Књижевне новине

SMRT PABIZMU = SLOBODA NARODU

LIST ZA KNJIŽEVNOST I

KULTURU

. PRIMERAK LIST IZLAZI JEDANPUT NEDBLJNO 8 dinara

BROJ 26

GODINA IV

A _ ——L II —AL ly rnyaza nauni zuuzueninuninununuumuII(CA_AA—•W CC IČww nigdi nmuunejii Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-098 : BEOGRAD, UTORAK, 26 JUN 1951 Administracija: Karđeljeva 31, tel. 24-001 –: | —— ——— =

MIROSLAV ĐORĐEVIĆ PREDRAG MILOSAVLJEVIĆ

VARIJACIJE \h JEĐVU VOVU TEMU

Oš II Kongresa književnika Jugoslavije stalno se provlači — i stalno se napominje da se stalno provlači — pitanje provetravanja našeg književnog života. Do danas, odnosno do referata Riste Tošovića u Udruženju književnika Srbije (i po tom istom referatu) — »sve naše lijepe riječi i ideje (kojih uvijek ima i na pretek) ostaju i dalje samo lijepe riječi i ideje, a naš književni život i dalje mu-– tan i neprovjetren«. Uzroka, naravno, ima mnogo, i dosta smo upoznavani sa raznim uzrocima, pa se najzad upoznajemo sa još jednim među tjjima: »nedostatkom tfakvih književnih časopisa koji bi bili istinska svjedočanstva ovih naših dana«. Time se. ujedno, lanac uzroka spojio sa lancem posledica: pitanje stvaranja „takvih književnih časopisa nesumnjivo je i pitanje postojanja književnosti koja bi bila istinsko svedočanstvo naših dana, — te se opet vraćamo na Ditamje samog književnog stvaralaštva, koje svojom snagom treba da raskine «stare forme koje više ne odgovaraju našoj stvarnosti«. Međutim, nije mi namera da ovim povodom Dpomovo oživljavam tu staru i atalnu temu naših nadmudrivanja, već da povučem još neke varijante daljih konsekvenci pledoajea — »za časopise nosioce borbe mižljenja«.

Kadđa čovek pitanja „razrađena u referatu Riste Tošoviča posmatra. sa izvesne daljine, — ne one superiorme distance sa koje bi navodno stvari bolje sagleđao, već sa prostorne daljine koja mu uskraćuje da bude upoznat sa svim momentima i detaljima beogradskih književnih strujanja, — prinuđen je da ta treperenja konkretnosti koja se kriju iza opštih tema nalazi i u njihovim odjecima, u rečima i stavovima ljudi koji na nabačene teme reaguju na određene načine. I ta reagovanja takođe su u stanju da utiču na zauzimanje stava prema pojedinim momentima nabačene teme, i izvrše pomeranja akcenata i težišta pitanja o kojima se diskutuje, Ne mislim da registrujem odjeke

ma koje je ova nova diskusija —

novi simptom stare krize — naišla među sarajevskim književnim interesentima. Nisam u stanju ni da procenim mogućnosti takvog diferencira– nja različitih gledišta, koje bi bilo povod pokušaja sličnih onim, najavljenim među beogradskim književnicima. Da različitih gledišta ima, da se i u Sarajevu borba mišljenja ose• ća kao neophodna potreba i jeđino sredstvo „provetravanja ustajalog književnog vazduha, to je neosporno, to se upravo može konstatovati kao lajtmotiv odjeka na ovu novu temu književnih diskusija, Možđa u prilog Tošovićevom pledoajeu ide i to Što različita gledišta, silom prilika, idu od usta do usta, te se neodoljivo nameće pitanje: ne bi li i ta gledišta imala snage da krenu nove pođuhvate, — pitanje da li je i Sarajevu po> treban »časopis — nosilac borbe mišljenja«. Doduše, kad se već asocijacije jedna na drugu nađovezuju, moTa se reći da i sarajevska Književna jedinica (ako ne uvek i muezimica) »Brazdđa« vapije da se nečim podmladi, pa makar to bilo i borba mišljenja; naravno, u granicama obzira koje nužno moraju imati časopisi tzv. opšteg tipa, za koje R. Tošović Opravdano kaže da »ne mogu nikada postati žarišta jedne principijelne i potpuno slobodne borbe mišljenja na koju nas zakonito gura razvitak naše demokratije«.

