Књижевне новине

STRANA š# —

Kralke vesli iz inogsiransiva

SR ay

»Rentijer sa palicom« ı 1840 g.)

Đomije: (Balzak

»RENTIJER SA PALICOM«

_ Francuski list »Ar« objavio je dosad malo poznat Domijeov drvorez koji pretstavlja Balzaka kao »rentijera sa palicom« oko 1840 g Ovaj portre škrenuo je Epažnju na prijateljstvo koje je vezivalo Čuvenog romanopisca sa Domijeom. Oni Bu se upoznali 1830 g. kađa je Balzak redigovao tekst »Karikature« u kojoj je DOomije sarađivao. Balzak je, osetivši izvanrednu obđarenost svoga prijatelja, EOVOrlo da Domije ima »Mikelanđela pod kožom« i često mu je davao ideje za njegove litografije.

ZBORNIHK- PRIPOVEDAKA SAVREMENIH ENMGLESKIH PISACA

_ U izđanju eđicije »Leman« u Londonu objavljen je zbornik pripovedaka savremenih engleskih pripoveđača. Zbornik je uređio Džon Leman. U ovom zborniku sakupljene su pripovetke engleskih pisaca V. S. Pričeta, Elizabete Boven, Grabama Grina, Džordža Orvela, Henri Grina, Rozemondđa Lemana i drugih,

PISAC SAMERSET MOM I AKADEMIJA MLADIH RNJIŽEVNIKA

Američki pisac Samerset Mom pokrenuo

— prema vesti američkog Književnog

opisa »Satrdi Rivju« — kođ mnogih privatnih lica akciju za osnivanje akađemije mlađih pisaca, koja bi trebalo đa se sagMrađi u blizini Pariza. Ova bi akađemija bila namenjena istaknutim mladim piscima u svetu i po uzoru na akađemije likovnih umetnosti, muzike i dr. pružala mogućnost mlađim piscima za njihovo đalje obrazovanje. Samerset Mom već radi ma „prikupljanju materijalne pomoći i predlaže da se ustanovi i izvestan broj godišnjih stipenđija za mlađe „pesnike, romansijere, pripoveđače i dramaturge. |

ANTOLOGIJA SAVREMENIH

ITALIJANSKIH PISACA

rw Italijđi je neđavno objavljena mova antologija pod naslovom »Novi italijanski pisci«. „Antologiju je uredila Margarita Wostani. Ova antologija — bo mišljenju TWrritike — daje kroz svoje priloge iz Dpoezije i proze jasnu sliku savremene italijanske literature, njenih pravaca i stanja u kome' se ona danas nalazi.

MUZIKA NABEG VREMENA

Pođ naslovom »Muzika našeg vremena« u Americi je neđavno objavljena, u izdanju edicije »Norton«, istorija muzike dva„đesetog veka. Autor ovoga dela „Adolfo Salazar daje iscrpnu „analizu muzičkih ostvarenja u svetu od konca devetnaestog veka do današnjih dana, osvrćući se jednim delom na muzičke tradicije do Ppočetka stvaranja muzike dvadesetog veka.

| BIOGRAYIJA IGORA STRAVINSKOG

Tzđavačko pređuzeće »Patnam« u Amoerici objavilo je stuđiju američkog muzičkog kritičara Aleksandera Tansmana o muzičkom stvaralaštvu kompozitora IgOora Stravinskog. Po mišljenju kritike Tansman je đao ubedljivu analizu dela ovoga kompozitora sa estetskim pogledima na muziku pre njega.

|

MISAOVA

»La vie ne commence qu'an dela de dćsespoir«.

alo je pisaca i mislilaca, koji bi misaone ljude toliko uzbuđi-

vali, koji bi za jedne bili na- .

prosto simbo dekađencije a druge bi u dubini njihove duše uznemiravali, pisaca koji bi imali toliko pobornika, podražavalaca pa i stvaralaca pod svojom zastavom, kao što je to slučaj sa Žanom Polom Sartrom, Na kraju, malo je stvaralaca koji bi imali toliko koliko Sartr da kažu o savremenom zapadnom MEvropejcu, koji bi tako jasno osetili i spoznali njegovu unufrašnju strukturu.

, Sartrovo delo je opsežno. Od prvih eseja o egzistencijalizmu, od novela pod naslovom »Zid«, preko psihofenomenološkog eseja »Egzistencija i ništavilo«, preko zbirke drama (poznate su »Muhe, »Iza zatvorenih vrata« i »Prljave ruke«), novih eseja o ostetici i novela — do velikog teksta, romana »Put slobode«, do posleratnih filmskih scenarija i ideoJoških eseja, do Sartrovog najopširnijeg rada, sinteze njegovog životnog dela, egz'stencijalističke etike »Čoveke, na kome još radi.

