Књижевне новине

(3: a, RA: (90. BROJ 36

SŠTOGODIŠNJICA NJEGOŠEVE SMRTI

Janko ĐONOVIĆ

LIST

Uredništvu Francuska ? teL 28 098 Administibeila

Kardeljevn 931. tel. 24 090!

ZA KNJIŽEVNOST I

BEOGRAD, UTORAK, 4 SEPTEMBAR 1951

KULTU

LiST IZLAZI JEDANPUT NFDRI.JMC

NJEGOS I CRNA GORA

slioca Njegoša u Crnoj Gori, u

prvoj polovini devetnaestog vi-

jeka zbunjivala je mnoge. njegove kritičare i književne istoričare. Otkuda tako veliki pjesnik, visoko obrazovan za ono doba, u jednoj maloj, primitivnoj zemlji, bolje reći planinskom zbjegu, kakva je tada bila Crna Gora, bez svake jače a u evropskom smislu nikakve književne i kulturne tradicije, gdje je društveni razvitak bio još na izvjesnom plemenskom stupnju? Da li je Njegoš kometa koja je sasvim slučajno pala s neba u Crnu Goru, ili je on uslovljena, zakonita pojava razvitka crnogorskoB društva i na njegovom onako niskom Stan aaa OČI drugima da dublje i svesu nije uđu u ovu finu analizu, ja želim o ovom problemu da nabacim samo nekoliko svojih misli i asocijacija.

Njegoš je svakako društvena, istoriska pojava koja se može i mora objasniti životnim činiocima doba u kome je živeo. Prije svega, nekoliko o6novnih faktora bilo je dovoljno da opredijele i formiraju onakvog Njegoša, da u suprotnostima ondašnjeg razvitku dađu jedan tako zrio, nov i sadržajan kvalitet kao što je njegovo književno djelo. Ti faktori zaokupljuju čovjeka od prve, kao ugaoni kamenovi temeljci u kakvoj zgradi, ako se baci makar i jedan letimičan pogled na Njegoša.

Bogat i neiscrpan rudnik moliva je istorija Crne Gore. Još od Balšića i Crnojevića srednjovjekovna Zeta i doc nije Crna Gora, krvarile su neprestano za svoju slobodu i nezavisnost. Od istoka pritisli Turci, a sa zapada, iako u drugoj formi i sa drugačijim sredstvima, prijete Mlečići i Austrijanci. U tom vihoru sila trebalo se održati; gasnovati svoju državicu, slobodu, vjeru, očuvati jezik, običaje, 'edanje, narodnost, Sa propašću srednjovjekovne države, narod se povukao u planine. Tu počinie Crna Gora. Do Petrovića, do vladike Danila vlada tamno doba naše istorije — vrijeme najernjeg ropstva kada su naši narodi »snom mrtvim spavali«. U crnogorslkim brdima krešu se iskre slobode, svjetlucaju plamičci, ali još nema ničeg većeg, izrazitijeg. To je doba kada Crnom Gorom vlađaju dvanaest lijenih vladika, kako kaže narodno predanje. Manastiri su bili jedini izvori nacionalnog života oko kojih su se okupljala plemena. Kasnije, Petrovići organizuju slalno jezgro olpora koje će se postepeno razviti u državu“ Turci, naravno, ne priznaju „to kameno, slobodno ostrvce u svome moru. Zapljuskuju ga danonoćno, a ono se drži, prkosi jarosnim, zelenim kao ijed. talasima koji lupaju o,njegovo stijenje. Tu je čovjek gladan, go, bos, sam na kamenu sa puškom kremenjačom preko ruke i sa otetim turskim jataganom u zubima. Taman se svršila jedđna bitka, i umjesto da se čovjek malo odmori u gorskom katuništu. a već nasrče nova, svježa vojska do zuba naoružana. Nema predaha, nema mifa i počinka... '

Tako je bilo i za Njegoševog života. Susjedne turske paše, poturčenjac!, zadavali su toliko brige i bola ovom rijetko osjetljivom i plemenitom čOvjeku. Mahmud-paša Bušatlija otimn mu dva ostrvca,u Skadarskom Jezeru. Omer-paša Lalas sprema se da prova– li, popali i opljačka Crnu Goru A plemena još neujedinjena, samovoljna, 'bijesna, neukrotiva. Sve je to ostavJjalo dubokog bolnog traga u njegovoj duši, sve ga je to potsticalo na borbu, na stvaralaštvo. I baš zato šfo

