Књижевне новине

\

\

Kralke vesli ir ipmosiramslva

Anri Matis: Mornar (1907 .g.)

PRI IZLOŽBA FOVISTA

Muzej mođerne umetnosti u Parizu, koMim rukovođi Žan Kasu, organizovao je | retrospektivnu izložbu fovista. U deset sala

tog muzeja izložene su slike Braka, Difija, Mrriesa, Derena, Mangena, Markea, Marinoa, Matisa, Pija, Valta, Van Dongena i Wlamenka.

Otvarajući izložbu Ž. Kasu le rekao: »U fovizmu ne treba gledati jednu školu, već momenat u kom je jedno Osnovno raspo» loženje u umetnosti slikanja proizvelo svOju najmunjevitiju jačinu U tome ima Jedna crvema nit, jedna električna struja koja Be može pratiti, a koju je u jednom mo'memtu evolu»ije naše umetnosti, kao i u momentu razvoja nekih od haših najvećih umetnika, projicirala svoje najobojenije i najjače iskre. Divan, nezadrživ momenat, pravi 14 juli boje«.

KONFERENCIJA ZA STAMPU ERVINA SINKA U BONU

Jugoslovenski kmjiževnik Ervin Sinko održao je u Bonu konferenciju za štampu, na kojoj je grvorio o slobođi kulturnog stvaralaštva u Jugoslaviji. •Socijalizam rekao je Šinko — ima zađatak da stvori takve uslove koji bi omogućili čoveku da slobođno razvije svoje stvaralačke sposobnosti. Nasuprot tome u Sovjetskom Savezu sloboda znači odricanje od ličnosti i potčinjavanje volji jeđnog »sveznajućeg vođe«. Na kraju, književnik Šinko je dođao da je đošao u Nemačku da bi uspostavio neposredne veze sa nemačkim kultumim radnicima. Izlaganje Ervina Šinka naišlo je na veoma dobar prijem.

FRANCUSKI ROMANI O OMLADINI

U francusloj literaturi se u poslednje vreme obrađuju sve češće problemi posleratne omlađine.

Najveći uspeh na tom polju je doživeo Đemar Barbe sa svojim romanom »Napuštemi konji na bojnom polju«, u kome prigazuje ljubav mladog čoveka prema nekoliko gođina starijoj ženi; ova ljubav kasnije, u toku života, oživljuje u ljubavi prema ćerci te žene. Taj roman, prema mišljenju Kritike, zađire duboko u život francuskog društva i omladine.

Poređ tog romana, publiku je zainteresovao i roman Žan Luja Kurtisa »Dragi gavranovi«, u kome se analizira posleratna intelektualna omlađina formirana na delima Sartra, Ođibertija i Kenoa. Taj roman. pisan pod uticajem Sartra manje je ubedljiv odđ romana Barbeja pisanog pod uticajem Morijaka, koji đaje đaleko življe i obrazloženije tipove.

HILJADU I JEDNO LJUBAVNO PISMO VIRTORU IGU

'U izđanju Galimar u Parizu objavljen je, pod naslovom »Hiljadu i jedno ljubavno pismo Viktoru Igu«, izbor iz ljubavnih Dpisama koje je Žilijet Drone pisala Viktoru Igu. Žilijet Drome je pisala Igu tokom pedeset gođina, svakog dana po dva pisma.

REZULTATI KONKURSA ZA »PRI DE ROM-«

Prema objavljenim rezultatima konkursa na »Ekol đe Bozar« u Parizu za, »Pri de Rom«, pođeljene su sleđeće nagrađe::

Za slikarstvo, na temu »Konj, prijatelj čoveka« prvu nagrađu dobio je Senelar, a drugu Peti i Peđuso:

Za skulpturu, na temu »Rađosti života«, prvu nagrađu je dobio Fero; za međalju magrađe su dobili Šarpantije, Betonije i Flura;

Za monumentalnu umetnost, na temu »Projekt crkve u ruđarskom kraju«, za arhitekturu su dobili nagradu ekipa arhitekta, Turnonm Branli, slikara Mameza, i Gkulptora Šomela, a za pojeđine grane zasebno za arhitekturu Žilijen, za slikarstvo Mamez i za skulpturu Ru.

Stručna kritika je zađovoljna sa rezultatima konkursa i ističe da »Ekol đe Bozare menja svoj đuh i ne samo da usvaja nove forme, već i stupa u tesniji kontakt

' sa životom.

MAPE CRTEŽA IZ XIV DO XI VEKA

U izdanju Iperion u Parizu izdane su mape crteža starih majstora: »Flamanski crteži« (XV i XVI vek) od Žak Besansona, »Venecijanski crteži« (XV—XVIII vek) od Mišel Florisona, »Florentinski crteži« (XIVSVII vek) od Andre Sastela, »Španski crteži« (XV—XIX) odđ Hoze Gomez Sikra ] »Engleski crteži (XIK vek) ođ Ane Kar-

IZLOZBA FRANK LOJD RAJTA

U Palati Stroci u Firenci otvorena je izložba fotografija, maketa, projekata 1 filma u boji arhitekture velikog američkog arhitekta Frank Lojđ Rajta. Izložba je raspoređena t dvadeset soba te palate. Prema pisanju štampe ,to je dosađ najveća izložba arhitekture u Evropi, Ta je izložba preneta u Pirencu iz Muzeja modme umetnosti u Njujorku, gde je bila otvorena kroz pune dve godine. Na izložbu Je došao iz Amerike sam P. L. Rajt i masa arhitekata iz Ttalije i raznih evropskih ze-

“ malja. Rajtu su ukazane najveće počasti ođ strane italijanske vlade, a sva italijam- ska štampa piš" o delu i značaju tog •»tifana savremene arhitekture«.