Razmišljajući i o »Brazdi« i o drugim grešnicima naše kulturne bezbojnosti, kao i o časopisima nOVORE tipa i lika, o prednosti jednih nad drugim kako "ih prođuhovljeno opisuje HR. Tošović, ne znam odakle se »na putu ostvarenja ovih lijepih zamisli« javljaju »teške materijalne prepreke«. T'ačno je da su u situaciji koja je nastupila poskupljenjem hartije svi po" stojeći časopisi došli u krizu, pošto su im cene postale nepristupačne progsečnim čitaocima, kao što konstatuje Tošović. Ali i ta kriza je takođe nužna konsekvenca njihove fizionomije. Stoga imperativ — »ako želimo... da imamo književnost, onda moramo imati i časopise, pa makar oni bili i deficitni«, — kojim R. Tošović zavr-“ šava svoj referat, ne može biti tako kategoričan, Pitanje materijalnog suficita ili deficita ipak stoji u nekakvom odnosu prema pitanju stvaralačkog suficita i deficita. Jer sastojak naših napora đa od današnjih naših časopisa, »u neku ruku književnih ' birokratskih ustanova« — »stvorimo takve književne ustanove u kojima će naći odjeka u punoj svojoj ljepoti i punom svome zamahu „stvaralačka misao naših dana« — mora biti i borbe protiv birokratskog odnosa prema deficitu. Ne zavaravajmo se: mnogi su časopisi postali »u neku ruku birokratske ustanove« baš zahvaljujući osiguranim „izvorima za pokrivanje deficita, đeficita koji se nije pojavio tek sa „poskupljenjem hartije. Da li su nosioci naših časopisa razmišljali o krizi i onđa kađa je čitalac časopisa kupovao, ali ih nije čitao ili se nije, ako ih je čitao, njima odđuševljavao? Poskupljenje hartije dovelo je đo jedne logične konsekvence: čitalac se odriče o-

noga za šta nema oduševljenja i čemu ga ne vuku osnovne potrebe, Osobena varijanta alternative »Šekspir ili kobasica« na pomolu je. Ali nigde tako kategorički ne stoji da prvo odricanje mora biti na kulturnom planu, a ako do njega ipak dođe, to je i svedočanstvo o neispunjenom đugu kulturnih stvaralaca prema čitalačkim masama.

Nije nerazumljivo zašto maši časopisi nemaju čitalaca koliko futbalske utakmice gleđalaca, niti pak zašto časopisi ne mogu ostvarivati obrte koje ostvaruje sportska kladionica, ali i to nesumnjivo svedoči da je kupovna moć potrošača različita za različite artikle — i iz psiholoških razloga. Da upotrebim i dalji primer sa lokalnog tržišta (rizikujući da mi se prebaci vulgarnost): različita je kupovna moć sarajevskog potrošača prema čarapi »Ključ« i, recimo, časopisu »Brazđa«. Primer nije tako neinstruktivan, jer nam sarajevsko »Oslobođenje« teferiše da su ranije i čarape »Ključ« (baš kao i »Brazda« damas) ležale po rafovima prodavnica, slabo tražene, A onda se neko dosetio da nekvalitetnu, neukusnu i za nogu nepodesnu čarapu neće niko da kupuje, i kada je izašla nova, kvalitetna roba za nekoliko dana je ostvaren obrt od preko milion dinara.

