Књижевне новине

GODINA TV BROJ 7

() istoriji

aučni, marksistički prikaz istO-

rije književnosti jugoslovenskih

naroda pretstavlja krupan i neodložan zađatak naše socijalističke izgradnje u oblasti kulture. Taj zadatak treba da budđe što pre izvršen, i to iz više razloga.

Pre svega, nema sumnje da je pomznavanje istoriskog razvitka jedne književnosti, poznavanje njenih najvećih umetničkih dostignuća u prošlosti — veoma značajan faktor u daljem napredovanju te književnosti. Svaka generacija u istoriji narođa mo ra imati jasan stav prema kulturnom nasleđu iz prošlosti. Bez takvog stava nije moguća pravilna orijentacija u rađu na daljem izgrađivanju kulture, a napose književnosti. To je pogotovo nužno kađa su u životu naroda, kao što je to bio slučaj kod nas, izvršene korenite, revolucionarne promene. Kad se vrši revizija svih vređnosti — a takva revizija obavezno se vrši u vreme revolucionarnih potresa i preobražaja, — jasan pogled na istoriski proces koji se odvijao u životu naroda i njegove kulture pretstavlja jedan od neophodnih uslova daljeg razvitka, Takav pogled može biti izgrađen samo na osnovu marksističkog prikaza istoriskog procesa bilo u kojoj grani života jedne zemlje. Prema tome, i marksistička istorija književnosti jeste oružje u borbi protiv preživelih elemenata kulture ili protiv nihilističkog odnosa prema pozitivnim tekovinama prošlosti.

Ali marksistička istorija književnosti narođa FNRJ nije samo potreba daljeg razvitka naših književnosti. Poznato je kakvu ogromnu vaspitnu ulogu igra književnost u životu naroda, naročito. u životu mladih generacija. To što dosad nemamo udžbenika književnosti oseća se kao ogroman nedostatak u našim školama, ito kako u srednjim školama tako i na univerzitetima. U našim srednjim školama vlada prilična dezorijentacija u predavanju književnosti, U nedostatku marksističkog udžbenika, nastavnici se pomažu kako znaju, pa najče_ _Šće padaju u vulgarizaciju ili jedno-

o stavno predaju onako kako su nau-

čili, tj. prema starim građanskim istorijama književnosti, Na univerzitet!ma se takođe oseća nedostatak sistematskog mayksističkog prikaza istoriskog razvitka književnosti jugoslovenskih naroda. Uprkos naporima izvesnih univerzitetskih profesora da našu Književnost tumače marhksistički, studenti još nemaju mogućnosti da za vreme sVojih studija dobiju jasni i pravilnu sliku istoriskog razvitka književnosti jugoslovenskih narođa.

Nedostatak o kome je reč oseća i široka čitalačka publika. Interesovanje za književnost poraslo je u našoj zemlji posle oslobodilačkog rata. do ogromnih razmera. Jedmo od svedočanstava o tome kakva je kulturna revolucija izvršena kod nas jeste baš prođa naše knjige. I zato našim čitaocima, koji ponekad za. vrlo kratko vreme razgrabe hiljade i desetine hiljada primeraka knjiga iz oblasti lepe MImjiževnosti, treba na svaki način pružiti istorisko i teoretsko objašnjenje književnog stvaranja. Nzša čitalačka publika interesuje se i za takva pitanja. To pokazuje činjenica da i knjige iz oblasti književne kritike i zbirke književnoištoriskih i teoretskih rasprava i članaka imaju isto onaku prođu kod naše publike kao i lepa književnošt.

Ima još jeđan važan Yazlog zbog koga treba što pre izraditi sistematsku marksističku istoriju književnosti maroda FNRJ. Dosađašnje istorije književnosti jugoslovenskih narođa ne gamo što nisu bile marksističke, nego

