Књижевне новине

BIRANA #

Diskusiia

ODA SE RAZJASNI

Jedan od „garadnika »Književnih novina«, slovenački književnik "one Potokar, već dugi niz godina uspješno obavlja jednu značajnu dužnošt: sve novosti iz srpskohrvatske. Knjiševnosti brižljivo prikazuje slovenačkoj javnosti, a s druge strane u srpskim čazžopisima propraća važnije događaje iz slovenačke književnosti, U posljednje vrijeme se prihvatio savjesnog kontrolisanja prevoda ša Srpskohrvatskog na slovenački jezik i obratno. Nesumnjivo je taj Potokarev posrednički rad vrlo koristan i plodonosšan,i bilo bi poželino da sa takvim radom nastavi i ubuduće, već i zbog toga što Potokar, kao Slovenac koji dugi niz godina živi među Srbima i Hrvatima, ne samo dobro vlada sa oba jezika, nego pokazuje i jedno za-

lista izvanredno strpljenje u kompa” 'raciji prevoda 1 originala. Njegove primjedbe na izvjesne prevode su već učinile svoje: osjeća se da prevodioci savjesnije: pristupaju svojem poslu, koji nimalo nije lak, ma da se neposvećenim čini da je vrlo lak. Još ranije je pok. Ivan Goran Kovačič pisao đa bi rađije prevodio sa ma kojeg stranog jezika, pa čak i sa engleskog, negoli sa slovenačkog. To isto nam potvrđuju i najistaknutiji prevodioci sa srpskohrvatskog na slovenački, FT. Albreht (prevodilac »Nečiste krvi, »Pripovijeđaka« Veljka Petrovića, Kovačićevog romana. »U registraturTi«, »Pripovijedaka« Rađoja Domanovića i dr.), A. Gradnik (prevodilac »Gorskog vijenca«,»Smailage«, Kranj čevićevih pjesama i Srpskih narodnih pjesama). Možda je baš Potokareva zasluga što se danas 8 obje strane poklanja ozbiljnija pažnja i veći trud oko prevođenja,

Ali i Potokar umije da pogriješi. Ne amije se uvijek jedna riječ uzeti u njenom savremenom doslovnom ?mačenju; ne smije se ni od prevodilaca zahtijevati ropska potčinjenost originalu. Još je opasnije davati, kao kritičar, pogrešno tumačenje jedne riječi koju smo površno razumjeli, jer docnije prevodioci tu riječ takoi upotre” be i zapadnu u nove griješke. Kod Potokara je takav slučaj sa tumačenjem srpskohrvatske i slovenačke riječi »grad«a. Potokar, naime, upozora»

. va Slovence da riječ »grad« kod Srba i Hrvata znači varoš, a Srbe i Hrva* te da slovenačku riječ »grad« prevode isključivo i samo sa riječju »zamaka. Tako je Džoniču zamjerio što je u Tavčarevoj »Visočkoj hronici« za slovenačku riječ »grad« zadržao isti termin, a slične primjedbe je činio i drugima. Međutim, to je sasvim pogrešno shvatanje. Riječ »grad« je ra"

Golišnja SkUBŠTna Matige hrvatska

U Zagrebu, 4 o. m. održana je gOdišnja skupština Matice 'hrvatske. Pored velikog broja članova, skupštini Matice hrvatske prisustvovali su kao gosti pretstavnici Matice srpske i Srpske književne zadruge. Nakon pozdrav nog govora pretsjednika Gusta. va Krkleca, podnio je glavni tajnik Petar Lasta izvještaj o radu Matice hrvatske u prošioj godini.

'uU pregleđu Matičine prošlogodišnje

izdavačke djelatnosti treba istaći da je Matica hrvatska poklonila veliku pažnju djelima domaćih autora. od ukupno 21 knjige štampane u toku 1950 g. 12 ih otpađa na domaće pisce. Izdanja domaćih autora nadmašuju prošlogodišnja izđanja ne samo DO broju svezaka nego i po opsegu i visini naklađe. Dok je godine 1949 ukuppa naklađa djela domaćih autora iznosija 27.000 primjeraka, godine 1950 ukupna je naklađa bila 52.500 primjeraka. U Matičinom izdavačkom programu osobito se ističe izđavanje domaće Književno-kritičke građe, zatim lMkulturno-historijskih spisa kaoi ponovno pokretanje edicija iz područja narodne frađicionalne književnosti. Od književno~kritičkih djela izašla su dosada dva sveska: »Hrvatska književna kritika od Vraza do Mar=kovića« u ređakciji dr. Antuna Barca i »Izbor kritika Milana Marjanovića« u ređakciji Petra Laste. Kao prva knjiga u seriji izdanja narodnih pjesama i pripovijeđaka izašle su »Kajkavske narodne pjesme« u redakciji dđra Vinka Žganca. Za ovom knjigom slijedit će druge dvije sa štokavskim odnosno čakavskim narodnim pjesmama. Od domaćih suvremenih autora Matica je prošle godine nadalje izdaYa treći svezak »Zapisa iz Oslobodilačke borbe« Rodoljuba Čolakovića i roman Jakova Sekulića »Četvrta godina«. Iz strane literature Matica hrvatska izdala je nekoliko Šekspirovih djela, Homerovu »Odiseju« itd. U novopokrenutoj »Maloj biblioteci« objavljena je knjižica Dra Supeka »Egzistencijalizam i dekadencija«. ' U diskusiji o tajničkom i biagajničkom izvještaju sudjelovali su Vjekoslav Kaleb, dr. Rudolf Bićanić, Ivo Hergešić, Antan Velzek i drugi,