Od naših časopisa se ne traži takav obrt, ali kada bi se i nad njima razmislilo zašto ostaju nerasprodati (a ostajali su i pre poskupljenja hartije), pa se zapelo na podizanju kvaliteta njihove sadržine i na boljoj organizaciji njihovog poslovanja, svakako bi nalazili bolju prođu, makar se i ne namicali na svaku glavu. Ne iscpljujući time još poučnost navedene paralele, napomenuću da je, prema Dpisanju »Oslobođenja« i kod radnika tvornice »Ključ« bilo otpora: nije se mogla dostići norma, jer je proizvodnja kvalitetne robe zahtevala veću stručnost i iskustvo, bolji i precizniji rad ;ali se zapelo, »led je razbijen«, i krenulo se na opšte zadovoljstvo, Nesumnjivo je da bi se naišlo na dosta otpora kad bi se primenili novi

_ metodi rada i noy stil u rađu na ča~

sopisima i publicistici uopšte, i upravo je to najslabija tačka časopisa tzv. opšteg tipa, čija bezbojnost ne može da potstakme vatrene barbe mišljenja, niti pak potlpiruje stvaralačke groznice u dušama mladih ljudi. Stoga se njima takvi zahtevi teško mogu Dpostavljati: metod i stil rada takođe su osobenosti određenog stava, a ne opšte platforme, koja je na Dodručju književnog stvaralaštva prilično šarena.

Konsekvence koje se ne mogu tražiti od časopisa izv. opšteg tipa, pogođenih kritikom R. Tošovića, nameću se Wtvaraocima koji se opredeljuju za »časopise — nosioce borbe mišljenjas«. Ako su tzv. opšti časopisi bezbojni što »nemaju svoje jasno izgrađene fizionomije i što nisu Dponikli kao izraz jednog određenog mišljenja i literarnog stava«, — da bi se došlo do časopisa grupa treba prethodno imati i izgrađen &tav. Verujem da „nosioci ove diskusije u Beogradu imaju svoj literarni Wtav, ali mislim da to ne može biti samo literarni stav, već treba uključiti i pitanje metođa i setila rada; iz toga će se, nužno, povući i određene konsekvence u pitanju odnosa prema finansiskom suficitu ili deficitu, koje i same, na određeni riačin, odražavaju stav stvaralaca prema čitalačkoj publici, njenim potrebama, i potrebama naše kulture uopšte.

. Finansiski Wuficit ili deficit, ponavljam, stoji u izvesnom odnosu prema stvaralačkom suficitu i deficitu i treba da odigra ulogu nekakvog barometra doprinosa jednog časopisa željenoj borbi mišljenja. Razlozi su višestruki. Ako se iskreno i duboko zamislimo nad rečenicom iz referata R. Tošovića — »tek onda kada budemo mogli da iskazujemo svoje misli i da se za njih borimo kroz svoj časopis, tek ćemo tada biti u punoj mogućnosti da povedemo istinsku borbu mišljenja« — dolazimo do zaključka da deficitni časopis ne služi svojoj nameni (jer je deficitni zato što se ne čita), da je nespojiv sa intencijama * stimulusima naše wocijalističke izgradnje. S druge strane, on je nespojiv sa duhom koji treba da provejava kroz stvaralaštvo grupa, nosilaca borbe mišljenja. Iz prostog razloga što bi bila nužna meritoma ocena: čije književno shvatanje i stvaranje zaslužuje da bude finamsiski podržano. Nećemo li tako opet doći na »opšte«

časopise? Jer je opravdanije dati nji-"

ma finansiska sredstva, nego fiman= 6iski obezbediti monopol književne produkcije ove ili one grupe.

Grupe koje imaju volje, mage i strasti da afirmiraju svoje doprinose izgradnji naše socijalističke kulture, grupe koje žele da se kroz svoje časopise bore za viši nivo naše kulture, treba da imaju tolikog respekta prema vlastitim stremljenjima da ih ne smatraju đeficitnim, i da unapred rezignirano ne procenjuju. da ta 6tremljenja mogu naći stotinak konsumenata. Borba mišljenja ne sme đa bude nekakva egzibicija sa ciljem da se novim atrakcijama zadrži malobrojna publika, nego sredstvo rađanja kulturnih vređnosti koje će oduševiti mase

