Књижевне новине

BMRT FASIZMU = SLOBODA NARODU

KNJI

JUGOSLAVLJA

U BORBI ZA MIR.

Dr Fric LIB

Pomati švicarski kulturni rađnik, profe= por univerziteta u Bazelu, pretsjednik švicarskog društva za kultumu saradnju sa Sovjetskim Savezom i jeđan od istaknutih boraca Švicarske protiv fašizma Dr. Fric Lib proveo je dvije nedelje u Jugoslaviji, te je pri odlasku iz Beograđa dao za »Knjižševne novine« prilog o svojim utiscima o borbi Jugoslavije za mir.

eoma &am se radosno odazvao

prijateljskom pozivu da posje-

tim Jugoslaviju, i to naročito s

razloga što sam već odavno Osječao žarku želju da vidim kako se ovdje &provodi socijalistička izgradnja i da se lično osvjedočim, da su sve neprijateljske tvrdnje o tome, da Jugoslavija nije više socijalistička zemlja, naprosto glupe izmišljotine, Moj put otpočeo je zapravo u lijepom Zagrebu i vodio me preko Splita, a odatle brodom u Dubrovnik — taj pravi biser Jadrana.

Pri prolazu kroz Korčulu imao sam priliku da se osvjedočim, da su se američke trupe — koje su prema ko-

· minformovskoj propagandi zaposjele taj otok — pretvorile u vesele ljude, žene i djecu, i to čisto jugoslovenskog tipa, koja se tamo kupaju i provode zaslužene dane odmora — što se moglo đogođiti jedino putem čarolija ponovno uskrsle Kirke iz Homerovog doba — ili je, vjerovatno, neka druga vještica potpuno zavrtjela mozgovima kominformovaca. Ova posljednja verzija mogla bi da nam objasni pojavu imšceniranih procesa (u Pešti i Sofiji) po tim istim „kominformovcima, već nadaleko poznatim po svojim lažljivim, prepredenim i odvratnim metfodama, Bilo mi je zaista nemoguće da u toku mog puta niz dalmatinsku obalu sve do Budve i po čitavom Kotorskom Zaljevu primjetim ili otkrijem ma i samo sjenku nekakvog američkog »okupatora«. Osim ako to nije bio neki američki profesor slavistike ili predsjednik američkog Crvenog krsta, koje sam jedine u Dubrovniku i na divnom oftoku Lokrumu, prilikom posjete jednoj vedroj koloniji slovenačke djece, zatekao na radu?.,

Ove konstatacije »na licu mjesta« freba samo da podvuku i da na vidjelo iznesu smiješnu, glupu, ali paklenski perfidnu rabotu, kojom kominformovska štampa i radio već mjesecima i godinama obmanjuju i drže pod živčanim pritiskom čitav SsVijet, šireći i neprestance proturajući masne laži o navodnoj jugoslovenskoj izdaji socijalizma, o vraćanju JugoSlavije na kapitalistički sistem i, u vezi š time, o prelasku Jugoslavije u antisovjetski ratni front.

Upravo zbog svih tih okolnosti bio Bam šrećan da se lično osvjedočim 8 kolikom se ozbiljnošću i s kolikim dostojanstvom jugoslovenski narod, njegova vlada i Komunistička partija Jugošlavije, ma đa stalno bombardovani tigučama kleveta, trude da ušpostave istinski front mira, koji se zapravo sastoji isključivo u tome, da težnju za mirom ne stave u službu neke (bilo koje!) imperijalističke spoljne politike, već nasuprot, da tu težnju za mirom usko, povežu sa principima održanja nezavisnosti naroda, smatrajući mir ugroženim gdjegod se pojavi opasnost po nezavisnost i slobodu bilo kojeg malog naroda, svejedno da li pomoću atomske bombe ili bez nje. Stoga je s punim pravom drug Milovan Đilas na Kongresu za odbranu mira, održanom nedavno ovdje u nepokorenom Beogradu, naglasio da se pravo ugrošavanja mira zapravo sastoji u koncentraciji međusobno „neprijateljskih velikih sila, čije imperijalističke tendencije su očigledne i koje već kao takve „tj. same po sebi ugrožavaju slobodu i nezavisnost malih „naroda, a upravo time i svjetski mir.