U novi upravni ođbor izabrani su kao pretsjednik Gustav Krklec, a kao članovi Dr. Josip Badalić, Dobriša Cesarić, Grga Gamulin, Ivo Hergešić, Jože Horvat, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar „Petar Lasta, Jakša KUšan, Ranko Marinković, Marijan Motković, Nikola Pavić, Dragutin Tadijanović, Josip Torbarina, Vice Zaninović i drugi,

A. ROJNIC

OL M OV LM A U O Ola E

nije | kod Srba imala isto značenje koje ima u slov. jeziku. Pretstavljala je utvrđenu zgradu srednjovjekovnih feudalaca u kojoj su se, pored kula i stražamica, nalazili privatni stanovi, zatim zatvori, konjušnice, podrumi i razne druge prostorije. Tek u najnovije vrijeme se riječ »grad« raširila na pojam varoši, i to veće varoši.

Da je to tačno potvrđuju nam sliiedeće činjenice. U Vukovom Rječniku (izdanje od 1935) nalazimo pod riječju »grad« (loc. gradu, pl. gradi, gradovi, gradova) samo dva značenja: die PFostung, dakle ono što i kod Slovenaca ta riječ znači, i neku crnogorsku starinsku igru. U Ristić-Kangrginom »Rečniku srpskohrvatskog i nemaćkog jezika«, Beograd 1928, ta riječ je već diferencirana na: 1. (varoš) die Stadt, 9. Burg i 3. die Festung. Osim toga sva naša starija literatura riječ »grad« upotrebljava u značenju die Burg, die Pestung. Tako srps! ı narodna poezija stalno pominje „takve gradove. »Grad gradila tri brata rođena, Grad gradila Skadar na Bojani« (Svakako bi bilo pogrešno misliti da su Mrnjavčevići gradili varoš Skadar već su gradili »grad«, tvrđavu za sebe). Marko živi u »gradu« Prilepu; knez Lazar slavi u »gradu« Kruševcu, a ne u va” roši, itd, Takođe i Domanović piše da su Marka svezali i poslali na izdržavanje kazne u »beogradski grad«. Potokar je zaboravio da su i srpski feudalci podizali svoje tvrđave i dvorove po istom načinu kao i feudalci drugih naroda i te tvrđave je narod prozvao »gradom«. Oko tih gradova su se kasnije razvile varoši na koje se protegnuo prvobitni smisao riječi grad.

Ne bismo se mogli složiti & Potokarevim mišljenjem da slovenačku riječ »grad« treba prevoditi sa riječju »zamak«, naročito kad su u pitanju građevine feudalističkog doba. Riječ »zamak«+« su Srbi uzeli od Rusa i ona označuje upravo »dvorac«, koji ne mora imati sve one odlike.koje je imao starinski grad. Da bi ta razlika postala jasnija, poslužimo se jednostavnim primjerom: i danas može privatno lice podići svoj zamak, ali niko ne može, a nema ni potrebe, da podiže »građ«.

Zato mislimo da između srpskohrvatske i slovenačke riječi »grad« ne" ma nikakve razlike kad se tiče građevina iz starog doba i da se ta riječ može mirno zadržati, u tom slučaju, u oba jezika. To pitanje treba što prije riješiti, jer slovenački i naši pre" vodioci prezaju od Potokareva preba-

civanja. •

Smatramo za potrebno upozoriti još na jednu stvar koja se, vierovatno, tiče jedne štamparske griješke. U Domanovićevoj satiri »Marko Kraljević po drugi put među Srbima« citirana je i jedna strofa pomate Jakšićeve pjesme »Padajte, braćo!«, naime, strofa:

»Ta zar bi tako s Avale plave

gledali ledno u ognjen čas?