željne kulture. A onda će i perspekti- —–——–vmmW 0

/

va deficita ili suficita drukčije izgledati. Uz Tošovićeve reminiscencije iz tradicija naših časopisa, koje nam predočavaju nekadašnja misaona stremljenja i žarišta kulturne borbe koja se rasplamsavala, uz opravdane konstatacije o istinskoj zagrejanosti 63 kojom su takvi časopisi bili nošeni, potsetio bih i na druga isto tako rečita svedočanstva: na urednike i saradnike koji su od prve do zadnje strane vršili štamparske korekture svojih časopisa, pakovali ih i na Dpoštu mosili, deficit} pokrivali borbom za čitaoce, razvijajući u njima smisao za kulturme vrednosti i svest o tome da su i kulturne vrednosti dnevne meophodnosti čoveka. Kapanje nad svojim časopisom i prisma povezanost sa čitaocem, i čitaoca sa časopisom, i to su i te kako divne stranice tradicija naših časopisa, njihovih redakcija i njihovih čitahaca, koje i damas mogu mnogo da nam kažu i na mnogo šta ukažu.

Neka se jave grupe koje časopise neće smatrati svoiim po tome što će u njima moći da prave vratolomme egzibicije, već po tome što će svoje misaone, radne, stvaralačke, organizatorske elane dati našoj kulturi, — imajući hrabrosti da se unapred ne mire ni sa finansiskim ni sa misaonim deficitom! Pa i jedna takva grupa značila bi nešto jedinstveno, makar se njeni saradnici i ne slagali u svim pitanjima estetike ili ocenama immpresionizma.

DOMAĆA

==

VASAR BUVA

ad, se slike odvoje od stvaralaca,

onako kako ih živog. odvaja, mo-

žemo govoriti o njihovom putu i njihovoj sudbini. Slike &e grupišu na više načina, u naročite zajednice: u zaostavštinama, u skromnim ·zbirkama, u značajnim kolekcijama, u muzejima ili iza vela zaborava i prašine — prema prilikama, vremenu, društvenim odredbama, njihovoj unutrašnjoj snazi.

Moglo bi se govoriti o velil:im delima, o promenljivoj sudbini što ih prati, ali je možda lepše govoriti o manjim i skromnijim, a najlepše o anonimnom stvaralaštvu. „Možda treba naročito govoriti o drugorazrednom ali značajnom · materijalu koji prati glavna dela, o prosečnoj materijalnoj kulturi, o velikom anonimnom posta· meniu na kome počiva svaka umetnošt. Ako ste bili u Parizu, da li ste bili ina Vašaru buva, na onom vašaru iza Klimjankurskih vrata? To nije samo starinarnica kako se obično misli. To je trg gde se sve prodaje, po drugi, treći ili stoti put, sve — osim buva.

Stvari koje Pariz baca, što izgube Sopstvenika, što se daju u zalogu i prodaju u teškom trenutku, ostavljaju ili možda kradu, stvari u dubokoj sta_ rosti, one što su čoveku otslužile ili prošle najlepše časove, sve stvari što u toplom domu, ma bilo koji način, napuste dugo čuvano mesto — osvanu jednog dana na ovom vašaru. Neke izgledaju žalosno kao izgnane; za

I SIRANA

UMETNOST

Piše:

DOOLIO SA \

A S Vd

o )) | | . J i /

| a (Crtež Nade Doroški) JELENA NENADOVIĆ

moz veliku koncerinu dvoranu

našeg glavnog građa, salu Ko-

larčevog univerziteta, prolaze

u toku koncertne Wezone naši istaknuti solisti, beogradski i iz drugih bratskih republika, kao i reproduktivni umetnici koji dolaze iz inostranstva. Međutim odnos naše javnosti prema tim dvema vrstama koncerinog ŽžiVoOta potpuno je različit ; to kako one šire muzičke publike, tako i užeg kruga zvaničnih muzičkih pretstavnika. Iz čega taj različit odnos rezultira? Pre avega, iz uverenja da je ono što donosi strani umetnik nešto značajno, veliko, izuzetMmo, i da vredi, dok je ono što pruža domaći umetnik nešto osrednje, beznačajano i da mnogo ne vređi. Nije potrebno reći koliko je takva konstatacija ružna, nekulturna, koliko je ubitačna!

