Књижевне новине

STENA

AAN

y e: geiay a. Hodočasnik (freska iz XI veka)

PREBKRE IZ XI VEKA

Neđavmo Je framcuska edicija »Les Tđifioms du Chćne« iz Pariza objavilla zamimljiyvu Knjigu reprodukcija fresaka iz xI veka, pod maslovom »Les Fresques de Tawamf«. Ove retke i dosada malo poznate freske iskoristio je pre kratkog vremena engleski istoričar Ramsimen za ilustrovamje svoje nedavno objavljene studije »Prvi krstaški rat« koja je izdata u ediciji „Kembnričskog univerziteta,

- IZLOŽBA SKULPTURA ANRI LORANA

Jedan od najvećih savremenih francuekih vajara Anri Loran koji ima već 66 godina, priredio je u Muzeju moderne umetnosti u Parizu retrospektivnu izložbu svojih radova. U predgovoru katalogu Žam Kasu odaje priznanje vajaru, ističući da njegova dela pretstavljaju ne deforma– ciju, Već samostalno stvaralaštvo, »čistu plastiku«. Ostala Kritika podvlači poeziju rima koja se oseća u svim Loranovim skulpturama i smelost izraza koja odraža-– OZON nove generacije francuskih umet-

RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA EDGARA TITGATA U BRIBLU

Retrospektivna izložba slikarskih rađova belgiskog slikara Edgara Titgata, mnogo cenjenog u Belgiji ali malo poznatog u inostranstvu ponovno jn skrenula pažnju javnosti na njegovo delo. U kritikama se govori o njegovom originalnom talentu, naivnosti, humoru i mladalaštvu, Kritičari ga mazivaju »Piterom Panom #Đš&likarstva« ir laze da ima toplinu Renoara (bez njegove solidnosti 1 voselosti), Difia (bez njegovog 'tila), da radi ma način genijalnog diletanta. Ovo je četvrta retrospektivna izdqQžba TitHata u toku dvadđeset godima,

IZLOŽBA FLAMANSHIH I HOLANDSKIH MAJSTORA U LONDONU

U galeriji Sleter u Londonu održava se od 30 aprila do 7 jula, izložba slika starih flamanskih- i holandskih maistora. Pored ostalog, izloženo je »Venčanje« Lucasa van Velkemborha, »Špilja na obali« JakoĐa van Rizdela, »Lov«, »Odmor za vreme bekstva u Bgipat« i »Scene na reci« od Solomona van Ridela, »Seljački plesa Piter TBruhela i »Anđelika ji pustinjak« od HRubensa. Tom prilikom je izdat i obilno iluOE katalof sa reprođukcijama u boama. »ARISTOFANOVI LJUDI«

TBiremberg Viktor, profesor Lonđonskog univerziteta objavio je nedavno u izdanju edicije »Blekvel« stuđiju pod naslovom »Aristofanovi ljudđi« —č sociologiju stare ErenberE u ovoj stukritike — daje istoriski i života u Aitni.

antičke komeđije. điji — po pisanju i soclološk: prikaz društva

SREDNJOVBKOVNA 1 SAVREMENA iii GRČKA POEZIJA 'Kmtologija grčke poezije pod naslovom »Srednjovekoyna i savremena grčka poezija« od profesora C. A. Tripanisa objavljema je nedavno u izdanju Oksfordskog umiverziteta. Po pisanju književne kritike ova antolozija »daje nepobitan dokaz da atari duh poezije \!! Grčkoj nije nestao sa glomom Makedonske imperije i pritiskom Rima. Ovđe nalazimo pesme nastale u peric od osnivanja Istočne nimske imperije do Drugog svetskog rata. Ova bespreišorma amtologija prikazuje kako je hemnojsku poeziju Vizantije smemila religiomna poezija ranog hrišćanskog perioda; kako se poezija pod zapadnim uticajem i lJepe marodne hesme iz doba turske domimacije nadovezuje na poeziju devetnaestog veka, da bismo na kraju videli ostva-– vrenja grčke poezije do početka Drugog · svetskog rata.

1,4 ZIVOT ŠELIJA _ Neđavno je edicija »Rutledž i Kegli« u Monđonu objavila biografiju Selija pod maslovom »Život Persi Biš Belija« od Edvarda Doudena, alttora studije „Šekspir %ritička studija njegove misli i umetnoeti. Po pisanju književne kritike ova 'Belijeva biografija pretstavlja »novUu imresiju ovoga · dobro pozmatog života. Mnogi raniji biografi Selija, nisu tako smašno dali njegov pravi lik, kako je to učimio Douđem«.

