Књижевне новине

SPRANA 9?

QLGA ČOLIĆ

ovjetska književnost nije samo književnost ruskog jezika, to je Zi svesavezna književnost, Mi ne| mamo pravo da ignorišemo književno Btvaralaštvo nacionalnih manjina samo zato što je nas više«. Ove reči Maksima Gorkog na Harkovskom Kongresu sovjetskih pisaca odjeknule su kao signal, kao prvo upozorenje na opasnost od hegemonističkih tendđencija, Ali, niko mu nije poklonio Dotrebnu pažnju. Osim, naravno, knjiševnika. nacionalnih · manjina u SSSR-u, koji su već tada osećali težinu pritiska velikoruskog nacionalizma | naivno verovali đa reč velikog pisca može srušiti barijere koje su se uzdizale na putu njihovih strem__ljenja. )

Od Harkovskog kongresa prošlo je | 17 godina, a đanas se u svim zemlja| ma koje su imale tu sreću da

· budu predmet »oslobodilačke« misije SSSR-a, kao kategorički imperativ čuje: »Učimo od sovjetske kulture!« Červenkov naređujc bugarskim likovnim umetnicima da se ugleđaju na sovjetske slikare, Revai prebacuje Đerđu Lukaču da potcenjuje »vodđeću i uzornu« ulogu sovjetske kulture, u Rumuniji, škale za književnost i književnu kritiku, važno mesto zauzimaju predmeti ruski jezik i ruska Književnost. Pa čak i u Istočnoj Nemačkoj časopis Jedinstvene socpijalističke partije, »Aufbau«, ubeđuje „kulturne radnike da »tempo kojim budemo ovlađali tekovinama duhovne kulture SSSR-a, biće odlučujući za oslobođenje stvaralačkih snaga naše sopstvene nacionalne kulture koje su još u velikoj meri uspavane«, itd., itd.

Dakle, »učimo odđ sovjetske kulture, sovjetske umetnosti«, jer je ona »najnaprednijz i najsavršenija«. To je danas alfa i omega kulturne politike u svim tim zemljama. Njihovi narodi treba na svaki način da se ubede da će im političko potčinjavanje i ekonomsko iskorišćavanje doneti blagostanje. I zbog toga je kulturi dodeljena nezavidna uloga čokoladnog omofa na ovoj gorkoj piluli kinina.

U tu svrhu potrebno je, razume se, zameniti nacionalni program moskovskim. A taj proces napređuje prilično brzo, zahvaljujući surovim meftođama glajhšaltovanja. Uzmimo, na primer, Čehoslovačku i uporedimo dva citata vodećih ličnosti njenog današnjeg kulturnog života.

»Mi ne treba da budemo privesak meke tuđe kulture«. To je rekao 1948 godine današnji ministar prosvete, dr. Zđenjek Nejedli. Bilo je to neposređno posle burnih februarskih đana, kada se još brižljivo krila prava svrha i pravi značaj Zorinovog prisustva u Pragu. Koncepciju nacionalnog programa na kulturnom planu dr. Nejedli izložio je sasvim jasno. On je rekao: »Naša kultura, naša umetnost, naša nauka moraju, naravno, biti češke, nacionalne. Ne treba da ističem đa fime ne mislim na šovinizam, na to da se izolujemo ođ svotskih strujanja. Ali, ako naša kultura treba da buđe realistička, ona na može da bude apstraktna, nego konkretna, što znači da mora đa izrasta iz konkretne stvarnosti oko nas. A pošto je ova stvarmost češka, mora i naša kultura da bude češka. isto kao u Slovačkoj slovačka«. Taj se program nikad nije ostvario. wmesto njega, počeo se sprovoditi drugi, moskovski, prvo u zavijenoj neprimetnoj formi. zatim sve namet-