„nisu bile ni potpune, Nijedna od dosadašnjih istorija književnosti, bilo da govori o pojedinim jugoslovenskim književnostima bilo o svima njima zajedno, ne obuhvata dvadeseti vek. Autori takvih istorija književno&ti zaustavljali su &e po pravilu na početku dvadesetog veka ili su, u najboljem slučaju, išli do svršetka Prvog svetskog rata. Međutim, književnest dvađesetog veka ima već svoju određenu fizlonomiju, da ne govorimo o tome koliko je taj period značajan u istoriji naših književnosti. Nije stvar samo u tome što je protekla prva polovina dvađesetog veka i što smo već zašli u drugu, nego što su se za ovih peđeset godina odigrali u životu naših naroda veoma krupni istoriski događaji, koji su, nekad manje nekad više, našli odđraza u našoj književnosti, 'Upravo u poslednjoj deceniji prve polovine ovog veka odigrali su se događaji koji su obeležili završetak jednog istoriskog periođa u životu naših marođa i početak nove epohe u istoriji jugoslovenskih naroda. Ti su događaji: oslobodilački rat naših naroda protiv fašističkih osvajača i socijaliatička revolucija, početak socijalističke izgradnje u našoj zemlji i istoriske borbe naše Partije i naših naroda protiv sovjetskih kontrarevolucionara i imperijalista.

Kad je reč o istoriji književnosti naroda FNRJ, onda treba posebno naglasiti sudbinu makedonske književnosti. Književnost makedonskog naroda, koji je bio najpotlačeniji narod u staroj, kapitalističkoj Jugoslaviji, nije mogla pre rata biti predmet naučnog istraživanja i prikazivanja. Ona

je ili prećutkivana ili jednostavno pri |J. G_. —5qČ ZTIČAČHđERRI(ZZKXXAUZćJUHGCEKHLGČČIPRUED HWI{qWwW'PIKIEEZIHH1WHŠTUqUPRqRoOIR] P1#_ H"_ T_ PBE_u_

da prikažu ikao »

'·xredništvo: Framcuska 7, tel. 28-098 ' Administracija:

Knrdeljeva 31. tel 24-00)

Radovan Lalć

\

pisivana drugima. Tako su velikobugarski šovinisti čitavu makedonsku književnost, i pisanu i usmenu, Dprisvajali za sebe, dok su velikosrpski

hegemonisti pokušavali da makedon="

sko narodno stvaralaštvo prikažu kao deo srpske narodne književnosti. Prema tome, istoriski prikaz makedonske književnosti biće petpana novina u istoriji književnosti jugoawuvenskih naroda.

Imajući sve ovo u viđu, Mihnistarstvo za nauku i kulturu FNRJ uzelo 'je početkom 1949 godine u svoje ruke inicijativu đa organizuje sastavljanje priručnika istorije KknjižeVhosti jugoslovenskih narođa. Ono je formiralo komisiju koja je preuzela sav posao oko sastavijanja jednog takvog priručnika. Delo na čijem ostvarenju rađi ova komisija ne treba đa bude i zasađa ne može ni biti potpuna i detaljna istorija književnosti narođa FNRJ. nego samo jedan priručnik, koji treba da obeleži liniju istoriskog razvitka naše književnosti i đa bude početak sistematskog marksističkog prikazivanja istorije književnosti naših naroda. Ovaj priručnik biće osnova za predavanje u školama i poslužiće inače kao orijentacija u pitanjima istorije književnosti., Komisija, koja je pristupila poslu još početkom 1949 godine, nije završila rad na priruŠniku, ma đa je u tom rađu prilično odmakla. Komisija je u toku rađa naišla na niz teškoća i problema koje nije uvek mogla s uspe• hom savlađati. Ma prvom mesiu Dpostavilo se principijelno pitanje: da li je moguće u jednoj knjizi, zajedno, izlagati istoriju književnosti svih naših naroda, iako se zna da je svaka od tih književnosti imala svoj osobeni put kroz istoriju? Bilo je mišljenje da je to nemoguće: padali su čak prigovori da iziagati istoriju književnosti jugoslovenskih narođa zajedno znači srozavati se na pozicije velikosrpskih književnih istoričara, koji su iz hegemonističkih razloga nastojali

a književnosti jugoslovenskih naro-

prika: 10. »celinu«e. Ali je posle detaljne diskusije preovlađaio mišljenje da je istoriju jugoslovenskih književnosti moguće izlagati zajedno jer su te književnosti kroz istoriju imale vrlo mnogo dodirnih tačaka, da je to ponekad čak i metođološki pogodnije iz razloga što se na taj način može dati žiri pogled na književne uticaje i međusobne veze naših književnostii na veze koje su one imale zajednički s drugim evropskim Književnostima. Time se, razume se, ništa ne prejudicira niti se insistira ma zajedničkim crtama onde gde ih nije bilo. Isto tako zajednički istoriski prikaz svih naših književnosti ne isključuje posebni

ADLAUJLJKSVJOH ss VICO: XV.

