Књижевне новине
LV--
i
ostalim velikim djelima vladavine:
\
GOD:NA IV ROJ -15
LIST ZA KNJIŽEVNOST I
KULTURU
Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-098 Administracija: Karđeljeva "1, tel, 24-001 |
BEOGRAD, UTORAK
“—— = .
“
OPCA ISTORIJA KVJIŽEVNOSTI UNAŠIM ŠKOLAMA
Kad bi to bilo potrebno, moglo bi se na čelo ovog kratkog osvrta staviti cio niz citata iz klasičnih tek-
'stova marksizma. U prvom redu iz onog dijela »Komunističkog manifeSsta« u kome njegovi pisci govore o
svjetske „književnosti i o buržoaske
nastanku
»Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i učahurenosti stupa 8SVeBtrani snobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. I to kako u materijalnoj, tako i u duhovnoi proizvodnji. Duhovni proizvođi pojedinih nacija postaju opće dobro. Nacionalna jednostranost i ograniče. most postaje sve više nemoguća, a iz mnogih „nacionalnih i lokalnih „Mmjiževnosti Btvara se svjetska književnost...«
Kod Lenjina može se naći još i više: »Ako jasno ne shvatimo to, da se Droleterska kultura može graditi samo fočnim poznavanjem kulture, koju je stvorio čitav razvitak čovječansiva, samo njenim prerađivanjem ...« itd. rađi se o opće poznatim citatimns iz jednog govora, koji je Lenjin držao 1920 g. i iz drugih mjegovih spisa.
No ja sam duboko uvjeren da citati uopće nisu potrebni. Ta ima u marksizmu nebrojeno mnogo postavaka i spoznaja, koje su već u folikoj mjeri jasne i od svih usvojene, da sama njihovu očiglednost ne zahtijeva nikakovu daljnju argumen{iacihju, pa tako je i sa ovim pitanjima kulturnog naslijeđa prošlosti, konkretno, v#velikim i neocenjivim vrijednostima svjetske književnosti, koja je odavno postala ne samo »opće dobro«, nego i temelj, bez kojeg se ne može ni zamisliti izgradnja nove književnosti i uopće kulture sa novim i višim kvalitetama, Pitanje je jedino u tome: da li smo iz fih opće priznatih premisa doista povukli sve nužne konzekvence? Bez sumnje, naše izdavačke ustanove načinile su u tom smislu velike napore, Od oslobođenja naovamo pre~
___veden je i izdan često u vrlo dobrim
· revićevog Bodlera?
putem prijevođa; potrebno
ju. A to je upravo ftrađicija,
'Trebat će duže vremena živjeti · originalnim tekstovima, trebat će mo-
i nioderne književnosti. Mnoge velike SrNkdngsti iz svjetske Književnosti postale su prvi put pristupačne našim ljudima, a ogromne ftiraže bivaju kroz nekoliko dana razgrabljene, To je zapravo velik uspjeh naših nastojanja, ova neutaživa glad za kulturom, za znanjem, za novim „obzorjem, koje freba da se otvori. Stare kulture otkrivaju nam svoje zaboravljene riznice, a davno umrli pisci i pjesnici kao đa izravno govore našim ušjma i našem duhu. Kako su u tom smislu simptomatični i ovi prijevođi strane poeziše, koji se u poslednje vrijeme tako često javljaju: molimo i čak prisiljavamo strame pjesnike da progovore našim vlastitim jezikom. Dobili smo Homera u savremenom ruhu, neke pjesnike starog Rima (možda u ruhu i odviše savremenom), a može li se reći da smo znali ocijeniti značenje i vrijednost Kombolovog Dantea, Delorkovog Mikelanđela, JuT,esing, Ruso i Holbah u izlozima naših knjižara iznenadili su nas kao skoro zaborav-
_ ljeni prijatelji, koji su nam u posjete · došli,
A to je tek početak, ustvari samo fragmenti, prvi dijelovi jedne skupo-
'cjene baštine, koju još nismo inali
vremena ni preuzeti. Imam, osim toga, neugođan dojam, da su ti fragmenti ušli mnogo femeljitije u naše knjižnice, nego li u naše misli i osje-
'ćanja, No kultura i umjetnički život masa nije nešto što bi se moglo stvo'riti preko noći, a stari su narođi ne-
ađa govorili đa Minervina sova leti
| samo podveče. To je, doduše, bilo nekada, u doba ponešto mračno, kađ je
sova bila simbol mudrosti, ali bit će
da u tome ipak ima nešto istine...