Interesantno je đa se danas uz egzistencijalizam najčešće vezuje baš Sartrovo ime, a da se manje pominju tvorci te škole, Kirkegard i Haideger. Sartr je njihov učenik po pogledima i po metođu. Ipak, između starije goncracije egzistencijalista i Sartra postoji raziika koja snažnije podvlači njegovu ličnost i koja je uzrok da se ljudi za njega interesuju.

Egzistencijalizam starih je eklektička filozofija, metodski satkana iz proteklih idealistižkih škola, a taj metod je ustvari sklop metoda raznih evropskih mislilaca u istoriji. Čovek ima utisak da njenim tvorcima nije bilo. toliko stalo do istine, koliko do novih misaonih kombinacija koje su i njena osnovna vrednost. Izradili su je mozgovi koji su sposobni za najzamršenije umne špekulacije, a koji su daleko od života. U krajnioj liniji taj je egzistencijalizam idealistički sistem koji znači polemično suprotstavljanje materijalističkom pogledu na svef.

Sartr je tu filozofiju prihvatio, kao što je prihvatio i njen metod. U čemu je dale razlika? Pigzistencijalizam je jedna od idealističkih koncepcija sveta i čoveka, Sarir prenosi težište na čoveka, gradi dagle egzistencijalističku eliku.

Njega ne interesuje objektivna stvarnost i njema slik, me interesuje ga mi egzistencijalistička interpretaoija objektivne stvarnosti, tako da komentatori njegove filozofije, koji pokušavaju da je pruže u celosli, moraju đa pribegavaju Hajdegeru i Kirkegardu, da bi ispunili prazninu. Kakav je odnos materijalnog sveta prema čoveku, kakav je razvoj ljudskog društva i pojedinaca u mjemu, time se Sartr ne bavi, Tožište premosi na čoveka. Ali ni tu ne uazi u probleme kao maučnik, kao analitičar koji hoće da sazna objektivnu istinu o lustrojstvu čoveka, o njegovom razvoju i funkcionisanju. U celini odbacuje Oobjektivni pogled, odbacuje istinu koja je naučno utvrđena, i to uz konstataciju da takva istina za Život pojedinaca ne mači ništa. Ispituje čOveka kao subjekta kao individualnost njegov unutrašnji misaoni i osećajni život i tu građi svoj sistem. Gradi Ba na psihologiji individđualiste, koji je svestan sam sebe i postavlja sebi pitanje o smislu svog života, traži sreću i pomirenja sa samim sobom.

Takav subjekt postavlja on za Osnovu svoje etike. Pri tome, svojom doslednošću odiazi u apsurd, jer mu je takav subjekt osnova svih ljudskih odnosa i dela.

Centar Sartrove filozofije — koju on sam označava kao humanizam, kao filozofiju koja se vraća od nauke ka nedokučivim, razumu nepristupačnim ljudskim osnovama — jeste čovek. Čovek kao apriorno data individđualnost, koja je došla na svet sa svim pitanjima i odgovorima u sebi, koja je istoriski i socijalno izolirana, jednom rečju, koju determinira jedino njeno sopstveno ja. Taj čovek funkcioniše moralistički, bavi se jedino problemom svoje sopstvene svesti, ili, kako to karakteriše Lefevr u svojoj kritičkoj studiji o egzistencijalizmu, »ne rešava problem ljudske svesti, nego problem čoveka koji je svestan«. Ustvari to je određeni tip čoveka, evropska građamska individua, koju Satr ne tretira kao rezultat istoriskog društvenog i kulturnog razvoja, nego koo npriornu osnovu čoveka,

Sartrova individua stoji u svetu potpuno sama. Nije zavisna ni od društva ni od materijalnih okolnosti u kojima živi, potpuno je dakle slobodna. Ali to nije Dekartova sloboda, kod koza je čovek slobodan onda kad postupa po svojoj volji. Sartr traži slobodu negde dublje i nalazi je kao piriornu, suštastvenu osobinu ljudske svesti. Ta sloboda ide do potpuno nesputamog izbora načina života, do potpuno slobodnog izbora svoje Sšudbine. Sartr tvrđi da nijedna stvar ne može definisati ljudska detpnja i htenja, da je čovek osuđen na slobodu.