Piše:

(Crtež Džumhura) MILAN ĐOKOVIĆ

{D ramska pretstava je završena. Spustila se zavesa. Gleđaoci su, ustajući sa svojih sedišta, jurnu]li garderobama da se, verovatno, što pre dokopaju kaputa i šešira, da brzo iziđu iz pozorišta i uhvate red za poslednji trolejbus. Usput su neki, onako žureći, udarili dlanom o dlan, ili vrhovima prstiju o vrhove prstiju. Zavesa se trgla, kao da nešto premišlja,. a onđa se pođigia i na otvorenoj pozornici pojavili su se glumci. Tog trenutka aplauz je živahnuo, ali reke koje vođe ka izlazima nisu smirile svoje tokove i pozorište se naglo praznilo, svake sekunđe. Među redovima pustih fotelja ostala je šačica najođuševljenijih, i neumorno lupala u dlanove, ali taj slabi pljesak nije uspeo đa podigne zavesu. I sve se utišalo.

Gledaoci su se, u raznim pravcima, poče! da razilaze. Posmatrajući ih, videli ste da mnogi ođ onih koji su hitali »ne hvataju« trolejbuse, Neki, čak, u gomilicama stoje pred „pozorištem i živo izmenjuju svoje utiske.

I vama je postalo jasno đa ona malopređašnja hitnja nije, za svaki slučaj pojedinačno, bila izazvana strahom od pešačenja ... Ako se, ipak,

"materijala, mego: i njegovu” kiitičlu

istoriski prikaz svake naše književnosti napose, Međutim, i našim školama i našoj čitalačkoj publici potrebno je da dobiju što pravilniju pretstavu o svim jugoslovenskim književnostima istovremeno, a takav prikaz biće nesumnjivo od koristi i naučnim radnicima koji se bave proučavanjem pojedinih jugoslovenskih književnosti ili pojeđinih perioda tih književnosti,

Vrlo veliku teškoću pretstavlja to što olutori koji učestvuju u izradi priručnika nemaju dovoljno vremena da svoj deo posla izvrše onako kako to zahteva ozbirjjnos} zadatka i kako bi to oni sami hteli. Komisija je dobila vrlo težak i krupan zadatak: da izradi marksističku istoriju književnosti na-

Malić

Bađovan

rođa FNRJ. Težinu zadatka ne umanjuje okolnost da ta istorija ne treba da premaši obim jednog priručnika, Sastavljanje takvog priručnika pretpostavlja ne samo potpuno poznavanje

ocenu, marksistički stav prema tom materijalu.' A takav stav nije moguće izgraditi bez detaljnih studija i čak bez novih istraživanja. Uzmimo, na primer, književnost naših naroda između dva rata. O tom periodu naših književnosti ne samo šlo nema dovoljno dobrih naučnih studija, nego često nisu utvrđene ni najobičnije materijalme činjenice o pojedinim književnicima i književnim delima. Naglasili &mo da se ovde ne radi o potpunoj, detaljnoj istoriji književnosti, već o jednom priručniku, ali ni privručnik ne sme biti pisan metođom publicističkih članaka, već se i izlaganje