PF. LL. Rajt Je poznat po svojo] »organskoj arhitekturi« koja traži đa se zgrađe usklade sa predelom i klimom i đa daju ljudima više sunca 1 vazđuha. Njegova kon-

| cepcija "rhitekture je totalna i ulazi duu problematiku urbanizma | u O snovne socijalne probleme.

FESTIVAL FRANCUSKOG FPILMA

'U Bolonji Je zarvšen festival francuskog filma, koji nije mnogo oduševio ni publi· ku ni kritiku, iako su na njemu bili pri. kazani i filmovi Žan Koktoa i Saše Gitrija

Žan Kokto Je đao film •Strašni roditeljl«, koji postavlja edipovski problem sa amoralnim tipovima i ciničkom filozofijom Saša Gitri se pojavio sa filmom »Šepavi đavo«, koji prikazuje na duhovit ali vrlo površan način francuskog diplomatu 'Talerana, Film ima sve mane njegovih ranijih komada, a malo ođ onih kvaliteta koji „Bu ranije proslavili njegove filmove.

Na festivalu ti filmovi nisu bili đobro ocenjeni i dobili su treću i četvrtu na gradu.

Prvu nagradu le dobio Anri Dekoen za film »Na velikom balkonu«, koji ima romantičnu sadržinu i prikazuje život civil nih avijatičara posle prvog svetskog rata. a uzgred vrlo živo i život franpuske prowincije, Drugu nagrađu je dobio film Žans Drevila •Parađa izgubljenog vremena«.

________ _ _ ____Č__----––"-–ć–—1 „]–0—K—KC-<——

KNJIGA O SELJAČKIM BUNAMA U HRVATSKOJ

(Ferdđo CČulinović:

„Seljačke bune u Hrvatskoj«; izdanje Naučne knjižnice

Seljačke sloge u Zagrebu, 1951)

Teo je pregledna i historijski dokumentarno pisana, ali i veoma zamimljiva i populama knjiga. U svakom pogledu ona se,razlikuje od historijskih djela, hoje smo donedavno navikli čitati iz biblioteka građanskih i sličnih historiografija.

U knjizi Ferđe Čulinovića, sveučilišnog profesora iz Zagreba obrađen je materijal o bunama i o uzrocima buna hrvatskih seljaka ranije i skorije prošlosti, iako — kako veli i autor u predgovoru — to nisu sve bune seljačke u Hrvatskoj, nego samo one najznačajnije. Pored izrazito kmetskih, protufeudđalnih buna, pisace, pravilno, nije izostavio ni bune koje Wu podizali stanovnici tzv. Vojne Krajine ili Granice, iako ovi, dođuše, njsu bili kmetovi kao seljaci u feudalnoj Hrvatskoj (tzv. Banskoj Hrvatskoj), nego su bili slobodmjaci, vojnici na zemlji, koji su s oružjem branili carsku granicu od turskih najezda, a u mimiim intervalima, tj. kad se turska agresija trenutno Wtišavala, obrađivali za sebe »carsku« zemlju. OC

U Uvođu pisac je istakao đa su stari historičari (feudđalni pisci i popovi), a kasnije i građamski historičari, opisivali uglavnom samo &lavu i junaštvo feudalne i crkvene gospode, a narod prešućivali, naročito težak život 6eljaka. Dosad se općenito znalo i pisalo samo o Gupčevoj seljačkoj buni (godine 1573), dok se o nizu oslalih seljačkih buna šutjelo. Pa i. Gupčevu bunu opisivali su, što se tiče i njenih uzroka i svrhe, u nacionslnom &mislu, kao pobunu protiv feudalca Franje Tahija koji je porijeklom bio tuđin. Ali u ovoj knjizi se dokazuje da nije samo tuđinac Tahi bio nemilosrdni ugnjetač hrvatskih seljaka, nego da 6u takva, često i gora, bila i hrvatska gospoda, pa čak i oni feudalci koje dosadašnja historiografija hvali i slavi zbog njihova jumaštva u borbi protiv Turaka i zbo~ otpora prot:V Beča i Pešte. Dapače, Tahi nije bio ni jedini uzrok samoj Gupčevoj buni, nego možđa neposredni povod; uostalom, to ee vidi već i po tome što su uz Gupčevu bunu pristali i seljaci koji nisu. pripadali Tahiju, pa čak i !Z obližnjih i daljih slovenačkih krajeva. Dakle, uzrok seljačkim bunama bio je izrazito u klasnoj borbi, u klasnoj podvrgnutosti i nesnošljivom položaju kmeta kao takvog. Čulinović je veoma plastično opisao život seljaka u feudalnoj Hrvatskoj na temelju dokumenata, napose fzv? »urbara« (tj. propisa koje je wastavljao feudalac, bilo svjetovni bilo crkveni, kao ekonomske i socijalne obaveze kmetova prema pojedinom gospođaru). Citirajući nekoliko takvih »urbara« porodice knezova i Velikaša Frankopana, kneza Blagajskog, Zrinskih, Tahija, grofova KErđodya, te sve »namete« (tlake itd.) koje je morao snositi kmet pod mprijetnjom tjelesnim kaznama (koje se tek u 19 stoljeću pretvaraju u novčane kazne), dokazano je da su socijalni i ekonomski odnosi bili nesnošljivi i uzrok bunama, U pogledu položaja Krajišnika pisac je lijepo DOkazao, da su i te bune imale socijalni i ekonomski uzrok, jer su vojnički zapovjednici (mahom tuđinsiki oficir1) kršili njihova prava i krutom vojničkom disciplinom i nečevječnim postupcima težili da ekonomski eksploatišu krajiškog seljaka.

