Књижевне новине

BROJ 380

JANKO ĐONOVIĆ

II e —z———ĐKO

HLADNI KREMATORIJUM“

od Jožela Debrecenija

o hoće da živi i da bude srećan ne bi trebalo da čita ovakve knjige, da ne zamračuje i pkr-

mavi svoj svakodnevni život. Ponekad se i čuju mišljenja iz redova čitalačke publike: to je sumor i beznađe, ja takve knjige ne mogu da čitam, ja memam nerava za njih. Znači li da ne ireba čitati istinite, duboko ljudske knjige koje pretstavljaju snažan i nepobitan dokumenat o ljudima, o jednom vremenu? Znači, razumije 5e.

Ali ja bih prije rekao: ko hoće da živi

i da bude srećan treba da čita i takve knjige, đa vidi i osjeti što se događa– Jo u nama bliskom, poznatom vremenu, da se potsjeti dokle je čovjek naj=dalje pošao u svom zvjerstvu prema drugima, da vidi kako od čovjekovog života i dostojanstva nije ostajalo ništa, ni koliko nit u otrcanoj tkanini i da se nad svim tim potrese, možda prolije suzu, stisne šake i ozbiljno zamisli, Jer, priznaćete, čovjek u dobru i miru, zlo brzo i lako zaboravlja, često zaspi, izgubi pravu pretstavu O ljudima i o društvenim sigtemima kOji u njima raspreću i podjaruju protivljudske rušilačke snage. Čitajući takve knjige čitalac se preko njihove životne uvrjerljivosti impresionira, pokreće i psihički priprema da sa svoje strane doprinese nešto da se to više, ma u kom obliku, nikad ne ponovi i ne dogodi.

»Hladni krematorijum« Jožefa Debrecenija je takva knjiga. Ne nekakva &računata propaganda, već dokumetar– no, prodiruće oštro kao i renitgenski zrak, ljudski napisana knjiga o državi smrti u Aušvicu, strašnom njemačkom koncenitracionom logoru, podignutom u Šleziji, u Ošvenćinu, na flu Poljske. Jedan od najvećih koncentracionih logora u Trećem Rajhu bio je ovaj u Aušvicu gdje su njemački nacisti organizovali čitavu industriju smrti po tekućoj traci. Tu su đopremani u prvom redu Jevreji, a zatim i Poljaci, Rusi, Česi, Francuzi, Mađari, razni drugi, pa čak i Nijemci komunisti, Na otsjeku ovog ogromnog logora zvanom Bikermau, podizala se šuma dimnjaka džinovskog krematorijuma gdje su dnevno spaljivane hiljade ljudi. Za mrcvarene i iqisavane do posljednje mrvice snage na radovima i u unutrašnjoj inkewizitorskoj disciplini, logor je bio hladni krematorijum, — ljudi su postepeno ubijani i obličavani. Pisac ove knjige je Mađar % Jugoslavije, inače pjesnik i nOvinar, koji je za vr:jeme rata 6a drugim Jevrejima iz naše zemlje Uuhalpšen u Bačkoj Topoli i sprovedem \i Aušvic. Pretpostavljamo da je pisac, na neki način, video bilješke u logoru. Drukčije se ne može razumjeti onolika direkinost i neposrednost zahvatanja činjenica, uvjerljivost dokumenta i često reljefnost, do opipljiVosti, u prikazivanju ljudi i atmosfere. Debreceni je svoju knjigu nazvao U podnaslovu romanom Aušvica, što ona to nije. Lica u njoj, iako oštro i sa mekoliko poteza data, nijesu osvijetljena, razvijena punije, praćena duže i avestranije, makar i na tako uskom prostoru kao Što eu bile parcele smrti u Aušvicu.