Njegova individua slobodno bira od-.

nos prema čoveku, prema društvu | čak prema svetu. Sartr priznaje doduše neku objektivnu stvarnost, koja je slična Kontovoj stvari po sebi. Karakfteriše je kao čvrstu, nepokreifnu materiju. Ta materija mu je završena, sama u sebi zaključana celina, koja se ne kreće niti se menja, koja je puna i večito sama sebi jednaka, ovek je gleda i vidi na svoj način, po svom odnosu prema njoj daje joj smisao i a&avrhu. Ma da ta objektivna realnost ograničava čoveka, Sartr ne priznaje da ga determinira i da se čovek manifestuje mišlju i delom upravo u odnosu prema objektivnoj stvarnost, Štaviše tvrdi da on odabira odnos prema njoj potpuno slobodno, da je za svoje paknje i napore odgovoran jedino samom sebi.

Prema Sartrovoj filozofiji sloboda je dakle suštastvena osobina ljudske svesti. Ali čovek se te slobođe u sebi boji, beži pred niom i povlači se u stremljenja i delatnost svakidašnjeg života. Čovek hoće da bude vezam jer veruje da će tako sam sebe prevariti. Zato i nije slobodan, već ga sputavaju okolnosti. Ali on mora samo biti svestan da je slobodan. A upravo te svesti čovek se boji, jer ta svest je ništa, ništavilo. Iz toga ništa izviru sve ljuđske težnje i delanja na svetu. Sartr ga naziva »prasznina sredine« i pred fom prazninom čovek beži.

Gde je izvor te praznine? Interesantino je da je on u dijalektici. Sartr je megaciju ncegacije jasno shvatio. Video je da čovek nije nikada zadovoljan, nikada pun, da se potreba, u trenutku kad je zadovoljan, već negira i u čoveku se rađa nova potreba. S tačnim i jasnim osećanjem čoveka koji neprestano analizira samoga sebe, ustanovio je da pojedinac nije do smrti konačno oblikovan, da je u neprekidnom nastajanju. Ali pri tom on negira razvoj u vremenu. Negira da

Primož Kozak

taj proces vođi čovekn uvek do Hovih rezultata, da na osnovu tog procesa čovek raste i menja svoj lik. Sartr tumači {o ovako: Pošto čovek stalo nešto traži, pošto nikad nije zadovoljan i uvek nešto negira, u njegovoj duševnoj strukturi već je ta negacija kao aprioran činilac. Pretvara je u suštinu ijudske svesti, u središnju prazninu pred kojcm čovek beži. Čovek uvek hoće nešto da postigne, a nikada ne postiže ništa, jer sve što postigne, već negira. Život pojedi-

B. Mijre: Žan-Pol BSartr

naca, dakle, neprekidno je bekstvo, neprekidno traženje neke dopune, nekog sredstva koje bi njegovu unutrašnjost, središnju prazninu, ispunilo. Ali to bekstvo nema smisla, kako kaže Sartr, ako je »nepotrebna strast«. Jer čovek nikad ne može naći svoju dopunu, njegova je suština sama u sebi celina, ona je »neant«, ništa, ništavilo. .

Toj negaciji Sartr je dodao i sva ona nervna raspoloženja kad čovek ne razpznaje jasno svet Oko sebe ili ga zbog određenog cilja ne opaža. Takva je dakle po Sartru struktura ljudske svesti, kojoj on postavija nasuprot punu i završenu maileriju.

Iz materije je ljudske telo, Ono je dakle nešto puno, čvrsta stvar, koja * ljudskoj svesti isto tako guprotna 'no i svi ostali materijalni predmeti. Čovek isto tako upolpunjava svoje telo da bi popunio svoju središnju prazninu, kao što upotpunjava sve ostale materijalne predmete. Na tu bazu Sartr postavlja ljudski život. Čovek slobodno bira svoj odnos prema svom telu. Ali pošto je telo nešto, određena objektivna stvarnost, ljudska svest pokušava da ga upotrebi kao sredstvo kojim bi mogla da se ispu-

Slobodan Galoovaža

_Suszotfi

K o zna zašto se želi ponekad šumska tišina duboka?