M-20000%00000020206000000000002000004000000

u nastavnom programu ~

ljivije i konačno ga je posle tri godine, 1951, ministar informacija, Kopecki, sasvim otvoreno proklamovao. Govoreći u ovogodišnjoj „budžetskoj debati on je pred čehoslovačke kulfurne radnike postavio dva zadatka' prvo, svim sredstvima učvršćivali prijateljstvo sa SSSR-om, produbljavati znanje o njemu, prenositi njegova iskustva, širiti poznavanje sovjet-

ske kulture, i drugo — sistematski ot- ·

stranjivati ostatke stare kapitalističike kulture,

Realizacija ovog programa, meta· morfoze čehoslovačke u privesak tuđe kulture, sprovodi se sa podjednakom tožinom na svim područjima kulturnog života. Ako se, na primer, recen= zent jednog lista usuđi da samo ovlaš zabeleži izložbu sovjetske grafike, odmah u časopisu »T'vorba« usledi članak sa gromoglasnim i pretećim naslovom »Protiv kosmopolitizma i besprincipijelnosti u likovnoj Rkritici«. Još gore prolaze pozorišni recenzenti koji su imali hrabrosti da makar uvijeno izraze svoje sopstvemo, ne mnogo laskavo, mišljenje o umetničkim kvalitetima sovjetskih propagandnih kičeva kojima su danas preplavljena praška pozorišta, kao što je, na primer, protivjugoslovenski pamflet Dunajevskog, tzv. opereta »Slobodan vetar«, ili Lavrenjevjev »Glas Amerike«, Burjakovskog »Ljudi, budite budni« i sl. Njima je posvećen drugi članak u istom časopisu, pođ ne manje pretećim naslovom: »Protiv besprincipijelnosti i štetnih pojava u pozorišnoj kriftici« u kome se pozorišni recenzenti osuđuju „da »umanjuju umetničku stranu sovjetskih pozorišnih komada« i da »nedovoljno ocenjuju ogromnu pomoč i primer koji čehoslovačkoj pozorišnoj umetnosti pruža sovjetska — umetnost najsavršenija«. Nisu bolje prošli ni književni recenzenti. Njima se prigovara da ne obraćaju dovolino pažnje na sovjetske knjige (a samo u foku prošle godine prevedeno ih je i izdato preko

U svakoj oblasti umetničkog stvaranja postavljemi su tačni i jasni zadaci: dramskim „piscima »Tvorba« preporučuje kao neiscrpni izvor »ljubav i zahvalnost našeg naroda prema SSSR-u, »Ruđe pravo« uzdiže kao primer kompozitorima razne pesme sa »staljimnskom« ftematikom u kojima se »pojavljuje nova intonacija koja vezuje češki i slovački nacionalni melos sa patosom sovjetskih pesama«, itd. Razume se, autori ovakvih »dela« dobijaju i državne nagrade, dok se onima koji ne pokazuju mnogo volje za poltronstvo i beskičmenjaštvo otvoreno preti čišćenjem. »Još uvek — piše na jednom mestu »Tvorba« ispoljava se kod nekih filmskih radnika tendencija klanjanja pred zapadnim imperijalističkim filmovima i divljenja prema njihovoj izv. tehničkoj savršenosti. Za takve ljude u našem filmu nema mesta i od njih je potrebno film temeljno očistiti«.

Ali, gvozdena peta moskovskih kulturtregera ne gazi samo umetnost u njenim suptilnim manifestacijama. Njeno vandalsko dejstvo proteglo se u poslednie vreme i na same temelje kulture. Povod za to dala je godišnjica Staljinovog članka o lingvistici. Dođuše, već njegova pojava dočekana je sa obaveznim metanisanjem pred »genijalnošću«, »epohalnošću« i ostBlim vrlinama svojstvenim »mudrom« Staljinu. Ali celu godinu dana nije se ništa čulo o praktičnoj primeni njesovih postavki, ma đa je odmah na-

VERA OBRENOVIĆ-DELIBASIC

LIKOVNI UMETNICI BOSNE

1

jubilarnoj godini o Desetogodiš[]njiei narodnog ustanka, Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine priređiće svoju kolektivnu izložbu. Tim povodom smo po5sje+i}i ateljee naših umjetnika koji kvalitetom svojih rađova žele da obilježe ovu jubilarmu svečanost. U svakom ateljeu zatekli smo već niz gotovih radova kao i radove koje naši umjetnici dovršavaju. Ulja, tempera, akvareli, crteži, kompozicije iz Narodnoo|__slobođilačke borbe, izgradnje zemlje, __- portreti, pejsaži, mrtve prirode — O je tematika koju surećemo na plainima naših umjetnika...

