Књижевне новине
a lt
u e
-.
Na
STRANA 4
ša pozorišta
i dramski pisci
Bogdan Čiplić je tu nedavno pisao o odnosu izvesnih izdavačkih preduzeća prema piscima i izneo nekoliko
primera za koje se me bi moglo reći
da idu u prilog jednog pravilnog po= slovnog još manje — da se fako iz-
razimo — kulturnog odnosa prema
ljudima od pera. Zaista, katkad je pišsac osuđem da čeka mesecima i mese–cima na ocenu svoga dela, pa i tada,
. kad ocena padne i prestane razlog da
se sa odgovorom odugovlači, odgovora ipak nema.
Nažalost, izgleda da je postupak nekih uprava pozorišta prema dramskim piscima još teži i da, blago re·čeno, zaslužuje javnu osuđu. Neka ovde bude prvo reči o nekim. pozorištima u unutrašnjosti. Tako je, na
· primer, pozorišna uprava u Zaječaru
izbegla svaki odgovor na dva preporučena pisma pisca ovog članka, a povodom prikazivanja i plaćanja tantijeme za komad »Seoska učiteljica«. Uprava OVOF pozorišta, koje ima rang okružnog (oblasnog) pozorišta, bila je dužna da plaća piscu tantijemu procenftualno od prihoda sa svake pret" stave. Međutim, uprava je, mimo Pra vilnika o autorskim tantijemama (čl. 1), platila i plaća tantijemu paušalno — tj., 120 — 250 dinara od pretstave, što je potpuno nepravilno i protivzakonito. Upozorena na tu nepravilnost i protivzakonitost, uprava tog Dpozorišta, kao što smo već rekli, nije našla za shodno da odgovori ni na dva preporučena pisma. — Isti slučaj je i sa gradskim pozorištem u Čačku. Ovo pozorište je uopšte propustilo da sklopi sa Autorsko-pravnim posredništvom bilo kakav ugovor za prikazivanje komada »Seoska učiteljica«.
Nekađ je postojao oproban i nužan kontakt između pozorišta i dramskih pisaca, koji je bio plodđonosan i koTistan za obe strane. Taj kontakt danas ne postoji. Pisac saznaje tek posle premijere da mu je komad prikazivan u tome i tome pozorištu — a kako, i sa kakvim umetničkim sred“ stvima, u kakvom tumačenju, pisac pojma nema. Zar je dramski mpisac, po shvaitanju mekih pozorišnih uprava, zaista mevažan faktor u Mpozorištu? No, kad smo već kod uprava DOzOrišta i dramskih pisaca, nužno je da
· progovorimo uopšte o tim odnosima.
Danas, kad pozorišta stoje pred krup nim unutrašnjim organizacionim promenama, dobro bi bilo da se štošta što je nepravilno u rađu sWtarih upra–va provetri i razmotri, da se na no. vom radu me bi ponavljale stare greške. Ovde ćemo govoriti o mekim
stvarima iz ličnog iskustva, jer su .
ona najopipljivija; a znamo, i verujemo, da sem naših primera, ima i drugih.
Svi se sećamo kako je svojevreme–no — pre dve ri godine — bisano o potrebi stvaranja domaće drame, evi se sećamo kako su neka, veoma Kkrupna imena u našoj književnosti, udarala akcenat ma to pitanje i smaitrala ga jednim od gorućih MKmijiževnih pitanja. Neupućen čitalac mislio je da je kod nas, na polju dramskog stva-
. ranja, zaista nastupila suša i beznad-
no stamje. Međutim, nije bilo tako: pisci, baš oni kojima drama kao takva nije bila prvina u stvaranju, odazivali su še radovima i pre, a posle tih članaka, pogotovu. Nažalost, njihova dela ležala su po fijokama uprava cemnfralnih pozorišta '(reč je o beogradskim pozorištima) mesecima i mesecima, niko ih nije čitao, a rukovodstva se izvlačila izvinjenjem da su pretrpana »drugim poslom«. Talko je pisac ovog članka bio prisiljen da za svoj komad »Mi me priznajemo« potraži gostoprimstvo u jednom zagrebačkom kazalištu, iako je komad iznosio srbijansku wredinu i ustanak u Srbiji 1941 godine.
No, sudbina tog komađa nije bila time rešena. Isti komad ponudio je
pisac prošle godine, u novembru ili decembru, upravi jednog prestoničkog pozorišta, ali tamo mu je rečeno
da je pozorište već »rezervisao jedan
pisac«. Ustvari, to pozorište je čekalo da neki (koji?) dramski pisac tel napiše komad pa da ga prikazuju, a odbilo je đa primi i uzme u razmaftranje komad koji je već prikazivam; čija je polovina objavljena u dva ugledna časopisa,i koji je čitan u Udruženju književnika Srbije i Dozitivno ocenjen, Kako je sezona Pri kraju, a pisac koji je »rezervisao pozorište« svoj komad nije napisao, to, razume se, dotično pozorište ove sezone nije prikazivalo »delo od savremenog domaćeg pisca« jako je to, u svojoj izjavi štampi u početku sezone, bilo obećalo.