. Gdjegod sam se u Jugoslaviji kretao, a maročito u Beograđu, gdje se u

ovi su nalazim, mogao sam u svim * slojevima pučanstva stalno konstakirati čvrstu volju za održa-

njem Svjetskoga mira i to naročito na osnovima i na temeljima vlastite državne slobode i nezavisnosti, kao i na bazi e slobodne suradnje narod, i. republikA, koje sačinjavaju jugosloyensku državu. Za mene kao vicarca neobično je zanimljivo i Ohrabrujuće što mogu ustanoviti kako je u foj zemlji uspjelo maršalu 'Titu da tako teške — i kroz čitavu prošlost, a naročito posljednju, — tako zamršene probleme na upravo čudesan način i jednim zamahom riješi. Na koji načm? Kako? Jer je Maršal imao šmjelosti, da naročite osobine svakog pojedinog narođa PNRJ ozbiljno shva-– 'tii da ih uvaži. To, što je u Švicarskoj već u toku kasnog srednjeg vijeka počelo da se organski razvija u zajedničkoj borbi za nezavisnost gradova i Pokrajina, koje govore njemačkim il francuskim jezikom, Tito je ovdje pod sasim drugačijim okolnostima, i pod | mnogo težim i zamršenijim uslovima takoreći jednim potezom okončao —

Maime uraitarnju ravnotežu i među

sobno razumijevanje Jugoslovenskih

narođa, što — pored O– laje a Opa da BNži lkmo Mor u

borbi za trajan mir među narodima uopšte.

Takom sam se, dakle, na vlastite oči mogao osvjedočiti, da Jugoslavija, kao istinski socijalistička, istinski slobodna i nezavisna država, upravo stoga jer je sazdana na zdravim federalističkim temeljima, ima jednu na

kk

Dr Fric Lib

ročitu misiju među narodima Evrope i da baš jugoslovenski apel za mir

zavjetuje da bude svuđa podrobno sa– '

slušan, s&vuda gdje „narodi žuđe za pravim i trajnim mirom, dok mnasuprot, upravo tamo, gdje se najbučnije tjera »mirovna propaganda« ta rabota služi sasvim drugoj svrsi, nego li uspostavi pravog istinskog mira.

Nije li strahovito žalosno da je ovdje u Jugoslaviji socijalistička izgradnja, prihvaćena s nečuvenim stvaralačkim elanom u čitavom narodu, najteže ometana i otežavana „bojkotom susjeđa, podložnih žestokoj komimformovskoj diktaturi? A zar nisu upravo fa zlobna i pakosna ometanja mire socijalističke izgradnje jedne zemlje samo po sebi postojano ugrožavanje mira i da li se, već samim tim sve mirovne fraze jednog Ilje Erenburga ne razgolićuju kao izmišljotine i drske laži? Mogu li se mala djeca*) i drugim sredstvima uništiti, a ne samo atomskom bombom, druže Ilja Eremburg! Ja sam danas, nakon svega što sam vidio i doživio, dvostruko radostan što zajedno s profesorom Karlom Tapmthom nisam udovoljio istom Ilji Erenburgu, kad nas je pređ nekoliko nedjelja, prilikom svoje posjete BazeJu, htio pridobiti za potpis štokholmske »mirovne rezolucije«. I u Jugosla= viji postoje mala djeca, u Jugoslaviji kolu vi poznajete i o kojoj ste tako oduševljeno pisali — Ilja Erenburg! I upravo fa djeca, zajedno s njihovim očevima i majkama treba sada da budu ieključena iz »vašega« mira, da budu odbačena, osim u slučaju alo se odreknu onog jedinog što jedan narođ uzdiže do pravog narođa. — alto se O– dreknu svoje krvlju stečene slobode i nezavisnosti! ,

Ne može se mir vještački izdvojiti od istinske stvarnosti i života, kako to praktikuju informbiroovci, koji su Lenjinovu baštinu upravo fime najteže izdali, što su izgubili svaki smisao za istinu, pa prema tome takođe i za istinsku stvarnost.