Ne mislim, đakle, đa inkonzekvence treba fražiti na ovom području, ak niti u fom smislu što se stare i strane kulture očito ne mogu asimilirati je zato razvijeno i relativno dugo kultiviranje stranih jezika, A mi smo u Rkrafkom razdoblju poznatih pseudosocijalističkih upliva povrijeđili u našim gimnazijama upravo onu jezičnu tradiciju, bez koje nema pravoE dodira sa narodima, koji su, uslijed Ovih ili onih uzroka, na svojim leđima i ponijeli evropsku kulturnu igri. su toliko govorili i Marks i RBngels i
Tenjin, tradicija stoljetnih literatura.
či osjetiti pravi život misli i. oblika, koji su davno postojali i minuli u pro-
· Šlosti, a koje je neka tajanstvena sila
ipak učinila vječno živim. Uspostaviti \ontinuitet s tim oblicima, to je kao sjećati se svog vlastitog djetinjstva, naivne ali drage prošlosti duha, koji je već u vrijeme sVoOg prvog zrijenja ostavio fragove tolikih ljudskih vrijednosti, Kako bi povijest čovječanstva izgledala bez Kojtževnosti i umjetnosti? To bi bila suha apstrakcija, gomila OEOljenih pođataka sakupljenih u knjigama i priručnicima, nešto što je prošlo bez svrhe i smisla. Može li se izučavanje historije i jedan cjelovit peđa-
"goški sistem uopće zamisliti bez hi-
Groa Gamulın
storije kulture, a u prvom ređu bez historije književnosti, koja nam prenosi nepreglednu masu konkretnih spoznaja, beskrajne nizove podataka i životnih oblika, koje su samo umjetnici mogli u neposrednom odnosu zapaziti i oblikovati? Jedva da ima discipline, koja bi u sistemaytici nauka bila ljudskija, raznovrsnija i bogatija životom od d'scipline. koja se zove (ili bi trebalo da se zove) opća historija književnosti, a u kojoj se kao u žarištu najpreciznijih leća zrcali cio život vremena, odnosi i ideologije klasa, misaona i čuvstvena stanja u njihovim najizvornijim dokumentima. Te velike i stare književnosti su kao živi organizmi, strahovito vitalne, u svojim neprekinutim tradicijama, što se produžuju i obnavljaju. Možemo sa veseljem utvrditi kako se naša široka kulturna javnost sve više okreće prema tim „neprolaznim vrijednostima. Bez sumnje, to je tek početak dodira, jer su ove velike strane literature kao čitavi posebni svijetovi, neiscrpivi u svojoj mnogolikosti, ali su naše težnje i naši putevi u tom smislu jasni i širom otvoreni, Pa ako se o nekim inkonzekvencama mo-= že govoriti, treba ih, po mom mišljenju, potražiti na drugom mjestu, na nekim specijalnim podrumima našeg školskog sistema.
Radi se naime, o fome, što se opća povijest književnosti, koja bi sa veli= kim djelima strane proze i poezije trebalo da bude sastavni dio opće naobrazbe, uopće ne uči u gimnazijama. A ne treba zaboraviti da se u tim školama uči mnogo toga, i to su svakako vrlo korisne stvari, Uči se, ma primjer, o crvima i o stonogama, o kukcima pravokrilcima, tvrdokrilcima, dvokrilcima i opnokrilcima (Nastavni plan i program, str, 164,5) i u-
| 2. anjima znatan broj djela klasične | vjeren “sam da ti predstavnici koljena ~
i razreda treba da imaju svoja mjesta u našem znanju o prirodnim naukama. Ali u tim istim školama ne uči se povijest francuske, njemačke, engleske, talijanske ili španjolske književnosfti (osim nešto malo o književnosti onog jezika, koji je učenik u gimnaziji ođabrao). Uzalud ćemo u nastavnom programu naših gimnazija tražiti imena Petrarke, Bokača, Ariosta, Kaldđerona, Rablea, Getea, Šilera, Viktora Igoa, Bajrona, Bodlera da ne nabrajam one druge. Ili da budemo točniji: u uvodnim poglavljima nacionalne književnosti govori se kroz 46 sati predavanja i o književnosti stranih naroda, ali samo radi ilustracije općih okvira; od toga je za općedruštvene i ideološke prilike predviđeno 10 sati predavanja, za rusku Kknjiževnost 23, a za svu književnost zapadnoevropskih naroda — 13 sati! I to kod 406 sati predavanja nacionalne književnosti i kođ 25 sati predviđenih u zoologiji za razred kukaca.