Ali da ostavimo negostoljubive uprave naših pozorišta i da spomenemo i jednu višu kulturnu wstanovu. Od strane te ustanove poručen je od pisca ovih redova komad za lutkarsko pozorište, Tom prilikom podvučeno je da je »slučaj hitan«. Pisac je uvažio ovo »slučaj hitan«, seo i za mesec dana napisao komad u tri čina i poslao ga dotičnoj ustanovi. Od tađa je prošlo više od godine dana, ali odgo. vora nema. Očigledno. je da komad nije zadovoljio, ali je isto tako očigledno da je frebalo pisca o fome obavestiti i vratiti mu rukopis.
Prostor ovde ne dozvoljava da se iznesu još neka iskustva i primeri sa upravama pozorišta, no miwlimo da su i ova dovoljna da osvefle odnos uprava prema dramskim piscima, o čijem prioritetu u pozorištu ne može biti diskusije. Naravno, ovakva iskustva povlače i odgovarajuće zaključke: ima li smisla pisati pozorišne komađe i bogorađiti od pozorišta do pozorišta, izvrgavati se nezahvalnoj ulozi da budemo »strašilo« za upravnike pozorišta? Naposletku, dođe da se poštavi i ovakvo pitanje: Šta je ostalo onim mladim, nepoznatim Dpiscima-početnicima, kad se tako postupa sa starijima koji su već izborili kakvo-takvo ime u dramskoj književnosti?! Petar S. PETROVIĆ
· RNJIŽEVNE NOVINE
Mhynyk| | | tipa |
n
Nada Doroški: Stara Skadarlija,
Uoči zvedbe Baranovićeve opere „NEVJESTA OD CETINGRADA“
Libreta naših domaćih opera često su stvarana prema gotovim. plodovi-
"ma drugih književnih rodova — ro-
manima i dramama samih libretista ili djelima iz našeg kulturnog nasljeđa. Pa i libreto Baranovićeve opere »Nevjesta od OCetingrada, koja će biti u beogradskom Narodnom pozorištu pr.kazana 12 „maja, sastavljena je prema Šenoinoj noveli »Turci idu«.
Pabula te pripovijesti odigrava se u bivšoj Vojnoj Krajini, na području slunjske regimente, a mjesta radnje su Slunj i Cetingrad. Danas je Cetingrad pusta ruševina — trinaest kilomefara severoistočno od Slunja, a nekada je bila važna tvrđava — starohrvatska, pa turska i napokon austrij= ska čija je istorija vrlo burna. Život ove tvrđave od pre više od stotinu godina prikazuje Baranović u svojoj operi.
Na burnoj pozadini stalnog ratovanja, borbe za vlast i silnih pustošenja što ih ta borba sa sobom donosi — Šenoa u noveli »Turci idu« izrađuje fabulu i likove pune ljudske jednostavnosti, kao neuništivog životnog trajanja, životnog intenziteta nošenog običnim malim čovjekom, koji svla<
DOGMA I STVARALAŠTVO
(Nastavak sa prve strane)
pesnika od nepesnika, poeziju od nepoezije? TI kad bi nas rukovodio nepogrešivi instinkt za umetničko, kako bismo svoje nepogrešivo osećanje, pretvoreno u napisanu kritiku, mogli obrazložiti i nametnuti čitaocu?