»Koncertni umetnik «razvija se, sazreva kroz koncertno nastupanje«, pisao je jedan naš kritičar, Međutim, baš u tom važnom pitanju kod nas se vidljivo ispoljava različitost odmosa prema domaćem i stranom umetniku: sa teškom mukom, uz ubitačan utrošak vremena i energije uoči koncerta, domaći umetnik, uz angažovanje svojih prijateljskih i familijarnih veza, uspeva da približno ispuni veliku dvoramu Kolarčevog unjiverziteta. Za stranog umetnika se ta briga i nevolja uopšte ne postavlja, za njega se pred dvoranom vreba na »kartu više«. Radi neobaveštenosti neupućenih moramo ovđe reći da trud domaćeg umetnika da ispuni dvoranu nije u kakvoj vezi sa nekom naročitom zaradom, profitom, već je diktovanm potrebom da se pokriju režiski troškovi koji za kolarčevu dvoranu iznose — za jedno veče oko 15.001) dinara,

Dok strani umetnik ugovara sa poslovnicom turneju po svim našim Vvećiga gradovima, domaći umetnik obično ne uspeva da sebi osigura nijednu reprizu svog koncerta. (Od četiri klavireka koncerta beogradskih umetnika u ovoj sezoni, svaki je bio izveden samo u Beogradu, u Kolarčevoj sali, a da umetnik nije uspeo đa sebi omogući nijednu reprizu svog programa!) Ako znamo da se jedan solistički klavirski ili violineki program sprema mesecima, svakodnevno, kao što

majstor slikar mesecima rađi iz dana u dan kakvo veliko platno, onda je jasno da je ovakva praksa krajnje nezdrava, ubitačna. Kod umetnika koji jednom u gođini dama izlaze pred javnost ne može se, prirodno, ni o kakvom njegovom razvoju i Uusponm povoriti, pa ni pod ovđe iznetim okolnostima, upravo čudo da maši domaći solisti koncertiraju i sa ovoliko uspeha i emelosti. Ali ne radi se samo o broju koncerata, Poznato je da će na koncert stranog umetnika, pored velikog dela snobovske mpublike (do nje ozbiljnom umetniku mije ni stalo) zalutati i po koji pretstavnik naše kulturne i umetničke javnosti, dok se na domaćeg umetnika sa te strane, nažalost, uveliko zaboravilo. Zar ne bi bilo prirodno i potrebno da na Sva– kom «koncertu (reč je o solističkim koncertima!) domaćeg umetnika prisustvuju i pretstavnici maše kulture i umetnosti, đa donose sud i,ocenu o razvoju, usponu i trudu umetnikovom? Koliko bi potstreka, koliko elana moglo doći mladom umetniku baš sa te strane, i koliko bi njihova paŽnja i interes potstakli na dalji rad i usavršavanje.

I domaća i strana umetnost imaju svaka svoju ulogu, svoj udeo u razvoju j uzdizanju naše muzičke i opšte kulture, Strana umetnost širi umetnički horizont muzičke publike, pomaže da &e upoređuje i ocene vred–nosti u umetnosti. Ali ona ne može da se ukopča u naš domaći kulturni i umetnički razvoj. Strani umetnik, ma kakvo umetničko bogatsvo sobom doneo, ne može da zauzme mesto svog skromnijeg kolege, domaćeg umetnika. On je damas tu, sutra nije. Retko kada je strani umetnik za zemlju u kojoj koncertira vezan trajnijim i dubljim vezama. Domaći umetnik je za zemlju u kojoj živi, za narod za koga radi vezan nera8kidivim i dubokim nitima. On je tu, sa svojim narodom, uvek i svugde, u dobru i zlu. Strani umetnik, nađe li na drugom mestu pogodnije i rentabilnije tržište, mimoići će nas kao da nikad nije tu ni bio, i njegova umetnost ostaće da živi među nama samo kao zračak uspomene.