Ta zar bi tako, oh, braćo draga,

ta zar bi tako prezreli vas?«...

U zagrebačkom izdanju Domanovićevih pripovijedaka (Nakladni zavod Hrvatske) iz 1946 godine, četvrti stih glasi: »Ta zar bi tako prezreli nas8?...« čime se gubi pravi smisao pjesme. Ista griješka stoji i u izdanju Nopoka iz 1948, a što je najčudnije, i u kritičkom izdanju Branislava Miljkovića u »Biblioteci srpskih pisaca«. Otkud ta griješka? Da li ju je Domanović sam napravio? „Nemamo pri ruci Srpski književni glasnik iz 1901 god. gdje je ova satira prvi put objavljena. U svakom slučaju ovakvu griješku treba ispraviti, jer ona sme“ ta pravilnom razumijevanju pjesme, naročito strancima koji ne znaju kako je i povođom čega pjesma nastala. Dr. M. RAKOČEVIĆ

IN najstariji skulptor Đorđe Jovano» vićcčika Đoka, navršio je 3 februara 90 godina zivota.

Đorđe Jovanović živi u Beograđu već više od pola veka, Stanuje u Skerlićevo] ulici broj 6, ) tu ima i svoj atelje. Zbog bolesti i starosti prestao je da radi posle rata, i svoj atelje ustupio jednom od sVOjih đaka — skulptoru Iliji Kolaroviću. Sve do tog vremena, rađio je vrlo mnogo i stvarao vrlo nadahnuta dela, Danas privezan za postelju. on samo s vremena na vreme prima posete, ali se još uvek živo interesuje za sve što se događa u umuotničkom svetu.

Ma da mu je đeveđeset godina, dok leži u postelji, čini se da je samo »malo nazebao« i da se nije nimalo promenio za poslednjih 30—%0 godina. Belih, kao sneg vlasi, brkova i obrva, živih krupnih očiju i izrazita lica, on je izgleđao, otkad ga Beograđani znaju, uvek ovakav. S tom razli-

· kom, samo, što je do pre tri-četiri dece-

nije još prelazio Srbiju s kraja na kraj biciklom, kao veliki i strasni sportista, a do pre desetinu godina sedeo satima, danju i noću, po kafanama 5 drugovima i prijateljima i uz čašu neizostavnog crnog vina pričao o umetnosti i prošlosti, Pričao živo, lepo. sočno, duhovito, I sađa, kadđgod se povede reč a umetnosti, najednom oživi, podmladđi se i ispravi kao da će da ustane iz bolesničke postelje. Pa kao što je nekađa znao zastati s prijateljima nasred ulice sa štapom u ruci sa uzđignutom kraznenom kragnom svoga starinskog »džubeta« i svojom okruglom »vukovskom« šubarom, tako se unese i sađa sagovorniku u oči i živo i borbeno govori.

— Eh, mnogo je prošlo, malo ostalo. Mnogo se radilo, a ipak se nije sve uradilo što se želelo. No i poredđ toga ne mogu reći da se spremam »Zza selidbu« nezadovoljan. Kad umrem, verujem da će ostati iza mene nešto što će me preživeti i nadživeti — izvestan broj mojih radova.

— Vi ste se rodili u Novom Sadu?

— Slučajno. Otac mi je bio rođom iz Kožana. Pošto je zavtšio bogosloviju u Beogradu, otišao je za učitelja u Novi Sad. Ali pošto mi je majka bila Užičanka i nije mogla da svikne na život među Švabama i Mađarima, kojih je tada mnogo bilo u Srpskoj Atini, vratili smo se u Srbiju. Otac ie posle toga bio učitelj u Požarevcu punih 40 godina.

— Kako ste se piivoleli umetnosti?

— Oduvek sam voleo da crtam, Želja mi je bila da učim tehniku, ali pošto nisarnı imao materijalnih sredstava, posle četvrtog razreda reaike otišao sam u Zemljodelskošumarsku školu. Međutim, puosle iznenad ne sinrti moje majke i dvogodišnjeg Srpsko-turskog rata 10% do 1978 vratio sami se ponova u rcalku. Samo tada se u real. ci radilo »kaslupavanje«a — puravljenje OT namjenata cd gline i izlivanje u Hgipsu Meni se to: hije svidelo, Više sam Voleo rezbDaviju Pučeo sam da izrađujem tažhe SR OON M U By OMA Ce CAJA

Odgovorni urednik: Jovan Popović, Beograd, Francus

|

| ivan Lucev: Crtez

„PRESERNOVE NAGRADE“

ZNJ1950: GOD UN:

Ministarstvo za nauku i kulturu NR Slovenije podelilo je Prešernove na= grade za 1950 godinu naučnicima i Umetnicima koji su pokazali najviše uspeha u rađu. |