Poricanje estetike kao nauke o umetnosti vodi pravo u odbranu impresionističke kritike. Ja dobro znam da jedan umetnik Matićeva kova, tako visprena. duha i tako istančanog osećanja, ne može biti pristalica impresionističke kritike. Ali mi se nekako čini da završni ođeljak njegovog članka daje ipak, u novom obliku i s novim sjajem, jednu vrstu apologije »čistih• utisaka koje jedno delo vrši na kritičara: »Tako shvaćena kritika ne polazi ni od kakvih kanona, niti zaključuje kanonima, Ona polazi od dela i vraća se delu. Može još da utvrdi izvesne zakonitosti stila, tačnije rečeno, stilova. Ona nije posao čisto teoriski. Ona je kao neka vrsta prisnog »negativa« pesničke kreacije, nerazmrsivi splet, samo ovoga puta obrnut, umovanja, emocije'i doživljaja«. „Dradja za povijest književnosti Hrvaiske
[Knjiga 19, Izdanje Jugoslav. akademije; uredio akađemik Antun Barac; Zagreb 1950]
Ediciji Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, koje izlaze pod naslovom »Građa za povljest književnosti Hrvatske«, počele su god. 1897, kad je hrvatski književni kritičar dr, Milivoj Šrepel uređio prvu knjigu. Ove edicije nastale su zapravo na inicijativu akađemika Vatroslava Jagića, između ostalog i sa svrhom da se »izdaj· korespomdencija ljudi, koji su se istakli na književnom polju«, što ovdje napose citiram, jer je velik dio ove nove (19) knjige zapremljen tom Vvrstom dokumenata. Ujedno treba istaći, da je Ovo prva knjiga ove biblioteke poslije oslobođenja. _
Na prvom mjestu u ovoj knjizi »Građe« objavljuje istarski književnik Viktor Car Emin svoja sjećanja na Vladimira Nazora — literarme reminiscence i impresije, u kojima se miješaju neki fragmenti razgovo-
| Ta, na šetnjama s Nazorom po opatijskoj
»
obali, s lirskim opisima pejzaža, naročito. ·'mora, ali nada svim dominiraju osvrti na političke prilike u borbi istarsiih Hrvata ·'za nacionalno održanje. Ne može se reći, da ovi Carevi zapisi imaju karakter i svrhu dokumentiranja biografskih podataka o V. Nazoru za njegova boravka u Istri, niti se iz njih Nazorova ličnost izdiže neposredno i kao zaista centralna figura, jer . mjestimice dominiraju i druge ličnosti [M. Marjanović, lužičko-srpski učenjak Arnošt Muka, dr. Dinko 'rinajstić, Spinčić, dr. Laginja, dr. Branko Vodnik i dr.]. No opisane su neke okolnosti, historijska zbivanja [borbe oko kastavske učiteljske škole, kojoj je Nazor god. 1909 postao upraviteljem] te kulturni pothvati Istrana, odnosno samog V. Cara Emina, u kojima je donekie učestvovao, surađivao
· i V. Nazor, ili koji su utjecali i potakli ga
/tada ili Irasnije na stvaranje nekih književnih djela, posvećemih Istri.
Pisma Bogoslava Šuleka „[autora prvog Njemačko-hrvatskog rječnika, Zagreb god. 1860) Petru Preradoviću zahvaćaju razdoblje ođ god. 1861 do Preradovićeve smrti sređinom god. 1872 [ukupno 41 pismo], Ta nam pisma pružaju niz đokumentacija i. o svom autoru, istaknutom hrvatskom kulturmmom i političkom radniku, i o pjesniku Prerađoviću [o njegovu živom zanimanju za prilike i događaje u Hrvatskoj, u Zagrebu] i o političkim zbivanjima, o borbi
Vjekoslav
stranaka u Hrvafskoj, o borbi Hrv. . 5 Madžarima, „madžaronima i Bečom, itd. Ova su pisma bila zapravo priređena već god. 1915 za publiciranje u »Građi« [tada ih je pripremio Milivoj Šrepell, ali se kako piše sada u uvođu — ođustalo Uz motivaciju referenta dra Branka Drekslera [Vodnika], da bi to bilo još preuranjeno, jer »Šulek kao strančar subjektivno u vrlo rđavom svijetlu prikazuje ljude, kojima je uspomena još vrlo živa.« U međuvremenu su se ta pisma 1 njihovi prijJjepisi zametnuli, pa se tek sada, pošto su pronađeni, „objavljuju uz popratne bilješke dn Rudolfa Majisnera. Historičarima uopće, a historičarima književnosti napose, to će dobro doći, jer će, kako već spomenuh, u njima čuti, što je pjesnika Preradovića zanimalo i kako je bio obavještavan o prilikama u domovini za vrijeme svog službovanja u tuđim krajevima i zemljama; iz ovih pisama vidi se i to, kako je jedan hrvatski političar i kulturni radnik momentano gleđao, suđio i orjjenticao se u političkoj borbi
Čini mi se, da je najinteresamtniji prilog u ovoj knjizi »Građe« onaj, koji objavljuie dr. Milan Šenoa pod naslovom »IZ ostavštine Augusta Šemoe« To su Šenoini »Moji zapisi«, samo dijelom već poznati, jer su objavljeni dvaput (prviput god. 1911. u »Savremeniku«), ali ne u cijelosti, jer ie bilo izostavljeno ono, što se ticalo nekih ličnosti hrvatskog političkog i kulturnog života. Sađa su ti »Zapisi« objavljeni u cijelosti, tj. sve ono što postoji (jer je nepoznati đio izgubljen), a usto i dva pisma (pismo ženi iz Kraljevice god. 1874 1 početalc pisma iz Italije, vjerojatno početak nekog putopisa). »Zapisi«, koji datiraju s godinom 1880, djelomice imaju porijeklo u formi dnevnika, ali sve više prerastaju u feljton; oni ne govore o ličnom. obiteljskom i intimnom Šenoinom životu, pa ni o njegovom književnom rađu 1! težnjama (nigdje se ne otkriva Šenoa-literat, osim u kvalitetu izražavahnja!), nego su sasvim posvećeni političkom životu i poljtičkim jičnostima; samo u jeđan mah, ukratko, zabilježena je sjednica »kazališnog odbora«, ali |N 1 tu najizravitija politička nota. Kao što rekoh, tu Šenoa piše o političkim prilikama i političkim prvacima toga vremena, zapanjujući današnjeg čitaoca, s kolikom je aktivnošću 1! s kako jakim ticalama oojenjivao političku stvar-
Svedena na takvu funkciju, kritika bi neminovno postala jedna impresionistička interpretacija dela, bez ikakve mogućnosti da proveri ljudsku istinitost nadahnuća, bez sposobnostida razluči prave od lažnih „umetničkih kreacija. Ako ona zaista ne sme i ne može da se svede na katedarsko davanje ocena, po prokletoj navici profesora, ona isto tako ne može da se ograniči ni na čisto i bestrasno tumačenje dela. Jer svaka analiza, i u umetnosti kao i u drugim oblastima, uvek sadrži ' elemente kritičkog odnosa prema onome što se analizira, jer sam pojam analize sadrži u sebi stav SOBA prema pređmetu koji anaiše. Nema uspešne analize bez u njoj sadržanog sintetičnog suda, kao što ne može biti ni pouzđanog sintetičnog suđa koji implicitno ne podrazumeva prethodno izvršenu analizu.