I ko zna zašto nas u nekom đanu razveseli

kad na slici sretnemo mekani zagr:jaj oka,

Pa često mislim u mođnim snima koliko manje čovjeku treba

da stane srećan na raskršćima: dvije — tri drage riječi od srca

i skroman zalogaj hljeba.

ni. Rastapa se u njemu, razliva se, t3– ko da čovek dobija nekakav poseban karakter, koji Sartr naziva lepljivost. Poredi je s medom, smolom, rastopljenim šećerom. Svest on pretstavlja kao fekuću, svuda prisutnu, neizbežnu negaciju, koju poredi 5 VOdom. Ako čvrsto telo upija tekuću negaciju, nastaje od toga dakle lepljiva smesa, nastaje čovek svakidašnjice. Još jednom: Ljudsko telo je od krvi i mosa, iz malorije. Njegov drugi pol egzistira i to je svest, a svest je upravo ono središnje ništa, središnja pršznina. Telo postoji, egzislira, uopšte jeste, ako se svest, koja hoće svoje ništa da ispuni, rastapa u felu i p9kušava na taj hačin da se ispuni, hoće s uživanjem da postigne sreću.

Iz ta dva činioca, po Sartru, sastavljen je ljudski život; postoji samo niz varijacija boja između tih činilaca.

Ljuđi su, dakle, po svojoj strukturi jednaki. Sve pokreću ista htenja, isto, nedosieino bekstvo pred samim sObom. Pošto su prazni, traže dopune u punim, ogzisteninim, jasno i konnačno oblikovanim predmetima. Ipak, to nije kolektiv koji je svestan svoje sudbine i koji na bymzi te svesti traži neka kolektivna rešenja.

Tu počinje Sartrova praktična etika iz koje izvire gorepomenuta, metafizički zamišljena struktura čoveka kojoj je ona docnije pokretaž.

Indiviđua naime liraži dopune i u svom bližnjem, A pošto mu je bližnji jednak, pošto isto tako beži od samog sebe i hoće da se ispuni, pošto je jstio tako slobodan u svom bekstvu, jer Je isto tako tačan, neoblikovan i nejasan, individua pokušava da ga primi, da ga napravi čvrstom, punom stvari. Zato čoveku služi pogled, odnosno mišljenje, odnosno sud i u cerini svi oblici ljudsko opštenja, sem neprijatelistva i uništenja. Čovek hoče svog bližnjeg đa »eternizira«, da napravi od njega čvrstu i završenu dopunu, da bi njome zatvorio svoju središnju prazninu. Hoće dakle da ga poseduje, da ga ima, Tu Sartr ne pravi razlike između normalnih i poerverznih polnih nagona kao ni između prijateljstva i sađizma; svi ti oblici 'judskog unutrašnjeg života njemu su samo pokušaji kako da se pobegne od samog sebe, Čitav ljudski život za njega je neprestana i ogorčena borba između pojedinih indiviđua, koji dodvoravanjem 'li nasiljem pokušavaju da sputaju slobodu svog bližnjeg, da je upotrebe za sebe, na bazi večitog bekstva pred sopstvenom prazninom.

Tako se, dakle, ljudi međusobno bore i pokušavaju na sve moguće načine da podjarme svoje bližnje. Ali

KNIIŽEVNE NOVINE Pa

SROVA NA

razan i njegova težnja je u ogresna.. Ljuđi pokušavaju da se spasu, ali svaki pokušaj svršava se porazom. Pokuša.i i poraz to je Život pojeđinca. Tako se neko zaljubi i kad spozna da je njegova ljubav samo prevara, podaje se sadizmu; kad spozna da je sadizam besmislen, postane mazohist, i tako dalje. i Ljudi se međusobno muče, lažu i pretvaraju, na sto načina pokušavaju da prevare svoje bližnje i jedan drugom prouzrokuju samo psainje, jer svaki od njih slodi svoj sopstveni cilj. Sartr ima za ljude dva merila, Pri vo je njihov život. Većina ljudi živi u svojim planovima, u budućnosti. Til su ljuđi ubeđeni da će se ispuniti, to jest da će postati srećni uskoro, kroz mesec ji godinu dana. Pokušavaju da budu srećni svakog sledećeg dana ji svaki dan bivaju poraženi. Drugi žive u svojoj prošlosti, u uspomenama koje su isto tako čvrste i savršeno cblikovanje kao i materija, pa se ispunjavaju njima. Prema drugom mefrilu ocenjuje Sarir ljude koji su svesni svoje praznine i slobode. Deli ih u više ili manje probuđene. Jedna krajnost su oni koji žive prema sudu svojih

svako je praz samoj Osnovi D

bližnjih, koji hoće da ugode onima.

koji ih okružuju i oni su takvi kakvi hoće njihov krug da ih ima. Ti nisu svesni svoje suštine. Druga krajnost su ljudi koji osećaju prazninu, koji hoće dopune j intenzivno ih traže.