Razgledajući ove rađove pitala sam se: zbog čega neki ljudi ili riječima | ___ ili ravnodušnošću potcenjuju Vidne | uspjehe na našem kulturno-umjetnič| kor polju? Mislim da nije teško na| ći odgovor. Većina »kritičara« najče-

| šće šutke prelazi preko lijepih doštig_— mućča naših umjetnika, a u »prikazima«, »člancima« i »recenzijama« na" glašeno potcjenjuju »&slabosti« i »Dro-

puste« što dovodi do pogrešnog fOTmiranja mišljenja, tj. potcjenjivanja ostvarenja pojedinih umjetnika, a Dponekad cijelih grupa ili udruženja. Kao i književnost, tako i likovna umjetnost Bosne i Hercegovine mosi svoje karakteristično obilježje koje joj daje naša istorijska i društvema stvar– nost, kao i raznorodna bujnost i specifičnost bosamsko-hercegovačke sredine. Zbog toga bih ovom prilikom želela da progovorim o lijepom, pozitivmom i karakterističnom što susrećemo na platnima, umjetničkim radovima članova ULUBiH-a koji će izlagati ma juloilamoj jaložbi,

Naš istaknuti slikar Ivo Šeremet roč:n je u Livnu 1900 godime. Slikar-

stvo je studirao u Beču, Krakovu 1'

Parizu. U toku cijelog umjetničkog života i rađa pripadao je našoj naprednoj inteligenciji. Njegova tehnika je pretežno ulje. ređe akvarel, tempera, pastel, crtež, Terratika: pejsaž, figura. mriva priroda ređe kompozicija. Ovu posljednju vrstu rada Šeremet ne njeguje naročito, iako njegova interesant na skica pompozicije u pastelu »Predavanje na izgradnji kombinata« govori o sigurnom većem Šeremetovom dometu i na ovom polju. Ova skica pretstavlja karakteristični vedri Dpredio našeg radilišta.

Šeremet je majstor slikanja mrtvih prinođa. U to se sve više uvjeravamo gledajući u njegovom ateljeu rađove ove vrste. Jedam od naših najboljih portretista, studđiozan do najvišeg stepena, on je dao niz psihološki produbljenih portreta: »Portret B. Č.«, nekoliko alutoportreta, studiju »Žen6ka glava« i dr. U rađu je psihološki prođubljeni »Portret N. M.« u čijem zaleđu, kao kontrast, odlično djeluje draperija lake prozračne tkanine. Pred

. Šeremetovim velikim uljem »Ogleđalo«

mi vidimo vanređam rad velikog znalca slikarske umjetničke obrade. Zadivljuje majstorsko rježčavanje slikarskih Dplamova i materije. Ubjedljivo, istinski data je i dubina 1 prostornost ovoga ulja u suverenoj prefinjenoj realizaciji materije, njegove bogate game, Mi ovdje ne viđimo sliku u okviru, sliku sobe sa ogledalom, mi vidimo istinski kutak sobe, sto sa zastiračem dubokih nabona,sa vazđušastim vezom preko zastimača, nematno Dpo-

||

glašeno da su one od »svetskoistorjskog« značaja, što je, razume se, trebalo protumačiti kao direktivu obaveznu za 8ve ideologe moskovske hegemonističke politike. Da li ova di rektiva nije odmah pravilno shvaćens ili su se možda isuviše odužile pripreme za njeno sprovođenje u život, nije poznato. U svakom slučaju, činjenica je da su tek prilikom godišnjice Staljinove nazovi naučne rasprave u kominformovskim zemljama preduzeti koraci, i to prilično energični da se kulturni život saobrazi naređenjima koja ona sadrži.