prste genijalnog pjesnika i mi-

su događaji na crnogorskom kršu bili

tako dinamički i »istoriski eksplozivni«, našli su prirodnogE odjeka i sna?nog oduška baš u Njegošu, Oni su progovorili svom istoriskom silinom i neminovnošću kroz njega, kroz njegov jedri kao u kamenu, isklesanj dđegeterac. U sve to uklopljen je Njcgošev lični život, beskrajno fin i tragičan. Putujući po RBivropi | vraćajući 5C na svoj prazni cetinjski 'katun, on je osjetio i oživio svu neminovnost protivrečja svog ličnog života, svojih težnji za kulturom i prosvjetom i onih surovih prilika u Crnoj Gori, oko n]Je. Jedan od najsuptilnijih duhova svoga doba, tanan, plemenit, osjetljiv kao vrh jasike, oštre. kao brid noža Sšveobuhvatne misli, mora da sec nosi 5a stvarima sebi suprotnim, teškim, vaTvarskim, često nemogućim. ; Vjekovna borba Crnogoraca uslovila je bogatu tradiciju narodne pjesme i usmenog. pripovijedanja. Na deseter-

cu, uz gusle, brusio se i održavao narodni duh; živim pričanjima pored ognja u planini prenosilo se predanje. Zato je posve razumljivo što je Nijegoš napisao ep u desetercu, doživljavajući onako duboko i zgusnuto borbu za slobodu i za opstanak svoga naroda, nalazeći jedri, jezgroviti književni izraz u kome jedna riječ zamjenjuje deset, jedan stih čitave pasuse. »Gorski vijenac« je valjda najekonomičniji spjev u cijeloj svjetskoj književnosti. U njemu su sa malo riječi izražene velike živoine istine, fakturom narodnog sfiha, daleko nadmašujući narodnu poeziju. podižući je na jedan novi, dotada neslućeni umjetnički stepen. Koliko li je tek značio za mladoga, darovitog Rada dolazak na Cetinje onda istaknutog srpskog pjesnika Sime Milutinovića-Sarajlije. Ovaj neobični, razbarušeni »djenije« nesumnjivo je dao prve osnove obrazovanosti Njegošu, potstakao njegovu maštu i razvio njegovu probuđenu radoznalost, Simo je svome učeniku cijelu ovu nauku predavao u prirodi, verući se po brdima oko Cetinja. Trčali su, jahali poljem, jakali se kost uz kost, bacali kamena s ramena. Odmarajući se Sarajlija mu je čitao stihove svoje i tuđe, tumačio mu mitologiju, pričao doživljaie sa svojih putovanja. Mladome Njegošu su se otvarali vidici pred očima: neumorno je zapitkivao svoga učitelja, slupao sa njim ponekad u prepirku, zadivljavao ga svojom strasnom i ponesenom improvizacijom. »Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala« (Gorski vijenac). Jedan od tih udaraca bio je i Milutinovićev ulicaj koji je izmamio prve iskre iz stijene Njegoševog genija. Njegoš se kroz cio svoj život siećao S ljubavlju i poštovanjem Milutinovića, i posvelio mu svoj značajni filozofski spjev »Luča Mikrckozma« stihovima

»Da. svagda mi, dragi nastavniče, SO

ski pjevče nebom osijani...«

Pored ovih, jedan od osnovnih i presudnih faktlora u formiranju Njegoša bila su njegova česta putovanja u inosiranstvo. Na njima je on viđio, uDOznao svijet, nadahnuo se ma vrelima evropske kulture i civilizacije. Život u Rimu, Napulju, Trstu, Beču i Petrovgradu značio je jednu posve mehu, pitomu klimu za razliku od one u njegovim brdima, vječno ugroženini 'Purcima. Pa i njegov boravak u Boki Kotorskoj, s druge strane T,ovćena, bio je za njega doživljaj za sebe. Roman–ska arhitektura sa svojim prastarim zvonicima i spomenicima u pejsažu. mora, vitih šempresa i oleandera, budila je u pesniku nove i neslućene asocijacije, Sam Njegoš uviđajući ogromnu važnost pufovanja, govorio je: »Ko ne puluje, taj ne živi, taj ne znn što je svijet,

Futovanja su najveća kultura i potsticaj za jednog književnika. Čovjek vidi i upoznn ono što u knjigama piše, što freba, inače, sama mašta da dočara i oživi. To se izvanredno blagotvornim pokazivalo kod Njegoša koli je postao. putujući, univerzalan duh. Poslajao je građanin Rima, Nopulia il: Beča, kao Cetinja, Dobrote ili Hetrcegnovog. Pored neumorno, čitanja i razmišljanja, Njegoš se upuštao u političke i književne razgovore sa svojim evropskim poznanicima. Ako nije imao Red kuće jače, književne i kulturne tradicije, on je uspio da savlada i učini svojom boghtu književnu tradiciju evropskog XVIII i XIX vijeka. Narodna pjesma i Sima Milutinović bili su mu osnova, kao kod kalemljenja snažna, divlja podloga, a evropska kultura i prosvećenost su uticali na dalje razvijanje 'Njegoševih književnih shvatanja i izoštravali onaj njegov drhtavi, stvaralački nerv koji je imao za Mnjigu.