Na mene je najsnažniji utisak ostavilo baš to, što sam vlastitim „očima vidio s kolikim ogromnim naporima i žrtvama ovdje jedan narod. jedinstveno udružen surađuje ne samo na izgrađnji socijalizma, nego i u nepokolebljivom otporu protivu svih klevetnika, a u jednakoj mjeri sam impresioniran činjenicom, da čitav narod ne samo što požrtvovano radi, već se i zaslužno odmara — osobito u divnim odmaralištima i kupalištima Dalmacije, tamo gdje se prije rata mogla vidjeti samo dokona buržoazija gdje traći svoje dobitke ma račun radnoga narođa. Tamo se danas vidi samo radni narod, isključivo narod, koji se brine oko svoga zdravlja i koji se svome zdravlju rađuje. I to pripada pravoj. socijalističkoj đemokraciji, isto kao što se svuda primjećuje organska ljubav i briga za omladinu.

Omlađina Jugoslavije nije „uzalud Kovanila u Narodnooslobodilačkoj borbi i u partizanskim redovima: ona: je sebi izburila novu, socijalističku slobodu u novoj, socijalističkoj domovini. Te će tekovine omladina Jugoslavije sačuvati uprkos svih laži i kleveta ako ostane vjerna samoj sebi. A ona će to ostati! S tim osvjedočenjem ia napuštam ovu prekrasnu zemlju i ovaj iz-

vanređni narod,

| * Brenburg se u By1Baza aj majviše poziva na opasnost za malu djecu od atomske bombe, kupeći bez uspjeha petpise za štokholmski apel mira,

BEOGRAD, UTORAK 1 AUGUST 1950 |

našem Jadranu. Grad leži malaksao u podnevnoj sumaglici, 400 C. Po uskim ulicama ima još nešto senke, a i kroz nju se valja vrući talas. Iznad grada je krasan Lenjinov park. Kroz njega idem, a ipak sam prebrzo na pustom, žarkom drumu, Suve njive su pored njega, sažeženo žito koje čeka srp. Kišu neće dočekati, ta baš su u toku onih stopedeset dana za kojih, kažu, da otok Rab ne dobija rosu iz oblaka, makar svuda oko njega lila kiša,

Sam sam na drumu, nigde čoveka, samo nevidljivi zrikavci ponavljaju sa svih strana svoj neumorni »žgi, Žgi, žgi«, što jače pripekne sumce. Za potiljkom osećam žeravicu, peče me. po golim rukama.

Već dugo idem i ne znam da, li sam izabrao pravi put. Moja sumnja ra= ste dok se naposletku ne odmakne breg. Drum zavija oko njega, otvori se vidik na more. Razveselim se. Eufemijski zaliv je preda mnom, bujni

}" 'jedno od hiljadu oštrva na

„vinogradi po padinama mi dokazuju

to, gajevi masline i manastirske zgra= de od rezanog kamena,

Dvoje mladih ljudi se ocrtavaju u daljini prema zalivu. Mladić je samo u kupaćim gaćicama, bos, sav opaljen suncem, devojka nosi laku, dugu haljinu. Kuda po toj vrućini? Da li su se uputili kuda i ja? Od tog trenutka su preda mnom, oživljavaju užareni, prašni drum, koji mi se već čini beskonačnim u podnevnom ognju, bez senke i vode. Usamljen pospešim ko= rak, a dvoje mladih je daleko, ne atižem ih. Celo vreme su mi pred očima a zbog tog njihovog trajnog hoda po sunčanoj žezi, osećam da zrači iz njih nepoznata snaga.