KNJIŽEVNO OTRRIČB »DEJULI HERALDA«

TĐre Reratkog yremema pronađema su u En-gleskoj, u MWući na jednoj staroj farmi u „evonu intimna pisma znamenitog engleskog pisca Bemarda Soa, Engleski list »Dejli Herald« dobio je dozvolu da prvi ta

na* objavi. Prema pisanju »Tajmsovog” Balevnor dodatka« — »Jedna mlada de-

vojka gušena konvencijama gedvardijam| ekog društva, zaljubila se U 1omdonskog #enjiževnog giganta i stupila u korespondem~oiju s mjime. Bernard Šo je ovoj devojci uputio veliki broj pisama, kojima ovaj

m=nameniti pisac iznosi svoja shvatanja lju"bavi, braka

i seksualnih problema«.

| A [7

Franjo Mraz: Crtež

podnaslovu svog djela Lorka {Je da »pjesnik upozorava, da

ova drama treba da posluži kao fotografski dokumenat«. Fotografski dokumenat čega? Kad se spomene Španija, odmah iskrsne vizija Merimeove Karmen, ugledaju se ioreadori, zalepršaju mantilje, začuju se strastvene melodije i sve se zakovitla u šareni kaleidoskop boja i zvukova. Ali Španija nije samo to: ona je i pusta, gola zemlja, suncem ispržena, siromašna i zapuštena, kojoj su blizina Afrike i dugi vjekovi robovanja feudalizmn dali lik sasvim drukčiji no Što se obično zamišlja. Taj dublji lik, duboko unutrašnje lice svoje domovine, dao je Lorka u toj svojoj drami. Kako ga je dao? Kao istinski narodni pjesnik ocrtao ga je najjednostavnijim sredstvima, bliskim i razumljivim majobičnijem čovjeku, ali ga je kao umjetnik ispunio golemom unutarnjom snagom, koju to djelo, kao prikaz realnog života sadrži.

Bernardi Albi, snažnoj ženi, do srži ispunjenoj osebujnim španskim ponosom na porijeklo i nepristupačnoj svakom miješanju s nižima na društvenoj ljestvici — umro je drugi muž. Po starim patrijarhalnim običajima ona određuje svojim kćerima — ima ih pet — osmogodišnju korotu, za vrijeme koje mogu doduše spremati opremu za udaju, ali ne smiju izlaziti iz kuće niti se bilo s kime sastajati. Izuzetak je jedino najstarija kći, Angustija, četrdesetogodišnja usidjelica, Bemardina kći iz prvog braka, koja je od oca naslijedila imetak — ostale kćeri su siromašne — i koju traži za ženu najljepši seoski momak Pepe Romano. Taj Pepe uzima Angustiju samo zbog novca, a zapravo voli najmlađu Bernardinu kćer, Adelu, koja mu uzvraća ljubav. Bernarđa zna da se u njenom domu razvija teška iraged,ja strasti i ljubomore (u Pepa je naime zaljubljena i grbava Martirija), ona je svijesna strahovitih zbivanja u dušama svojih kćeri, ali fanatički čuva čast svoga doma i ne dopušta da išta od tih zbivanja izađe izvan zidova njena doma, No život, je nesavladiv i napokon sve pritajivane strasti buknu u olujni plamen. Dolazi đo neminovne katastrofe: Bernarda otkrije tajnu Adele i jurne da ustrijeli Pepa, a Adela, misleći da je Pepe ubijen, izvrši samoubistvo. Strahovita volja Bemarde i dalje zadržava kćeri u ropstvu: ona zapovijeda da se Adela sahrani kao djevic:, kako bi obiteljska čast bila spasena. Društvena hipokrizija dolazi u tom finalu do VYhunca, kao očit simptom sumraka i propadanja, j-