Ima u našem školskom sistemu ioš uvijek nekih nesrazmjera, koji su vjerojatno ostatak »realističkih« tradicija iz vremena kapitalizma,a možda i nekadašnjih upliva prakticističnih tendenca sovjetskog školstva, Čini mi se da su ti nesrazmjeri nastali zbog nedovoljnog usklađivanja „nastavnih planova i programa sa našom težnjom prema jednoj drugačijoj i višoj strukturi opće naobrazbe socijalističkog čovjeka i uvjeren sam da će provođenje zaključaka III Plenuma CK KPJ dokrajčiti mnoge takve nesrazmjernosti i neđosljednosti. Jer nije stvar samo u tome što opća historaja književnosti ne postoji kao poseban predmet (o likovnoj umjetnosti, muzici i ostalim oblicima ideologije da i ne govorimo), niti o nesrazmjeru njenih 46 sati prema 406 sati nacionalne književnosti. Naprotiv, možda bi se moglo utvrditi, da se i nacionalna književnost također predaje i premalo i nepravilno (Stara književnost u IV i V razređu!). Nego je stvar u tome da bi trebalo pažljivije proučiti: što spada a što ne spada u opću naobraz– bu. Kako podići opću kulturu naših učenika i, osobito, naših studenata, i to ne samo filozofskog, nego i tehničkog fakulteta? Kako odrediti odnos prema humanističkim naukama i freba li se boatati da ćemo remećenjem njihovog današnjeg srazmjera, odnosno nesrazmjera prema »realističkim«, prirođonaučnim predmetima ugroziti tehničku spremu omladine? Da li je potrebno zemljopis učiti Kroz svih osam razreda dva-tri sata tjedno, a opću historiju književnosti ne „učiti uopće? Kako izbjeći apsurdnu činjenicu da se u našim općeobrazovnim školama uči kako je brađavičarka iz potkoljena plastenjaka žive crvene boje (Zoologija, str, 129), i kako pustikara ima upravo četiri prašnika (Botanika, str. 343), a ne uči se ništa o
i Betovenu? j ava . to, bez sumnje, još uvijek diskutabilni problemi, ali ja sam ON boko uvjeren đa bi naše jedine srednje općeobrazovne škole, doista frebale biti općeobrazovne, tj, da bi trebalo da one našim ljudima pruže široku i zaokruženu općču kulluru, računajući na to da će ih daljnja
specijalizacija uskoro odvući na sasvim specijalna područja. A u tom obrazovnom sustavu historija književnosti čini mi se da bi morala zauzimati jedno od najvažnijih mjesta, upravo zato, što ona u sebi sadržava ne samo nepregledno mnoštvo historijskih i ideoloških podataka iz društvenog života, nego isto tako nepregledno bogatstvo spoznaja iz subjektivnog svijeta umjetnika, a to znači iz historije ljudske svijesti i osjećanja. Takva opća historija književnosti, kao disciplina humanistička u najboljem smislu te riječi, kao stvarna i konkretna nauka o čovjeku samom, vezala bi pažnju naše omlađine za stvari, koje joj nikakvim drugim puftem ne možemo učiniti pristupačnima, a uzdigla bi na mnogo viši stupanj ne samo njeno znanje, nego i njenu kulturu osjećanja. Izučavanje te discipline moralo bi da bude praćeno čitanjem knjiga u prijevodima, ali i u izvornim tekstovima, i uvjeren „sam da bi u višim gimnazijskim razredima upravo historija književnosti po samoj prirodi stvari postala centralni predmet svih ideoloških disciplina, predmet unutar kojega bi mogli naći svoje mjesto i sve one informacije iz područja historije kulture, koša su zasada još uvijek izvan domašaja naših nastavnih planova i programa.
Je li potrebno naglašavati što bi to izučavanje značilo za podizanje naše vlastite kulture, za razvoj naše savremene književnosti?