Zato je nemogućno odvojiti kritiku od estetike, kao što je nemoguće izraziti estetiku nezavisno od iskustava književne kritike.
Eli FINCI
nost. Sim Šenoa piše u početku ovih »Zapisa«, da »želi nacrtat osobe po istini, „zabilježit o njima koješta, što kašnji viek neće moći razabrat ni iz novina ni iz knjiga, pa se historik bađava muči poslije sto godina, kako da si ovaj ili onaj pojav protumači...• Ako zatim obećaje, da će se »navlastito osvrtat na našu literaturu, u kojoj je dosta radio«, nažalost se to nije za nas ispunilo, pa, ako je to doista i učinio, nema od toga hasne, {er je rukopis na jednom mjestu naglo preicinut i dalje — izgubljen! Najzanimliiviji su Šenoini opisi i ocjene političkog djelovanja Ivana Mažuranića, Ante „Starčev'ća, Frana Folnegovića, dra Milana Makanca, dra Josefa Franka, dra Franje Račkogz i bana „Pejačevića; poneki od ovih lihova obrađeni su gotovo kao politički portreti. Mažuranića je, na primjer, ocijenio Šenoa upravo svestrano kao političkog radnika, hvaleći na njem ono, što mu se činilo vrijednim, a kudeći nemilosrdno ono, što mu se činilo da Mažuraniću treba zamjeriti, Naravno, on je ovdje opisao Mažuranića kao političkog vođu i »bircirratičnog kancelara«, a ne kao pjesnika »Čengić-age«. Našeg čitaoca osobito će zanimati, što je Šenoa sa svojih političkih pozicija, s platforme svoje, Narodne stranke, suđio o Anti Starčeviću, i kao ličnosti i kao političaru. Zato ćemo ovdje pribjeći donekle citiranju Šenoe, kako bi tai podatak bio što reljefniji. Odmah na početku. govoreći O »matadorima opozicije«, „Šenoa veli za Starčevića ovako: »Taj u istinu čudni čovjek nepoznaje Srba i Slovenaca, nemari za Čehe...« Ovdje je zanimljivo, pored mišljanja o Starčeviću, i Šenoino osjećanje za Slavenstvo i {južno-slavensMio bratstvo, što malo dalje još se jače ističe: »...Starčevićevoj ideji, al samo ideji, nije valjđa nijedan poštem Hrvat protivan t] svaki si želi cielu, slobođnu Hrvatsku, premđa neće tako luđ biti, đa ignorira slobodnu Srbiju, da Slovencem veli, đa ih neima, premđa polđrug milijun ljuđi nose u Srcu sViest, da su Slovenci«. Iza tako realno postavljene ocJene Šenoa prelazi u grubu pokuđu Starčevićeve politike: „»Ali način lhojim Starčević izražava svoje misli, kukavna su i cinička, zadđahnuta mržnjom, otrovom, a kod niepovih nezrelih mlađih slieđbenika pridružuje se k tomu često laž, kleveta i najveća podlost. Starčević je neženja, neima djece, žive kao Diogenes u svojoj bačvi, u njegovom srdeu neima ljubavi, žica niegova MWaraktera prelazi žalibože 1 na mlađež«, Starčeviću „pretpostavlja SŠenoa Tugena MKvalernika, nepromišljena, »možda manje bistra«, »]1 sto puti plemenitija«, Moliko ie pak Šenoa imao zrelo izgrađeme pojmove i priznanja o zdravim odno-
sima Srba i Hrvata, viđi se i po tome, što ga u tome nisu pokolebali ni velikosrpshki ispadi dra Milana „Đorđevića, ređaktora
dava sve zapreke i na ruševinama sta-– rog uvijek gradi i održava životi. U doba radnje ove pripovijesti Cetingrad nije više nikakva važna historijska točka i Turci su već davno prestali da ga napadaju. On je potpuno zaboravljen u historijskim trvenjima prenesenim na druge terene — no au– strijski militarizam još se uvijek koči u svojim dotrajalim formama, i Šenoa mu se od svega srca izruguje. To je prva bitna značajka ove pripovijesti. Druga je — iskrena ljubav i pravo mladosti'da bude sretna na svoj način, a treća — superiorna misaonost koja sve postavlja na pravo mjesto, oličena u kapetanu „Smrekiću, kroz kojeg kao da dopire jeka Fran= cuske revolucije s njezinim pravima čovjeka. Sva ta tri elementa pretočio je Baranović u svoju operu, podigavši ih muzičkim tumačenjem na umjetničku dokumentaciju života. To su jasno izražene atmosfere, koje se stalno međusobno prepliću, ali ipak ostaje svaka za sebe jedinstven sastavni dio opere: orgijanje militarističkog