Nemamo dovoljno prostora. da detaljnije pr:kažemo ovu vrijednu i zanimljivu knjigu, napose pojedine bune hrvatskih seliaka, pa ih ovdje tek navodimo. Obrađene su, dakle, bune

kmetova na zagrebačkim crkvenim posjedima u prvoj polovini 14 stoljeća, pučka buna u Splitu 1389, pučki ustanak na Hvaru 1510—1514, Gupčeva seljačka buna u Hrvat&skom Zagorju 1573, pobuna seljaka u selu Šenkovci blizu Ozlja 1578, tri bune kaptolskih seljaka podanika oko Zagreba krajem 16 i prvom dijelu 17 stoljeća, buna seljaka oko Novigrađa na Savi 16853—1659, buna u Varaždinskom generalatu (komanđa krajiškog područja) 1666, pobuna Krajišnika Varaždinskog generalata 16097, dvije bune Ličana, brinjako-otočka buma 1719, buna u »banovini« 1730, buna u Lici 1728—1732, buna u Varaždinskom generalatu 1735, buna radi Khevenhullerovog »Regulamenta« 1735, ustanak u Lici 1746, u zapadnoj Slavoniji 1742, u Komogovini 1751, buna hrvatskih i erpskih Krajišnika u Lici 1751, buna Krajišnika Varaždinskog generalata 1755, buna kmetova oko Kalnika 1755, buna Konavljana 1709, Ticanova buna u Srijemu 1807. Posebno su zanimljive bune seljaka u Hrvatskoj oko 1848 i buna novijeg vremena istarskih seljaka 1921. O ovoj posljednjoj buni isti ovaj pisac objavio je ovih dana posebnu knjigu: »Revolucionarni pokreti u Istri 19921« (izdanje »Glas Rada«, Zagreb).

Na završetku svoje knjige o seljačkim bunama u Hrvatskoj Čulinović je sintetički ocrtao i njihov opći karakter u feudalnom periodu i iznio glavne uzroke Woji su uvjetovali poraze tih buna. Na kraju su dođane Primjedbe, iz kojih se vidi ne samo opsežnost izvora dokumemata i literature, kojima se pisac služio, n»go upućuju čitaoca na dalje, detaljnije. proučavanje ovog materijala, označivši mu jasno gdje se što nalazi. !

Zbog svega toga zavređuie Čulinovićevo djelo veliku pažnju kao vrijedan prilog novom, pravilnom tumačenju naše prošlosti.

Milan SELAKOVIĆ

. izraz,

(Nastavak sa treće strane)

Naša literatura čini mi se ima dovoljno razloga i opravdalja za iznalaženjem novih sadržaja i formi, za traženjem novih lepota. Na to kao đa poziva sama složenost materijalne, društvene i psihološke stvarnosti našeg vremena. Svaki ostvareni napredak u tom pogledu doprinosi bržoj ili sporijoj promeni raspoloženja, preudešava i menja način mišljenja, priprema za novo sagledanje stvari koje su još u atarom vidu. A to sve upija u sebe literarno stvaranje tražeći mu izražajnu formu I sad se postavlja pitanje od odlučnog stvaralačkog značaja: na koji način i kojim # zrazima uobličiti sve to sađržajno bogatstvo stvarnosti?

T'ormalni obrasci doduše postoje (u književnim tradicijama), ali zar. naše vreme i naša literatura nemaju prava na koliku toliku originalnost? Ili, kad kažemo da smo za realizam kao način odnošenja prema materiji stvarnosti, zar je time već rečeno kakve će biti bliže stilsko-formalne odredbe tog realizma?

Jer jedinstveni realizam kao skup određenih izražajnih i formalno-estetskih zahteva uopšte ne postoji, i nikakvog smisla ne bi imalo nagađati ko je veći realist: Dikems ili Tekeri, Balzak ili Prust, Tolstoj ili Gorki. Svaki je od njih realist i svaki je originalan u svom realizmu, a prosto premošenje i imitiranje ovog ili onog realističkog obrasca može da odvede samo u beživotno i beznačajno epigonstvo. A da li je imitiranje koje pretenđuje na lo da novim sadržajima đa staru formu u stanju da potpuno ubedljivo izrazi to novo što bi htela da da naša literatura? Svaki stil je istovremeno i specifičan jezički određena „glasovno-melodiska mođulacija u kojoj je objektivizirana atmosfera; ona je u stanju da se toliko nametne u svom idemtifikova= nju sa stilom da je svaki stilski ma-

LICE I NALIČJE

OPET TO ISTO ! — NIMALO DRUKČIJE

Neđavno smo u »Književnim novinama« zabilježili drastičan slučaj književne krađe, a sada smo nažalost prinuđeni da opet iznesemo još jedan primjer, najnoviji.