Za literaturu dodeljene su dve nagrađe — PFrancišeku Finžgaru za njegov dosadašnji književni rad 60.000 dinara i Milu Klopčiču za prevod Puškinovih pesama 30.000 dinara. Za nauku je dodeljeno pet nagrada. Nagradu od 50.000 dinara dobio je dr. France Koblar za dosadašnji rad na području pozorišne kulture, literarne istorije i kritike, a četiri nagrade od po 30.000 dinara dobili su profesori dr. Anton Melik za delo »Planine u Julijskim Alpima, prof. dr. Pavle Lunaček za knjigu »Operacije porodilja«, dr. Ciril Rekar za organizacioni naučni rađ pri Metalurgiskom insti= tutu i prof. dr. Ramon Poniž za stručni i organizacioni rad na »Elektrotehničkom vesniku«.

Za muziku su dodeljene četiri nagrade, Dve nagrađe od po 50.000 dinara dobili su Julije Beteto za dosadašnji umetnički i pedagoški rad i Mriko Polič za umetnički i organiza= cioni rad. Dve nagrađe od DO 30.000 dinara dobili su Demetrij Žebre za umetničko rukovodstvo Mariborske filharmonije i Frederik Lupša za ulo= gu Don Kihota u istoimenoj operi. Za dramsku umetnost nagrađu od 30.000 dinara dobila je Marija Vera, za pedagoški rađ u Akademiji umetnosti i za ulogu Bernarđe Albe u Lorkinoj drami »Dom Bernarđe Albe«. Za ba= letsku umetinost dodeljena je nagra> da ođ 40.000 dinara Pinu i Piji Mlakar za originalne koreografije, a za likovnu umetnost jedna nagrađa od 30.000 dinara Francu Pavlovcu za radove na retrospektivnoj izložbi priređenoj prošle godine,

————. KNIŽEVNENONINE

MISA0NA 0%i0W\R VABTROVOG DELA

(Nastavak sa druge strane)

đanskog kulturnog.razvoja, ima za sObom vekove porasta, buđenja i obljkovanja evropskog čoveka,

Centralni Sartrov problem jeste: Čovek ne može da bude ni srećan ni potpun. To je saznanje puno ekepse i to skepse čoveka koji je došao do cilja, koji je sazreo. Francuski građanski čovek je sazreo. Dugi, pun intenzivne borbe put ljudske individualnosti on je već prešao. Davno se već smirio Rableov čovek koji je, u trenutku kad je postao svestan samog sebe, poželeo da živi punim intenzitetom svoje životne moći, da radi ono što mu je bilo milo. Prošlo je vreme kad se taj čovek razvijao, produbljivao i komplikovao, kada je svesno tražio veru u život i u bližnjeg, ili kad je kasnije prema Šopenhauerovom primeru našao afirmaciju sebe još samo u samome sebi, Ućutala je već Seidnova neurastenična plahovitost, koja je pokazala bolesnu agoniju tog čoveka individualiste koji je upozorio da je potrebno rešenje, da nešto mora doći. Ali ništa bolje nije došlo; s matematičkom doslednošću nastupio je Sartrov nihilizam.

TPrancuski građanski čovek kultivisan je do vrhunca. Njegov ukus je izoštren. Svaki njegov nagon, od gladi do seksusa pretvoren je u rafiniranu kulturnu nasiadu. Taj čovek je analizirao i izoštravao svaki pregib svog društvenog života. I možemo reći da ne misli zato da bi živeo, nego da živi zato da bi osluškivao sebe. Nije mu poznata ni senka naivnosti, senka neispunjenog stremljenja, ta on je duhovno i na planu civilizacije dostigao sve što je imao pred sobom. Umoran je od samog sebe, svoje jednake bližnje poznaje do srži, a to vodi u rezignaciju, cinizam ili „samoubistvo, Nužno je da se takav čovek predaje beznadežnosti ove ili one vrste, amDralnosti ovog iii onog tipa. Sazreo je, put mu je napred zatvoren. U takvom ambijentu, dakle, i u istim uslovima stvara Sartr. Snažna, talentovana ihdividualnost traži, intenzivno iraži odgovor na pitanja koja pritiskuju njegovo društvo i njega samog. U tome nije ni i izdaleka jedini primer. S jedne strane temeljito poznaje Ostvarenja ljudskog duha, koji je težio ka višem kvalitetu čoveka i društva, a s druge strane mu je poznato dokle je doveo taj napor. Do vrhunca kultivisani čovek njegovog društva, po svojoj sadržini je amoralan i mrtav i u najboljem slučaju svestan je toga. Sartr hoće da reši problem tog čoveka. Međutim, kao čovek, koji je determiniran u svojoj klasi, koji je uslovljen etički, kulturno i ekonomski, ne može iz kruga. Sartr je po svojoj suštini isto tako francuski građanin, isto tako čovek koji je svoj razvoj zaključio već pre no što se rodio. To ga baca u negaciju čoveka. I tako je nužno da kao glasnik najkultivisanijeg čoveka koji je do krajnosti razvio 5VOju indiviđualnost i koji nema puta napred, razvija svoj nihiiizam, po njegovom — ljudsku prazninu. Covek, dakle, mora biti svestan da je sve njegovo stremljenje uzaludno, i da se mora živeti u nekom stalnom, mračnom očajanju. To je za Sartra jedino spasenje čoveka koga sav ogromni duhovni razvoj nije nikuda odveo. Tako je baza njegove filozofije nužan i dosleđan izraz unutrašnje sadržine savremenog francuskog građanina i njegova umetnost je u celini popularizator te filozofije. :