prenemaganja, koje svojom pretjera-
nošću prelazi granice u komiku, naročito u reagiranju lica koja nisu zaslepljena tim militarrzzmom — blaga raspoloženja mirnog, jednostavnog i vedrog života u kojem se prirodno rađa ljubav među mladima — a u scenama sa Smrekićem, osobito u finalima druge i četvrte slike, suverenost duha i vjera u život i sreću. Ta vjera nije nikakva mistična opsesija, već plod zdrave povezanosti s prirođom, kao najboljim regulativom ljudskih želja i postupaka.
Izabravši libreto u kojem je mogao izraziti i mnoge svoje životne i literarne emocije iz okupacije, Baranović je spomenute almosfere odlikovao dubokom umjefničkom snagom, efektno izrađivši komično kočoperenje komandanta-majora, toplu i istinsku liriku ljubavnika, i malo nostalgičnu skepsu Smrekića, kroz koju ipak trajno probija životni optimizam. Bilo bi netočno ustvrditi da je samo Šenoa inspirirao Baranovića na izražavanje dobroćudnog humora i vedre vjere u život — to su svakako elementi i Ba-
ranovićeve umjetničke ličnosti, koji •su u OVOJ komičnoj operi, zapravo muzičkoj komediji, došli do sretnog i punog oblikovanja. Sreća jednostavnog, zdravog ljudskog života, koja pobjeđuje u ovoj operi, vrijedan je trud autorove punoće doživljaja i snage njegova umjetničkog stvaranja. Marko FOTEZ
novosadske »Zastave« (u neku ruku pandana velikohrvatu A. Starčeviću), »koj najveće pogrde sipa na nas Hrvate«. »S tim čovjekom — veli ogorčeno Šenoa — obći StarčeVić (kao) prijatelj...- Kad je već riječ o odnosima Hrvata i Srba, spomenimo da Šenoa malo dalje u svojim »Zapisima« žigoše protu Nikolu Begovića, nazivajući ga »najzakletijim neprijateljem hrvatskog narođa, pravim „pravoslavnim „jezuitom, koji je ponajviše pripomogao razdoru među Srbi i Hrvati« — Ocrtavši likove političara IT. Mažuranića i A. Starčevića, Šenoa crta lik FPrana Folnegovića, talentiranog mladog čovjeka, ali stalno ogrezlog u zabludđama, pa tim povođom na jednom mjestu realno konstatira uzrok oportunizmu: »Da su ti ljudi financijalno neodvisni... mogli bi to biti dobri zatočnici Oopozicije«, što nam otkriva, da ie Šenoa jasno uviđao klasnu zavisnost hrvatske politike u tađašnjim uvjetima. — Veoma je inteligentno, bogat zapažaniima, ocrtan.porfre političke ličnosti dra Milana Makanca; no, kolikogođ Šenoa pripadao struji i shvaćanjima umjerenjakš, ipzic je žestoko osudio Makančev oštri, agresivni, mlađenački, vehementni temperament, žaleći sa syojih umjerenjačkih pozicija nagiost i beskompromisnost ovog političara. —
Još jeđan prilog u ovoj Knjizi »Građe« tiče se A. Šenoe — to je po Jakši Ravliću safcupljena i komentarirana koresponđencija upućena Augustu Senol. 36 pisama od 21 lica, Što poznatih, što manje poznatih ličnosti, hrvatskih ili stranih kulturnih radnika, u razdoblju ođ god 1870 do god. 1880, svjedoče o popularnosti i uvažavanju velikog pisca, a tiču se napose njegova uređivanja »Vijenca« (od god. 1874—1081).