Knjiga počinje odvođenjem žrtava u plombiranom vozu. Tu 6u već ljudi, kako pisac kaže, postavljeni na četiri noge. Kroz zakovano prozorče vagona, svijet je ružan. Predjeli. naselja, ljudi promiču kao nešto, još do juče njihovo, što više ne pripada njima, što mema nikakve veze sa. njihovim živoOtom. Pred ulazima Aušvica umorni, beznadežni strojevi mnevinih ljudi »Isušene oči bakica groteskna &u 0Ogledala uža&a ...ć). Dijele ih na dvoje: slabije prevoze do krematorijuma ma Bikernau koji u čisto nebo bljuje

svoje stubove dima od saporijevanja

ljudskog mesa, a jače fizički gone pješke u logor. I jedni i drugi wu prvo opljačkani do kože. I to opljačkani na nov način, bez muke: go golcat čovjek izvučen je iz svoje imovine, kufera, odiijela i gurnut u ponor ili na ami rub ponora. Počinjući sa plombiranim vozom pa sve do sivih pregrađa u Aušvicu i jezivih podzemnih rudarskih okana, psihologija ljudi je žiVOtno sprovedena, — otuđa Knjiga i djeluje istinito, Naročito su oštro prikazani i poliveni tragično-hladnim sVvijetlom čuvari logora, regrutovani od enmih logoraša koji su držali živote

Jožel Debreceni

hiljada ljudi u svojim rukama, Oni su redovno batinali internirce umjesto Nijemaca, krali njihovo mizerno sljedovanje, denuncirali ih za najmanju sitnicu, postajali logorska aristokracija, glavešine — »bedni bogovi ovoga bednoga &veta«. Za parče repe ili jedan opušak duvana ljudi su jedan dru goga saltirali. Po posjedovanju tih otpadaka oni su se ovdje zapravo i dijelili na kaste. Naravno, na najvišoj ljestvici stajali su direktni saradnici Nijemaca; preko njih je kolao bijedni krvotok Aušvica, Oni 6u ovdje igrali ulogu »magnata« svoje Vrste, nedostižnih i svemoćnih kraljeva taloga! Tiikovi Rot Šanjia i mlađe barabe Judoviča dugo se pamte i ostaju u Sjećanju čitaoca kao tipovi negdje u Žživotu viđeni.

Za razliku od mnogih dosadašnjih hroničara, pisac nmepoštedno piše i O &ebi i svojim osjećanjima u logorskom paiklu. Neće se on libiti da za sebe napiše kako je nekad nešto ukrao ili se potukao s drugom da prije ugrabi bačeni opušak:

»Opasnom brzinom tonem u prljavštinu „ovoga naselja. Derući se, mahnito se tučem i borim za lakši budak, za lakše mesto u radu oko šina, za gušću čorbu, za šaku više mesta za spavanje. Zavijajući neartikulisano valjam se zajedno sa ostalima u blatu boreći se za šargarepu nađenu' na putu, škripeći zubima skačem za svakim bačenim opuškom cigarete«. Sve to čini da knjiga djeluje kao svirepa realnost. Ali ona ujedno razoObličava nečovječni sistem hitlerizma i pokazuje svu bijedu koju je taj &istem danima proizvodio i gomilao na džinovsko smeće, Ponesen svojom falktografijom i vjeran viđenim činjenicama, pisac ponekad sklizne u grublji izraz i u naluralizam (»Svi imaju pro1iv. Tako su na&tali užasni, žuti potoci duž redova kreveta . ..«).

Kod Debrecenija se smjenjuju hladna, jeziva ironija sa scenama teškim od očaja i beznađa. Ponekad zatreperi vjera u Život, potajna nada da će se, ipak, sve srećno prebrođiti. Tada se živi od kakve 6umnjive vijesti, od hrabre riječi druga, od svoje filozoti-

2000%00000002% 00092%000002%0202202222220022220222202 222222 2020220220224

jević dolazi u prvi red naših BiH ujetnika koji vladaju širokom gamom, koji osjećaju profinjeno nijansiranje raspjevanih boja. To dokazuje i ova kompozicija koju Dimitrijević sprema za jubilarnu izložbu.

TI mala grupa ljudi koji nose Tranjenu majku, i dio teškoga neba koji se nadvio nad kamenjarom i brdom u pozadini, i dvije grabljivice koje kruže nad neviđenim lešom, i slika grupe partizana koja se ogleda u jezeru, i dijete koje je pružilo ručice prema ranjenoj majci, i teško ranjena majka čija se briga ogleda u položaju njezine ruke usmjerene prema djetetu, nemoćno pale na sohu nosila, i predvodnik vodič kolone čiji korak govori o teškom umoru, iako zbog napregnute pažnje ide usiljeno uspravno, i drugi za njim klecavog koraka, i poslednji sa konjem koga vidimo dđa se pomalja iza brđa i zbog čega naslućujemo veliku kolonu partizanske bolnice, i tmurno predvečerje kasne jeseni — SsVe OVO govori upečatljivo o heroici našeg naroda u OSloObodilačkoj borbi. "Tako nam svojim slikarskim “riječnikom Dimitrijević govori o velikim danima, revolucionarnim đanima NOB.