Počnimo s licem, ono izgleda ovako: u cetinjskoj »Pobjedi« od 15 jula objavljena je pjesma u prozi nekog Ve= limira Krdžića, pođ naslovom »Nov smo i plemenit život otpočeli«. Tamo se kaže:

Željom su našom brđa rušena. Snagom je našom i kamen procvjetao. Dušu smo svoju ođ ognja i smijeha — ulili mrtvim stoljećima. Slova zakletve naše napisali smo krvlju i znojem tvorca — od mora do neba — u svakom štvoremju, na svakoj stvari. Oganj velikog srca u grudima nam gori... lijepa sloboda naša, ako žrtava treba tu smo svi mi, jeđan uz drugoga, čvrsti kao čelik .Niko nas ne može razdvojiti«.

Sve bi to, dakako, bilo lijepo i krasno kad ne bi bilo... Naličje ovog Krdžićevog »poetskog« nađahnuća među= tim je drukčije: đokopao se, čovo, stihova Zdenka Štambuka, objavljenih u »Književnim novinama« od 10 aprila, dokopao se i — prepisao. Prepisao + potpisao, baš kao i onaj njegov kolega po krađi, onaj nesrećni A. Bartulović. Bvo tih »inkriminisanih« Štambukovih stihova:

Voljom su našom rušene planine snagom je našom procvao i kamen

đušu smo svoju ođ ognja 1 smijeha ulili mrtvim stoljećima, slova zakletve naše ispisali krvlju

i znojem tvorca od mora do neba, u svakom stvoru i u svakoj stvari novi smo život pokrenuli, Plamen velikog srca u grudi nam Bori. Sloboda naša ako žrtve treba

tu smo, Ko jedan. I đanas ko juče ko svakog puta kadđ oluja prijeti spremni za život živjeti i mrijeti!

Nije dakle teško uočiti đa se radi

o čistoj književnoj krađi, Nov smo i plemenit život oftpočeli« — saopštava nam »nadah-

nuto« pomenuti Krdžić na početku svoga lopovluka, pa pošto je, tako, plemenito konstatovao našu plemenitost — eto vidite, neplemenito se srozao u krajnju neplemenitost alias krađu. I zaboravivši se poput onog nezaboravnog Sremčevog Ace »Groznice«, pohitao je brže-bolje đa se pohvali čitalačkoj publici svojim »viteškim« i »plemenitim« djelom, računajući valjda — ljeto je, nema snijega da otkrije tragove! Kakva nevjerovatna naivnost i drskost! Kakva bezočnost!

Mi, zaista, jesmo otpočeli nov i plemenit život, al: ne ovako i na ovaj način kako je otpočeo Velimir Krdžić. Takvu »plemenitost« treba bezuslovno žigosafi i potrijeti kao onu poznatu Njegoševu »gubu iz torine«...

D. K.

NIKA ITALIJANSKRE NACIONALNE

nir istovremeno i priziv asocijacija na sadržinu sa kojom on po prirodi stvari čini organsko jedinstvo. A novi sadržaji, kakve nesumnjivo mora da otkrije savremena interpretacija čitave naše stvarnosti 20 veka, traže i nove, odgovarajuće izraze. I onaj ko je u mišljenju i osećanju, u umetničkom doživljaju prekinuo sa tradicijom, mora sa njom da prekine i u stilizovanju izraza.

Mislim da je jasno zašto je onda potrebno potpomoći iraženje i rađanje novih sadržaja i izraza, zašto treba sa simpatijama gledati na proširivanje naših okoštalih tematskih okvira i tolerisati novu stilsku fakturu čak iako izgleda da će je u ustreptalosti nezajažljiva piščeva mašta tražiti na sasvim neuobičajenim putevima. Potrebno je mnogo strpljivosti, blagonaklonosti i razumevanja. Ali ako se naša književna traganja buđu unapred osuđivala kao »vratolomme egzibicije« koje bi finansiski „pomagati značilo samo »obezbeđiti/ monopol književne prođukcije ove ili one grupe«, onda je sigurno da će se sva ta započeta traženja zauvek sahraniti u besmislu sive monotonije koja nesnosno okiva našu literaturu i priđavljuje naše đuše žudne smele borbe za nove lepote.

Zoran GLUŠČEVIĆ

NOVE KNJIGE PISACA PRIPAD-

MANJINE

Kao prvu svesku nove kolekcije »Biblioteka italijana« državno izdavačko preduzeće »Zora« u Zagrgbu izđalo je komediju »Izvanredno izđanje« od Osvalđa Ramua. Uskoro će izići iz štampe i druga sveska ove biblioteke »Sećanje jednog istarskog borca«, autobiografsko delo prvaka italijanske nacionalne manjine u Istri i na Rijeci, Andrea Benusia. Ove dve knjige pretstavljaju prve obimnije književne, odnosno publicističke tekstove, pripadnika italijanske nacionalne manjine objavljene u posebnim edicijama,

»MALA POZORIŠNA BIBLIOTEKA« IZDAJE...

»Malu pozorišnu biblioteku« pokrenuo Je ove gođine Savez kulturno-prosvetnih društava Srbije. Cili joj je da olakša pripremanje repertoara dramskih sekcija kulturno-umetničkih društava. Dosad, ona je izdala 11 đramatizovanih pripoveđaka iz naše književnosti i razne jednočinke. Do kraja ove godine »Mala pozorišna biblioteka« objaviće još šest dramatizovanih pripoveđaka 1 jednočink!, pa i dve drame. Između ostalog štampa se i jednočinka »U pravi čas«, koju je prema partizanskom »Dnevniku« Dragojla Duđića napisao Miloš Matović, zatim dramatizacija romana Ive Ćipika »Pauci« od Predraga Dinulovića 1 đrama u tn čina »Crv« od Stanislava Bajića.