Zadivliuje način na koji je TL,orka obrađio ovu temu. On razrnđuje intrigu bez ikakvih traženih efekata, likove kleše u kamenu, svaku scenu ispunjava ogromnom unutarnjom snagom, a svaku riječ teksta dubokom poezijom. Lorkin tekst sastoji se mahom od dijaloga bez vanjskih ukrasa, sav je u jednostavnim riječima i rečenicamn, ali krepkim, konkretnim, direktnim, zanosnim i — što je glavno — bremenitim snažnim podiekstom, pravo čudo jednostavne i zato duboke istinske poezije. »Dom Bernarde Albe« nije drama u običnom dramaturškom značenju tog temmina. "o ie klasična balada, ali balada dramska i dramatična., Tu nije postavljen i ne rješava se neki problem, nego je tu izabrana tema, koja se razvija -u unutrašnjem zbivanju, od početka ocrtana teškim, tmurnim bojama, nošena likovima kojih se osjećaji međusobno ukrštaju i gukobljavaju — a sve se nezadrživo odvija prema smrti, neizbježnom tragičnom svršetku, kao u baladi. Tu nema mnogo vanjske radnje, nikakvih komplikovanih i naturenih efekata, ali zato treba dvostruko izraditi unutarnju radnju i najveću pažnju obratiti razradi teksta, odnosno podteksta, jer tu gotovo nitko ne iskazuje OtTVOreno svoje prave misli, već ih riječima upravo prikriva, Te djevojke govore obične riječi, jedu, spavaju, rade svakidašnje poslove, ali mi moramo uvijek osjećati pod tom naoko mir-

POVODOM BEOGR

DOM BERNAR

MARKO FOTEZ ~

nom površinom užasnu buru koja kida njihove duše. 8.

Što je Lorka prikazao na sceni? Jedan dom stare Španije ,u. kojem je sabio svu grozotu, pritisak i patos feudalizma, bigotnog katolicizma, klasne podvojenosti, umišljenog, ispraznog i preživjelog gospodstva. Taj dom nije život nego manastir, ftamnica, gubilište na kojem pod terorom Donosa i ustajale patrijarhalnosti pogibaju bića i .osjećaji. U njemu atmosfera kao zgusnuta mora gradira od početka do kraja. U prvom činu već su skupljeni oblaci koji ne propuštaju ni jednu sunčanu zraku. U drugom činu ti se oblaci počinju kovitlati, jednako kao i strasti likova, a u trećem činu oluja almosfera dostiže gustoću u kojoj se više ne može disati, kad treba da sjevne munja, da udari grom, pa da i sama propast bude olakšanje. U takvoj se atmosferi razvijaju sve ženske, odnosno ljudske strasti do gotovo monstruoznih razmjer8

Tako klasičan obrazac sukoba i borbe trajnih ljudskih osjećaja, to djelo ima i konkretnu podlogu u društvenim odnosima vremena. Jer to nije samo slika jednog španskog doma, nego prikaz jednog uređenja koje je itlačilo osjećajan život žene, pa i slobođan život uopće. Problem bogatstva i siromaštva, ftiranija preživjelih autoriteta, neophodnost miraza kao uzročnik mnogih tragedija, crkvom uslovljen» održavanje životnih običaja i pravila sasvim neodrživih u izmijenjenim životnim prilikama — sve 5u to pojave koje nisu tipične samo za Španiju, nego su jednako mučile naročito žene i u djevojačkim internatima predrakne Francuske, i u manastirima Italije, i u starosjedilačkim robovlasničkim porođicama američkog Juga, pa i kod nas, osobito u Dalmaciji, svuda je bilo istih slučajeva uništenih ženskih života iz istih razloga zbcg kojih su propadale i Bernardine kćeri. U tom smislu društvena podloga ove Lorkine drame zaista je fotografski dokumenat. No ona je ujedno i strastveni poetski protest protiv takvog nehumanog društvenog uređenja — što znači da poetsku nadgradnju nad lim fotografskim dokumentom treba izraziti tako, da do punog sjaja dođe Lorka pjesnik slobode. protski problem treba uzdići na općeljudska etička i moralna pitanja slobodnog života, bolesne fantazije Bernardinih kćeri prikazati ne samo kao neku urođenu morbidnost, već kao posljedicu abnormalne izolovanosti od života, a Pepe Romano ne smije biti

LJUBIŠA JOCIĆ

— Uspomena na

KRJIŽEVNENNOVINE

ADSKE PREMIJERE DRAME ~

GARSIJE LORKE

.LBE

30 - i SDU samo muškarac, nego simbol tog živo» ta bez stege, bez rešetaka, bez straha,