*

Naš plodni slikar, 1smet Mu jezinović, rođen je 1907 godine u Tuzli. Studirao je u Zagrebu i Parizu. Godine 1945 u izdanju Glavnog odbora APŽ BiH izlazi Muje~inovićeva mapa vanredno uspjelih crteža. »Djeca, kroz borbu«. Njegova tehnika ie: uglien, tuš ulje, tempera i rjeđe akvarel. Snagom svoga talenta koji se osim Ostalog ogleda naročito na živim, upe-

čatljivim crtežima koji prikazuju pu-.

nu skalu života i borbe čovjeka na· ših dana, on je stvorio. mnglo bi se reći, svoj izražajni stil. Csnovni. sigurni potez crtača mjestimično izbija i iz njegovih kompozicija ulja), alj ponekad, čini mi se, da mu ova njegova velika darovitost ugrožava put njegove slikarske: palete. Skoro bez imuzedka, pred crtežima I. Mujezino=

vića mi ne možemo ostati mirni, nezainteresovani. Zahvati nas njegovo stvaralaštvo puno ritma, pokreta i dinamike i dugo ostane u duši trag doživljenog. Za jubilarnu izložbu Mujezinović radi dvije velike kompozicije: »Ustanak« (ulje) i »Juriš« (ulje). Nažalost, zbog tehničkih razloga osim skica, nisam uspjela da vidim ova Ulja i da o njima šire govorim. On radi i nekoliko portreta, među kojima i portret našeg pretsednika Vlade, Narodnog heroja Đure Pucara — Starog. Na Muje-inovićevim ranijim uljimia zapaža se prigušeni ton njegove game. To se ističe i na portretu »Moja majka«. Među Mujezinovićevey uspjele portrete naročite možemo ubrojati: »Glava djevojčice«, »Portret moga sina«, i još nedovršen veliki portret Narodnog heroja »Đuro Pucar — Stari«, Mujezinović se služi solidnim radnim postupkom. Mnoštvo skica, crteža | studija pripremn} su radovi njegovim kompozicijama što govori pravilnom načinu rada i doslijednom, disciplinovanom umjetnikovom putu. Plodnost i sadržajnost njegovog temperamentnog stvaralaštva uzdiglo ie Mujezinovića u red naših istaknutih popularnih slikara.

*

Mica Todorović, rođena u Sarajevu. prva je žena slikar iz Bosne. Svršila je slikarsku akademiju u Zagrebu. I prije rata je pripadala krugu napredne inteligencije. Služi se tehnikom: ulje, tempera, crtež. Tematika njezinih radova je pretežno figuralnog karaktera (portret, specijalno dje-

iji, i akt) Bavi se i pejsažom (sarajevski motivi, rušenje Baščaršije), kao i kompozicijama iz seoskog ŽiVOta i rada. Karakteristika njezinog zrelijeg stvaralaštva je vedrina, optimizam. Kao blijesak svijetla zapljusnu Das sunčane boje svih varijanata sa platna »Portreti naše djece«, sa skica, sa kompozicija »Žetva«, „Vršidba« i »Odmor«, sa uspjelih pejsaža »Proljeće na Babića bašči«, »Snijeg se ota-

pa«, »Gradnja pod snijegom« i dr. Pa-

'

je koja se tu mijenja gotovo svakog jutra, SS-podnarednik redovno poslije »apela« (prebrojavanja), uzima ViOlinu i nesigurno svira sentimentalne pjesme zvijezdama, iako je na »apelima« revolverom i batinom ubio Oko četrdeset ljudi. Internirac Bažonji Janoš, na čijem se »upalom licu u bolnoj grimasi ukočio večni, fini osmeh, — očigledno umire«, izlaže političku situaciju krajnje optimističkim alkor-

e»— pWKOni ne mogu duže od nekoliko nedelja. Čim se Šzvrši invazija, čeka ih brza propast. Približuje se oslobođemnje, videćete, otićićemo kući.«

Ponekad &e otkine ljudski, uvjerljivo iskazani humanizam, ljubav za čovjeka, za druga, duboko u ljudima zapretana, koja tu još samo tinja u jedva izmamljenim iskrama:

»Putem zamršenih transakcija baš u to vreme dobavio sam četiri velika krompira. To je stostruka poslastica u beskrajnom poslu, Dugo sam se borjo sa sebičnošću, dol naposletku nisam popustio pred suznim moljakanjem Bril Frna i poslao iedan prompir bolesnom PFeher Jančiki. Janči leži na četvrtom "ležaju od nas. Bril ustade. Ali odmah se vrali, noseći natrag poklon, Po krompiru kaplju suze

— Umro je ovoga časa. Pogledao je krompir i to mu je bila poslednja stvar koju je viđeo na ovom svetuć,

Poslije ilustracija koje svojom realnošću i mirnoćom optužuju hladni nacistički sistem ubijanja i ponižavanja, čitalac na kraju knjige, 6a preostalim internircima. doživljava slobodu. U njoj još ljudi umiru, prenoseći svoje krajnje iscrpene, dotrajale udove iza te svijetle crte, Sam pisac jedva je uspio da pređe prag Aušvica i da se vrati kući, Njegov susret sa slobodom izražen je potresno i poetski nadahnuto: »Svugde | u svemu sloboda... sloboda blista i u zamršenim gotskim slovima na seoskoj gostionici, prekoputa. Sloboda se osmehuje sama sebi u crvenom emailiıanom ogledalu na vojničkim kapama. Sloboda se čuje u tišini, slobođa se oSscća u glasovima... Duga seoska ulica savija u daljini, Iznad beskrajne kolone ljudi i topova širi se u blesku, svetlosti falasavi, široki napeV«. ji

Pored oštrog posmakračkog dara, konciznog, ekonomičnog stila kojim se ocrtavaju ljud: i stanja, pisac obiluje duhovitim poređenjima nađenim na liniji jedne više, razvijenije publicistike i prirodno nađenim osećajnim akcentima. Knjigu je preveo 5 mađarsikog: Bogdan Čiplić.

_djBaRb < «“.

leta Mice Todorović je raskošna, Dpoaekad moglo bi se reći posebno njena, bravurozna u skali razigranih, toplih boja. Ona pejsaž veže sa ljudskim radom (»Žetelice«) i sve to rješava bojom i bojom. Istina je, da u supsti!nom nijansiranju boja, a često uspjelim aktovima i poluaktovima, Todorovićeva ponekad zanemari neki detalj što kvari utisak koji doživljujemo pred njezinim platnima, Njezina ulja: »Radnica u prazničnoj odjeći«, »Djevojčica u žutom«„ »Djevojka sa periferije«, »Glav. mlade glumice«, a naročito koloristički uspjelo dat portret vižljavog. čupavog djeteta »Ciganče kraj prozora« govore O svježim novijim izražajnim mogućnostima u odnosu na portret »Glava moje bake« (tempera) rađena mnogo ranije. Folkloristički motivi »Žetva«, »Vršidba«, »Odmor u polju« i dr. potvrđuju fini talenat Mice Todorović koji bi vrijednijim radom dao još vidnija ostvarenja na polju likovne umjetnosti. Hakija Kulenović, rođen 1905 godine u Bosanskom Petrovcu, studirao u Beogradu i Parizu. Njegova tehnika je: ulje, akvarel, crtež. 'Tematika: kompozicija, portret, pejsaži iz izgradnje i NOB. Možda više nego ijeđan član ULUBiH Hakija Kulenović je obrađivao problematiku socijalističke izgradnje. Poznata su njegova platna »Portreti udarnika«, »Zadrugari«, »Portret sina«, »Tunel Vran= duk«, »Sa omlađinske pruge, »Hidrocentrala«, a naročito kompoziciono i koloristički uspjeloe ulje »Izgradnja nove željezničke stanice u Sarajevu«. Ova platna govore O lijepom razvojnom usponu OVOBa umjetnika. Među njegovim radovima ističu se grafički uspieli umjetnički produbljeni crteži naših graditelja i zađrugara. U njegovim akvarelima susrećemo doživljene lirskim akcentom obojene partije, ali nas ponegdje uznemiri disharmonični. neriješeni ton na njegovom akvarelu Na primer, suviše modroplavu »gusto« nebo, nad toplim bojama ulcinjske plaže i gradine. Kule-