Ali niko nije srečan, svi pr: svojim pokušajima doživ:ijavaju poraz, Ipak neće da budđu svesni Svoje praznine, jer se nje boje. Svest da su prazni omogućila bi im očekivanje sreće, zato ih hvata užas pred tim saznanjem.

Sartr ne daje odgovor na krajnje pitanje. S Hajđegerom Moji tvrđi da je ljudska suština ništa i da je smrt ništa, da je čovek tek u smrti jednak sam sebi, Sartr se ne slaže. Na Ovu, upravo nemačkom superiornošću izrečenu tvrdnju, on ne pristaje i tu je neđosledan svojoj filozofiji.

Sartr tako razlaže suštinu liudskog morala i osuđuje ga, Ako odbacimo prvi đeo njegove etike koja govori o ljudskoj strukturi, gde je poznavanje psihologije određenog čoveka dovedeno do apsurda, ipak se možemo zaustaviti na rezultatima njegovog saznanja iYjudi i života koji nam o savremenom moralu Francuske i zapadne Evrope govori više nego li sve

duhovito i oštro pisane kritičke stu- .

đdije. *

Pređ sobom imamo dve grane Sartrovog dela koje su različite međusobno i, skoro nepovezane. Na jednoj strani do apsurda doveđenma psihološka filozofija koju čovek, koji bar delimično poznaje savremenu društvenu nauku, descendentnu teoriju i psihofiziologiju, ne bi mogao dđa uzme ozbiljno, a na drugoj sugestivne likove koji su izraz neke životne realnosti. Tako bi se na prvi pogied podelilo Sartrovo delo prema osnovi na kojoj je jedna ili druga grana izrasla. Ipak smo bliže istini ako podelimo to delo prema kvalitetu, to .jest, je li Sartr bliži životnoj stvarnosti svojom teoretskom misti, ili kao poznavalac određene prakse, U ovom slučaju je njegov opis homogen, on je rezultat njegovih iskustava.

Sartr je član majkulturnije buržoazije sveta. Ta buržoazija ima za sobom duge vekove feudalnog i gra-

(Nastavak na četrvtoj strani)

HEHHEHHWIWIMIUFWUWU IMIIUIPUIPWMIIUIMIIMWIMIUWUUUUU7UMiUJIHWUWMMIUUWHUMiĆMIMITUUIUMRMHGIIMERIJUWRBMTiUUWRUHJIMIMHSMIUIUUTWUJHMUMĆIU IU UU IRI GUUMWIIMUWUIIHIIMUIMUMMIMUHUTIMUUFUMITHHEIFOMPIWWMMHUMUMIJUUPUUIUUUMMHUEUIUWWMUUHITHIIUWUUWHIIMGI RHI UIWHUUMUMWHGMJEHMUWMUHIMIURHHIRURWIIUWMMIHHMIVHIJIUIIUIIIPM EMU WMMiPHGUAI III IRI INIMHN

MIHAILO LALIC

ZEMUNICA U PALJU

ravnici pored ceste, blizu kuće U skojevca Vuja Nedića — koji

je još jedini znao za sklonište u Palju, a znao je to jer je pomagao pri kopanju i, ukrivajući tragove, iskopanu zemlju prenosio na leđima, u rancu, daleko preko. goleti, da je baci u Kokorin Potok — stajala je Wtara šljiva, naizgled sasvim obična, ali koja je tih dana imala i značajniju namjenu. Tu se Savo Dabetić, po unaprijed utvrđenim znacima, obavještavao o događajima u selu. Kad je Šljivovo stablo pođuprto “čvornovatom grabovom rogljom, tobože da ne padme — to je najavljivalo opasnost, i on se oprezno udaljavao u brđa; ali kad roglja, kao slučajno oborena, leži na travi pod voćkom, a to je bivalo češće, on je mirno zalazio u kuće i održavao sastanke i razgovore.

One novembarske noći kađ je, mhogo Tanije nego obično, počeo da pada Drvi snijeg nagnan sjevernim vjetrom — Savo Dabetić nađe šljivu poduprtu, a niz roglju je visila i klatila se obješena obramnica s nenačetim hljebom i zavežljajem sira. To je značilo đa će opasnost duže trajati i da se treba zatvoriti u skrivnicu bar za tri-četiri dana. On spremi hranu u ranac a praznmu torbu objesi na isto mjesto. Zatim se okren'' i pođ# preko njiva već obijeljelih praćen •ve gušćim talasima vijavice, U goluždravoj ljeskovoj međi, na izlazu iz sela, zasta da promisli kud će.

