao sam tamo imena poginulih boraca i naravno — zaboravio ih ređom. Jednoga ipak nigam: »Seme Vinico, 1921-—1943«. Dakle iako — ti ši to! Našao sam te konačno, otkrio tu na mramor-ploči, među »Padlim za svobodo domovine«, Neka — slava ti bila! Samo još uvijek ne znam gdje ste pali ti i tvoji drugovi. Da li ste strijeljani među onim zidinama „podno kamenih bedema s kojih pucaju divni vidici na Šmamu Goru, Grmadđdu — u dolinu

Mirko VUJAČIĆ:

O ——|

Julski dani —

JEEE što še siva prašina šlegla po cestama, izdan vojnik iza bodljikave ograđe počeo da upire čežnjiv pogled domovini, tmurni aprilski dami ostali u nemilom i pritužnom sjećanju — počela je nova mobilizacija. Kako to: mobilizacija bez generala i oficira, bez armije i oružja? Gdje su mobilni spiskovi, gdje su veze, gdje su magacini ratne provijante? A svuda sive tuđinske kolone uzduž i poprijeko ukrstile domovinom., Šta osštaje: ništa osim siromašna i opljačkana stopa rodne zemlje, „hrabro srce i Partija. Spiskovi naši — to smo mi sami sebe zapisali na spisku vjernosti domovini i narodu, veze naše — to Bu bosonogi pješaci što s lecima rone kroz julske noći preko planina i nepoznatih bogaza, a magacini — to su šareme suknene torbe seljačke i vojnički torbaci s podlanicom tvrđe ovsenice i proje, Puške naše — vise o ramenima naših neprijatelja, municija nas čeka — ali u tuđoj fišekliji, a bombe — treba ih skinuti s tuđeg pojaša! Ambulante naše gdje su, bolnice i bolničari? Ispod hladnih, memljivih pećinskih svodova, pod jelama, borjem, bukvama, pod niskim selja.

brvnarama. ,

Na dalekoj i neđosežnoj granici Rusije ostrvljen pruski soldat. Oko Žitomira 6&azrijeva prva :žetva smrti i umorstva. Evropa trpi pod njemačkom cokulom, a nebom pište ptice-ubice.

· Gnjevan Balkan čeka ko će na njemu

prvi ukresati iskru e,i slobode. Borbenu parolu ustanka treba pretopiti u hice koji, pogađaju grudi ne-

Evo, mogu se zal:leti

bođe!

~ (Hustracija Z. DŽ.)

Save — na daleke vrhunce Kamni- đških i Julijskih Alpa; ili ste izdahnuli u mračnim podrumima mučeni, dotučeni? Ili ste možđa pokošeni daleko, | daleko u neznanom kraju? Spomenploča ne otkriva đo kraja tajnu vaše smrti. ; »Padlim za svobodđo domovine«. ki Zaista, možđa je to posve dovoljno, 2 * * * _

Evo me na povratku. Naslonjen na prozor gledam usjeve i jedva zamjećujem kako točkovi preskaču &pojnice i tandrču svoju nezanimljivu pjesmu. · Na padini voz osjetno požuri, a za- Hi 5 fićukne uzbudljivo i brzo uspori

Da mogu „poručio bih strojovođi:

Eh, prijatelju, kad dođeš do one m je glogove živice, kad opaziš u daljini _šumafke onih mojih mladih jasena uspori druže, uspori svoj hod. Imam tamo dobrog druga, red je da ga posjetim. Došao je mjesec juli, mjesec šetve, mjesec ustanka, Bit će slave i veselja, bit će smijeha prpošna. Pa kad vrisnu kubure i zagrme prangije, kad pjesma poteče, zaori, kao biservođa u gori, kad kolo odskoči a rađost zalije oči — tađa „htio bih da buđem pored njega — đa Vinko Seme ne bu- ) de sam. - ”

Kad pođeš poređ onog međaša gloga — druže, ja te molim, uspori hod. Beograd 3 jula 1950 Na

_ 1 a4ı

prijatelja. Mi drugog poziva za mobilizaciju memamo osim onog letka što krišom kruži od sela do građa, od tezge do potleušice,

Osviću julsške zore i svojim ruđim &vijetlom razgone gustu okupatorshku tminu, Po šumama i selima naše čete završavaju obuku ljute bitke za wlo- ee bodu,. Svuda treba đa »propoje pjema od užasa«, da tuđincu čelikom zagorčamo draž naših pitomih obala, da ga naučimo da se naše rijeke ne daju gaziti osim krvave, da je svaki grmi kamen busija za njega pripravljena iza koje živ ne uteče, a staze na še planinske da ne poznaju niti trpe tuđa stopala, da grdno zvoni tuđi. marš našim gradskim prastarim pločnicima — da je sva naša zemlja »bu- na među narodima«. '

Kasame zadimiše i zaćutaše mrtve citadele, na šina! iskrzane kuršu mima, kao uhklete, ukočiše se zicije, rijeke ostaše nage atova, Ja |

, - OI e Pšenice zaruđele, otežalo raženo kla. sje povija se na večermnjaku i d ga srp smiri, žeteoce da ga uvežu krstine, čekaju gumna da po njim poigraju orni konji, kukuruzi d kopač uz bume žile prigrne m zemlje. Ne. Kopači i žeteoci stići, čekići miruju po na#xova majstori su ih ostavili, Sva naša brusi „ustaniku kosu · ostavljena pšen ica. k aplje — sada se žanje željna ~ U Ć

w 299; (Lojze Dolinar: Pripreme za ustanak)