DA “ 4 |N i a

ODO „7

OMR ZA ı “

pBoško Vukašinović: Pabrika šećera na Čukarici 024240 042000 ooo ooo oo o0oe002000002

ZORAN GLUŠČEVIĆ

nost za naše književne i kulturne prilike to što nas je bO| _skupljene hartije i povišenje cena knjigama i časopisima zadesilo baš u trenutku kađa se naša knjižeVnost nalazi na nekoj vrsti 6tvaralačke prekretnice. Još nova &trujanja i pravci koje nagoveštavaju naša književna zbivanja nisu počela ni da se uobličavaju, niti kod nas postoji neki intimniji dodir između pišca i čitaOca (što preistavlja jednu od dragocenih živih veza stvaraoca Sa njegovom sredinom), a Već komercijalni momenat preti da postane neka vrsta stimujusa književnog stvaranja.

Prema nastaloj situaciji, mogućnost plasiranja knjiga i časopisa na tržištu odlučivala bi i o karakteru književne problematike i o njenom kvalitetu, A takvu konsekvencu smatra Miroslav Đorđević, u jednom od poslednjih brojeva »Književnih novina«, potrebnom da bi naša književnost počela đa zadovoljava potrebe svoje čitalačke publike.

Ovim je on dotakao jedno od Važnih pitanja književnog i umetničkog stvaralaštva: U kakvom odnosu treba da je književna produkcija prema publici? da li u odnosu moralne i temafske zavisnosti od onog dela društva koje u njemu figurira kao čitalac ili bi umetnika obavezivala u stvaralaštvu čitava društvena stvar–nost? Da li stvaralac treba da je šamo moralno vezan za sredinu u koioj stvara, ili taj odnos treba da dobije i oblike neposredne materijalne,

N" ni najmanje pogodna okol-

komercijalne zavisnosti u tom smislu ·

što će potražnja na književnom tržištu biti odlučujući činilac u knjižeVvnom i umetničkom stvaranju?

Miroslav Đorđević nedvosmisleno še zalaže za ovo poslednje, a njegova Uuveravanja i razmišljanja u tom smislu zasnivaju We na pretpostavci, upravo mogu imati svog rezona samo alo bi se zasnivala na tačnosti pretpostavke da o prijemu jednog umetničkog dela kod publike odlučuje njegov kvalitet u tolikoj meri da je svako prihvatanje i podržavanje dela od strane čitalaca znak da ono objektivno-književno pretstavlja vrednost.

TWao dokaz, Đorđević navodi slučaj sa proizvodnjom čarape »Ključ«, koja je bila nerasprođata sve dotle dok joj kvalitet nije doveden na Visinu koju su zahtevali potrošači.

Ali da li ova analogija ima kakve važnosti za umetnost? Da li i tu samo kvalitet odlučuje o prijemu jednog

umetničkog dela i da li je ovde pitanje kvaliteta tako jednostavna stvar kao u robnoj proizvodnji?

nović vidno napreduje, dajući izrazito alkcentovane crteže portrete naših ljudi. Da pokazuje vidan napredak i u kompoziciji dokazuje nejgovo ulje »Izgradnja željezničke stanice u Sarajevu«. Sretno riješeni slikarski planovi, uklopljeni u naš tipičan pejsaž (pozadina brda) sa radilištem i rasporedom radne brigade dati u širokoj svjetlosnoj skali nijansiranog tonaliteta, lijepe. su odlike Kulenovićevog talenta.

Među vrijedne, talentovane slikare samouke, koji su se kroz život mučno ali uporno probijali, spađa i Milan Vasiljević, rođen u Prijedoru 1910 godine. Koristi tehniku: ulje, aWvarel, tempera, tuš. Tematika: pejsaž, mrtvzn priroda. U poslednje vrijeme bavi se figuralnim slikarstvom (portret, kompozicija).