U prilogu »Cyprien Robert i grupa oko „Slavonakok Ju8ak dr. Rudolf Maisner obrađuje suradnju hratskih političara i javnih radnika sa C. Robertom, koji u Patizu objavljuje list »La Pologne« (1840—1851) sa slavenofilskim tenđencijama, dobivajućI za to surađnju i raznu drugu pomoć od grupe Hrvata oMo lista »Slavenski jug«, naročito od D. Kušlana i Jelačićeva pouzdanika A. T. Brlića, koji ie boravio u' Parizu sredinom 1850, C. Robert istaknuti je francuski slavist, koji je god. 1845 kao nasliednik Mickjeviča preuzeo katedru za »slavenski jezik 1 Wnjiževnost« na College de France u Parizu, a prije toga je Droputovao južnoslavemske zemlje i u Zagrebu se sastao ujesen god. 1843 s nekim hrvatskim javnim radnicima. U dodafMu ovom prilogu objavljena su 1 njegova dva pisma, upućena na francuskom jeziku D. Kušlanu, uredniku »Slavenskog juga« (iz god. 1848 1 1849).
Dr. Rudo!f Maisner. dr. Tomislav Jakić 1! dr, Ivan Esih priopćuju »Rorespondenciju Dragojla Kušlana«; to su Kušlanova 2 pisma roditeljima i 43 pisma različitih lič-
• –
BROJ 19
Nekoliko riječi o France Moartoltu
Bilo je u prvoj polovini aprila. Došao sam noću na ljubljansku stanicu sa mislima o, meni dotada nepoznatim, folklornim „grupama koje ćemo kroz vrijeme od tri dana obilaziti po nekim krajevima Slovenije, Živo me interesovala i Bela Krajina o kojoj mi je toliko pričao France Marolt. Očekivao sam i borbu oko izbora tih grupa, sa tim simpatičnim impulzivnim i ekhsplozivnim, malim, seljački čvrsto građenim čovjekom, našim najboljim stručnjakom za muzički i plesni folklor.
A odgovor na moje pitanje: »Šta ra– di Maroli?«, bio je: »Danas smo ga sahranili«.
'·Umro Je France Marolt, naučenjak, ne samo pasionirani ljubitelj i poznavaiac folklora, nego | pasionirani rodoljub, zaljubljen u svoju zemlju, u svoj narod i njegovu kulturu, čovjek koji je isto tako volio i zemlju, vode, kamen, rastinje, vazđuh, sunce i snijeg svog kraja, kao i njegove ljude, njihovu pjesmu i igru, tradicije, jezik, nošnje, oštru šalu, bogati dijapazon njegovog temperamenkfa.
Kad makar i letimično pogledamo neke podatke Maroltove biografije, vidimo lik čovjeka vezanog i životnim putem i djelom uz sudbinu svog naroda.
Rođen 1891, školuje se pod teškim uslovima (student tehnike), rađi u patriotskim organizacijama, sudjeluje u Prvom svjetsFom ratu (gdje je lišen čina rez. oficira kao politički sumnjiv), teško je ranjavan više puta (a da simbolika buđe potpunija zvanično je pro glašen mrtvim!); u vrijeme stare Jugoslavije izrazito je napredno orijentisan, odbija da primi visoka odliko-
· vanja, neumorno radi u teškim prili-
kama na polju sakupljanja folklornog materijala i rađa pjevačkih društava; za vrijeme okupacije napadan je i progonjen zbog iđeja koje se ispoljavaju u njegovom stručnom rađu; od
1941 godine povezan je sa Osvobodil-
nom frontom; poslije oslobođenja sa udvostručenom aktivnošću djeluje u svojoj struci, u javnom životu, u masovnom rađu.
Maroltova stručna djelatnost vrlo je široka, često se i nejasno ocrtavaju granice pojedinih djelatnosti, kod čega možda katkad i slabi koncentrisanje na najvažniji sektor. Ali to je nažalost neminovna crta u rađu kulturnog radnika čiju djelatnost diktiraju zadaci sa samog terena. On je bio horovođa, organizator pjevačkih horova, kritičar, melograf, rukovodilac instituta, organizator grupa narodnih igara i pjesama, organizator festivala uostalom, neka nam govore leksikografski podaci: France Marolt je: Osnivač »Slovenskog kvarteta« (1919), pomoćni horovođa hora »Glazbene Matice« u Lljubljani (1994—1996) i rukovodilac njene horske škole; recenzent, lista »Ljubljanski zvon« (1926 do 1928), osnivač i dirigent »Akadđemskog pevskog zbora« (1927—1941) gdje je dao preko 120 koncerata; organizator i rukovodilac »Glazbeno=narodnopisnega instituta« (institut za mu-– zički folklor); rukovodilac folklornih festivala (od 1934) rukovodilac folklornih kurseva u Ljubljani i unutrašnjosti Slovenije, Nakon oslobođenja, osim na organizaciji. folklornog: ma-– terijala, radi na formiranju plesnih ekipa, na organizaciji kurseva za horovođe, a predaje i muzički folklor na ljubljanskoj »Akađemiji za glasbo«.