Drum je prazan, napušten i sve mi se čini da je nekad bila tuđa samo uska putanja. Nisu li je možda raširili oni koji su njome išli u svoju smrt? Tamo megde ma kraju je groblje, tamo smo nakanili danas sve troje, oba mlađa čoveka preda mnom i ja. Tuda je koračao Igo Gruden, koji je zapisao u pesmi »Umirući«:

Ko pal je mrak na domovino, po vseh vaseh so jih lovili

in sem gonili kot živimo:

ker so svoj rodni dom ljubili, umirat so na Rab prišli,

U leto gođine 1942 moralo je petnaest hiljada naših nesrećnih ljudi tim putem: muškarci i žene, starci i deca, bez dovoljno odeće, bez sredstava, onako kako ih je fašistička solđateska oterala iz njihovih domova, iz opljačkanih i popaljenih sela. Mnogi su bili na smrt izmučeni, ta prošli su već kroz Gonar, Visko i druge zloglasne koncentracione logore u Italiji. Našli su«stu samo ograde od bodljikave žice i izgrađena stražarska mesta. Fašisti su odvojili očeve od porodica i s bičevima nagnali žrtve pod šatore. Glađu i pretnjama smrću držali su ih u svojim krvavim rukama. Od prvih dana bio je Igo Grudđen žrtva nasilnika, »V poldnevu« priča o njihovim nedelima: :

Čabranci so privezami na Kole, obrita glava im počasi klone

na rjave prsi, izgsušene, gole, zavest V prepađe jim obupa tone.

Oružana fašistička rulja koja je tu mučila nesrećne žrtve bila je do srži korumpirana; divljala je i trgovala s namirnicama koje su bile određene za internirane. Reč hleb dobila je za izmučene, ispijene ljuđe strašno značenje, značenje života ili smrti. Cinizam mučiftelja načinio je od nje psovku »cruchi« (»kruki« su ·bili za njih te bedne, sažaljenja vredne mase, ta prezrena, do krajnosti potlačena raja). Da mera trpljenja bude potpuna, s vremena na vreme još bi napaćenim, bolnim ljudima u na;jstrašnijoj letnjoj vrućini zatvarali na dan ili dva vodovod, koji i inače nikad nije imao potrebnu količinu vode, Fašizam je triumfovao u svome besu. Još pre nego se leto približilo kraju, strahote su narasle do vrhunca. Pesnik se zgrozio nad sudbinom ljudi u prognanstvu:

Sledovi udarcev, gnojnih tvorov teles zmaličene oblike:

do pasu nagi krog šatu.rov

tot žalostne, pošastne slike

la soncu ždijo brez moći,

Niccolo Machiavelli savetuje u švojoj knjizi «Il Principe»: «Le iniurie ši debbono fare tutte insieme, accio! che assaporendosi meno, offenđono meno» (Nepravde ireba da se vrše sve zar jedno da bi, zato što se manje osećaju manje vređale). U svojim je zemljacima našao sjajne učenike; premašili su ga. Oni ne samo da preteruju sa nepravđama, oni idu i preko toga: oni istrebljuju narođ da uopšte ne oseća nepravdu .

Došla je još strašnija jesen. Posle strahovite oluje 299 septembra 1942, kada je logor bio poplavljen, životne okolnosti su postale kritične;'uz glad se pridružila nova nevolja, pritisnula je zima. Četiri petine interniraca nije imalo odeće, bili su napola goli i bosi. Nastupila je dizenterija i trbušni katar — pored potpune iscrpenosti od gladi — početkom novembra logor je bio pun ljudskih senki, Pozelemjeli, podbuli ljudi vukli su se između bodljikavih žica, pod šatorima su ležali kosturi, puni rana, gnoja, razjeđeni od vašiju. Bece homo! Došlo je veliko umiranje, fašisti su pripravili žetvu smrti; po dvadeset ljudi je padalo u agoniju iz dana u dan u rabskom logoru smrti,