USPRLO GOSTOVANJE SARAJEVSKE OPERE U DUBROVNIKU

Sarajevska opera ođ svog osnivanja đo danas priređila je sedam turneja, od kojih dve izvan područja NR Bosne i Hercegovine (prošle godine u Beograđu, a sada u Dubrovniku, Kotoru i Cetinju). OVOgodišnja turneja za mlađu Sarajevsku operu imala je u izvesnoj meri i manifestacioni karakter, jer je ovo prva opera uopšte, koja. je posetila NR Crnu Goru. Osim toga poseta pada u vreme kađa crnogorski narod slavi 10-godišnjicu Narodnog ustanka i godišnjicu svog velikog pesnika Njegoša. Turneja je bila đosta naporna, jer je opera za 23 dana dala 23 pretfstave u četiri mesta: Mostaru, Dubrovniku, Kotoru i Cetinju. U Dubrovniku, gdđe je prvi put gostovala, Sarajevska opera doživela je nesumnjivo Jedan od svojih najvećih uspeha,

NAJVECA LETNJA POZORNICA U BOSNI I HERCEGOVINI

Na jednom od najvećih gradilišta Metalurgiskog kombinata u Zenici, na kanalu reke Bosne, završena je ogromna letnja pozornica koja će primati 1.500 posetilaca. Na taj način stvorene su mogućnosti da u ovom značajnom industriskom kolektivu gostuju naši najveći dramski i operski ansambli. Za poslednje dve godine ovo je četvrti veliki kulturni objekt podignut u Zenici posle zgrađe Gradskog pozorišta 1 dvorana zimskog i letnjeg bioskopa.

NOVE VARIJACIJE NA STARE "TEMP, a

_ _____--- ——–—— _----- ———

MATOŠ U BEOGRADU

MHHHHERHHHBHRHHHHBBHHBHBHHBHHHHHHHHRHHHHGHHHHRHHHBHHHHHHBRHHHHHHBHSEHBHEHHRHHBHB6BPBBHHHHBHHHHBHHHHHSHEHHEBHHHHHHHHHHHBHEBBBHHHHBHB

· rajem prošlog veka, jednoga dana < u podne, išao je Dragutin Ilić, knjiJA, ževnik, svojoj kući na ručak. Kod

samog pozorišta naišao je na mladog, neobrijanoy, čoveka, na koga nije mogao obratiti pažnju zbog susneži"e koja je zasipala oči. Taman je hteo da skreme za RO: kad ispred njeF: iskorači mladić i reče:

— Prosim, jeste li vi Dragutin Ilić?

Dragutin se malo trže i zastađde za trenutak. — Jesam. A što pitate?

— Ništa. Samo sam htio uvjeriti se... Poznao sam vas po brađi i klobuku,

Dragutin se malo začudi. pa se okrete nepoznatom i zagleda ga.

— A otkuđ vi mene poznajete?

— Iz novina. U jednom zagrebačkom ilustvovanom listu,

Tako je Dregutin uveo Matoša u gostoljubivu kuću svoga oca, pesnika Jove Ilića.

Za vreme ručka, mlađi emigrant Je zadobio domaćine svojim tonom, raspoloženjem, vedrinom, duhovitim šalama i Dpoređenjima. Pričao je najviše o Zagrebu, o gnusnom moralu tadašnjih hrvatskih političara, i o lopovlucima bana Kuena Hedervarija, kome su se mnogi »servilno klanjali i pete ljubili«, o frankovcima »najnemoralnijim ljuđima na ovoj planeti« kako je sam rekao. Tom prilikom je ubacio i poređenje, koje je kao krilatica išlo kroz Beograd: da je Dante živeo u Zagrebu i pisao — njegov spev. bi se zVao »Smećei jedva da bi mogao smestiti sve frankovačke kandidate Pakla! Sa puno istinskog zanosa i neusiljenog oduševljenja govorio je Matoš o mladosti i ljubavi, o buđućnosti i literaturi, o Beograđu »pijemontu Jugoslovenstva«, koji ga je i privukao da baci austromađarsku uniformu i đa prebegne braći u Srbiju. Ali tom prilikom, bez obzira na odđuševljenje, ni mnogi beogradski političari i književnici nisu dobro prošli u Matoševoj redakciji.

Stari Jova Ilić, posle dobrog ručka i vina, mirno je slušao mlađog emigranta, odbijajući guste dimove sa Svoga »takuma«. Povlačeći = u svoju sobu na odmor, OD je slnovima poručio da hrvatskog gosta čeŠće pozivaju na ručak •dok se ne zaposli«, A oduševljeni Dragutin je toga istog dana uradio i nešto više. K"enuo Je sa Matošem u poteru za Stevanom Sremcem, na“ ravno, sa pripremljenim planom. Sremac se ovoj poseti nije iznenađio čim je poOred Dragutina ugledao mršavog mladića, u letnjem ođelu, ivičasta lica, velikih usta, izbačenih jagođica, očiju gotovo bez obrva, koga mu je Ilić pretstavio kao pesnika, bora protiv Austrije i budućeg Ljudđevita Gaja Cela ova. poseta završila se time što je Sremac izvukao iz ormana ceo par svoga odela, uvio u novine kao paket i sa puno hežne pažnje pružio ga Matošu

— Mislim, — rekao mu je, — đa nećete imati ništa protiv, ako vam dam nešto ne od dela nego od odela.