(Odlomak iz studije »Ob Sartrovi

drami »Za zaprtimi vrati«, »Novi

svete, br. 6, 1950).

Primož ROZAK

Devedeseti rođendan našeg najstarijeg skulptora Đorđa lovanovića

životinjske figure i ramove još kao đak i da ih prođajem. Za vreme realke stalno sam poučavao decu imućnih ljudi. Tako sam zarađio oko sto dukata, spremajući četiri godine sinove dva imućna čoveka sa Terazija. Sa tim novcem, posle dve godine provedene na mehničkom fakultetu, krenuo sam u Beč i Minhen: da studiram skulpturu. Međutim, kad sam tamo došao kazali su mi đa treba da iđem u Partenkirhen, pošto me najviše interesovala rezbarija. U Partenkirhenu rekli su mi da ja tu ne mogu ništa novo naučiti u pogleđu rezbarija, i da zato treba da idem natrag u Minhem, na Akađemiju. O tišao sam, bio primljen i tamo sam jeđno vreme studirao, Iz Minhena, posle izvesnog vremena, obreo sam se u Parizu, opet na Akademiji, gde sam i diplomirao i890. A posle završene akađemije rađio sam kao slobođan umetnik u Parizu, sve do 1903. Imao sam i svoj atelje i izlagao nebrojeno puta u Salonu. — Jeste li ikada slikali?

— Radio sam samo akvarele, jedno vre>

me. 4

— Koljko ste skulptura uradili u svom veku?

— Oh, mnogo. Možda oko 500 samo velikih objekata, I ne znam koliko sitnijih stvari: plaketa, međaljona, figurina itd.

— Najveći 1 najznačajniji vaši radovi?

— Za mene su mnogi radovi značajni, ali za javnost najpoznatiji su moji radovi i, verovatno, najznačajniji, ovi: »Iosovski spomenik« u Kruševcu; »Vuk Karadžić u Beogradu; »Miris proleća« — rad koji je dobio dve zlatne medalje u inostranstvu; »Mauka i umetnost«• u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu; »Guslar« u istoimenoj apoteci u Čačku i, naročito, spomenik Milošu Obrenoviću u Požarevcu. Mojih radova ima inače na mnogim mestima u našoj zemlji i inostranstvu po javnim i privatnim Rholekcijama, Samo u Matici srpskoj biće oko 60 mojih skulptura, a isto toliko i u Bačkom muzeju na Paliću kod Subotice. U Srpskoj akademiji nauka u Beogradu ima oo 20 portreta, međaljona | plaketa, koje sam ja izradio. Pa onda u Umetničkom muzcju, u Srpskoj Kknjiževnoj zadruzi, u Umetničkom odeljenju, u raznim ministarstvima itd., ima znatan broj mojih rađova Modina.

— Vaši poslednji radovi?

iz mlađih i zrelijih,

— Kao što znate već tri godine ne radim, Ali za onih sedam godina pre toga, Otkada ustvari i ne izlažem ništa, izradio sam mnogo stvari, koje su na žalost ostale u gipsu, Na prvom mestu izrađio sam grupu »Nauka i umetnost«, pa onđa bistu Vojislava Ilića, pa figuru arhimandrita Melentija — na Ljubiću, žensku figuru „Sunčanje« — koju sam nameravao da izradim u mermeru, ali nisam Imao materijala — pa bistu Milana Rakića, studiju za Principov spomenik, Ruzveltov portre, i oko 50 manjih stvari.