10 APRILA 1951
LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELINO
OVIN
PRIMERAK 5 dinara _—
ŽALOSNI DANI
Kada su kišovitog aprila 1941 godine kozarski momci krenuli u rat, djeca su za njima trčala kao jagnjad za stadom. U očima dječaka bilo je naivne znatiželje i neutoljive rađoznalosti. Oni nisu mogli da shvate odvratnu suštinu rata i nebrojene strahote koje je rat sobom nosio. Kozarski dječaci, u tom frenutku, nisu razmišljali o svojim životima i svojim sudbinama, nad kojima je lebdjela smrt. Neobične promjene koje su iznenađa nastupile u životu Kozare, Romešanje, trka i gungula, suze u Očima otaca koji su ispraćali svoje sinove, vozovi krcati vojnicima koji su pjevali odlazeći prema granicama zemlje, — sve je to za dječake pretstavljalo samo rijetku i nesvakodnevnu zanimljivost, koja ih je privlačila kao kakva izuzetna igračka. Mi, dječaci, 'oblijetali smo vagone sa vojskom kao koze zeleno grmlže. Lijepili smo se po vagonima i sa velikim zadovoljstvom „primali parčad tvrdđog vojničkog cviboka, koji smo grickali sa osobitom nasladom, U. vagonima se orila pjesma i zaudaralo je na znoji isparavanja nečistog rublja. Bilo je vrlo zanimljivo posmatrati vojnike koji su stajali u otvorenim vagonima, pored svojih protivavionskih mitraljeza sa cijevima okrenutim u nebo. Imao sam utisak da je ova vojska nepobjediva i tvrđo sam vjerovao da u ovim ljudima leži iskonska ratnička nesalomljivost koju nikakva sila nije u stanju da savlađa.
A kad su, već nakon nekoliko dana, pukli po selima glasovi da je jugoslovenska vojska slomljena i đa ona sada bježi u gomilama sa frontova, više sam se začudio nego prepao, 1 nisam mogao da odgonetnem kako je
AA PRAVILNU OCENU S0CIJALISTICKIH ELEMENATA U NASEM DRUSTVENOM ZIVOTU
. s i Piše eh o iZ i ina o ie di
II M . (Crtež Džumhura) Dr. RADIVOJ UVALIČĆ
relazni period od kapitalizma
komunizmu ispunjen je borbom
za ostvarenje viših naprednijih oblika u svim oblastima društvenog života: privredi, politici, pravu, moralu, naučnom i umetničkom stvaralaštvu. Dok su napredna stremljenja u okviru starog društvenog uređenja težila. uklanjanju svih onih pojava koje su kočile dalji društveni razvitak i uglavnom na fo ograničavala sadržaj borbe revolucionarnih snaga, dotle se u uslovima već ostva– rene vlasti radničke klase novi program društvenog preobražaja ne može zadovoljiti samo rušenjem starog već pre svega mora nastojati đa pronađe one nove oblike u kojima će doći što potpunije do izražaja movi društveni odnosi, ostvareni kroz revoluciju obaranjem sa vlasti klase eksploatatora. Novo svojstvo tih oblika izražavamo time što ih nazivamo socijalističkim. Ako se kritički osvrnemo na široko rasprostranjenu zloupotrebu tog pojma od strane sovjetskih pisaca, i od njih delimično prihvaćenu zloupotrebu i kod nas, tada se pred nas postavlja pitanje onih svojstava koja mora da ima neka određena ekonomska, politička, pravna ili opšte društvena kategorija da bi opravdala svoje socijalističko obeležje.
Uzmimo u razmatranje one odnose koji su odlučujući za celokupno društveno uređenje, odnose u proizvodnji i promene kojima su oni izloženi posle preuzimanja vlasti od strane radničke klase. U čemu je osnovna promena, polazna tačka svih p.eobražaja u ekomomici novog društvenog poretka? Svakako u ukidanju privatne kgapitalističke svojine nađ osnovnim sredstvima za proizvodnju. Međutim, samo ukiđanje privatne svojine sredstava za proizvodnju ne mora da dovede do stvaranja socijalističkih oblika proizvodnje, kao što nam to potvrđuje praksa ,državno-monopolskog kapitalizma.