Kako je bilo hladno, Matoš se odmah u pretsoblju presvukao i tako su sva trojica u Ž»ivahnom razgovoru krenuli u poznatu

Odgovorni

grednik:

beogradsku kafanu »Darđaneli» iza KnežeVog spomenika. Tu se Matoš iste večeri upoznao sa mnogim mlađim i starijim Kknjiževnicima, glumcima i celokupnom beogradskom boemijom,

Namerivši se na kuću starog Ilića, Matoš Je kod njih bio stalan gost, kao da je pogodio »abonoman« kako reče Stevan Sremac. Ko zna dokle bi to trajalo da jednom prilikom ne upita — »šta' ima za ručak«. Odgovoriše mu — pasulj. Na to on ljutito izmače tanjir i poče da se dere i protestira: — Pasulj? Šta znači to pasulj, svaki dan pašulj, kao da sem pasulja ne ma ničeg drugog na pijaci? Zar vi ne znate ništa drugo da jedete?

Tagutin Ilić se naljuti i posle oštrih reči Matoš izlete iz kuće kao bačena papuča. Kako nije dolazio izvesno vreme, stari Ilić, koji je uvek sam ručavao, upita sinove »šta je sa onim Hrvatom«. Dragutin mu objasni, a on se malo zamisli, pa brzo dodade: . :

— Pa... ima čovek i pravo. Šta ste zaokupili svakog dana pasulj, pa pasulj. Spremitce nešto drugo i nemojte ostaviti čoveka da gladuje — emigrant je. Zar mu je malo što ga u Austriji gone!

Ove reči imale su dojstvo. .. Matoš je sutrađan sedeo na svom mestu, iznosio svoje književne ideje i satirao kiseo kupus.

Tako je Matoš, zahvaljujući Dragutinu Iliću, započeo svoju muzičarsku, novinarsku 1 književnu karijeru u Beograđu. I, zaista, da nije bilo „jega, OVO stasitog i otmenog Ilića, duge negovane brađe j krupnih crnih obrva, u šeširu sa širokim ebodom, kao i, docnije, glumca Dileta i pesnika Bože Nikolajevića, teško da bi Matoš mogao tako lako i brzo obezbediti svoj opstanak u Srbiji, zauzetoj brigama i borbom protiv poslednjih Obrenovića. Bez obzira, naravno, što se sa Matošem prebacila u beogradsku sredinu | fama da je on tamo, preko, morao rasporiti najmanje dva austriska generala Ili napisat! neko propagandno delo kome je smer da sruši crnožutu dvojnu monarhiju. ipak se u Srbiju tada teško ulazilo.

Matoševo bavljenje u Beogradu .bilo Je lutanje od kafane do kafane, od stola do stola, od uredništva do uredništva i, najzad, do pozorišta, u kome ga je Ilić preko prijatelja zaposlio kao čelistu Tako je živeo od muzike | piskaranja po dnevnim listovima, u kojima je bezobzirno odmah počeo napadati politički 1 umetnički svet Srba |I Hrvata Provodeći najveći đeo vre· mena u noćnim lokalima on se kafanskim krugovima majviše dopadao. jer je umeo da svira đa upada u reč, da govori, da prdi. da ogovara i osuđuje sve od reda, Što su radili. gotovo 1 svi u čijem se društvu nalazio. Takva je bila atmosfera. Ali Matoš neposredan, neodmeren i neobuzdan,

· be» moralnih principa i pristojnosti, počeo

se zamerati prvenstveno ljudima koji su

ga pomagali. Sremca je u jednom listu okarakterisao kao pisca bez vrednosti, ma da mu se često obraćao za materijalnu pomoć. O Dragutinu Iliću, posle ručka za njegovim stolom, pisao je za zagrebaačke »feljtone« »đa spada u red najslabijih gotovo nesposobnih pesnika«. Bogdana Popovića, Skerlića, Milorađa Mitrovića, glumca Gavrilovića i druge pamfletski je napađao tako da su ga oni izbegavali ili prekidali sa njim svaku vezu. Ekscentričan i cinik, često je dolazlo u sukob sa ljdima, izazivao skandale i tuče. Krećući se u uskom krugu, jzmeđu »Damdanela« »Kolarca«, »Pozorišne kafane« »Đerdapa« »Bumsa«, »Tri šešira« i »Bulevara« opijao se, svađao, galamio, i često je išao sa ulubljenim šeširom ili povezane glave. Kad nije imao novaa tražio je »žrtve« i, jednom prilikom kod »Đerđapa« gladan, ručao je i čekao da neko od poznanika naiđe i plati ručak. Ali kao za pakost nikoga nije bilo. Gazda, obilazeći stolove da kontroliše poslugu, učtivo se javio Matošu, a ovaj ga je upitao:

— Kako ide posao?

— Kako da vam kažem — odgovori ugostitelj — staram se đa zađovoljim sve mušterije, ali se ipak teško izlazi na kraj. Troškovi su veliki, posluga... mnogi ne plaćaju, a takvih je priličan broj...

— E, to me baš čudi... — reče Matoš. — Pa, jelte, šta radite s onima koji vam ostanu dužni? Kako naplatite račun?

— Šta rađim. .. naplatim račun VrFIO prosto: dđovedem ga do vrata, udarim dobro nogom pozadi ispod leđa, i on se propisno skotrija na trotoar... eto, tako naplaćujem račun rđavim platišama.