Stoga je odnos javnosti prema domaćem umetniku ne lični odnos prema njemu kao pojedincu, već odmos prema domaćoj umetnosti i njenoj daljoj sudbini uopšte. I treba znati: dogod bude postojao taj negativni i nepoverljivi stav javnosti prema doma– ćĆoj umetnosti i njenim nosiocima, dotle mi ništa veće mi značajnije ne možemo imati i ne možemo očekivati, Pažnja, interes i ljubav sredine u kojoj rađe prvi je uslov za đalji plodonosni rad naših domaćih , umetnika. Sistematsko omogućavanje ređovnog i češćeg izlaska pred javnost, Doboljšanje radmih i živomih uslova našeg umetničkog kada, doneće nove i neočekivane rezultate. A svaki i najmanji doprinos domaćeg umetnika je, s tim moramo biti načisto, prilog našoj domaćoj umetnosti i kulturi, kamen koji je za sva vremena uzidan u zgradđu naše nacionalne kulture. A taj prilog često, i tu treba ispraviti predubeđenja, nije ni tako mali, ni tako beznačajan. On bi obećavao da bude još veći, značajniji, pa možda i vrio veliki da sredina, svojom nemarnošću, svojom okrutnošću i nerazumevanjem ne preti da ga u razvoOju uguši.

njih je ovo mesto pribežište, kut za tugu i utehu. Druge očigledno polaze na ovaj put iznenađa, bez pripreme, u detinjstvu i mladosti, ne znajući jezik ove čudne zemlje. Ali za najveći deo Vašar buva je večita kuća iz koje kao da nikada ne mogu izaći, jer eu tako

Pređrag Milosavljević

nalik jedma na drugu da je njihov izlazak meprimetan.

Pazimo! Ovom mestu dugujemo poštovanje koje zaslužuju svi inuzeji. Ovaj istina nema ni holova, ni dvorana, ni vitrina. Njegov krov — niz nastrešica od starog, crmog, dotrajalog drveta, a kupola glavnih prostorija plavi nebeski &vod. Sve je to istina ako se stvari cene samo po 6&poljašnjem izgledu.

Ovaj muzej pokazuje nešto unutrašnje: celinu stvaralaštva, od pokušaja do savršenog, od beznačajnog do uzvišenog, od lošeg do rafiniranog ulkusa. Počinje sa zbirkama starih krpa i krivih eksera, starih brava.i ključeva iz najnovije epohe, koji ne znaju više od jedne tajne, od prvih gramofona ili njihovih rastavljenih truba i mem_ brana, a prestaje kod romansikih, gotskih i baroknih wkulptura, renesansnog nameštaja i stilova svih Lujeva, sa litografijama Domijea i starim geografskim kartama na pergamentu. Teško je zamisliti stvar koja ne postoji u ovom bogatstvu: ili tako neznat_ nu Stvar koja zaista više nema nikakve vrednosti. Ima klavira koji bi se Srušili pri dodiru dirki ,a koji nikada nisu zadrhtali pod pravim rukama, ili takvih koji, ulepšani i lakovani, čekaju još bolje đane kroz sva četiri godišnja doba, ukrašeni prolećnim suncem ili kapima zalutale kiše čiji šum samo oni čuju, jer oni čuju i kako raste fina trava pored njihovih crnih nogu. Malo dalje dve položene karijatide na odmoru zasluženom. Stogodišnje lampe koje su mogle sačuvati uspomene ma trenutke i razloge kad su svitale ili trnule, Rano ostareli radjoaparati &uviše su zauzeli mesta i, što je najgore, svi prenose koncerte u horu iz raznih izvora uz uši anđela sa nepokretnim baroknim „osmehom. Jedna lutka za izlog, veoma ženskog rođa, suviše koketna za ratnika, u unifonmi vojnika iz Napoleonovog doba. I niz drugih deplasiranih i &lučajnih iđila.