potrudite da joj nađete objašnjenja, možda ćete nabasati na sasvim kratak odgovor: »Psihoza ... koja opravdano (zbog saobraćajne poiitike koja nije našla srećan sklad s kulturnom politikom) zahvati jedne, pa se neopravdano prenese na druge« .„. IN, da ne prenaglite, ima i drugih odgovora u opravdanje onima koji stoje pred pozorištem da izmenjaju svoje utiske a samo nekoliko trenutaka pre toga su se Žurili, čak i »boriti« da se probiju do garderoberskih stolova? Ako, budite uvereni, ima i drugih odgovora, svakako se s najnaglašenijom sigurnošću može reći da ti ljudi nisu bili ravnođušni prema pretstavi i umetnicima, dok se pretstava razvijala pred njima, Naprotiv. Sami ste se Osvedočili s kakvom su napregnutom rađoznalošću pratili zbivanje na SsCećni i kako su vatreno, đođuše »nepropisno« pokušavali da posle činova izazovu glumce pred zavesu. Da, Pa kako se taj živi, uzbudljivi kontakt između pozornice | gledališta tako brzo naprečac prekida? Kako to da gosti s velike svečanosti, gde su se ugodno osećauj i činilo se da bi još đugo na njoj ostali, odjeđanput, kao preplašene ptice, prhnu na sve strane? Je 11 to još jednako i samo psihoza? Osta– vimo samim gledaocima đa razmisle o — psihozi a saobraćajnim vlastima da olklanjanju psihoze te Vrste. Ali ima ,rekao bih, drugih razloga koji, udruženi sa psihozom, možda i jače nego ona deluju na ukorenjivanje navike da se gledalište brzo isprazni na dramskim pretstavama, da se na završetku dramskih pretstava aplaudira i malo i mlako. Jeđan od tih razloga, po značaju možđa najbitniji, diktovala je sama — pozorišna uprava. TBvo, odmah ću ga reći, Da naši tjuđi . vole dramsku umetnost, nije potrebno naročito dokazivati. Najbolji su dokaz stalno pune dvorane u sve tri beOgradske kuće (ja o aplauzu govorim pod neposrednim utiscima iz beogradskih pozorišta), nervozna jagma oko ulaznica, đugi ređovi pred biletarnicama (jedini redovi koji bude ra= dosno osećanje), onaj veseli žamor pred pozorišnim zgrađama kroz koji svakog trena i sa svih strana probijaju one dve jednostavne, ali po svom smislu, po onome što otkrivaju o našem čoveku | njegovom interesu za

BEOGRAD, UTORAK 13 FEBRUARA 1951

književnosti naših naroda

i sudovi u njemu moraju zasnivati na naučno proverenim činjenicama.

Možda se najveća fteškoća pri Sastavljanju priručnika istorije književnosti naroda FNRJ sastoji u tome što je za taj posao angažovan Ogroman autorski. kolektiv od nekoliko de setina stručnjaka i naučnih radnika. To je učinjeno iz razloga što je predmet vrlo opsežan, a bilo je potrebno da se požuri s izrađom priručnika, Smatralo se da će posao biti najbrže svršen alo še izrada priručnika powweri većem broju autora. Međutim, iz toga su nastale smetnje koje su bile osnovni uzrok usporavanja rada na priručniku. Naime članci koje za priručnik pišu pojedini autori često su toliko raznorodni, da nastaje posebam problem kako da se ti toMko raznorodni sastavi usklade u pogledu naučnog metoda, stila itd. Rađi toga bilo je potrebno organizovati posebne diskusije, formjrati specijalne redakcione odbore, voditi prepisku id .

Ma da diskusije oduzimaju prilično vremena, one su neophodne i bile bi neophodne čak i u slučaju da je za sastavljanje priručnika „anmgažovan mnogo uži autorski kolektiv. Na stručnim diskusijama koje organizuje komisija raspravljia se o važnim naučnim i metodološkim pitanjima, na primer o Dperiodizaoiji, o karakteru DOojedinih književnih pokreta, o značaju i vredmosti pojedinih pisaca ili krupmih književnih dela itd. Naročito je bila plodna diskusila o srednjovekovnoj književnosti i književnosti RBeenesanse i Reformacije, koja je ođržana u maju mešecu prošle gođine u Zagrebu. Takvih diskusija biće još nekoliko. U cilju proširivanja diskusije na još veći krug poznavalaca pojedini članci koji su napisani za Driručnik (oni često daleko premašuju obim odgovarajućih „glava priručnjka) biće štampani kao rukopis. i svaka umesna primedba u vezi & tim člancima biće i ođ komisije i od autora rado prihvaćena.

Posao oko izrađe priručnika istorije književnosti naroda PNRJ koji je poveren kom'siji za izradu toga priruč-

„s aka vrlo. je težnk. i odgovoram.. Me.