Posle ovog objavšnienja Matoš poruči Još tri deci »negotinca«. Gleđao je nekoliko trenutaka levo 1 dđesno tražeći bar nekoga od poznatih, pa kađ vide da nikoga nema, diže se, natuče šešir na oči, stade prema izlazu i doviknu domaćinu,

— Gazda, molim vas, naplatite račun! Ovaj događaj je Izazvao senzaciju među glumcima i buru smeha među boemima.

U Beogradu, Matoš se Ipak najviše zamerao ljudima koji su ga najviše voleli. Jedno vreme glumci Milorad Gavrilović j Čika-Ilija, književnici Milorad Mitrović i Bora Stanković, čim bi Matoš seo za njihov sto, ustajali su i nabpuštali društvo. Jednom su Mitroviću prebacili što je tako neljubazan prema Matošu, a om je odgovorio stihovima: :

Kadđ ga vidim poređ sebe Tli tako negđe blizu,

Po telu me nešto grebe Kao da me vaši grizu.

Prvi periođ Matoševog bavljenja u Beograđu, do odlaska u Pariz karakterističan je po tome štc je on ovde više poznat kao pisac nego u Zagrebu. Kao takvom, beogradski prijatelji su mu jednoga dana

Dušan Kostić, Beograd, Francuska broj ? — Štampa rija »Borba« Beograd, Kardeljeva 31.

izradili đa se pod tuđim imenom 1 pasošem prošvercuje kroz Austrougarsku i dokotura do Pariza, gde je jedno vreme najviše živeo u društvu Beograđana, mahom studenata, koji su ga i tamo pomagali.

Posle nekoliko gođina Matoš se opet našao u Beogradu, u »Dardđanelima«, među starim požmnanicima, Boemi su ga rađosno dočekali, glumac Dile ga je primio u stan, dok su se drugi postarali za ostalo, Mesecima je obilazio poznanike, razgovarao i lumpovao sa njima. Dođuše, kao nikada dotle, sarađivao je u beogradskim 1 zagrebačkim listovima, što mu je omogućilo da skromno živi i rađi, Posle bavljenja u Parizu, on je amnestiran u Austrougarskoj, i docnije, polovinom burne 1908-me godine, Matoš se iznenađa pojavio u Beogradu. — Zdravo, Gusti! Otkuđa ovđe?! Znaš 1 da si amnestiran? — dobacivali su mu poznanici.

— Znam. Sve znam! — ođgovarao Je Matoš. — Došao sam iz Pariza, prvo da posetim svoju ćabu, svoju Meku... Hoću prvo njoj da odam dostojno priznanje za sve što je za mene činila... Da nije bilo Beograđa, iskrenih, nesebičnih i požrtvovanih prijatelja, ne bi postao ono što sam danas...

Govoreći ovo iz đuše, on Je isto tako šskreno nastavio stari život šetnji i sedeljki po kafanama, beskrajnih razgovora i prepirki, kritike ljudi i njihovih dela, političkih preganjanja i ogovaranja, napada i grdnji. Najzad, jednog dana je odlučio da raskine sa Beogradom i da se vrati u svoj Zagreb. Ispratili su ga do kraja verni prijatelji — glumac Dile i pesnik Boža Nikolajević. U Zagrebu, Matoš Je objavio plođove beogradskog rada u knjigama »Iverje«, »Novo iverje« »Umorne priče« i »Pečalba«, U njima defiluje čitav naš onđašnji umetnički svet — Čiča Ilija, Janko Veselinović, Bogđan Popović, Jovan Skerlić i drugi, pa su tu i mnogi doživljaji, uspomene i poznanstva sa raznim umetnicima. U ovim delima, bez obzira na satiru i pamflet, ispoljen je i njegov mnogostruki talenat, sa dušom punom nežnih i toplih slovemskih osećanja.

Savremena Kritika đoneće, nesumnjivo, najobjektivniji sud o Antonu Gustavu Matošuy pesniku, pripoveđaču, kritičaru i publicisti, u čijim delima »često Jedna strana, ne garantuje za đ ugu«. Ali ta kritika mora podvući da je Matoš, dok se bavio u našoj sredini, pretstavljao i iđejnu sponu između Beograda i Zagreba i da je početkom dvadesetog veka bio podjednako i hrvatski i srpski pisac. Glavni. građ naše zemlje, u kome je isprepletana sudbina mnogih Srba i Hrvata, sačuvao je umnogome njegov boemski lik i umetnički ton, koji će zauvek zvučati kao sećanje na nešto intimno, blisko, naše, kao uspomena na omladinu koja je pored. boemstva 1 razbarušenosti, imala puno ljubavi za otadž-

binu i velikih nacionalno-revolut:ionarnih težnji za njenu budućnost... Mile PAVLOVIC

BROJ 80

ww

SKE

Đurđe Teodcrović: Ledinci

(Likovni prilog u najnovijem broju Letopisa Matice Srpske) FILMSKI SCENARIO PREMA PESMI

KOSTE RACINA.

znatoj pesmi maiceđonskog Kujiževnika ž goste Racina »Beli mugri« (Bela praskozorja) savremeni makedo: književnik Jovan Boškovski napisao je sce=narlo za kratkometražni film, Filmski rađ= nici preduzeća »Varđar-film« u Skoplju za” vršiće snimanje fima de oktobra ove BO dine, Reditelj filma biće Trajče Popov, koji je već snimio nekoliko dokumentarnih filmova o razvitku ove naše republike.