U Pragu nije održano zasedanje Akademije nauka, kao u Sofiji i Budimpešti, već zasedanje Centralnog komiteta Komunističke partije Čehoslovačke i na njemu je u stilu već poznatih »postanovljenija« donesena odluka o — udžbenicima za osnovne i srednje škole. Na svoju nesreću, če· hoslovačk" informbiroovci izdali su pre kratkog vremena nove udžbenike za gotovo sve predmete | na koje su bili veoma ponosni. Ali nisu u njima uzeli u obzir »genijalne« Staljinove postavke o supetiornosti ruskog jezika i, sledsiveno fome, i ruske kulture, ma da inače ulažu prilične napore da bi kulturna stremljenja svog naroda podredi! ciljevima Moskve. Ali, eto, bili su zaboravili na decu, bili su zaboravili da nacionalno porobljavanje mora da počne još od oOsnovne škole, naročito ako se radi o narodu sa dubokim kulturnim tradicijama kao što je češki narod. I zbog toga sad motnaju pokajnički da izjavljuju da r.ovi udžbenici imaju krupne nedostatke. i

Naročitoj MKkritici, razume se, »u svetlosti Staljinovih postavki o marksizmu u lingvistici« podvrgnuti su udžbenici maternjeg, češkog jezika. Njima se prigovara da se u dovoljnoj meri ne oslanjaju na iskustva sovjetskih učitelja, drugim rečima, ne izlaze iz Staljinovih teza o superiornosti ruske kulture. To što se tiče udžbenika za osnovnu školu. U udžbenicima za srednje škole, posebno u onima za više razrede, ima još krupnijih nedostataka. U njima, naime, nema dovoljno izvođa iz dela sovjetskih pisaca. Nisu zadovoljili ni udžbenici ruskcg jezika, ma da bi na prvi pogled moglo izgledati da tu nema šta da se kritikuje., Pa ipak, u njima nema dovoljno članaka o ljubavi češkog naroda prema Staljinu i to je, naravno,

Boža Ilić: Stuđija za kompoziciju (đetalj)

HERCEGOVINE

(Pred jubilarnu izložbu ULUBIH-a)

ravnanog rukom domaćice, vidimo va-– zu sa cvijećem i ogledalom u čijoj se vanredno riješenoj dubini ogleda lik slikara, Doživljaj je stajati pred ovakvim umjetničkim ostvarenjem. Šeremetova umjeinička paleta ne daje ili veoma rijetko daje fabulu. Ona stvara — umjetnički vjerno odražava stvarnost. On je snažan, ozbiljan realista koji suvereno vlada bojom, tehničkim postupkom, iskuetvom i znanjem. Slijede dva pejsaža, dva Dubrovnika, rađena u različito doba dana. Ovi pejsaži govore o dobrom umjetnikovom oku i zapažanju suptilnih promjena u prirodi (obale, jačine boja mora, vazduha, prostora). U proljećnom pejsažu Mostara data je tipična atmosfera hercegovačkog kraja, Zamućena Neretva, u dubokoj pozadini, u sumaglici izgubljene konture brda govore o lirskom umjetnikovom raspoloženju, Pejsaž Stoca dat je koloristički Svježe. Porušeni Prozor, čije zidine i ruševine kuća vire iz bujnog ljetnog zelenila, govori o strahotama IV ofanzive. Studija ženske plave kao i gotovo svi Šeremetovi rađovi govore o umjetnič, kom mrješavanju i oblikovanju slikarske materije, kao i o karakteristici njegovog zdravog stvaralaštva, Kod njega nema traga površnosti, On rađeći produbljuje i obrađuje svoje rađove. Bilo bi korisno i zanimljivo, naročito zbog naših mlađih slikarskih generacija koje nisu imale prilike đa vide velike galerije, da Ivo Šeremet priređi u našem gradu, 6VvOjU kolektivnu izložbu. .