đutim, taj priručnik je neophođam i on mora biti što pre izrađen. On će svakako imati mnogo nedostataka. Ali pri sadašnjem stanju naše nauke o Kmjiževnosti, a naročito s ocbyirom na kratkoću vremena, mi ne možemo ni očekivati meku savršemu istoriju književnošti, uprkos tome što su za sastavljanje te istorije angažovane naše najbolje snage iz te naučne oblaeti. Nedostaci priručnika biće ispravljeni u toku daljeg rađa na proučavanju i rasvetljavanju kultumih i književnih tekovina naše prošlosti.

o 5 5“ ____ R _

kulturu dirljive reči »Kartu više« Pa onda, upitaćete se, zar ta publika, koja je kadra sa izvanredno plemenitom upornošću da po kiši i vetru čeka kartu, zar ta publika đa aplaudira manje nego što se aplaudiralo u vreme kad je, nekad, prepuno gleđdalište bio događaj o kojem se pričalo, dok je danas najobičniji i najsvakodmevniji fakt našeg života? Dakle, koji je to razlog, diktovan iz samih beogradskih pozorišta? Evo. Mi smo, ne bez određenih i sa umetničkog gledišta opravđanih pobuđa, pre, otprilike, tri gođine, trenufno, »preko noći« ukinuli staru {i osveštanu praksu da se zavesa na apfauz diže posle činova i propisali dizanje zavese samo posle završetka pretstave. (Opera, tada, to nije učinila, iz svojih opet opravdanih razloga, i kod nje se nije ništa promenilo, čak je njeno gleđalište postalo dđaieko živije i bučnije). Dramski glumci su DOslušali naš propis i povinova:i mu se. A publika se, na našu žalost, nije

složila da tako naglo menja svoje na-

vike, li, tačnije rečeno, nije, onako nepripremljena, ni mogla da,shvati šta se od nje traži. (Niko se nije setio da joj prethodno objasni!). I onda, desilo se ono što je trebalo i očekivati. Publici se svidela umetnička igra, ona hoće, neodoljivo, da javno manifestuje radost koju je doživeva — i Dpljeska, spontano, ođuševljeno. Prirodno je đa ta radost gledališta bude podeljena s pozomicom, koja ju je i pokrenula, Ako se na aplauz digne zavesa i glumci, ce u lice, od onih za koje su i spremali pretstavu prime pozdrave, njima će, glumcima, ovladati osećanje da su našli pravi odjek u publici, da su njihovi napori krunisani uspehom, đa su sredstvima svoje umetnosti Oživeli delo i ijkove u njemu, da, jednom reči, umeju da govore svojoj publici; a publika će, kad se na njen aplauz digne zavesa, dobiti osećanje da se njen glas — to je, ustvari, njeno mišljenje — poštuje i biće gotova da i drugi put đa grasa od sebe, Sa svoje strane, glumci će pred nemim gledalištem (a samo onaj ko je stajao na pozornici zna kakva je ogromna i, često, presudna snaga i vlast gledališta biti u neđoumici jesu li potrebni sVOjoj pubiici, razume li ih ona, da li ih vole ili ne vole oni bez kojih nema ni njihove umetnosti.

i KULTURU

. prilike, s nužnim ograđama,

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

F. Sti

FP. SB. E

E ASOIUE slovenački pripovjedač Prančišek Saleški Finžgar proslavlja ovih dana rijedak životni jubilej: osamdesetogodišnjicu svoga rođenja. Njegov plodonosni književni, kulturni, nacionalni i socijalni rad i njegova stalna uska povezanost sa najširim slojevima slovenačkog naroda dobili su i u najnovije vrijeme opšte priznanje. Jer ako popularnost jednog književnog stvaraoca kod širokih masa imalo utiče na ocjenu njegovog književnog i kulturnog stvaranja, onda' se mora priznati da F. S. Finžgar u slovenačkoj književnosti zauzima jedno od časnijih mjesta. Frančišek Sal. Finžgar rođen je u Doslovčama kod Breznice u Gorenjskoj, 9 februara 1871 godine, kao sin dosta siromašnih roditelja, koji su žaljeli da im sin postane sveštenik, Dvi-

-peojesgedinezosnovno-škole učio.je u zod-..;

nom kraju, a dvije u Radovljici. Gimnaziju je učio u Ljubljani, gdje je maturirao 1891 godine i upisao se na bogosloviju. Po završetku „bogoslovije 1894 g. služio je kao kapelan po raznim krajevima Slovenije: u Bobinjskoj Bistrici, Jesenicama, „Kočevju, Idviji, Št. Joštu i Škofjoj Loki, a kao župnik u Želimlju i Sori, dok je 1918 god. dobio tmovsku parohiju u Lžubljani gdje je ostao čitavo vrijeme i gdje i danas živi. Pored svoje službene dužnosti aktivno se bavio i drugim stvarima. Tako je stalno sarađivao po istaknutijim katoličkim časopisima, a od 1922 bio je urednik izdanja pozna-

AM SE SVIDJA?