ISTORISKI SPOMENICI SARAJEVA ČUVAJU SE OD ZABORAVA

wu Sarajevu se uređuje i obnavlja stara Svrzina kuća, najbolje očuvani tip starinske turske kuće, koja treba da ostane kao svedočanstvo o društvenom životu i običajima ljudi ovoga kraja u đoba feudalizma. Kaća .ima očuvane muške i žemske odaje, sobe za lemji i zimski boravak. Tako tipičan i uglavnom, klasičan primer turske gospodske kuće, ona se odlihuje i izvesnim osobenostima, koje su zaista bile retke za njeno vreme — svaka soba u njoj imala je posebnu česmu. Pored Svrzine kuće obnoviće se i đobro sačuvan Stari turski hotel »Morića-han«, u kome su se godinama održavale esnafske skupštine, zatim „poznata derviška bogomolja »Sinanova tekija« kao i kuća legendarnog Đerđelez-Alije.

Prema

Y |

DRŽAVNI ANSAMBL NARODNIH IGARA: SRBIJE POBEDNIK NA FESTIVALU U LEMGOLENU

Igrači Državnog ansambla narodnih igara Srbije vratili su se sa svoje tarneje po Bngleskoj gde su pored uspolih koncera=ta po razniri mestima učestvovali i na trađicionalnom festivalu u Lemgolenu. Kao i makedonski igrači prošle godine na istom festivalu „igrači iz Srbije osvojili su ove godine prvo mesto u takmičenju folklornih ansambla, a poređ toga dobili su i prve nagrađe za solo pevanje i za solo sviranje na narodnom instrumentu.

NOVA DELA ZA UMETNIČKU GALERIJU U DUBROVNIKU

Umetnička galerija u Dubrovniku obo= gaćena je nedavno sa 31 dela jugosloven= skih umetnika XIX i XX veka, među Kkojima se nalaze 1 rađovi naših poznatih slikara Vlaha Bukovca, Celestina Međovića i Ignjata Joba, onih likovnih umetnika čiji je život i rad bio usko vezan za DUbrovnik i njegovu najbližu okolinu. Ga= lerija je dobila i dela Nađežde Petrović, Ljubomira Ivanovića, Ljubice Sokić, Marina Tartalje, Petra Lubardđe i Mila Milunovića, i

NAJNOVIJI BROJ CASOPISA »BRAZDE«

Jumski broj časopisa »Brazđa« đonosi priloge od: O. i L. Bihalji-Merina »Pirlitor«, Derviša Sušića »Umngici«, Veljka Petrovića tri pesme, Janka Đonovića dve pesme, Šukrije Pandđžo dve pesme, Vladimira Čerkeza tri pesme, Dušana Anđelkovića »Pismo s buta« (pesma), Petrasa Cvirka »Prevrtača Hazima Hikmeta »Pobijeđeni .kođ Kataburuna« Đorđa Pejanovića »Iz života jednog stalnog pozorišta u Bosni i Hercegovini za Vrijeme Austrije«, Marka Markovića »Drago Mažar: Dva kurira«, Ive Ladike »Antolcgija slovenačke poezije« H. Dizdara »Jedna »Skiirka« O Bosni iz 1878 god«. Hronika +- Beleške O knjigama i časopisima — Beleške o piscima — Beleške.

DVOBROJ »LETOPISA MATICE SRPSKE«

Dvobroj »Letopisa Matice srpske« domosi priloge od: Rodoljuba Čolakovića »Sa sremskim drugovima«, Jefte Jeremića »Noć u Buđanovcima« (odlomak iz neobjavljene hronike »Sremski partizani«, Slavka Mićanovića »Smrt Save Gajića«, Vladimira Popovića »Tužaljka jedne majke« (pesma), Aleksandra Tišme »Ibikina kuća, Slobođa= na Berberskog »Tužalika« (uspomeni Vla> dimira Kolarova, pesma), Rađu Flore »Julski dani« (pesma), Raška Romca »Četa najmlađih u I vojvođanskoj brigadi« Živke' Mrkšić-Seške »Prvi učiteljski kurs u Sremu«, Bogdana Čiplića »Sećanje na Nenađa Mitrova«. U rubrici Književni pregledđ Marijan Jurković piše: »Nad stihovima A. B. Simića«, Pozorišni pregled: Bogdan Čiplić »Povođom pet dramskih pretstava Vojvođamskog narodmog pozorišta« Beleške Likovni prilozi: Đurđa Teođorovića, Milana Kerca i Ankice Oprešnik,

BIBLIOGRAFIJA

4

Gustav Krklec: Lirska petoljetka, zbir-

ka pesama. Izdanje »Novog pokoljemja«,

Zagreb 1951, latinicom, str. 105, cijena 80 d

in.

Vlađimir Dedijer: Dnevnik, drugo izđanje sažeto u jednu Kmjigu, Izđanje »Jugoslo= venske Knjige« Beograđ 1951, ćirilicom, str 871, cena ?

Svetislav Predić: Veština pisanja, Izda= nje »NOVOg pokolenja« Beograd 1951, ćirilicom, str, 105, cena 855 din.

..POA}[CIir . I SI Il tE ccdcect

UREDNICI: Dušan ICostić i Tanasije Mladenović

a – =

Broj čekovnog računa 102-9032020 Pošt. fah ređakcije 617 Poštanski fsh administracile 629

đWukrpilsi se a» vraćaju