života zdravog, normalnog, ljudskog, jednom riječi: života slobodnog. Tako | će se postići i pravilna simbolika tog djela, simbolika koja nipošto nije prazna i vanjska, već duboko izvire iz čitavog duha Garsije Lorke, koji je svakako i tom dramom pprolestovao protiv diktature. Jer sve je u toj drami na granici simbolike, ali simbolike zasnovane na realnim temeljima, simbolike koja je zapravo koncentra+ života, kondemzacija osjećaja i zbivanja koji ga pokreću. Najbolji je primjer pastuh u posljednjem činu. "To je stvarni pastuh i nije ništa neprirodno da u seoskoj staji pastuh bijesno lupa kopitama — a opet je toi poetska intuitivna sublimacıija, koja u datim okolnostima djeluje simbolično. Takav je i lik Marije Jozefe, Bernardine majke. Prirodno je da u ta. kvom domu kakav je Bernandin, jedna stara žena, pripadnica. obitelji kakva je Bernandina, zarobljena i opljačkana u svojim snovima ~— svoje normalne sanje tranšponira u abnormalne luđačke vizije. A ipak je i taj lik pun jezovite simbolike, jer kroz njega ne samo da se u pravom svijetlu pokazuje kuda vođi takav odgoj i takav način života ovjh jadnih zatvorenih žena, nego je taj lik i utjelovljenje njihove buduće sudbine, strahovit putokaz prema duševnom ponoru u koji sve one srljaju. Ludilo Marije Jozefe prema tome nije samo naturalistička bolest, već i vizionarna poezija. Simbolična je i Bemarda, kao zastupnik i predstavnik apsolutističke tiranije, despotska narav bez ikakva smisla za promjene što ih donosi i diktira vrijeme, bez truna razumijevanja za individualna proživljavanja i osjećaje, famatizirana u svojoj misiji upravljačice i vlađarice — simbol diktature koja gazi čovječnost. Simbolična je i Martirija — sa simboličnim imenom mučenice-—a8 nada sve je simbolična Adela, najmlađa kći Bernardina, njena protuteža, glavni nosilac radnje i potstrekač konflikta. Moć života u njoj još nije izbledjela, tužno i isprazno živovanje u Bernardinu domu još nije ispilo snagu ni ugasilo žar te strastvene prirode koja se bori protiv robovanja, koja provodi svoje pravo na slobodno izražavanje osjećaja, i koja, iako u toj borbi podliježe i završava tragično, zapravo ipak pobjeđuje, jer svojim postupcima dokazuje da je život mepobjediv. Erotski problem ne smije biti dominan= tan u toj figuri i njenoj sudbini kroz nju slobodarstvo Garsije Lorke . dostiže svoj najviši poetski domet.

2: _Sveća

Lava Tolstoja —

Sveća zatitra, raspe latice bele pa me prene,

ko leptir majski

trošna i lepršava

i zanjiše se predamnom prošlosti daljina plava i svag me obuzmu daleke uspomene.

I mislim —

u vosku sveća ostaše za večnost da blistaju bdenja više mrtvih nego živih stvorenja,

svaka je stranica knjige njen vrt pun tihog sjaja

i svaki red osta u vosku prozračni san

bolje nego u kamenu sačuvan da vremena spaja

I tu u vosku sačuvane vidim gledaju pročitam redove, a iz svetlosti sveća

me drage glave; gledaju me oči Ane

i vidim staračku ruku s Jasne Poljane sastavlja njen lik od tananih boja snova i jave, pa mi se ona i Vronski u bolnom zagrljaju pojave.

Na stolu mome treperi sveća,

preko stranica knjiga zlato plamena preleće a ja zamišljen gledam kapi voska, rosu što se sliva s vatrenog cveća

i osećam da mi preko lica i ruku

prelazi dah stoleća.

ČEDO VUKOVIĆ ŽED hmeđe! Obaraj! Obaraaj!

A kriještao je Dufo sa drugoga

kraja njive.