Da se razumemo. (Ako je potrebno i to reći?), Ovde nije govor o komercijalnom ili uopšte neumetničkom traščženju ili izazivanju aplauza po svaku cenu. Pozorište koje se rukovodiJo takvim motivima kod nas je odavno otišlo u muzej starina. Reč je o jasnom, drugarski toplom ili Hritički oštrom odnosu pozornice čija je dužnost da govori najčistijim umetničkim jezikom, & najčistijim kulturnim motivima, i publike koja ima pravo da u pozorištu traži pravu umetnost, da negoduje, otvoreno i glasno, najzađ, ako pozorište hoće da je vrati na putove koji su s pravom ji u interesu umetnosti napušteni, putove postizavanja kontakta između scene i gledaišta povlađivanjem nerazvijenom ili iskvarenom ulcusu.

Na kraju, rekao bih da u izvesnoj meri i naša štampa mora podeliti odgovornost što je neospomo velika, veća nego ikađ ljubav našeg gledaoca prema našem pozorištu izgubila vatrenost, pretvorila se, skoro, u hladni respekt, što nema one neophodne vreve i tiske na »mostovima« između pozornice i giedališta, ne samo pred pozorištem i u gledalištu. Dobro je vaspitavati publiku da voli celinu umetničkog dela u pozorištu. Ali nije štetmo, nego je i vrlo potrebno kad se piše o pozorištu govoriti i o ljudima, pojedincima u njemu, pozorišne umetnike prisno vezati s publikom, otonako kako mi, čitaoci štampe, zahvarjujući sportskim novinarima, živo saosećamo sa našim fuibalerima, pošto smo se upoznali s težinom i odgovornošću njihova zadatka.

U umetnosti se može voleti i mrzeti. Ponekad neopravdana mržnja i blagotvornije deluje nego preterana ljubav. Sve je to ljudski razumljivo. Ukusi ne moraju biti isti u svih ljudi. Zato umetnost treba hvaliti ili kuditi. Aij je za niu najopasnije ćutanje. U ćutanju je teško razlikovati pobuđe i ono uvek deluje negativno. ~

Zato, aplaudirajte — ako vam se sviđa! 4

A pozorišta su dužna da otklone izvesne manire u radu koji sputavaju publiku da otvori srce pred svojim umethicima. —aalaaaalaaa KK

PRIMRBRAK 4 DINARA

Jsamdeset godina

nžgara

te Mohorjeve družbe u Celju. Za vrijeme okupacije pomagao je intencije Osvobodilne fronte čime je navukao neprijateljstvo konzervativnih .katoličkih krugova koji su javno zaht:jevali njegovo hapšenje i proganjanje. Poslije oslobođenja radio ;e u društvu narodnofrontovski:h sveštenika i šređivao &voja sabrana djela od kojih je dosad izašlo više knjiga. Za njegovu osamdesetogodđišnjicu Državna založba Slovenije priprema izdanje izbora njegovih crtica pod naslovom »Moja njiva« i idiličko-planinskog spjeva »'riglav«., i

Književni rad PF. S. Finžgara je :i obilat i raznovrstan. U početku je pi" sao pjesme, zatim je prešao na prozu, gdje je dao veliki broj pripovijedaka, novela i crtica, nekoliko roma-• na; zatim je napisao nekoliko, drama i više eseja o raznim „slovenačkim književnicima i o važnim „pitanjima slovenačke književnosti.