Od kojih objektivnih činilaca zavisi mogućnost da se ukidanjem kapitalističkih odnosa uspostave novi zaista socijalistički odnosi proizvodnje? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje,
moramo se vratiti analizi onih uslova koji u SRS. adiBnNa koš nesmetani razvitak proizvodnih snaga. Visok stepen koncentracije proizvodnje koji joj daje društveno obeležje nailazi na teškoće svog daljeg razvitka zbog eksploatacije i ograničene mogućnosti potrošnje neposrednih proizvođača koja se zasniva na privatnom prisvajanju proizvođa društvenog rada. Društvena potreba maksimalnog razvitka „proizvodnje ne može usleđ toga da se ostvari.
Ukidanje privatne svojine sredstava za proizvodnju pa prema tome i privatnog prisvajanja proizvoda tuđeg rađa osnovni je uslov novog društvenog preobražaja. Ali to ukidanje nije još dovoljno, jer ono nije samo sebi cilj već nužan uslov da se ostvari mogućnost bržeg razvitka proizvodnih snaga. Zato će samo takav oblik podruštvljenja sredstava za proizvodnju nositi socijalistički karakter ako stepen razvijenosti proizvodnih snaga i nažim upravljanja tom opštenarodnom imovinom obezbeđuju njihov brži razvitak nego što je to bilo moguće u kapitalističkom načinu proizvodnje i istovremeno ostvaruju takvu raspodelu koja isključuje mogućnost eksploatacije. Jedino u uslovima razvijenih proizvodnih snaga koje pretpostavljaju visok stepen koncentracije moguće je organizovati takve oblike proizvodđdnje koji će nositi socijalistički karakter. Ti socijalistički oblici javljaju se kao nužna posledica unutrašnjih zakonitosti razvitka samih proizvodnih snaga. To međutim nije slučaj u onim oblastima gde proizvodne snage nisu dovoljno razvijene, naročito tamo gde one još ne uslovljavaju društvenu. proizvodnju. Njima nikakva specifična zakonitost sopstvenog razvitka ne nameće socijalističke oblike organizacije proizvodnje. Izvesni oblici podruštvljenja mogli bi imati za posledicu kočenje umesto pospešivanja razvitka proizvodnje i svakako da se u tom slučaju ne bi mogli smatrati socijalističkim, Ovde društvo mora tražiti takve prelazne oblike organizacije proizvodnje koji će,. isključujući ili bar ograničavajući eksploataeiju tuđeg rada, biti u stanju da ubrzaju razvitak zaostalih proizvodnih snaga. Tu se više ne radi o unutrašnjim zakonitostima već o veštačkom ubrzavanju razvitka, da bi se te zaostale proizvodne snage mogle dovesti u sklad sa naprednijim već socijalističkim granama proizvodnje. Naravno da fu možemo samo uslovno govoriti o socijalističkim oblicima, pošto se radi tek o začecima buduće socijalističke proizvodnje. ·
Procena socijalističkog ili nesocijalističkog karaktera pojedinih pojava u našem društvenom životu zahteva svestranu analizu svih mjihovih komponenata, što se često propušta da čini, Eto zašto sve novo što se svakodnevno javlja u našoj stvarnosti ne mora istovremeno i da bude socijalističko. A ako od ekonomije pređemo na ostale oblasti našeg društvenog života, videćemo da sličnih zloupotreba
ima još mnogo više. Svakako da bi revizija takve pogrešne terminologije bila od koisti za objašnjenje našeg daljeg socijalističkog razvitka.
! Mladen Olijača
taj slom bio moguć, Pričalo se po selu da su Nijemci u Zagrebu i da je tamo došao na vlast nekakav pustolov koji je pucao na kralja Aleksandra. Govorilo se o snažnom otporu u Srbiji, koja sigurno neće pasti na koljena jer je tamo general Simović. Neki solunski dobrovoljci, starci sa bijelim brađama bodrili su klonule ljude tvrdeći da su vijesti o našem porazu izmišljene, a da je prava slika ratnih događaja sasvim obrnuta, jer
naša vojska napreduje po Albaniji i Mađarskoj i Bugarskoj. Onda je banuo glas da je u Zagrebu razoružan čitav jedan jugoslovenski puk koji je krenuo prema frontu. Zatim je, poslije jezive lomljave i potmulog treska, zapaljeno skladište vojnog benzina u brđima Volinje, i niko nije mogao da objasni uzrok ovog nemilog događaja. Ogroman stub crnog dima nad Volinjom tromo se dizao u nebo, kao zloslutna opomena da se odigrava nešto zapetljano i po svoj prilici — sramotno.