Ovaj plodni istaknuti elikar, dočekuje jubilamu izložbu sa velikim brojem već avršenih nadova,

uliurireneri na delu 0d harkovskog komqreva O o Slaljimove limqwislike

krupan nedostatak. Povrh svega, u njima nije dovoljno akcentovana srodnost češkog i ruskog jezika, šic u sveflosti Staljinove teze o ukrštanju jezika, pobedi jačeg i izumiranju slabijeg, ima posebno značenje.

Ni ostali udžbenici nisu prošli boije ma da bi nekome ko nije upućen u tajne moskovske logike moglo izgledati da, na primer geografija. istorija. matematika i fizika nemaju ništa zajedničko s lingvistikom, Ali nije tako. U udžbenicima zemljopisa nije posvećena dovoljna pažnja Sovjetskom Savezu i zbog toga CK KPČ naređuje da se čitava jedna školska godina posveti izučavanju geografije »nepobs-· dive zemlje socijalizma«. Ali ni 13 nije sve. Čehoslovačka deca moraju dobiti i »pravilne« pojmove o zapadnim zemljama. Slike koje prikazuju prirodne lepote tih zemalja i njihove tehničke tekovine najstrožije su osuđene, jer »iskrivljuju i ulepšavaju život u kapitalističkim zemljama i prikrivaju pravo lice kapitalizma«, Osim toga, kako se kaže u »postanovljeniju« čehoslovačkog Centralnog komiteta, udžbenici su preoplerećeni nizom »drugorazrednih činjenica koje ne spadaju u opšte obrazovanje«. Koje su fo činjenice, može se naslutiti po idućoj rečenici u kojoj se kaže da treba »više istaknuti osnovna pitanja« što u kominformovskom rečniku znači da U dečje duše treba usađivati nepomirljivu mržnju prema svemu što se kosi sa planovima i ciljevima moskovskih hegemonista. A što deca neće naučiti geografiju, to nije važno.

Posebno «poglavlje pretstavljaju udžbenici istorije. Ne samo da u njima nije posvećena dovoljna pažnja »naprednoj ulozi SSSR-a u istoriji« i životu i delu Staljina, nego kipte od »kompromisa u pitanju istoriskocma=– terijalističkog shvatanja razvoja ljudskog društva«. I taj kompromisni stav mora se otkloniti time što će se »jasno razobličiti protivnarodni, reakcionarni lik Masarika i. Beneša«.

Kritiku nisu izbegli ni udžbenici matematike, fizike, hemije i ostalih predmeta za koje bi se moglo pomisliti da se ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s lingvistikom. Ali to bi opet bilo nenaučno shvatanje, jer je Staljinov članak, kako u jednom napisu objašnjava »Rude pravo«, »dao potstreka za dosad u istoriji neviđeni zamah kulture i nauke, ne samo u oblasti lingvistike, nego i ostalih nauka«. Na koji način, to »Ruđe pravo« objašnjava u idućem pasusu u kome ukazuje na značaj osnivanja čehoslovačko-sovjetskog instituta, koji ima zadatak da doprinese prenošenju iskustava i tekovina sovjetske nauke »bez kojih se — kako tvrdi list — ne raože ni zamisliti razvoj čehoslovačke nauke i kulture« A nedostatak čehnoslovačkih udžbenika je baš u iome Što 8 u njima nedovoljno ističe prioritet ruske nauke.

To su, dakle, poslediec praktične primene Staljinovih teza o lingvistici i ujedno rezultat procesa na čiji početak je pre 17 godina upozorio Maj sim Gorki. Centralni komitet čehoslovačke partije, razume se, tvrdi da je to dosledno sprovođenje principa marksizma-lenjinizma. Srednjevekovna inkvizicija, hitlerovski kulturtroegeri i ostali pretendenti na svetsko gospodstvo nisu svoju reakcionarnu politiku i porobljivačke tendencije prikrivali piaštom napredne nauke. I u tome su ih moskovski hegemonisti nadmašili.