Stari francuski porculan, keramičke ploče, srebro. lusteri i aplike, veliki zidni satovi, „minijature, međaljoni, nakit, porodični albumi ša fotografijama, dela Rusoa, Voltera, Montenja, Paskala, Dekarta, gravire Kaloa... Vilon, Dore, Gavarni... Bodler, Verlem, Rembo, Apoliner, Aragon, klasici, romantičari, mođerni, stari i mlađi, sve je zastupljeno na ovoj „d&tarinarnici. Celokupna kultura keltska, romanska,

| duh galski i francuski, na sto načina

evocirano, ozbiljno, šaljivo, tužno i veselo, prolazi kroz bezbroj priviđenja da nas pot&eti da zbog nekog čuda stvari me umiru ni zbog rastanka sa svojim tvorcima, ni zbog rastanka sa svojim čuvarom, držaocem, vlasnikom, ni zbog rastanka sa njihovim idejama. One žive mimo njihove volje, uprkos vremenu, po jednom naročitom opređeljenju.

Na ovom mestu, na ovom velikom vašaru &vega i svačega, snabdeva se veliki deo Pariza. Vašar buva je omiljeno šetalište umetnika, čarobni predeo u kome se zadovoljavaju . razne potrebe duha, jedna od najprivlačnijih tačaka u ovom velikom gradu. Instruktivno iznađ svega, jer nije lako dobiti tako opštu sliku o tome šta čovek sve ne preduzima u svojoj stvara– lačkoj strasti, kakve sve velike i kakve sve monstruozne ideje vode stvaraoca na putu dobrog i lošeg ukusa, kakve sve varijante imaju pojedini stilovi, gde su granice stila i granice kulture.

Ali Vašar buva priča na svoj način o mnogo značajnijoj stvari: „govori nam o vremenu. Govori nam kako stvari iz raznih epoha, nastale u različitim prilikama, vrlo često isključivim, bez veze jedne s drugom, dolaze u čudno društvo, u naročitu zajednicu. čija je prva odlika da je tako tolerantna, y

Setite se kako u istom kutu, kraj vašeg stola, stoje ili vise raznorodne stvari za koje ste znali da se tako išključuju. Vaše drage stvari i vaše drage knjige nisu li nekada, međusobno, bile neprijatelji, u suštini, po duhu, po vremenu, kad su nastajale po onome što vam kažu. Volite ih podjednako, iako vam jedna šapuće o sublimnom i večitom, druga o prolaznom i ništavnom, freća o relativnom, četvrta o nepogrešivosti pape, peta o apstraktnoj umetnosti, itd, A seve, poslušno i skromno, leže u kutu vaše ograničene biblioteke, ograničene na ono što je bilo na dohvat vaše ruke i blizu vašeg srca. Sve ove knjige ili ove slike drage šu podjednako, jer ni_ jedna nije u stanju da vam ikaže sve što i ostale, ne zato što njen pisac ili slikar nije imao dovoljno daha da čitav svet obuhvati jednim pogledom, nego zato što nijedan pogled, nijedno delo nije moglo izaći iz vremenske proporcije,

U davno doba, u Paleolitu, čovek lovljaše zveri i ribe i 6likaše zribe, zveri, lovce... U Neolitu, na višem štepenu razviška, napustivši pećine i podigavši dom, postade zemljoradnik i stočar. U blagostanju i miru izgleda đa razmišljaše: stvaraše alatke, sudove, forme, ukrase, ormamemtfte, prve apstraktne vizije, čiste tvorevine duha. Ali ga ratovi, zemljotresi, poplave i drugi kataklizmi opomenučše na Paleolit, te se rodi potreba za kolosima, tvrđavama, gradovima i zajednicama, novim zidovima izolacije. Stvoriše se carstva, države i nacije. Ratovaše u ime raznih ideala, plemenitih i osva-– jačkin, naizmenično i učestano. Stvaraše i rušiše. Ali stvaralaštvo, ta čudna sila, to najtrajnije svedočanstvo o čoveku i njegovom. dostojanstvu, osta de uprkos vremenu. Ostade kao trag vremena, da nadživi i svog fvorca i celu generaciju svedoka i saučesnika na ovom plemenitom poslu, da živi i dalje u slavi ili zaboravu, na ova dva praktično ista načina.