*

Možda se ni kod jednog našeg umjetnika, kao kod Vasiljevića, upotnog U radu na savlađivanju slikarske tehnike, ne Oopaža od izložbe do izložbe relativni napređak. Ovaj samouk, lagano, ali sigurno napreduje. I svaki put nas iznenadi nečim novim što je savladao na ponekom slikarskom planu. Svježim ioplim bojama, on nam daje pejsaž »Iz Jablanice« (ulje), »Bosanslti pejsaž«, »Iz Ulcinja«, »Iz okoline Sarajeva«, »Portret majke« i dr. Pored nekoliko nedovršenih portreta, pejsaža i skica za kombpoziciju, Vasiljević radi i portret maršala Tita u naravnoj veličini sa pejsažom Trebevića i jednim dijelom Sarajeva. To su rađovi koje &mo zatekli u skrom~-

nom Vasiljevićevom ateljeu, pred jU-,

bilarnu izložbu za koju se priprema ULUBiH. *

Pored starijih poznatih slikara članova ULUBiH, Siga Sumerehera, Voje Hadžidamjanovića, Petra Šaina i

vajarke Ive Despić treba istaknuti i.

mlade članove ULUBiH-e, Nadu No-

7

Da bi potrošač mogao da oceni kvalitet jedne čarape ili robe slične vrste, nije mu potrebno neko naročito znanje niti poznavanje, recim0, složenih tehnoloških procesa kojima se sada dobijaju veštačka vuna, svila i druge materije od kojih pravimo sVOju odeću. niti će nedostatak takvog

'znanja moći da nas d'skvalifikuje da

sudimo o kvalitetu robe. Sasvim je dovoljno da smo pre toša imali prilike da viđimo primerke bolje ili nai-

bolje vrste takve robe da bismo posle ,

sasvim tačno mogli reži da li čarape ma?Yke »Ključ« vrede ili ne vrede u pogledu njihovog kvaliteta. '

A da li je tako u umetnosti? Već kod određivanja dezena ili komb'nacije' boja jednog »štocfa.« necphodan je ulkus, smisao za estetsko. A kako li će stvar estetskog suda, odnosno sposobnosti odlučivanja da li je nešto od Uume{ničke vrednosti, stajati onde gde je potrebna najdelikatnija primena misli i senzualnih vibracija, najtaniniji smisao za razumevanje problema, lepog da bi se svako lepo moglo osetiti i u njemu uživati?

Da li uopšte nerazumevamje čitalaca kupaca za književna zbivanja mora da bude merilo objektivne vrednosti dela o kojima se radi? Da li je činjenica što je Ćopićevo Ratnikovo proleće prodato u većem broju prime= raka od Divičove zbirke Višnja za zidom unosi ma kakvu svetlost u objektivnu literaturnu vredmost ovih dela? Zar u prijemu jednog umetničkog dela ne može da odlučuje i literarno-estetska sklonost za jednu VIstu književnog izraza koja može da bude amo &lika opštih estetskih raspoloženja, a nikako činilac koji mora da odlučuje ma o kakvoj krajnjoj vrednosti dela koja se primaju ili ne primaju?

I zar opšta ideja i duhovna raspOloženja ne mogu da budu presudna za odnos publike prema savremenoj književnoj prođukciji? Kad svi ti elementi ne bi odlučivali o karakteru ukusa i potrebama čitalačke publike, onda bi nastala savršena zbrka kad bismo pokušali da odredimo kvalitet umetničkih dćla i vrednost Pisca prema tome kako 6u bili primani od publike u Vreme svoga nastojanja ili bilo kada docnije. |

To što je Foknera »otkrila« Evropa i što je njegovo književno stvaranje naišlo na više odjeka u Evropi nego u Americi, moglo bi prema američkim pojmovima da znači (u trenutku FOknerovog zapostavljanja u Americi) da Fokner ne pretstavlja neku literarnu vrednost a j48S manje da zaslužuje Nobelovu nagradu!

Vratimo se malo u istoriju literature. Kao što je poznato, Englezi i Trancuzi ću prvi počeli da se dive Geteovom geniju u trenutku kada Nemci nisu bili skloni da mu dadu u svojoj literaturi veće mesto od jednog Lesinga ili Vilanđa. Da li podleže ikakvoj sumnji ko je bio u pravu?

Kad bi se Stendalova vrednost htela da određuje po upornosti 6a kojom su ga čitaoci dugo vremena odbijali, on nikada ne bi mogao da znači ono što pretstavlja i za francusku i za eVropsku literaturu.

Da je Geteovo stvaranje zavisilo isključivo od toga koliko je interesovanja moglo da probudi kod čitalaca, onda bi sasvim sigurno Paust morao „ustupiti mesto Patn jama mlađog Vertera, koje je delo u svoje vreme bilo od značaja za evropsku literaturu, pa je i danas čitanije od PFausta., A mislim da nije potrebno dokazivati koga bi se od ova dva dela i sa kakvom lakoćom pre mogla odreći Wvetska literatura kada bi bila stavljena pred tu »dilemu«.