Rizah Štetić, rođen u Brčkom 1908 godine. Slikarstvo je studirao u Zagrebu. Danas je profesor na školi primijenjene umjetnosti u Sarajevu. Tematika Štetićevih radova je: izgradnja, pejsaž, motivi iz NOB i portret. Tehnika: ulje, tempera, rijeđe akvarel. 1940 godine izdao je mapu desetak uspjelih linoreza »Bosng8« sa socijalnom tematikom. Njiegova paleta se kreće srednjim registrom prefinjenih preliva boje. Na mnogim njegovim platnime dominira zeleno u svim nijansama bez ekscentrično visokih i niskih tonova. To je obilježje, karakteristika njegovog umjetničkog temperamenta, U ateljeu susrećemo dva gotova tipična bosanska pejsaža, portret »Žena s knjigom«, dat toplo sa interesantnim kolorističkim akcentom i veliku kompoziciju »Zbijeg« koju studiozno radi. Niz pejsaža i ovu kompoziciju Štetić priprema za jubilarnu izložbu. Iako još nedovršena, ova kompozicija govori izrazito o lijepom, i ustrajnom radu Rizaha Štetića na umjetničkom oblikovanju njegove zamisli. Siva magličasta pozadina kasne jeseni, teški, zamorni hod žena, djece i staraca, raskaljani, raskvašeni teren –- daje upečatljivu, tešku, mučnu atmosferu minulog vremena iz okupacije i NOB. Ovom kompozicijom Štetić pokazuje svoj zdravi, sigurni napredak. Jako je pažnja njegove palete skoncentrisana na likove kolone »Zbijega«, nije zanemarena ni priroda koja okružuje zbijeg. Dubina maglene pozadine, tragični tonovi jesenje sivine, duboke brazde i otisci krivinastih seoskih kola na raskaljanom drumu — nerazđruživo vezuju fragiku adeša sa studenom jesenjom Ppriroom, i *

Među markantnim pretstavnicima naše starije slikarske generacije isti-

če se i naš poznati umjetnik Petar

Tiješić, rođen u Sarajevu 1888 go-

dine. Tiješić je studirao u Beču, Krako-

vu i Parizu. Treba naglasiti da je ovaj naš umjetnik pnoveo preko dvadeset

}

00200000002002000000000000000000002000%0%%

· mrtva priroda.

· umjetnički ubjedljivo,

:: NI e Ž O O U LI O RRJIŽEVNE'NOVINE |

TIN UJEVIĆ

· Maslna i smokva uz morsku obalu

rimorje: snena povorka zvonika.

Podnevi bijesne svi u jednom času, a kao tutnjava mjedi isred spomenika zvon uskrsa pali grom kroz kam u glasu. Primorje nije samo varav lanac slika.

| Šute male crkve s mnoštvom bogorodica i bezbrojna groblja ispod kiparisa. I kolibe sitne skromnih porodica i gradski arhivi požutjelih spisa. Primorje je dnevna služba svetih misa.

Ugodna je šetnja sjenom samostana, pogledi na zdanje, što ga more grize. Smotati u torbu šaren lanac dana, pasti oko mirom viđenja, što klize. Prijazno je pusti klisom morskih strana.

Na tom mrtvom, suncu primam svijet ko jeku, talasavu žurbu sma i zaborava.

I pustimo sjenu spodoba u vijeku,

da ko sjaj bunara u &avjesti spava,

jer od mjrisa mi pada teška glava.

Primorje je preliv, nježna svila plava, val i nebo modro od bezbroj aršina. Siti umor svijetla i Jazurna etrava, logor trudnih boja sanja baldahina. Slatko je i žarko kao čaša vina.

No tu | ja sanjam rub starih bumara, kamen tog okvira na drevnome zdemcu. U zraku prikaza enohvatice para, po tlima zle trave i cvijeće u vijencu.

, Škrta voda moćne čarolije čara,

_ a kap čiste vode dušin melem stvara.

Biline su vruće, plamenovi žara.

Ja sam cvijetni pelud i lahor bez jara. Ovdje nema munje, da tišinom hara.

Nema bijesna vjetra, da mi drijemež para, i od pamtivijeka žal je slika stara.

Razglednica. Mlalki zefir šaptom razgovara, čeznutljiv je treptaj zvučnih kolobara,

— O ta mahovina! To je starost meka.