Prolazim između razvalina koje se šire uz drum gore prema brežuljcima

i dole peščanom sprudu. Nosači mre

EVNE NOVIN

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

ORO a | Uredništvo: Francuska 7, teL 28-098 a Administracija: Francuska 5. tel 29.490

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO,

TRAGOM FAINTIČKIN ILOČINA

Joža PAHOR

tvaca ustaju predđa mnom, živi kosturi koji nose mrtva trupla tamo dole nekud prema Kamporskom zalivu. Spotiču se pod brememom na uništenom putu. U drvenim, za nevolju skrpljenim &anducima doživljavaju prognani ljudi poslednje poniženje. Mrtvo truplo ga ne oseća više, ne boli ga ako posme s ramena iznemoglog nosača na tvrđu zemlju. Mrtvaci su na poslednjem putu, koji ih spašava, i dobro im je.

Samo povorke nosača mrtvaca su beskonačne, prizori potresni. Dante ih u &vome »Paklu« nije naslikao, njegovi zemljaci su ih sačuvali XX veku, našoj nesrećnoj zemlji u času fašističke okupacije.

• * ·

Prošao sam razvaline, za mnom u goli zidovi, To je sve što je ostalo od strašnog logora što ga je bio postavio fašizam ma Rabu za sramnu uspome-= nu još i za kasnije naraštaje. Ono što je učinio tu jedna je sima karika u beskonačnom lancu zločina nezajažljivog talijanskog imperijalizma na jugoslovenskoj, na našoj zemlji.

A gde su grobovi?

Oboje mladih ljudi napred zaustavilo se na raskršću. Tamo raste sitno, sušičavo drvo, devojče je diglo ruke i uhvatilo se za grane, Možda ju je put umorio? Oboje se obziru naokolo — gde su grobovi?

Plavokoša devojka izlazi iz kuće na

brđu — lepi su ljudi na tom ostrvu — rukom nam pokazuje prema polju. Širok prostor je tamo, a posred njega mrk, grub drveni krst, dosta visok, Stoji još iz mračnih dana naše rabske tragedije, Našli su se tada krst, znamenje smrti i liktorski svežanj, znak nasilja nad narodom. «La

Conciliazione«, sporazum između oba, .

dao je fašizmu mogućnosti da ode u Abisiniju u ime hrišćanske kulture, zatim u Španiju i konačno, krvav i opterećen zločinima „stupio je na naše tlo...

Ćutke iđemo na groblje, preda mnom devojče u dugoj, lakoj haljini. Tek sada opažam da teško korača. Ima nogu Oosakaćenu, a uprkos tome je došla da pohodi mrtve, koje ne možemo da zaboravimo. Ne prođe dan a da ne dođe neko na tu žalosnu njivu, pošsejanu nebrojenim drvenim krstovima, koji se privijaju uz crvemkastu zemlju. Crni su, a na njima su imena i brojke. Pod mjima su masovni grobovi. Krstovi i natpisi su samo nepouzdani svedoci, ta nikada neće biti moguće ustanoviti sigurno ko je i gde zakopan od onih koje je fašizam osudio na smrt na Rabu.

Samo ponekad taj natpis odgrne zavesu tragedije. Gleđaj, grob deteta! Možda se rodilo u logoru i tu ostalo za uvek, možda je sa njim zajedno pokopana i njegova mati. Na drugom mestu vidim: rođen g. 19295, Sedamnaestogodišnje momče je ostalo da leži

ke

"ya

Bi_*- fr CJ NJ {aa i

„ri OBEkaoivi

a SL

8 DINARA

tu i nije se vratilo u svoje rodno selo, Šta si skrivilo, nesrećno momče, da” te je fašižam ubio? Tamo počiva čo-_ vek s Orlega. Godine lete, tvoji kod kuće te nisu zaboravili „njihove misli te pohode u tihim časovima. Još će dugo dolaziti k tebi na to kamenito polje, k tebi i k tolikim drugima. ı

tiri hiljade šest štotina žrtava i još više leži na njivama nad Kamporskim zalivom.