Stoga nije čudo što se maša ljubav orijentiše u sva tri pravca: prema Dprošlom, sadašnjem i budućem vremenu. Sa gledišta stvaralaštva to je jedno jato vreme, ista proporcija, jer će sva sačuvana dela doživeti i zasad, nepoznato buduće vreme. Zato se generacije muzičara vaspitavaju na kantatama i barokmim fugama, a generacije slikara na Antici, Ranoj Renesansi, Vizantiji, tapiseriji i orijentalnom ćilimarstvu. Čitav naš đuhovni život polaže nadu u omu veliku „budućnost koju je zasada ustvari doživela samo prošlost. Stvaralaštvo je orijentisano isključivo prema budućnosti, a da je to tačno svedoči mam naša ljubav prema prošlosti. Ljubav može biti usamijena, ali je ona velika i plodonosna samo kad je recipročna, Sa tim mislima rađaju še &vi snovi o budućnosti, pošto se &tvaralaštvo ustvari predaje budućnosti, široj ljubavi od trenutne. |

Ova tolerancija, ovo jedinstvo sbvalalaštva, ova W6naga svega što je bilo kulturno i napredmo, počinje čim se povuku stvaraoci, Sa nestankom strasti, umetnost postaje potpumo čista, savršeno nezainteresovana. O njoj je najlepše i govoriti kad je amonimna, kao što je uglavnom anonimna Antika, Vizantija ili narodna umetnost; Prirodi svakog rada, naročito istrajnog i požrtvovanog rada svojstvena, je skromnost, potreba za tišinom, jednostavni i prirodni „odnos ddočinstva, 6vest da taj rad nije ni jedina, ni prva, ni poslednja reč na velikom stvaralačkom polju. Kad je reč o sšlikarstvu, možemo reći da se slika od pamtiveka i da se u doba kad se umetnost rađala i u naše doba slika 6a isto toliko srčanosti i ljubavi kao u ma koje doba u međuvremenu. Ali ova strašt, je uvek nova i aktuelna, u staro i šadašnje doba, zato što nam govori.uvek o novom elanu, o novoj težnji za podizanjem. Nova je i zato što je tako učestana, što še večno obnavlja, što se zasmiva ma prirodi naših osnovnih i glavnih osećanja. delu naše kongtrakcije koji je nepromenljiv. Zato ee u društvu koje je u razvoju ne menja suština ovih osećanja, nego potreba da &e ta osećanja tako potstakmu, da se broj stvaraoca i broj dela i kulturnih spomenika uveća. Nastala u ovom potstreku, ta dela postaju svojina jednog vremena, pečat jedne kulture, jedamn kulturni sloj. Ona mogu biti stvorena na izgled u istom duhu i &tilu, kao i dela iz prethodnog pokolenja, ali su ustvari nova. Nova su u sva= kom slučaju, ne samo zato što pripadaju određenom vremenu poštanka, nego i zato što se ova snaga oseća | kao čudo prostora: svako novo delo uvećava postojeći volumen i znači ek_ spanziju kulture, svedočanstvo da se ona afirmira na određenom mestu.

Zato su velika ona vremena kad se ova tolerancija uvećava, kad se budi svet da treba sačuvati i primiti svaku i najmanju tekovinu, sve ono, na izgled i beznačajno, što stvara ljud-. ski duh bez obzira da li je na izgled ili u suštini zainteresovano za strasti našeg vremena. Pravu suštinu ' stvari i misli ne o'krivaju nam živi svedoci i stvaraoci. nego njihove uspomene.

Sa Vašara buva možete otići u „uvr 5a istim osećanjem gordosti ı ljubavi“