Ahmed i Rustem potrčaše pored brazde, pazeći što igda mogu da ne polome krte strukove kukuruza, već igrasle u visinu ljudskih prsiju. Rustem je trčao prvi, U ruci, ispred sebe ispruženoj, nosio je fenjerče, Dugim gipkim korakom Jako ga je dostizao Ahmed, ovisoko momče, vitko, Uu– zano u ramenima, Na lice mu je, sad i opet, padala slaba svjetlost fenjerčeta, Od te svjetlosti planule bi njegove crme oči i tanki tek izrasli brčići, a tamnoputo kao u djevojke skrojeno lice dobijalo bakarnu boju, Ispod ćulaha mu je, nad desnom Obrvom, alršio podrezani čuperak oštre kose, koja se njje dala zagladiti. | Zastadoše na kraju njive, Ahmed povisoko uzmahnu motikom, zahvati meku zemlju prese i otvori put vođi koja jurnu jazom pored njive da bi opet skrenula u prvu brazdu. Pelnaestak takvih brazda odvajalo se od jaza i ukoso presijecalo njivu da bi po njoj razvelo vođu za natapanje,

Ahmed ije rađio osvijelljen Rustemovim fenjerčetom.

— Tako, sokole! Svuda mi evijetlio, samo ne poslije svadbe, — šalio se Ahmed,

Nije primijetio, kako na dva-tri koraka od njega čuči kraj jaza gbric Masim. On je posmatrao Ahmedove

| lake pokrete i vukao dimove iz BVOjeg kratkog kamiša.

— Eh, voda, voda, — reče on neOčekivano, brčkajući mršavim prstima

lijeve ruke po mutnoj vodi, što je brzo proticala, odnoseći na svojim talasićima žućkagste otsgjeve svjetlosti, zatim guke brave, drvca, slamke, Koliko je nekad bilo vode! O kako bi ona ispunila naše brazde i jazOve, kako bi potplinula čak i po livadama! Ne vidiš je od guste trave, ali čuješ njen šapat... Ljubenićka vrela napajala su naše njive i livade, danonoćno je tekao Žubor našim brazdama,,. Gotovo nikad, djeco moja, nijesmo gledali u oblake, ni molili ajaha za kišu, Ne pamtim da je zemlja bila žedna, da su se ovako 6ukala kukuruzna pera, da su prije vakta Žžutjele livade... Još od Leke Dukađina ostao je zakon: Novi jaz ne može uzeti vodu staroga jaza. A et0, dođoše ovi Crnogorci, iskopaše nove jazove, Oteše nam vodu da natapaju jučerašnje krčevine. Kao prasci Tazriljaše šume i ledine, a sve to ište

vodu,.. Oteše nam bistrotoku — na”

sahate i dekike nam je odmjeriše, A njiva ne zna za dekikel Pa kako da napojimo uspaljeni kukuruz, kako da izmamimo otavu iz livade? Oh, djeco... Od starine je ostala riječ: Bez muškoga milovanja — ne rodi nevjesta, bez ljudske ruke, bez sunca i vode — ne rodi zemlja, Drukčije ne biva, niti će ikad biti! Stari su još rekli: voda je krv zemlje,,. A pogledajte, zemlja je naša suva, iskezila je pukotine — za nogu da Uugrize.,. Izvori ljubenićki ne izbacuju ključeve etudene za zemlju našu... Sušna neplodica zašla je njivama! Ućuta Hasim, otresajući hladne ka-

pi s prstiju. Ućuta, pa se polako ispravi. — Još koliko imamo vremena, Ahmede? Mladić prisloni motiku uz bedro,

izvadi teški ,Hasimov sal iz njedara i prinese ga fenjerčetu,

Rustem se zagleda u mutno iskrzano staklo. . — Imamo još... jedan psahat,.,

jedan sahat i petnaest•dekika!

— He, mašalah! — izbaci 'ogorčeno Hasim. — pa mi ne možemo ni dvije trećine njive naplaviti! Pij, more, Cuf!

— O-hoj! — ođazva se Cufo negdje izdalje.

Sa te shrane nazirao se u kukuruzu Muharemov fenjer, On je svijetlio Cufu i Tahiru, mlađoj braći Hasimovoj, koji eu razvodili tanke struje vode između etrukova kukuruza,

— Pohitajtel Ne dajte da vođa leži na jednome mjestu!

— Kao da mi ovdje plandujemo! nejasno je dopiralo Cufovo gunđanje, — Voda nema krila, pa da proleti njivom! A i zemlja je suva ~ SUVcata, pije li, pije...

— Znam ja tebe, Cufaga, — mrmljao je Hasim sebi u brađu, — brze su fi noge Bamo kad te trbobolja uzmuči.