. .» *

Istoriski su događaji oslobodilačkog rata išli putem gvozdene logike ljudskog razvitka. Pri kapitulaciji Italije, 8 septembra 1943, pao je u ruke partizanskih odreda jedan od najvećih krivaca groznih nedela na Rabu, fašistički pukovnik Cuiulli, Kao ratnog zločinca sat ga odveli u Crikvenicu, gde 6i je sudio sam. Prerezao &i je žile.

Prevezli su ga natrag na Rab i zakopali pred vratima groblja, koje je on bio izabrao za hiljade nesrećnih ljudi. Pored njega je grob nekog špijuna, desne ruke Cuiullijeve, koji nije pobegao kazni za svoje izdajstvo.

Pri ulazu u groblje je drvena zgrada, u kojoj čuvar drži nešto svoga ala= ta. Sva četiri zida su od vrha do dna ispisana imenima onih koji su posetili žrtve u udaljenom, usamljenom kraju. Sa svih strana dolaze. Koga dovede put na Rab, na ostrvo strašnih uspomena, pohodi grobove i tiho se pokloni mrtvima. Tu je sveto mesto i ko stupi na njega, prožet je svetlošću. Tu je granica dvaju svetova. . Zgroziš se pri pomisli da još ima lju- · di koji neće da znaju za bezgranična · zločinstva fašizma. Preuzeli su njegovo nasledstvo i spremni su da zagaze ' u reku sveže ljudske krvi čim bi do- · šao — po njihovoj oceni — pogođan tremutak. Vrebaju, kao što je vrebao ' fašizam, krvi željna zver.

Prevariće &e u računu,

Ututanj plotuni

tegla zima, ona oštra, snije” 'Žna, četrđesetiprve, U cijeloj Lici Talijani se jedva probijaju zavijenim putovima, Jalki njihov garmizon u Korenici opasan je obručom partizanskih snaga, Tu partizani raspolažu zarobljenim topom i gađaju Korenicu onako izbliza, bez nišanskih sprava — kroz cijev topa. Svaki čas očekujemo vijest: uhvaćem je lički palikuća »kolonelo« Angelini...

Spušta se duga zimska noć, Ciča priteže i još malo, pa će utinuti i poslednji lavež po selima. Na prozorima ·se hvataju ledene šare, debele pola prsta. Loži &e, a šare od topline debljaju još više. Tih dana — pričaju smrzava se na položajima puščana mast i ulje; zatvarači i obarači više ne slušaju... Š

Sjedim kraj radio-aparata i potiho, da ne čuju straže što se vrzmaju oko kuće, hvatam glasove iz etera. Strah za Moskvu u grlo se popeo. Tu je točka rata! Ako tu Nijemcu pođe za rukom, što će onda biti?.,

Napinjem uho da uhvatim šaputanje speakera. U sobi je tiho. Čujem kako mi u ušima, kao u morskoj školj ci, prede nešto fino, neđohvatno: tišina i vrijeme. Peć se ugasila, sijalica neljubazno svijetli u sve hladmijem zraku.

Odjednom reski tutanj „zadrmara kućom. Stvari zaplesaše, zazveči čaša. Iza prvog groma tresnu drugi, treći...

— Topovi, bogami! pomislih.

Pa đa: talijanske baterije pucaju u Škare, partizansko selo koje im još od ljetos prkosi tu pred samim nosom. Dolje, kojih dvjesta metara od kuće,

postavljena je batevnija od četiri polj-

ska topa. Gore na »Portici«, broežuljku više kuće, još dva. I sad se smjenjuju: grmnu ona četiri, kuća se potrese iz temelja, resko prasnu ona dva ozgo, bi reć — šikteće granate odnesoše krov nad glavom,

Sletio iz sobice stric, majka od straha ne može smoći riječ. Od jeze u srcu stresla nas groznica, Drhtavim rukama majka loži pećicu, a ova zaškripi pri svakom plotunu,

— Sve će ih pobiti, — ponavlja ona i glas joj je kao u žena koje se opraštaju od mrtvih.