Izvjesna živost nastupila je dva đana docnije kada su oko Volinje počeli da gruvaju topovi. Poslije smo đoznali da se tamo, na đesnoj obali Une, po brdima jznad Kostajnice ukopala
oče || jedna jedinića Petrimjskog artiljeri-
skog puka, na čelu sa komanđantom, nekim smjelim čovjekom, koji je, na svoju ruku, potpuno usamljen i bez veze bilo s kim, odlučio đa Nijemcima pruži otpor. Topovi su gruvali neprekidno tri dana i tri noći. Po selima se naivno pričalo da prave bitke počinju tek sada, u bosanskim brdima, i đa će Švabo izvući iz ovog rata deblji kraj.
'·xskoro smo doživjeli nova razočarem;a. Umukli su topovi nad Kostajnicom. Ova artiljeriska jedinica tri dana je zadržavala njemačku tenkovsku kolonu koja je nadirala od Sunje. — Zatim je artiljercima nestalo mu-– nicije; umorni i malaksali, oni su povađili zatvarače iz svojih topova, pobacali su ručne granate u topovske cijevi i krenuli svaki na svoju stranu... Zatim su kroz sela nagrnule gomile jugoslovenskih vojnika, golorukih, bez šinjela i bez oružja, obezglavljenih i skrhanih umorom. Izgledali su vrlo jadno i vrlo žalosno. Prolazili su putevima nekoliko đana neprekidno, tražeći od domaćica hljeba i varenike. Samo su rijetki pojeđinci nosili puške o ramenu, privlačeći time naročitu pažnju djece i izazivajući njihovo divljenje. Govorili su malo, klonulog tijela i slomljenog duha, a na pitanja seljaka: šta se to desilo na dalekim frontovima, odgovarali su škrto, sa dvije-tri gole besjeđe ili samo očajnim pokretom ruke... Uskoro je sa jugoslovensko-mađarske granice, ođ Virovitice, stigao i moj brat Gojko, kaplar bez oružja i bez oznaka čina najnižeg vojničkog starješine. Turobnim glasom je pričao kako je pred Viroviticom izginuo čitav jeđan jugoslovenski konjički puk, luđo natjeran na njemačke tenkove; i kako je njegov, Gojkov, pješađiski puk krenuo iz Petrinje na granicu bez muni= cije, sa polupraznim puškama i mitraljezima, i pješice, ne u vozovima; pa kako še u prvom susretu sa fri njemačka fenka njegov bataljon raspršen jer nije imao čime đa se ođupre neprijatelju, jer nije imao nijednog protivtenkovskog topa, a uz to ga je njegov komanđant, neki major izdđao
i ostavio usred boža na cjedilu. U toj borbi, pričao je brat, istakao se neki Bijeljac, Kozarčanin, seljak iz Svodne, puškomitraljezac koji je, psujući svoga kukavnog komandania, postavio puškomitraljez na nasip željezničke pruge i, klečeči, počeo đa gađa njemačke tenkove u gusjenice, spominjući Kosovo i cara Lazara.... Uskoro smo doznali đa su jugoslo-
venski vojnici sami zapalili benzin u fa
Volinji, pošto su se „uvjerili da se front raspao i da Nijemci nesmetano nadiru prema bosanskim brdima. Onda je nastupio fmuran i tjeskoban đan iščekivanja tuđinske čizme. Došli sa trenuci čemernog i gluvog bitisanija, Ljudi su ćutali povučeni u sebe, krš jući svoj bol i svoje patnje. Čak
se i djeca seoska nekako uozbiljiha, kao da su naslućivala teške posljedice OVOg poraza, A kada su cestom ođ Bosanskog Novog do Prijedora protutnjali prvi njemački tenkovi drobeći kamenje pod sebom i brazdajući stabla pored ceste, starci i starice nemoćno su počeli da se krste suvim prstima, pozivajući dragoga boga u po=moć... Njemačke motorizovane kolone pno= lazile su danonoćno, uz gromoglasnu huku i grozan tresak od koga je čitava Kozara odjekivala. Prvi Nijemac koga sam sreo i sa kojim sam razgo: varao, natucajući pomalo mijemačbi, učinio mi se sasvim blag, čak i umiljat. Odavao je čovjeka uglađi kulturna. Bio je vrlo mlad, Sa vid: vim ponosom govorio je da je 'TŠIO srednjotehničku školu i da zna da upravlja svim motornim vozilima kojima se služi njegova armija. Bio je tenkista, visok i crn i zamazan uljem.