Finžgar je počeo pisati vrlo rano, još u gimnaziji. Sudjelovao je u gimnaziskim »Domačim. vajama« koje je u osmom. razredu i uređivao. Iz đačkog doba potiču njegove prve pripovijetke »Gozdarjev „simn« i »Zaroka o polnoči«, kao i prva štampana pripovijetka »Mlađi 'tat«, objavljena u »Vrtcu«, 1892 g. U »Vrtcu«, listu za omladinu, radio je naročito na dječjoj književnosti pod raznim pseudonimima (Fr. S. P., Basnigoj, Naum). Usko“ ro se pojavio i u centralnom časopisu katoličkih književnika »Dom in svet«, gdje je objavio čitav niz lirskih pjesama, pjesničkih pripovijedaka i ba• lada (»Milionar«, »Bolnik«), kao i pla ninarsku idiličku poemu »Triglav«. Tada kod njega nastaje preokret i on. ostavlja poeziju i definitivno se prihvata pripovijedaka s motivima iz narodnog života. Iz istog miljea uzima i motiv za svoju prvu dramu »Divlji 1ovac«, Poslije kraćih pripovijedaka, prelazi na roman, unoseći u pripovi“ jedanje epsku širinu i zadirući u socijalne i istoriske probleme. Tako njegov prvi rornan »Iz modernog svefa« (1904) iznosi prilike fabričke sredine i zadire u rješavanje pitanja odnosa između radnika i kapitalističkog fabričkog miljea, Dvije godine docnije pojavljuje se njezov „najpoznafiji

roman »Pod svobodnim solncem« sa”

motivom iz doba slovenačkog naselja. vanja na Balkan i borbe sa Vizantijom, za kojega je materijal našao kod šlovenačkih „istoričara i vizantiskog pisca Prokopija. Taj roman se ocjenjuje kao prvi veliki tekst svjetskog značaja u slovenačkoj literaturi i na njemu se osjećaju uticaji Sjenkjevičevih romana, Tu Finžgar jasno i ne-_ dvosmisleno ističe potrebu ne samo jugoslovenskog, nego opšteslovenskog jedinstva i sloge. Ovi radovi su utvrdili Finžgarev književni prestiž, ma da su pokazali đa še pisac na ovom tlu ne kreće sa onom sigumošću kao kađ prikazuje stvarni život slovenač-' kog seljaštva. Zato se i autor sam vraća svom omiljenom pređmetu, 6lovenačkom &elu. i donosi veliki broj novih pripovijedaka, među „kojima cenfralno mjesto, po problematici 1 značaju, zauzima »Dekla Ančka«, kao i dvije drame »Naša krv« i »Veriga«

koje su se sa uspjehom, naročito ova

posljednja, prikazivale u slovena; pozorišhima. Prvi svjetski rat i gove grozote nalaze odjekaikođ PF žgara u nizu njegovih pripovj

djela, kao što &u »Prerokovana«, »Bd" ji«, »Hronika gošpoda Urbana«, »PG&-· lom«, itd, Nešto docnije daje i novi dramu »Razvalina življenja« u K majstorski obrađuje alkoholizam i

njegove užasne posljedice, Među njec

govim esejima ističu se članci o GreROaO 1, Prešemu, Župamčiču, Cantiaru itd. :

Finžgar je realist, On | suje žive ljude iz svoje okoline i ” no prikazuje njihove patnje, la: misli i njihove težnje, Slovenačko lo u njemu đobija svog prip- ; ča koji, ma da katkad zapađa u ko rješavanje, ipak vjerno daje govu sliku sa svim njegovim ma i manama. U njegovim kama živi njegova gorenjska selj gruda i njem se dah osjeća pored etičkih i moralizatorekih prim: Razumije se đa Minžgar nije ostao mo na tom terenu. Kod njega se taju i drugi motivi, motivi nja (»Moja duš vasuje«), „motivi

drugih krajeva, sa njegovog puta ui Rim, itd. Ali oa8 što mu je 3 široku popularnost jesu i ostaju Pe

gove pripovijetke &a motivima iz se ~

skog života koje ni danas nljesu #gubile svoju popularnost i svježinu..·

—2000——

Odlikovanje F. S. Finžgara

'

Preziđijum Narodne skupštine pe s

derativne Narodne Republike Jugosla=

vije odlikovao je Orđenom zasluge za narod prvog ređa slovenačkog knji»

ževnika Frančišeka Finžgara za na“,

ročite zasluge učinjene našim naroi

ma na književnom poljuu O ; 325 :

Su