Ahmed i Rustem odoše za vodom. očekujući znak da je opet »obore« U novu brazdu, :

Nad ravnicom, od jednih dalekih planina k drugima, prelijetali su neveliki oblaci. kao kad se stada sele sa jednih planinskih pasišta na druga.

IZA

„prerastaju.

BRANE PRIPOVIJETKE' ČAPEKA

'KARELA

Izdanje »Zore«, državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske,

Hašeka i Ivana Olbrahta, :12 mođerne češke književnosti između dva svjetska rata prešao je granice svoje domovine i postao pisac svjetskog glasa i Karel Čapek, roma– nopisac, pripovjedač i dramatičar. Karel Čapek (rođen god. 1890) javio se u književnosti godine 1917 sa dvjema knjigama pripoviiedaka, a uskoro i kao dramski pisac, postigavši naglo svjetsku slavu s dramom »R. U. R.« (god. 1921). Napisao je i čitav niz TOmana (»Tvornica apsoluinog«, »Krakatit«, »Horđubal«, »Meteor«, »Običan život« itd,), te također nekoliko knjiga pripovijedaka, a ima i niz putopisa i biografsko-esejističkih djela. Od svega toga — ukupno oko pedeset Kmjiga, koje su doživjele još prije rata oko šezdeset prijevođa — prevedeno je na hrvatsko-sprski „jezik: »Krakatit«, »Hordđubal«, »Meteor«, »Bijela bolest«,

pra svojih zemljaka Jaroslava

Mtarel Čapek

»Razgovori & Masarikom«, »Prva smjena«, »Dnevnik iz Mngleske« i još neke zbirke pripovijedaka, Njegove drame »Majka« i »Bijela bolest«, koje žigošu fašizam i ukazuju ma blisku fašističku opasnost neposredno uoči Drugog svjetskog rata, također su doživljelo uspjeh kod nas neposređno prije rata. Čapek pak, koji je kao građanski liberalni demokrat ukazivao na tu fašističku opasnost, nije doživio nacističku okupaciju svoje domovine, jer je polkraj god, 1938 iznenada od teške bolesti umro u Pragu.

U svima Čapekovim djelima podjednako ima istaknuta, iskreno i duboko zacrtana ideja humanističkog suosjećanja s malim evropskim čovjekom, koga guši ustrojstvo ljudskog društva (kabpitalistički sistem), neumitna, zloćudna sudbina i često puta neke mutne, gotovo mističke sile, koje realne osnove i prelaze u iracionalno, izmišljeno. Čapek nije bio dosljedan progresivni pisac baš zbog toga, što je u svojim fabulama miješao realne i irealne osnove svojih sadržaja, i što je otstupao od uvjerenja da je svemu zlu, pa i sudbini njegovih' junaka, krivnja u postojećem društvenom sistemu, koji vlađa u EBvropi i u većem dijelu svijeta u doba između dva svjetska rata, No ono, što se Čapeku ne može osporiti, jest njegov humanizam, topao i sugestivan u onim. pripovijetkama, koje ne prelaze realne mogućnosti i realne osnove. Tr u ovoj zbirci pripovijeđaka, koja je sada prevedena na naš jezik, to se lijepo zapaža: u nekim, naročito onim prvim pripovijetkama, pisac je otišao na područje irealne fantazije, postupno i nepovratno prelazeći iz stvarnosti u sfere apstraktne filozofije, koja postaje do krajnje mjere skeptična i pesimistična, iako — što treba napose naglasiti — ne gubi svoj dobrođušni, čovjekoljubivi toni humanistički karakter. Takve pripovijetke, kao što su »Stopa«, zainteresirat će isprva čitaoca, ali će ga i razočarati neriješenim raspletom i neodgovorenim pitanjima.· Skeptička filozofija, kojom su protkane te pripovijetke, kao na Dpr.:

rar era nueyaarerpirsu unpuUionEui eine zum amer Ona rz==a

Nisko nad horizontom javljao se i Opet skrivao iza njihovih runa nepot= pum mjesečev krug, kao izgubljeni krupni duhkat, Pri njegovoj svjetlosti gubilo se Rustemovo fenjerče, tek se iza garavih stakala mazirao muhtni plamičak, nemoćan i zarobljen.