— Sta biste moeli da nam kažete O 5VO~

joj umetnosti, či.ca Đoko? — Kakvoj mojoj umetnosti? Mislite va)ljđa o mome načinu rađa — odgovorio je

stari umetnik, pola u šali pola ozbilino. Umetnost nije ničija, ona je moja koliko i vaša, ona je opšta, večna. Može se govoritt o mojim željama u umetnosti. Ja sam. uvek želeo da skulptorski oživim našu istoriju, đa stvorim u skulpturi galeriju naših znamenitih ljudi 1 naročito mi je bilo stalo da uveđem skulpturu i u naše domove. Jer, smatrao sam da skulp-

Đorđe Jovanović: Kosovski spomenik u : Wruševcu — detalj CO BO RO A MIK IU

ka broj ? — Stam parija »Borba« Beograd; Kardeljeva 21.

'Wegldgla a qašimMmi Kmjižavnigima

yo Vo/novIć

ı dubrovačke

o0SDođiCe

Našao se Ivo Vojnović u Dubrovniku Jednoga Večera bez pare u đ>epu, a na» polju vri život. prepuna šetališta i kava" ne, 1 još povrh toBa neki komad u pozoričtu koli konte-IvVa mnogo interesuje. Naiđe prilateli 1 Ivo mu predloži da uzmu lIožu ali ni u prijatelja novacal

Doseti se Ivo pa uputi po hotelskom pikolu pisamce jednoj od svojih imućnih poštovafeliki u kome se na svoj šarmantni način potuži na „trenutnu nepriliku tkoja je, uzgred rečeno, bila česta), 8 ona mu ženerozno posla ništa manje nego hiljadu dinara!

Sav srećan, konte-Ivo stavi hiljađarku u Dantea koga je toga dana baš čitao, i stane se brijati 1 uđešavati da se pojavi U svem sjaju i otmenosti u loži. Kad Je prešao na biranje Kkravate, usred diskusije koja mu najlepše pristaje, neko pokuca na vrata i pojave se dve lepe i skladnc dubrovačke gospođice u ime nekog odbora s molbom da priloži štogod za siromašnu bolešljivu decu.

— Ah, mole lijepe, ah, moje pridrage, Wako da ne, — uzvrpolji se kqnte-Ivo 1 poče da traži po džepovima novac, Otvori portmone, nema ga ni tamol Zbunio se pocrveneo, jer se trenutno ne seća gde sU mu novci.

A lepe devojke stoje |! čekaju dđok Ivo traži novac.

— Ha, znam gde mi je tezoro! — na|zađ uzviknu Ivo, otvori Dantea, izvadi hiljadarku i poklonivši se reče đevojkama:

prilog,

— Ivo mole dame, dječici od njihovoga dleđice konta Iva!

ıI priloži im celu hiljadđarku ne zatraživši kusura ni koliko za ložu i večeru

Kad devojke odoše, onaj prilatel) poče da ga kori što je darovao svu hiljadu dinara.

Konte-Ivo bespomočno raširi ruke i reče u svoju odbranu:

— Nijesam mogao drugače, nijesam imao duše ni obraza da im manje dam. Zar nisl viđeo da su čekale gotovo kvarat (četvrt sata) dok sam prekapao sve špagove! I tako Ivo Vojnović 1 njegov prijatelj ostadoše ı bez lože 1 bez večere. H. MAGLANOVIĆ

S —=—

Nekulturni kalendar „Kulturnog života“

Časopis »Kulturni život«, organ kulturno-prosvetnih društava Srbije, uveo je prošle godine jednu novinu. Na zadnjim stranicama redakcija je davala kulturni kalenđar u kome su bili zabeleženi uglavnom datumi rođenja i smrti naših i stranih književnika, umetnika, naučnika, kao i datftumi iz naše kulturne istorije. Tako postavljen izgleđao je vrlo koristan, jer mi još uvek nemamo sistematski sređen i tačan kalendar ove vrste, ma da se za njim oseća potreba.

Ali, koliko se »htoristi« ima od ovog kalendara vidi se tek onda kada se provere datumi naznačeni u njemu. Tivo samo nekoliko primera, uzetih na dohvat. Sistematskim proveravanjem svakako bi se našlo daleko više.

Po ovom kalendaru Jovan Sterija Popović rođen je 1860 godine, a umro 1856 (broj 1 časopisa), iako se zna da je Sterija rođen 1806. Ispada da je prvo umro pa se onda rodio! Velikom ruskom dramaturgu A. N. Ostrovskom skraćen je život za punih dvadeset godina, jer u kalendaru piše da je umro 12 juna 1866 godine (broj 2—43), iako je njegova komedija »Šuma« na= pisana tek 1871 godine, »Kurjaci i ovce« 1875, a pisac je stvarno umro tek 5 juna 1886 godine. Stevan Sremac rođen je 1855 godine. Međutim, u kalendaru »Kulturnog života« stoji đa je rođen 1825 (broj 9). S obzirom na to da je Sremac umro 1906 izlazi da je živeo 81 godinu, a ustvari je živeo svega 51 godinu. Johanu Volfgangu Geteu takođe je produžen život, Doduše samo za četiri godine. U petom broju časopisa stoji da je ovaj veliki nemački pesnik rođen 1745 godine, ma da je on rođen 1749. Pod drugim aprilom (broj 2—3), gde je označeno rođenje Fmila Zole, stoji da je umro 29 avgusta 1902 godine, ma da je to bilo 29 septembra 1902 godine. Možda su neke od ovih grešaka štamparske, ali neke su svakako i rezultat nepažljivog rada oko pravljenja ovog kalendara. Ovu tvrdnju, potkrepljujem novim primerima.