Još mu se čini da je prerano za snijeg i da to može biti samo jedna od onih pljuskovitih provala što kratko raju i brzo iščeznu U tom slučajtt ne bi dobro bilo da otkriva zemunicu u Palju, taj svoj najjači adut, na tako jevtin prepad poslije koga se maože očekivati još mjesec dana kopnine i lijepog vremena. Treba prvo vidjeti, jer možda iza tog snježnog vela, tu negdje blizu, stoji vedro nebo s nasmijanim zvijezdama.

Pod lješćarom žubori tih potočić; u Navotini, preko Lima, laju psi na vuka koji se sa snijegem spustio niz Pa„pradnice. Gase se lampe po selu, a

ona očekivana vedrina ne bliži se nego se, naprotiv, udaljava. Snijeg raste brzo kao napast a hladnoća i drijem obuzimaju usamljenog mladića u ljeskovini kroj Vinicke. Posljednjih dana je nahladio i sad osjeća čudnu klonulost u tijelu i njemu sasvim novu želju: da mu je, nekako, da ne mora nikud više da mrdne, da ne diše, da ne osjeća, da bude od svega nezavisan... Ima nešto zamamno i sumnjivo u toj želji i u njenom tajnom skladu sa svim što ga neprijateljski okružava.

On ustade, sfrese hrpe snijega s grudi i zamena i pođe prema Palju. Sporo, nogu pređ nog ide — posljednjih dana, iako su potkraćeni s obje strane, ostaje mu mnogo vremena za bacanje. avikao je da taj višak vremena skrnćuje sporim hodom i besRrajnim razgovorima s jednim izmišljenim saputnikom, vrlo upornim u svojoj navici da u svemu oponira i da se nikad ne složi u tim nijemim rasprama' bez svjedoka. Sve samoće imaju fakvcg,sapuinika: on niče iz onog tihog «sam sa sobom« i — u zavisnosti od odnosa između pritiska uobrazilje i izdržljivosti živaca, kao i od trajanja samotništva koje taj odnos mijenja na štetu živaca — može da primi određenije crte, ustaljene navike, izglede i razmjere.

Savo Dabetić je đugo bio bez njega, a tek s dugim jesenjim noćima pojavio se taj njegov »saputnik«, maskiran kao neka pomoć za skraćivanje suvišnog vremena. Prema tom sićušnom svađdljivom. duhu opreznosti on je od početka imao otvoreno prezriv odnos. Onda primijeti da — kao u nekom čudnom ogledalu — i tai odgovara ravnom mjerom. Iz noći u noć ta utvara, rođena iz dokonih samotničkih diskusija, počela je postepeno da se„ osamostaljuje, uobličava i izdvaja kaz posebno biće i da se sve češće pojavljuje u trenucima umora i klonulosti. Danju ga nema nikad, pema ga ni uveče, kađ Savo ulazi u selo s bombom u lijevoj i revolverom u desnoj ruci; ali, pred snom i po-

slij sna — kad su otporne snage tijela smanjene i ukočene — on se redovno javlja. Već ima svoje utvrđene navike, svoj stav i svoj zajedljiv ton u razgovoru. U posljednje vrijeme uobičajio je da ga sačekuje na izlazu iz sela i da mu se, kao živ čovjek, pridruži gore u pustim pobrđima.

Više potok ne žubori ni Lim ne huji. Umukli su i navotinski psi i sve se »utažbalo« zaglušeno suvim šumom složenim od milionskog kretanja sivih zvezdastih i Rkruničastih tjelešaca. Kroz suvo strujanje pahuljica — Savu se čini da opet osjeća onog tu ne= gdje blizu iza sebe, sad možda bliže nego ikad prije. Već se čuje njegov hod, učestano disanje i neujednačen kas, a kad se okrene — viđi samo oftkotrljane grudve za svojim tragom krivudavim TT iskošenim u strmeni. Nevidljiv je, dakle, a ipak u prolazu ljulja grane s kojih padaju hladne i bezoblične guke i krpe snijega. Najzad se, eto, prišuljao sasvim blizu i već šapuće:

»Možeš ti meni pričati štogođ hoćeš, i nadati se čemu ti je drago, ali ja ti kažem — sjutra će osvanuti snijeg visok do koljena, onaj što ne kopni lako kao što bi mi htjeli, i po kome se ne može kretati. Za mnoge naše biće to posljednji snijeg...

»Vidjećemo i to čudo«, odbija ga Savo mrzovoljno i s prizvukom hladnog prezira.