— Šta ste po zanimanju pitao sem ga oprezno,
— Soldat! — kliknuo je gorđo.
Ovaj čovjek nije lagao. Bio je vojnik po zanimanju od djetinjsiva je Hitler učio da ubija, Vaspitayc ae u njemu osvajača i zločinca. Taj vOjnik mi je rekao da od njih ne zaviši sudbina Jugoslavije; njena sudbina, rekao je on, zavisi od nje same; ; bude mirna i poslušna, proći će de bro; buđe li se jogunila i bunila, bi
II
\š
za to nemilosrdno kažnjena. Još > ed e.g ae Sgıea
rekao đa on sa Bvojim tenko
pravo u Grčku, i đa osjeća narošito zadovoljstvo što će ugledati „Atimm, kolijevku kulture i zavičaj „đrevtdih naroda. Ovu masku uglađenosti koš su navukli na lice đa bi Jugoslaviji obmanuli svojom plemenitošću, fašistički vojnici su skinuli vrlo brzo, čita im je počelo đa gori pod nogama,
Čim su njemačke motorizovane kolone protuftnjale blatnjavim cestama, opštinsku vlast su preuzeli Pavelićevi ljudi. Odmah su narod obasuhi mnogim prijetnjama i opomenama pa mir, ređ i poslušnost. Zatim su MNdjjemci, u znak predostrožnosti, izdali naredbu da se sve oružje koje setjac posjeduju ima pređafi u roku od sata;. ko to ne učini, rečeno je u mne redbi, biće strijehjan. Seljaci su byyso protumačili smisao ovih prijetnji, One su im jasnije od svega otfkrivale pravo lice okupatorskih došljaša.,
Ipak je malo Kozarčana položišo oružje toga dana, Ljudi su krili puške koje su imali. U mom selu je zakopan u zemlju i jeđan puškomitraljez koji je kupljen od gladnih jugoslovensieih
vojnika koji su ga nosili po Ta. Moj brat Vojin sakrio je nov n sa 65 metaka. Dovezli smo ga u
kolima, u po bijela dana, pod kvim jastucima i ponjavama.
— Znaš li šta bi dobili ođ Švwalba za ovaj karabin? — pitao je brat lukavim osmijehom, |
— Šta bi dobili?
— Metak u čelo... A
Tako je govorio brat. Bio je vrlo zabrinut, ali je istima u Svojoj skosti. Karabm je O prikrivaor umofavao ga je krpama i stavlj: Oda kućnji krov; nosio ga u gaj; ZEhopn– vao u đubre i zemlju. Najžad za je zazidđao u podnožju peći, pored Čuvara od kuhinje. Tu je taj karabin dočekao noć opšteg narodnog uz'nnka, onu divnu ljetnju noć kada su.nu Kozari zapraštale osvetničke puške.
Od te slavne julske noći 1941 koja
Ži
je na Kozari zapalila buktinju x
ra, tvrdo vjerujem u snagu OVO rođa kao što vijerujem u nepokoleblji vost planina...
Ka13d jugo umomim letom prolazi poslednjim zalivom, jedra se nađimlju i grmlje sa obala savija u trepetu.
Tu je miris pustinje, prepast širina okeanskih; gralelbovi ne krešte više, rasiplju se po nebeskim. zastiračima.
Ponovo cvetaju valovi da udahnu nemir vetra;
beli zubi pene ujeđaju žalove,
Planina diže ruke; utaba ih u smolu oblaka;
zamazuje surova pleća i smeši se,
Tu je miris pustinje, zadnji odjek tulnjave okeanske; jugo klonu iznemoglo na zelenilo meko brežuljaka.
Ali mali zaliv i planina oštrovrha stežu ga, sišu poslednje treptaje munje, naslađuju se
ostacima oluja dalekih.
(Sa italijanskog R. Nj.)
Osvalđo RAMOUS
KR 1
\