U broju 2—3 časopisa, pod 1 aprilom stoji da je 1856 gođine umro u Budimu Kornelije Stanković, srpski ' kompozitor, a pod 5 aprilom obeležena je takođe smrt Kornelija Stankovi-~

zr OrOia pera aanz_

tura nije samo za državna nadleštva i trgove.., Želeo sam... ali, ne bih mogao reći da naši domovi imaju mnogo skulptura, ni mojih ni tuđih, — bar onih koje su kupljene...

— Vaša glavna zamisao prilikom izrađe Kosovskog spomenika?

— Katastrofa sa nađom na oslobođenje. Žena koja drži venac, to je Slava koja daje venac izginulim žrtvama. Glavne figure su »Boško i Vila«, pa onda »Guslar« koji priča »što je negđa bilo«, pa figura »Srbija«, koja pruža ruku 1 kaže: »Evo me, to sam ja, večna, neumrla — Srbijal..«

— Koliko znam, taj spomenik je trebaJo da buđe podignut u Beograđu? — pitam

— Da. Trebalo je. Za Kruševac sam bio predvideo samo jednu manju figuru: „Slava«, 1 počeo da je radim u Parizu. Medutim, intriganti su to omeli, i poslednji Obrenović poništio je potpisano ministarsko rešenje o podizanju »Kosovskog 5pomenika« u Beogradu. Neki »podrepaš« sa Terazija uđesio- je to kod Aleksandra. Zašto? 'Frebalo mu je politički da se spomenik podigne u Kruševcu,

— A Vukov spomenik u Beogradu? I oko njega je bilo nešto? — pitam dalje.

— Pa i on je podignut onde gde ja nijsam želeo, To su opet učinili intriganti pođ novom dinasti|om. Taj spomenik je trebalo đa bude podignut na ulazu u Studentski park, baš onde gde je ona velika kapija, na jednoj uzdignutoj terasi,

— Najveći vaš uspeh u inostranstvu?

— Bilo ih Je više, bilo je više međalja, zlatnih * srebrnih na izložbama u Parizu, za moje rađove, u Petrogradu i drugim velikim gradovima, Ali, ja lično smatram za majveći uspeh poznati esej čuvenog 'pariskog kritičara Armana silveste o šezždesetorici najboljih skulptora sveta koji su izlagali u Salonu 1802, Silveste je hteo đa odgovori na preterano pobvalne kritike o jednoj Rođenovoj skulpturi pa je uzeo 60 po njegovom mišljenju najboljih skulptora sveta, između stotine i stotine koji su prolazil kroz galeriju Salona, i o svakom ponaosob napisao šta koji od umetnika donosi novo u umetnosti. U svojim esejima Silveste je dokazivao da Roden nije ni prva ni poslednja reč u skulpturi, ma koliko bio veliki, 1 da je bilo isto tako velikih majstora-skulptora i pre njega, i biće ih 1 posle njega. Jedan od tih skulptora, koje Je on tako galantno hvalio 1 o kojima Je pisao sa takvim simpa> tijama, bio sam 1 ja. Nije me istakao kao prvoga, ali nisam bio ni među poslednjima — završio je stari skulptor 1 umorno spustio svoju seđu bolesničku glavu na uzglavlje, stežući u rukama pismo svoga, nešto starijeg vršnjaka-slikara Uroša Predića, koji i sam leži bolestan, i koji mu je baš toga časa uputio pismenu čestitku za nlegov devedeseti rođendam.