Od objavljenih djela treba spomenuti dve sveske »Slovenske narodnoslovne študije« (19385—1936), »Slovenske prvine v kočevski ljudski pesmi« (19839) »Problemi slovenske glazbene folklore« (1934—1935) »Narodna muzika i plesovi slovenskog Primorja i Julijske Krajine« (1945) »Gibno zvočni obraz Slovenske Koroške« (1946); osim toga iz niza neobjavljenih djela treba spomenuti »Naša primitivno piskala in {irobila« (1940) »Slovenski
nosti, koje su mu pisale uglavnom kao suradnici lista »Slavenski jug«, kome je god, 1848/49 Kušlan bio urednikom. Na kraju=
su objavljeni 1 neki pismeni prijedlozi Ku- = |
šlanovoj „udovici za natpis za nadgrobni= spomenik Kušlanu. Sva ta pisma u cjelini = zanimljiv su prilog za proučavanje kul-= turnog nivoa i stremljenja, koja su vlada- = la u to doba (1848—1851) u Hrvatskoj.
»Pismo Ilije Okrugića Franji Kuhaču i= odgovor na nj« (1880), koje je priopćio i= komentirao dr. Milan. Stahuljak, prilog je= i građa za historiju razvoja hrvatske mu-= zike i folklora, =
No, od svega toga, gotovo jednako ao = i Šenoini zapisi i Šulekova pisma Preradovića, zanimljiva su »Prerađovićeva pisma Vatroslavu Betbiću«, što ih je prikupio dr. Ivan Msih. U tim pismima (ima ih= 35) svome kumu i pobratimu, županijiskom = mjerniku Bertiću, otkriva veliki hrvatski = pjesnik svoje intimne nevolje u pogledu = izdržavanja svog nezakonitog sina Rađo-= vana Novakovića i njegove majke. Iz toga = se vidi, da je Prerađovićeva ličnost trpjela od raznih neprilika, sa jedne strane financijskog iraraktera, sa druge strane moralnog i društvenog značenja, tim više jer = je Prerađović bio zavisan o državnoj sluŽbi (kao visoki austrijski oficir) i o svo- = joj zakonito obitelji sa dvoje djece Bez= sumnje, u Preradovićevoj poeziji, koja je = odražavala mnoge jade i tuge sputanog pa- = triota, 1 ova intimna nota dođavala je svoi = ton općoj cmini. Iz ovih se pisama (od = god. 1861—1868) viđi, đa su te nevolje in- = tenzivno „zaokupliale đuh i zabrinjavale = velikog pjesnika. Dr. T. Esih pravilno ci-= tira dra M. Šrepla, koji je u prvoj kniizi = »Građe« (god. 1897) pisao: »Meni je bar po- = ezija Prerađovićeva zasjala u svoj živosti = istom onđa, kad sam pročitao njegova pi- = sma; dapače pojedinih pjesama ili motiva = u Opče ne možeš ni razumjeti, ako ne= znaš, šta je' pjesnika potaklo«. I u toj pr-= voj knjizi »Građe« Šrepel je obiavlo velik = dio Prerađovićevih pisama, koje Je ovaiji= pisao hrvatskim kulturnim radnicima od = god. 1841 pa do svoje smrti god 187. Na = kraju, kao đodđatak pismima u ovoj kniizi= »Građe«, objavljeno je i nekoliko pisama, = Tpućenih Preradoviću, u pitanju njegova = nezakonita sina, te jedno pismo Preradovićeva mezakonita sina V. Bertiću.
Kao što se vid} iz malopriljašnjeg citata M. Šrepla o značenju Preradovićeve korespondenoije za razumijevanje Prerađovića kno pjesnika (a i čovjeka), takvi dokumenti neophođan su materilal, koi Ju-= goslavenska „akađemija sa tim razlogom = pnublićra, kako bi se našoj javnosti pružili svi mogući pođaci i dokumenti, što su = nam ostali iz prošlosti izvan „historilskih = đokumemata i književnih djela, U tome Je = i važnost ove publikacıije.
M, SELAKOVIC
Odgovorni urednik: Dušan Kostić, Beograd, Francuska broj ? — Stampa rija »Borba« Beograd, Kardeljeva 31.
ljudski plesi« (1942), »Problemi naše primitivne melodike« (19483), a od kompozitorskih radova »Ziljsku plesnu svitu« za orkestar (1945), »Panonsku plesnu svitu« za orkestar (1946), i Veliki broj horskih kompozicija. |
To su suhoparni podaci. Ali onaj tko znade da čita između njihovih redaka, naći će u tom neznatnom dijelu novinskog stupca čitave stranice upornog i krvavog rađa — godine napornog krstarenja po čitavoj Sloveniji, pješice, s komadom kruha u džepu, bez novaca, među ljudima svih mogućih zanimanja (jednom je otišao sa splavarima sve do Željeznih vrata!) po život opasnog ilegalnog prebacivanja preko granice, u Korušku — da sakuplja melodije, priče, bilježi običaje; tu su među retcima i ogorčene polemike sa negatorima autentičnosti slovenačke kulture, tu je i bezbroj probdivenih noći u skromnim prostorijama njegovog instituta; tu je rad bez odmora na podizanju kulture na= rodnih masa na raznim sektorima u oslobođenoj zemlji.