Ja sam trudan putnik iz svijeta daleka, što pruženom rukom štap lutanja čeka! — Gledam Primorje: niz bijelih zvonika,

Knjige o modernoj italijanskoj umetnosti

U poslednje vreme objavljeno je u Italiji, Francuskoj i Americi nekoliko knjiga, monografija i brošura o modemnoj italijanskoj umetnosti,

Jedna od najpotpunijih istorija modeme italijanske umetnosti je Karijerijeva bogato djlustrovana knjiga (400 reprodukcija) »Slikarstvo, skulptura avangaide« (R. Carrieri: Pittura, Scultura d'Aavanguerdia). U tom delu se naročito ističe poglavlje posvećeno futurizmu, u Wome je Karijeri dao jednu od najtemeljitijih studija o ovom likovnom pokmretu u Ttaliji. Karijeri je dao analizu poicreta, njegovu vremensku uslovljenost i utica} koji je imao na slikarstvo drugih zemalja.

Pariski Časopis »Cahiers d'Art« posvetio je specijalan broj italijanskoj | umetnosti pod naslovom »Pola veka italijanske umetnosti«. Pored ostalih interesantnih članaka, tu je obiavljena biografija „osnivača futurizma Marinetija, koiu je napisala njegova udova, i »Usponene na futurizam« od niegovog prijatelja RBucija.

Tr Njujorku je-·objavljena Mcnjiga »Italijans&a umetnost XX veka« od Sobija i Bara (J. Soby and A. H. Barr: 20th Century Ttalian Art), koja je ustvari predgovor katalogu izložbe italijansee moderne umetnosti, održane u Americi. U toj studiji dat je koncizan prikez italijanske umetosti i ocena o mjenoj ulozi i položaju ı eVvropskom slikarstvu,

U Tfaliji su posle dugog vremena ponovnc štampani u zasebnim brošurama manifesti futurista (Md. Cavallino, Venezia): »Osnivanje futurizma i manifest futurista«, »Futurističko slikarstvo, tehnički manifest«, »Manifest slikara futurista«, » Tehnički manife&t futurističke skulpture«.

Umbro Apolonio mapisao ie dve kniige »Moderno italijansko slikarstvo« (Ed. Neri Pozza, Venezia) i »Metafizičko slikarstvo« (Ed. đel Cavallino, Venezia). U tim delima daje se prikaz italijanskog slikarstva od 1990—1940 godine,

Pored tih đela, u Tfaliji ie objavljen: i studija Đanijia o futurizmu i monmogroefila Valsekila o futuristi Bočoniju. (Ed. de) Cavat!ino, Venezia),

i pet godina u mudniku Vudnik. Obišao je i mnoge rudnike Srbije i Bosne studirajući naše rudarske predje= le, tipove radnika rudara, njihov život i rad.

Tiješićeva paleta nam je prikazala čitavu galeriju portreta, tipova i studija rudara. Po nebrojenim ustanovama, nadleštvima i fabrikama susre= ćemo njegova ulja iz Vrdnika, Zenice, Kreke, Vareša i drugih rudnika,

Kao i Šeremet (a razumije se, po mogućnosti, i ostali naši istaknutiji slikari) trebalo bi da ovaj umjetnik priredi u Sarajevu svoju kolektivnu izložbu koja bi, zbog kvaliteta njegovih radova i raznovrsnosti tema i Obrade (što je razumljivo kad se uzme u Obzir relativnc veliki vremenski peviod njegovog stvaralaštva), bila zanimljiv kuliurni događaj naše sredine.