Mila ILIC

- XIX veka naročito su interesamtna,

ća samo ovoga puta 1865 godine. Tačno je ovo drugo, ma da je to ostalo kao zagonetka za čitaoce kulturnog kalendara. Ili drugi primer. Pod 26 junom 1856 godine, u istom broju časopisa, stoji: »Rođen Bernard Šo, engleski dramaturg«, a pod 26 julom (broj 5): »Rođen u Dablinu Bernard Šo, engleski književnik«. Da li su ovde po sređi dve ličnosti ili je u pitanju aljkav rad na ovom kalendaru?! Svakako da je ovo drugo, pošto je postojao jedan Bernard Šo koji je

rođen 26 jula. Pod 29 oktobrom 1908

godine stoji da je u Sarajevu „umro Silvije Strahimir Kranjčević, čuveni hrvatski pesnik (broj 7—8), a pod trećim novembrom (broj 9) piše to isto, samo bez onoga »čuveni«. Međutim i bez onog »čuveni« i sa njim, Silvije Strahimir Kranjčević umro je samo 3 novembra. Sa Ivanom Gunduličem je sličan slučaj. I on je dva puta umirao. Jedanput 28 novembra 1638 godine kao »veliki dubrovački književnik« (broj 9), a drugi put 8 decembra, tačan datum, (broj-19) kao »značajni pretstavnik hrvatske i dubro-• vačke književnosti, pesnik i dramski pisac...« Sa Jakovom Ignjatovićem desilo se obrnuto. Njegov datum rođe• nja je i 30 novembar i 12 decembar (verovatno po starom i novom” kalendaru). Pored svih ovih primeđaba, kulturnom kalendaru ovog časopisa moglo bi da se prigovori još nešto: neđostatak mnogih značajnih datuma. Tako, nije zabeležen datum rođenja Milovana Glišića, Laze Kostića, smrti Vojislava Ilića, Sime Matavulja, Svetolika Rankovića, Dušana Vasiljeva, pa čak i Vladimira Nazora koji je umro nema još ni dve godine.

Dragoslav ILIĆ

__—____-- –_— n — — - —

Maribor će dobiti Narodnu galeriju

Nagli razvitak Maribora kao kulturnog 1 industriskog centra severoistočne Slovenije nužno je postavio problem da se i pored bogatih likovnih umetničko-istori= skih zbirki mariborskog Pokrajinskog: mu> zeja, osnuje i Narodna galerija, druga po redu u Sloveniji. Galerija će biti uređena u jednoj staroj „reprezentativnoj zgradi, koja je već sama po sebi lep kulturno= umetnički spomenik. Nekoliko reči o istovijatu galeriskih dela.

Odmah posle 1903 godine, članovi Muzejskog društva, zajedno sa istoričarima, poćeli su da skupljaju interesantno i dragoce= no likovno istorisko-umetničko gradivo, skulpture, ulja i grafiku, Tokom godina, naročito posle oslobođenja, bro} „uljanih slika na sklađištu popeo se na 450. Samo je mali deo sabrqnog materijala Muzej upotrebio kao eksponat u okviru prikaza raznih kultura.

Galerija će prikazivati razvoj likovne umetnosti od kasne gotike do savremenih likovnih ostvarenja. Najstarija skulptor= ska dela potiču iz XIV veka, a ima nešto 1! renesanse. Najbolje je zastupljen barok koji je, naročito u skulpturi, našao pogod= no tle u severno] Sloveniji.

Još nešto o delima: Muzej čuva nekoliko uspelih kopija „klasika zapadnoevropske umetnosti: Rubensa, Rembranta, 'Ticijana i Velaskeza. Dobro su zastupljeni štajer= ski slikari Behelt 1 Štraus. Platna mariborskog realiste Linđa iz druge polovima er ·daju veru sliku tađašnjeg građanina. Gi: toga zastupljeni su još Gvajć, Mišić, Kolilič, impresionist! Gronar i Jakopič. Veći deo skulpture sačinjava gotska i barokma zbirka, Računa se da će galerija imati 150 POLO OOUR dela, 200 platna 1 nešto gra-

BIBLIOGRAFIJA

Stihovi mlađih, pesme. Izđanje »Narodne knjige«, Cetinje 1950, ćirilico' t i. jena 25 din, TO SMEO Oi

Milan Marjanović: Hrvatska 'Knji Kritika. Izđanje »Matice hrvatske«,

gaa

greb 1950, latinicom, str. 822, cijena ?

Na ODA dune SNOVOg DokOLO-JEV

ROTE 1950, ćirilicom, str. 606, cena

un ALLAN UP IV IU uuu u Runi mup UREDNICI ·

Dušan Kostić, Tanasije Mlađeno=

vić, Jovan Popović o

PRETPLATA ZA KNJIZEVNE NOVINE Za našu zemlju na 6 meseci 100 đinara | na godinu dana 20 dinara

Za inostranstvo na 3 meseca 65 đinnra, na 6 meseci ŽnaFs, .a gođinu đana 260 đinars

Bro} Č„kovnog računa 102-0032020 Pošt. fah ređakcile 617 Počtanski fah nmdm{nistracile 623

Rnkopisi ee ne vraćaju