Da pređem na druge umetnosti.

Ako bi se ukusu prosečnih amerikanskih posetilaca bioskopa htelo da veruje u pogledu umetničkih kvaliteta i literarne vrednosti repertoara a-

vaković, Vladu Vojnović, Maria Milku-– lića | vajara Furtulu. koji se po radu i talentu maročito ističu. :

*

Veoma talentovani Ante Kostović,

mladi kipar

šinića i apsolvirao u martu 1941, a diplomirao poslije rata, jer u ustaškoj državi nije htio da pristupi diplomskom ispitu. Za jubilarmu izložbu. Kostović sprema nekoliko radova među kojima su neki već i dovršeni, U toku je njegov studiozni rad velike slobodne kompozicije »Oračice«, na kojoj radi već dvije godine. Motiv »Oračice« uzet je iz NOB. Po nošnji oračica zaključujemo da je motiv iz BiH, Ovom kompozicijom Kostović nije prikazao samo teškoće napornog rađa i strada nja našeg narođa u tolmu okupacije i NOB, nego i rađanje bratstva i jedinstva, a kroz to i heroiku naših radnih ljudi, koji su 6e u nevoljama prekaljivali i istrajali u borbi za oslobođe-

nie zemlje. Pigura prve oračice tiDič-.

na je žena našeg bosanskog sela. "Po govori brižan ali odlučan izraz njezinog lica, i blag pogled uprt u oranicu od koje očekuje hljeb za svoju, porodicu. Omladinka za njom puna je vedrine i enage. Uzdignute glave sa lakoćom mladosti podnosi svoj teški teret, I svaka Oračica ređom, na svOj način, tip je žene naše bosanske sredine, Sve one zajedno, kompoziciono i idejno daju usklađenu cjelinu Visoke estetske vrijednosti. Ovo je jedan od najvećih umjetničkih dometa Kostovićevog rada. Uz ovu kompoziciju Kostović je izradio i radi još mnoge portrete. Među njima se ističe studija »Glava pjesnika« (rađ u kamenu). Ova tehnika najbolje leži Kostoviću, koji &vojim razvojem obećava još veći uspom i umjetnički đomet velikih razmjera. studirao u Zagrebu kod majstora Meštrovića i KYr-

NOVE VARIJACIJE NA STARE TEME.

meričkih bioskopa, onda bi jedna” prosečna amerikanska filmska revija ili lakrdija, jedan gangsterski li kaubojski film, jedan Bal na vođi ili Dama u hermelinu više vredeli nego filmska interpretacija Hamleta ili nekog Dikensovog romana. A to Što se u Americi više ceni film.

nego pozopište da li uopšte ukazuje –

na objektivnu umetničku vrednost U-

pravo prednost filmskog scenarija nad filmske glume nad p0zO-

dramom. ili rišnom, i da li to jednostavno znači samo nedostatak većeg literarnog smisla kod.američkih posetilaca bioskopa? Ja bih pre bio sklon da te pojaVe objasnim tempom američkog života i njegovim karakterom koji podjednako ne trpi pozorišnu patetiku kao ni »ozbiljnu razonodu«.

A hako stoji u tom pogledu stvar sa našom publikom? Kao što nisam sklon da potcenjujem stramu publiku i amenikanske posetioce bioskopa, takomi nije ni na kraj pameti da DPrecenjujem naše domaće prilike. I meni, isto kao i Miroslavu Đorđeviću, nije nerazumljivo što naši časopisi kao i knjige imaju manje čitalaca nego što jedna futbalska utakmica ima gledalaca. Ali broj gledalaca nije meTilo za raspoloženje ove vrste. Jer je još mnogo veći broj onih koji neđeljom posle podne sede pored radđioaparata i prate 6ituaciju na terenu dvaput po jedanaestorica, Kako da se to objasni? Mislim da ću biti u pravu kad kažem da ie baš nedostatak literarne i umetničke kulture u Većoj meri podjednako uzrok toj pojavi kao i činjenica da se sa manje napora i prethodne pripreme može uživati u gledanju futbalske utakmice nego, na primer, u slušanju Dvoržakovih kvarteta ili Betovenovih sonata. To je u samoj prirodi stvari i protivu toga se ne može ništa, ali se zato mogu učiniti organizovani i sistematski napori da kultura više i dublje prodre i mase. Jer dok se sklonost za futbal (da se zadržim samo na tome) sama po sebi postiže kod ljudi još u njihovom najranijem detinjstvu (kada je potrebna obična »krpenjača« i četiri kamena za dva gola da bi se osetila sva slast ove igre), dotle je pofrebno mnogo samopregornog rađa i strpljenja, materijalnih izdataka i drugih uslova da kultura u njenim mnogobrojnim oblicima postane intimna i neophodna potreba ljudi.