A rezultati su tu — po mom mišljenju najveći: »Glasbeno narodopisni institut« i Žive, njegovom inicijativom osnovane seoske grupe narodnih igara i pjesama. /
Stare pjesme i igre, prastare običaje »sto Rklafter« duboko ·„zakopane u slovenački narodni život, Marolt je otkrio profinjenim njuhom starog »lovca na folklor«, iskopavao ih tvrdoglavom upornušću, ne da ih servira kao egzotiku, nego da na njima pokazuje vezu između narodne umjetnosti i na= rodnog života, đa na njima otkriva zakone njihovog uzajamnog djelovanja. Ljudi kojima je on otkrio pravu cijenu njihovog zakopanog blaga, zahvalni su mu za to.
France Marolt nije ovoga puta vidio svježe proljetno zelenilo i plavičasto zamagljeni, skoro brojgelovski pejsaž, njemu drage Bele Krajine, ni blagdansku bjelinu belokranjskih no-= šnja, ni djetinji čiste, naivne metliške igre; ali ljudi s kojima smo dolazili u kontakt, ponašali su se kao da je on među njima, sa zanosom su tumačili, objašnjavali pojedinosti iz svoje umjetnosti, ili diskutovali o đetaljima igara, pjesama, nošnja, Spominjali su ga sa poštovanjem i pije tetom, ali bili su neposredni, vedri, slobodni, To raspoloženje je prešlo i na nas. Kada mi se u jednom „momentu činilo da treba da se izvinem njegovoj najbližoj saradnici, Mariji Šušterjevoj, zbog našeg vedrog raspoloženja, a još u tolikoj blizini odmo- · menta kada je on zauvijek napustio te ljude i taj rad, ona mi je odgovorila: »Buđite samo veseli, Marolt bi vam zamjerio da se zbog njega žalostite...« Uvjeren sam da bi tako i bilo, jer je rijetko tko znao tako cijeniti ljudsku rađost kao France Marolt.
Nikola HERCIGONJA
BIBLIOGRAFIJA
Dobriša Cesarić: Pjesme, Izđanje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske »Zora«, ZBR6O 1951, latinicom, str, 127, cijema 70
n.
Matej Bor: Bršljan nađ jezom, zbirka De-
sama. Izdanje »Slovenski kmjižmi zavod«, S UBIJBNIB 1951, na slovenačkom, str, 121, cena
Ciri! Kosmač: Sreća i kruh, novele. Preveli L. Žimbrek i H. Petris. Izdanje Državnog izdavačkog „poduzeća „Hrvatske »Zora« Zagreb 1951, latinicom, str, 197, cijena 110 din.
Janko Veselinović: Ođabrane pripovetke — Đido. Izđanje »Nopoka«, Beograđ 1951, ćirilicom, str. 497, cema 68 din,
Dinko Simunović: Odabrane pripovetke. Izdanje »Nopoka«, Beograd 1951, ćirilicom str. 346, cena 58 din.
A. G. Matoš: Pripovijetke, Izdanje Državnog izdavačkoe podđuzeća Hrvatfske »Zora«, SašteP 1951, latinicom, str, 282, cijema 90
in.
Verkor: Tišina mora, pripovijetka, Pri vela Agica Ćurčić. Izdanje ava izda: vačkog poduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb 1951, latinicom, str, 58, cijena 28 din,
Jozef fon Ajhendorf: Iz života jeđnog đangube. Preveo, Ivo Vrhamić, Izdamje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske »ZoLaf Čagieb 1951, latinicom, str. 140, cijena
m.
Petronije Arbiter: Trimalhionova gozb: Preveo Nikola Šop. Izdanje Jžavhoč jeo davačkog poduzeća Hrvatske »Zora«s, Zagreb 1951, latinicom, str. 114, cijena 50 din.
Stijlm Strojvels: Nadničar, Preveo Pavao M. Koščević. Izdanje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb 1950 latinicom, str. 90, cijena 40 din. :
Karlo Levi: Krist se zaustavio u Eboliju Preveo Branimir Gabričević. Izdanje DrCE UOOE SSS i i podužeća Hrvatske » « zre! ı latimico: Tea m, str. 291, ci.
-—====F=c==E=:grr::idlačmđčiIr r—.”« UREDNICI:
Dušan Kostić i Tanasije Mladenović
Broj čekovnog računa 10?-90320?0 Pošt. fah redakcije 617 Poštanski fah administracije 625
Rukopisi se ne vraćaju