»Biće to ne jedno, hego dva čuda«, nastavlja nevidljivi saputnik. »Misliš li da će četnici da blenu kad vide snijeg? Ili da lutaju nasumice po šumefinama, kao što naši rađe? Ne, bogami! Vazda se bokazalo da su mnogo lukaviji nego što smo mislili, i veći majstori — jer su uvijek pripremljeni dočekali novu situaciju«.

»Pa šta onda?+ ljutito sikće Savo i zastaje: htio bi da ga vidi i da ga odgurne niz strminu, da mu se više nikad ne vrati to zaplašeno zloguko čegrljalo. »Šta onda? De, šta s tim?«

»Onda — ništa«, kaže onaj, malo kao zaplašen, ali još uvijek pri svoO-

me. »Samo toliko, a' to je, ako se pravilno shvati, dosta«.

Dolje u potoku skrši se šumnata i krta jovova grana pritisnuta snijegom. Od njenog oštrog praska Savo se trže i probudi onaj uspavani dio svijesti. Nevidljivi saputnik iščeze i više se ne javi sve do paljskog prodola.

Preko nezaštićene goletije snijeg pada iskosa, skoro pod oštrim uglom, sipajući guštim rojevima u oči i u njedra. Ostrvce posivjele šume jedva se raspoznaje u goloj bjelini pritisnu= toj mećavom. Naježen i pognut, Savo uđe s gornje strane šumskog jezičca i, već umoran i sanjiv, pipajući nogom poiraži kamen postavljen pred ulazom zemunice. Nađe ga i nagnu se da raščisti ulaz. U tom trenutku javi se onaj što u sve sumnja:

»Zar fi ne primjećuješ ništa nmovo u ovoj šumi?.. Čini mi se đa je onđa bila mnogo gušća«.

Savo podiže glavu i pogleda: stvar no, ima neke razlike.

»Bila je gušća«, reče, »zbog lišća. Ono je opalo, zato sad izgleda rjeđa«.

On kunđakom očisti snijeg, pazeći pri tom da ga ne nagomila. Zatim dlanovima zgrebe sloj lišća i pusti ga da upadne dolje u pukotinu. Ođozdo u hladni vazđuh, pročišćen snijegom, pokulja zgusnuti vonj ranjene zemlje i kroz njega tanak prijatni miris ulešane paprati. Spuštajući se u susret tom mirisu — Savo se za trenutak sjeti kako su jednom, davno kao u priči, prijatno mirisali čisti čaršavi uoči praznika. To sjećanje, & ovlaš ocrtanim likom pokojne majke, samo se ugasi, kao đaleko svjetlo, ne ostavljajući nikakva traga. On kresnu šibicu i nađe na ležaju dasku spremljenu za pokrivanje otvora. Staviće tu dasku gore na ofvor, kao vrata koja se odozdo zatvaraju; snijeg još pada — imaće vremena da zameto tragove i pokrije, dasku i sve izjednači bjelinom. Unutra je zagušljivo, on sačeka da se vazduh bar mrle pročisti. Sjeđe na ležaj, stavi dasku preko koljena, kao sofru, i izvadi hljeb iz ranca.

»Hoću da večeram, pa da spavam«, reče, kao da nekog izaziva.

»Ja ne bih ovdje spavao«, javi se izazvani iz mraka, glasom ·vlažnim od zadaha zernlje. »Ima ovdje nešto što mi se ne sviđa. Ne znam šta je to, ali mi se čini da je tu neko dolazio i sjekao drva, Zato mi je sumnjivo«.

Savo se na tu opasku i ne osvrnu. Bez volje, silom, ne jede nego se guši

jelom, meljući zdravim zubima posan i krt kukuruzni hljeb. Guta s naporom i pri svakom gutljaju osjeća bo! u grlu i čudan otpor prema hrani. Onda mu to dosađi. On odloži ranac i ustađe s ušima punim čudnog unutrašnjeg šuma, boreći se s vrtoglavicom. Daskom zatvori sivo okno ulaza nad sobom i skljoka se na vlažni ležaj od. paprati. Ružna zaparna toplota zavlada u zatvorenom podzemom mraku. Grozničav sam ga uze na mračnu maticu i ponese. S vremena na vrijeme ukazale bi se nejasne i čudne obaie po kojima je, čas s jedne a čas s druge strane pritrčavao onaj sumnjičavi saputnik i dovikivao nešto nerazum!jivo, Ponekad je izgledalo da se utvara udvojila i da govori dvostrukim glasom. Onda Savo razabra njen siktavi šapat:

»Tu pred ulazom fali jedno stablo. Sjećam se, bio je to lijep mlad hrastić. Sad gha mema, posjekli su ga i odvuk?i kao mrtvaca, Tako će oni vući i partizanske lješeve, dolje na cestu, da ih pokažu Talijanima, da tako opravdaju municiju i novčane izdatke ...«

»Nek đavo nosi i tebe i izdatke, pusti me da spavam-«, kaže Savo a san žuri da potopi šume i golefi i sav svijet zaparnim mrakom zemunice.