A io sve može samo da znači da kod nas mteres za kulturu i spremnost (isključujem. trenutno subjektivnu mogućnost) da se za nju odvoji na račun drugih potreba nisu još raz” vijene u tolikoj meri da bi se mogućnosti književnog i umetničkog stvaranja smele dovesti u zavisnost od toga da li će jedno književno ili umetničko delo trenutno moći da zainteresuje loliko čitalaca-kupaca koliko je potrebno da se njegovo objavljivanje isplati. Sigurno je da se štam-= panje nekih sportskih revija, kao »Starta«, zatim stripova i tome slično isplaćuje, kao što bi se isplatilo i izdavanje nekih avanturističkih romana u kojima mi sada iznalazimo i neke literarne i moralne kvalitete da bismo opravdali njihovo objavljivanje (kao da zdrav avanturizam po sebi i bez ikakve didaktike nije dopuštena stvar), ali se štampanje pesama jednog Miodraga Pavlovića možda ne bi isplatilo, jer je pitanje da ]i bi se njegov način doživljavanja i izražavanja dopao našoj i onako malobrojnoj publici. A zar tog pesnika treba unapred samo zato onemogućiti, kad se još ne zna kakve su njegove poetske mogućnosti?

Zar ijedna literatura, pa i ova naša, koja pretenduje ma na kakvu trajnost i koja bi-da izrazi svoju epohu na nov način, treba prosto naprosto đa bude u komercijalnoj zavisnosti od čitalačke publike za koju nije sigurno da će uvek i u svemu imafi smisla za njena literarna traganja? A. taj smisao za neku određenu literaturnu pojavu ne mora da bude znak ni kriterijuma ni estetske navike, već može da se izrazi kao trenutno raspoloženje duha koje je isto tako uzaludno optuživati kao i ukus onih bioskopskih posetilaca koji gledaju reviju Igrajmo gošpođo sa istim zadovoljstvom 8a kojim istovremeno čitaju Romena i Prusta! Ali ni broj kupaca knjiga nije uvek merilo interesovanja. Znam koliko je čitan jedan naš časopis koji sada trpi stvaralačke preobražaje da bi raskinuo sa mučnom monotonijom svojih dosadašnjih sadržaja, i znam da ga nisu kupili svi koji su ga čitali, kao i što je daleko veći broj čitalaca. nego kupaca Hiljađu i„jedne noći. Otkuđa to? E x

Možda zato što se kod nas ne zna:n na koji način razvila sklonost đa se čitanje na svojstven način intimizira kao .neka pozajmna radnja, da se knjiga protura iz ruke u ruku kao da

time dobija veću draž. Kod nas kao |

da ne postoji kult materijalnog poše~

dovanja knjige, kao da nije dovoljno Mi

razvijena ona senzualna sklonost i u-

živanje u izgleđu i opremi knjige, ona

strast da se i poč rukama, čulno možda i osetno (prema našem uobičajenom bezdušno-racionalnom i racionalističkom odnosu prema knjizi) doživljuje slast čitanog i pročitanog? Ko zna, možđa su kod nas još suviše neprijemčive i nepoznate one romantičko-sanjalačke draži PFransovog Silvestra Bonara? Ali ako je sigurno da svemu tome neće učiniti kraj sadašnja

cena knjiga i časopisa, onđa ni njena —

ma kakva apologija neće tome ništa doprineti ;

Ja ne znam na koju grupu pisaca i na koji časopis misli Đorđević kađ patetično uzvikuje: »Neka se jave gru-

De koje časopise neće smatrati 5VOiim po tome što će u njima moči da. prave vratolomne egzihicije«. . Ali se nad ovom rečenicom treba dublje · za misliti. CP GCAPO

(Nastavak na četvrtoj strani