Ništa se ne razumijem u artiljeriju. Čini mi se, da će selo, udaljeno odavđe pet-šest kilometara zračne linije, stra. dati noćas do temelja! U selu je bataljon »Božidar „Adžija«, izginut će

borci! To sada izgleda da već ruše kuću po kuću...

Paljba ne prestaje, U jednakim razmacima gruvaju ona četiri ,pa za njima ona dva gore.

Otkravio sam se ođ prvog zaprepa·štenja, Otvaram malo prozor. Eksplozije rasvjetljavaju kuću jarko crvenom svjetlošću: sukne vatra, kugle zašište kao preplašeno jato dđdivljih gusaka, U mirmoj leđenoj noći, veđroj i providnoj, teški uđarci granata Dpotresaju zemljom. Silna jeka potmulo grmi i dugo se ori od okolnih brđa.

— Zaista, nitko živ ne će ostati...

Jedanaest sati je prošlo ,a paljba ne prestaje... - a

Čuo sam: Talijani su dobri topnici, jedva im ima premca. I još na toliku blizinu! ~

U pećici praska oganj i soba kao da

Josip BARKOVIĆ

je malo oživjela, Misli se nsfiskaju sve jedna crnja od druge: kud će narod izbjeći na ovu ciču zimu? Snijeg do vrata! Kuda će?.,

Drugi sat prolazi još sporije. A ovi, kao da su odlučili na avakog čovjekm u selu po Jednu granatu — i ne prestaju. Već se bliži i ponoć...

Da su talijanski topovi upereni na njihovo selo, znala su to u Škarama 1 djeca. Ali od prošlih ljetnih dana, otkako je selo iskopalo svojih deset zakopanih pušaka, preobrazio se i duh stanovnika, I sad vjeruju komumistima: — Već će oni doskočiti svemu zlu! Nekad mudro i promišljeno, a nekad golim prkosom!

— Pobit će nas topovima, sinko! sumnjičavo bi na taj prkos primjećivale žene.

— Ej, drugarice, gdje bi mi bili đa svaka pogađa? — odgovarali su borci ubjedljivo,

Većina sela već je spavala. Tek u nekoliko kuća u sređini sela, oko štaba bataljona ,okupila se omlađina na sastanoima, Negdje se proučavaju prvi štampani materijali, a na drugom mjestu su sastanci prvih skojevskih grupa. Pri trećoj, četvrtoj svijeći pletu se partizanima maje, čarape, ruka” vice. Pjeva se tu i podvriskuje kao u dobre godine.

U smijeh, pjesmu ili prvi san, iz nenada grunuše gromovi. Misao još ne &hvati što je to, a selom zaoriše drugi..,

Uskomešale se žene, zabugarile starice. Sanjiva djeca uđarila u vrisku.

U prvi tren omlađina zaćuta, Stegnuše se vilice pred tom nepoznatom opasnošću, blijedilo se osu po dotad ozarenim licima, •

Bataljon je pod jakom fopovskom vafrom već nekoliko puta rušio u Ka” peli željezničku prugu. A i dosta omla dinaca pomagalo je pri tom poslu. Zafo se borci brzo snađoše. Pomagali su ukućanima da se spreme i da bez panike silaze u podrume. Zamatali su djecu, tješili žene, smijali se zaprepaštenim starcima,

Prva gvalja straha i iznenađenja otisnu se niz grlo i u središtu &ela, omladina „izmiješana s partizanima,

zapjeva iza svega glasa. Od kuće do ,

kuće borci su prihvaćali pjesmu shva” ćajući, da će tako najbolje ohrabriti žene i djecu pri ovom prvom vatrenom krštenju. I sad, u dugom lancu tog raštrkanog sela pod planinom, i tamo gdje su bila bar dvojica, pa makar i bez trunka sluha, zapjevaše par. tizani što ih je grlo nosilo,

A iza svake granate, sve više potiskujući strah i nelagodnost od šištanja više glava, čuli su 6e sve prkosniji povici: ·

— Raspali, nagaril..