Hasim se pažljivo zagledđa u Ohlake, pa zamaha glavom i huknu.,

»„Jalovi oblaci. Ni kapi kiše ne nose... A zemlja je žedna već pune dvije nedjelje... Pa dokle će ftalko?«

Rustem se zaustavi pored Ahmeda. Zemlja, još topla od dnevne žege, grijala mu je bose tabane, On bi često zagazio u vođu „puštajući da ga mjeno strujanje miluje po nogama. Stojao bi tako, dok ne osjeti jezu i drhat u tijelu, pa bi opet etupio na toplu raskresitu zemlju.

Bio je radoslan što je Uz Ahmeđa — zato je i molio baba da mu dozvoli nositi fenjer. Uz Ahmeda biti, uz tOga visokog mladića, lijepog, ornog za šalu i smijeh, meustrašivog i jakog — kako se Rusiemu činilo. Biti Uz njega!.,, Kadgod je TRustem, u SVOjim dječačkim mačtanjima, slikao sebi neku jakim bojama osunčanu budućmost, nije umio da poželi ništa drugo do da bude visok i lijep kao Ahmed, hrabar — kao Ahmed, razborit i srećne ruke —oP#„kNao Ahmed. Nikad on nije vidio da se Ahmed snishodljivo uklonio s puta kakvome Crnogorcu (kao što je Uvijek činio Tahir), nikad nije čuo da je babo grdio Ahmeda zbog kojekakvih ludorija (a znao se razvikati čak i na staroga Cufa). Tek ponekad crmokosi Vedri Ahmed bio je pokunjen, opustio bi uska ramena, ugnuo grudi i bludio zamagljenim pogledom u dalji. ne. No to su bile tek rijetke, vrlo yrijelke sjenke na Ahmedovu licu. Po-

slije toga opet su se smiješile njego-

ve usne, ispucale od. vjetrova, smijeha ili od silmih mnelih žudnji, o

~ nisu. ni sa čim u Vozi i koje svugdje samo

'dima i njihovim neprilikama. Z.acijelo,

· BROJ 23

Zagreb 1051.

»Događa se, da odjednom znate ill osjećate nešto, ispred čega nema ništa, ništa, ništa sličnoga, i iza čega ne može nikađa ništa slično doći. Ima ljudskih stvar, koje

dokazuju svoju osamljcnost. Znam za stva-– ri,,od kojih se nije išta dalje razvilo, koje nisu ništa i nikoga spasile, a ipak...<«

ostavit će u čitaocu dojam nesuvislosti i slično. .

Mnogi Čapekovi književni likovi nemoćni su i slabi ljudi u velikom kapitalističkom društvu, postavši slabi ne samo klasno, nego i u sebi, za scbe same, razočarani i umorni, nepovJeTljivi prema bilo kakvoj istini (ppreP1tući se sa svakom istinom«). Ako samo citiram ovo: »a ipak su mu svaka riječ i svaki obrat bili poznati od davnime i zvučali su mu kao gluh i gotovo mučan zvuk ponavljanja«, naš ce čitalac u tome prepoznati i hrvatskog »modemističkog« · pisca »mistika« Janka Leskovara (dijelom i Matoša, Đalskog i M. Lisičara), koji se u književnosti javio na prijelomu iz prošlog u ovo Btoljeće, u doba hrvatske Seceije. To više, jer sc zaista radi, kao i kod Leskovara, O tipovima bezvoljnim i nemoćnim u životu. Naravno je, fabule, nošene takvim tipovima, gEOtovo nekom vrstom luđak4, djeluju bizarno, lutaju besciljno, kao i one »Stope koje niotkud ne vode, nikamo ne vode«. Svakako, potpuno neuračunljivo, neodgovorno djeluju ovakva filozofska »objašnjenja«: »Ima nešto više nego istina, nešto, što ne sputava, nego oslobađa«.