»Vidio sam mu okresane grane«, nastavlja onaj nešto drukčijim glasom, probijajući se ispod svih poplava mra=ka, »Liče na polomljena krila i tužno ih je pogledati. Sjutra će se četnici iza tih grana privući do zemunice, i ti nećeš moći da se braniš. Zar đa pustiš da te uhvate kao Markovića? 'Ti nijesi on, ti si više dužan ...«

»Nikom ništa više ja nijesam đužan«, nemoćmo i kao da se pravda pred nekim kaže Savo. »Bio sam komandir čete i borio se u pedeset bojeva i izvršio sve partijsFe zadatke. Sam sam Već mjesecima na tom terenu gdje je Zeničić poludio i odakle je Tajović pobjegao da ne poludi. Život sam izlagao uvijek a čast komuniste njkad. Više ne mogu da učinim, više ni dužan nijesam, Pusti me da Spavam ...«

Ali ga onaj ne pušta. On se na čudan način umnogostručio, a i glas mu je takav — te čas potsjeća na Vaja Kačakovića, čas na Radomira Mitirovića i još neke što su davno poginuli. Od toga se čini da je zemunica Dbuna, tijesna i već zagušena.

. »Dužan si više. Ne možeš ti određi-

vati svoje dužnosti, to Partija radi. Dužan si da se boriš za socijalističku revoluciju, za milione ljuđi koji te ne poznaju i nikad te neće znati. Ti si član Partije — sam si rekao da je to velika stvar. Moraš, dakle! Moraš da se boriš za radni narod, za potlačene narode, za sve nesrećne narode gvijeta što ih svakih desetak godina tamane ognjenim metlama ratova! Dužam si, moraš da se boriš — a ne samo da pogineš!«

»Bolestan sam«, kaže Savo u grozničavom polusnu. » Treba bar malo da se odmorim, pustite me već jednom, vi ... ne znam ni koliko vas ima!«

»Tako ti nikad nećeš ozdraviti: u”

zemlji se ne zdravi«, kaže glas već poznatog saputnika. Zatim se taj glas naglo mijenja i ubrzan, „energičan, sikćući, zapovjedničiki nava:juje: »Ustani, mrdni, tresni se! Izađi ođavde, zagrij se u hodu, neka ti bolest na znoj izađe! Ajde, diži se, kreni, družele I opet se vraća na onaj poznati, malo zajedljivi malo Jukavi šapat: »Izađi samo da vidiš one grane, pa se onda vrati ako baš nađeš za potrebno.« »Bole me rebra, i vrat i glava«, nabraja Savo. »Sve me boli, ali ako jednom ustanem iz ovog mrtvog drijema — prešpartaću selo, potražiću zasjede, pobiću se s njima. Nek ide do đavola ovaj gadni život, više se baš ne isplati čuvati ga kao malo vode na dlanu, Tresnuću njim i — gotovo!«

»I to je bolje, nego da te ovdje hvataju kao kunu u jami.«

On se probudi s tihim jaukom, ustade i jedva napipa šibice, Odgurnu dasku s ulaza i ljutito je baci dolje na papraft, Snijeg pokulja unutra hladeći mu vrele ruke i usijano čelo. Jedva se izvuče gore — uđovi su mu obamrli a

na grudima mu zapinju zamyčene ko- .

žne futrole dogrieđa i fišeklija. On pogleda šumu pod mećavom i odmah vidje onu prazninu gdje je prije staJao Dposječeni hrast. U gomili okresanih grana nađe, opipa i razgleda nedavno zasječen panj. Onda uze jednu od tih grana i povuče je za sobom dolje niz strei pristanak pored šume, preko gole zaravni u dnu prodola 1 okomile nizbrdice iznad ceste. Zalet što mu ga je dala strmina — razmzpla omrtljale noge, razradi uočene z#Đbove, zagrija snažnu mišićavu mašinu tijela.

„Trčao je i dalje, zadihan, vruć i bijesan. Uspori tek pored kuče 'Fodo-