— Mailkaronaši!..

Studen je sve jače &tezala. Od pje· sme, u prvi čas, pošta toplije, ali stu“ den je polako radila svoj pošao: žuljala se do kostiju. Opet u centru sela, u najproštranijem podrumu, pade komanda: U kolo!

I zaigra jedno, pa drugo, treće... Ta--i mo, gdje borci ne nađoše omlađinki," zgrabiše do skora zaplakane žene i povukoše ih u kolo. Žene se kroz plač branile, ali ne ođoliše navaljivanjima i uskoro im u očima neisplakane &uze ' zasjaše neviđenim prkosom,

Sutrađan ujutro cijelo se selo raz” mililo izvan kuća,

— Što je i kako je? — sretaju se ljudi široko otvorenih očiju. — Kolko je mrtvih?

— Niko

Ali ljudi ne vjeruju, pa trčkaraju uzduž sela — ta gdje to može biti? Sakrivaju partizani mrtve, da se narod ne uzbuni! I đrž' ovamo i onamo, i bome še uvjeriše. Samo greda pritisla hromoga Vasu, tamo kod popova stana. Srušilo nekoliko staja i rastreslo nekoliko krovova. 1 ništa više!

— Tolika pucnjava! — čuđe se ljudi,

— Sve im je ututanj! — prezrivo odmahuje stani Iso. — Šišalo je po meni u Galiciji i Bukovini dvije godine, pa me još evo! Ne ćeš topom narod pobiti...

U štabu bataljona veselje. Stigla noćas zračna pošiljka eksploziva, vele. · Upravo se na rušenje pruge potrošio i zadnji gram đinamita. Šta ćeš sada? Opet na prugu golim rukama? A koliko je zgodnije ovako — zavaljati pod štreku bombu — fitilj pa priče“ kati iza stijene... \ ·

Čitavo selo dalo se u potragu za neeksplodiranim granatama, A njih podosta, Kako su Talijani pucali sasvim nisko to poneka Kugla kliznula pri padu kroz visok snijeg, hladila se, i na kraju nije eksplodirala.

Kraj pronađene granate, udara še kolac, na njega komađ krpe. Miner" (stručnjak tek sada) skida im upaljače, Iza njega mlađići valjaju te gra” nate na nosiljke i tovare na &aonice, pa s njima dalje u šumu,

Starci pažljivo gledaju. Pa nisu ni oni kroz život vesla sisali, i oni šu okušali rata na &ve strane, ali ovako” nešto ni sanjati nisu mogli! Štogod neprijatelj počne — ovi vražji partizami okrenu protiv njega. i

— Viđe li, Jovane, a? — gleđa Savkan u krcate šaonice | 6nebiva se,

— Moj Savkane, — pravi se Jovan

hladnokrvan i priteže bolje ćurak oko

sebe, — oni nama ututanj ove krmke,.·

a mi ćemo ih natrag — njima pod rep” — da bolje niz Kapelu lete..,

Smješkaju se starci, žao im staračke krvi. Jer gdje da sjediš sada u va“ pećku otkako &l ljetos ugledao u selu prvu crvenu zvijezdu? Sve te nešto diže i nosi... Skočio bi i đavolu u oči, samo da iskališ ovu snagu, koja se evo začela, pa se iz đana u dan rašplamsala i opsjednut si njome, bože prosti, kao omađijan...

Tako starci, a što đa se i kaže za mlađi svijet?.. Diglo to kuku i motiku, pa odlučilo i sviješsno i prkosno udri dušmana do kraja — pa kom

obojci, kom opanci,.

s.

~ {687 ir ži ia ta"

O: CS -Ny-a. i Fi

„FF“ da ž;2