To je zacijelo veoma slaba, neuvjerljiva i neuspjela strana Čapekovih pripovijeđaka (ili jednog đijela njegovih pripovijedaka). :

Ono, što je pozitivno U tim pripovijetkama, naročito u onima koje su oslobođene tih irealnih lutanja i mwinih filozofiranja relativista, jest Ččovječnost, U takvim pripovijetkama, kao Što je ona majstorska pripovijetka »U dvorcu«, Čapek je dao maha svcm svesrdnom ljudskom suosjećanju i nagovještaje jakog socijalnog optuživanja, U nekim je pripovijetkama, kao Što su »Novci« | »Grubijan«, za volju svojih humanističkih raspoloženja upravo demaskirao gnjilu stvar nost buržoaskog društva. U nekim, Egotovo najbrojnijim pripovijetkama drugih dviju zbirki, kao što su pripovijetke »Ukrađeni spisš«, »„Kupon«, »Nestanak glumca Benđe» itd,, jenjava više manje Čapekov humanizam i sve je zadržano na zanimljivosti »napete« »kriminalističke« literature evropskih velegradskih novinskih feljtona. Čini se na prvi pogled nevjerojatnim, da je talemtirani pisac upotrebio svoje pero za određivanje te bezlične, »aso-

cijalne« materije, koja slabo pokazuje

svoje soo'jalno porijeklo. No ponekad, kao u pripovijeci »Zločin u kolibi«, izbije na površinu uz piščev neodređeni, skeptički humanizam i njegovo suosječanje s unesrećenim, malim lju-

razlog za odabiranje takvih tema za književnu obradbu, možemo tumačiti Čnpekovom dobronamjernom težnjom: da priđobije široku čitalačku publiku: Pažljivi čitalac osjetit će i u tim pripovijelkama | Čapekovu tendđemciju: skidanje oreole s posvećenih društvenih faktora — kao što je slučaj.s visokim oficirima u pripovijeci »Ukradeni spis«. U svom pogovoru Lj. Jonke objašnjava to ovako, između ostalog: »Linija je naime Čapekova književnog gledanja i oblikovanja prilično valovita. Od mučnog problema traženja istine i ispitivanja tajanstvenostfi ljudske duše preko realističkog zahva– ćanja društvene stvarnosti Čapek pribjegava nestvarmom svijetu, da bi kroz utopiju lakše i slobodnije, ali i nekonkretnije govorio o problemima čovječanstva svoga vremema«,

Svi ti prigovori Čapeku-piscu nisu prigovori prevodiocu i izdavaču, jer je svnkako bilo potrebno da naš čitalac upozna ovu literaturu i u ovom izboru. Milan SELAROVIC

kojima niko ne zna. Njegov osmijeh bio je tako treperav, da se Rustemu činilo — pod Ahmedovim usnama igraju čak i bijeli zubi, iskeženi da zagrizu samo njemu vidljivu radost, da ujedu šalom. Za Ahmedđovim. stasom i licem, za Ahmeđovim. osmijehom, išao je Rustem kao opčinjen. »Voli ga kao Rustem Ahmeđa« — govorili seu ukućani. Ahmeđ je to znao, pa je i On pazio Rustema više nego Muharema, koji se nije pođavao ničijem maženju. : |

Ahmed je na zimskim sijelima rado zametao igru »kapuća«, Podijelili bi se u dva tabora; jedni sakriju pod ćulahe, poređane po prosbirci, prstom. ili što drugo, a oni iz protivničkog tabora traže, Miftar, pronicljivi, oštrooki Miftar, znao je naći prslem, kao da ga je, što se kaže, svojom rukom sakrio. Opazio je Rustem kako taj starac ispod svojih čupavih obrva vreba uznemireni pogled onoga. što je krio prsten, Ponekad su dozvoljavali Muharemu i Rustemu da se umiješaju u igru, čak i da dignu prvi ćulah. »Dijete je srećne rulke« — gOvOrio je Ahmed, Muharem bi prišao i brzo podigao bilo koji ćulah. A. Ru.stemu je drhiala ruka, Pružio bi je ne, neće tu biti! Možda je ispod onog umašćenog ćulaha? Ili ispod onog S kraja?... O, kako je Ahmed umšp da sroči pogrdnu pjesmicu na račun onih" 8 manje sreće ili vještine u »kapući«!.

Za Ahmedova oca Husniju Rustem je znao samo po čuvenju. Pričali su. mu da je bio kačak, ranjen od žan- | darmaske puške i skapao m tamni LI O majci Ahmedđovoj kazivali NJ je bila vrlo lijepa, nadaleko joj FAV~. ne nije bilo. »Ali uzalud Bve to, kod je 'msan bez — ikbala«' — govori su. Bolešljiva je bila, prenježna, Kad Husniju ubiše, ona, sirotica, Oobolje

* Bez sreće