'Tiješićeva tehnika je pretežno ulje, Tematika: portret, pejsaž, figura, Među mnogobrojnim uljima, koja bi frebalo danima razgledati, bljesne koloristički uspio, interesantan po suptilnosti obrade, pejsaž — najčešće iz Vrdnika. Odmah, za njim, slijede raznovrsni motivi —

- predjeli i pejsaži naše otadžbine, dati

čas lirski toplo, čas ozbiljno, duboko, izraženi čitavom skalom svjetlosnih akorda: »Vranjača«, »Konjic«, »Sarajevska ulica«, »Zimski pejsaž«, »Iz stare čaršije«, »Motiv sa Baščaršije«, »I+ ·Dubrovnika«, »Vranduk«, pa još jedan »Zimski pejsaž» koji se naročito odlikuje svijetlim, čistim slikarskim tonovima. Onda, opet slijedi niz predjela iz Vrdnika i niz sarajevskih pejsaža iz raznih vremenskih poglavlja. Vidimo nekadanje staro Sarajevo, pa Sarajevo na prekretnici onoga koje nestaje i novoga koje se rađa. .

Među mnogim mrtvim prirođama, portretima i aktovima, ističu se kao umjetnička ostvarenja mrtve prirode: »Sa bakračem i mrkvama«, »Sa narandžama«, »Boce sa mlijekom, i još neke. Sa istančanim osjećanjem boja ovoga umjetnika „studiozno su dati portreti: »Moja majka«, »Pišta«, >Dje-

+

. stomosti. Mišljenja sam da D

Karaktotistično je ovo oživljavanje interesa za futurizam čije su veze sa italijanskim fašizmom dobro poznate.

NOVI ROMAN KARLA LEVIJA

Italijanski lekar, inače slikar i književnik, Karlo Levi, koji se proslavio svojim romanom »Hrist se zaustavio u Eboliju«, napisao je nov roman »Sat«. Dok je u prvom romanu prikazao zapostavljenost italijanske provincije i teške prilike seljaka, u »Satu« je dao Rim u 1%5 godini i život Italije pod savezničkom okupacijom,

Hoža Jlić: Stuđija za kompoziciju (detnmlj)

vojka s gitarom«, »Studija«, »Mladi rudari«, »Majka«, »Nosač«, »Portret mladog slikara«, »Žena s Kmjigom« i drugi, kao i aktovi »Akt« i »Ženski akt«.

*

Vojo Dimitrijević, rođen je u Sarajevu 1910 godine. Slikavstvo je studirao u Beograđu i Parizu (jedno vrijeme kod čuvenog slikara A, Lota). Tehnika: ulje, akvarel, tempera, crtež. Tematika: portret, pejsaž, kompozicija. Kao i mnoge naše umjetnike tako i Dimitrijevića stalno inspiriše tematika NOB. Sudeći po njegovira naj= novijim radovima on još uvek ima mnogo.da nam kaže iz toga vremena što leži duboko, upečatljivo utisnuto u nrijegovoj svijesti. Pored radova kompozicija iz naše izgradnje, prođiranja u probleme naše stvarnosti, njegovih lirskih pejsaža, mogli bismo reći da je NOB još uvijek glavno, veliko vre= lo iz koga naši umjetnici crpe svoje inspiracije. U Dimitrijevićevom ate„Jjeu susrećemo već dovršene nove ra= dove, uspjeli portret: »Profesor S. S.« i veliko ulje »Proljeće«. Dimitrijević je u pejsažu lirik. Njegove boje pjevaju, prelivaju se svjetlosni proljećni akordi na njemu svojstven način. Finim izdiferenciranim vođenjem kičice, on nam govori kako u krošnjama kroz grane drveta već struje životni sokovi. Pod njima, kao nagovještaj buđenja života nježno je zelenilo mladog 'grmlja i šiblja. U visini nad Trebevićem, „naslućujemo uskomešano proljećno nebo, a pod njim kroz grane krošanja vidimo u dubini šarenilo gradskih krovova. Umjetničkom ubjedljivošću data je proljećčna pjesma našega građa. Još uvijek u mirisu ne sasušenih boja Dimitrijević radi kom poziciju »Prenos ranjene majke (i lje), koja dolazi u prvi red njegovih poznatih rađova sa tematikom iZ

NOB. Koloristički interesantna kon"

cepcija vjerno dočarava atmo/ferU, suštinu i smisao ove kompozicije, U. kojoj osjećamo unutrašnji ritam, Vi”. dimo sretno rješenje đubine i proimitr{i -