Dragocjene podatke o Njegošu ostavio je Ljuba Nenadović u svojim poznatim putopisima iz Italije. Najveću znamenitost i interesantnost na svom putu kroz kulturhu. sunčanu Italiju, ovaj zaslužni srpski književnik otkriva U susretima sa cetinjiskim vladikom. Njegoševe preokupacije bile su u najvećem stepenu kulturne i rodoljubive prirode. Tuguje nad činjenicom da su Sloveni još robovi, da nemaju kulturu i prosvjetu kao drugi narođi na Zapadu. U isto vrijeme je ponosan što se njepBovi Crnogorci oftimaju ispod turskog jarma, što zasnivaju svoje slobodno gnijezdo u brdima. U toj »Izviiskri« slobođe, on je našao veliko nadabnuće i svoj genije, Kroz njega je progovorio narod riješen da bude svoj i slobođan pod sun-

cem, (Nastavak na šestoj strani)

—-—-_————:

ovVETLOS7 NJEGOŠEVOG DELA

(Crtež Džumhura)

IVO ANDRIC

ednom mi je jedan dobar požna-

valac španske knjievnosti (i

ne samo španske!) rekao da nt

u jednoj knjizi na svetu ne nalazi toliko potstreka za rad i toliko pomoči u mučnom iraženiu pravog puta, svoga puta u životu i u književnom radu. dakle u onom što je ustvavi uvek bila'i uvek ostaje najveća briga svakog misaonog čoveka. Kad bi me zapitali koje je naše književno delo za mene imalo isto ili slično značenje, čini mi se da bih bez mnogo dvoumljenja odgovorio: Njegoševo, Ne govorim to u almosferi jubilarnih svečanosti, nego samo povodom njih kazujem o svom —+— i verujem ne samo svom — davnašnjem i svagdašnjem odnosu prema tome pesniku i njegovom delu

PETAR PETROVIC NJEGOS

Razume se da je Njegošev put Vezan isključivo za njegovu izuzetnu i veliku ličnost, da odgovara njegovom veku i njegovim prilikama, kao što je i njegovo književno delo po ideji i po formi uslovljeno i vremenom i o kolnostima pod kojima je nastalo. Pa ipak, u Njegoševom delu, kao i u onom što od njegovih savremenika o njemu lično znamo, ima i svellosti i putokaza za svačiji put, i to svetlosti koja ne gasne i putokaza koji ne vara. Kroz svu neizbežnu i šumnu melafizičku orkestraciju iz „Njegoševog dela se stalno čuje osnovna i glavna nota o čovekovoj želii za zemaljskom srećom, za drugačijim, boljim, na razumu i čovečnosti zasnovanim ŽivOtom njegovog naroda i svih ljudi na zemlji. Kroz Svu njegovu iemaliku, i onda kad je strašna i krvava i vremenski i lokalno, najviše vezana i Uuslovljena, probija uvek ono što je čovečno i opšte, ono što zrači i što će, ja verujem, uvek zračiti od Njegoševe ličnosti i Njegoševog dela, daleko preko granica njegove otadžbine Crne Gore i visoko iznad vekova i pokolenja. I čini mi se da se ne varam kad mislim da Njegoševo delo ima to zajedničko sa glavnim delima svetske književnosti da u svima vremenima i u bezbrojnim oblastima može da bude oslonac i putokaz našem čoveku, u najraznoličnijim njegovim teŽžnjama i potrebama.

Njegoševo književno delo, koje je on morao otimati od drugih velikih i teških zadataka i poslova svoga Žživoia, nastalo je, to se zna, pod naročitim i u svakom pogledu teškim Pprilikama. Nastalo je u jednoj maloj, ubogoj i zaostaloi zemlji sa opasnim geografskim položajem, u vreme kad je Vuk Karadžić tek bio najteže bitke u svom »ratu za srpski jezik«, kad ie za pisca i Njegoševe veličine duha i društvenog položaja, značilo sve problem, pretstavljalo sve prepreku,

Mrko VU JACIĆ

VER PROPO E ID OUZAN,

dara samo još za lijek tmu po

brid:ma iznad, Obcida. Nad Crno-

jevića Rijekom pijana, velika i krvava mjesečina tumara po nebu sleđenom: ili broji mrive, ili svojom slijepom svjetlošću daje otstupnicu prestravljenjm Turcima

Sve je mrtvo i mizno: kao u dubini zemlje, kao u visini neba, Sam:g nekakva nočna tičurina — lutalica svom snagom bije krilima po jezeru, Ponekad krikne ili od bola ilž od umora... Dole!jela je iznad zubatih brda od Dupila pa su joj možda krila zamrzla od krvave turske kaljuge. 1 ica lupa po smirenom oku jezera, lupa i kriGČUŠGSS .

Manje kuće već su sagorele i ništa od njih nema. Samo ız kule Muzxtaj Kadije crno i strašno svrdlo dima vrti blijedo ceklinsko nebo protkano Ofvoreno narandžastim pjegama. Suk dima, kao da je presječen ko sredini jataganom, pa kroz taj presjek dvije tri zvijezde blješie i svijetle.

Negdje, po prilici, iznad grada Besaca kao da nevidljiva ruka reše Ognjilom o kremen. Mala sazvježđa u visinu brzo se pale čista i lij-pa i Opet brzo gasnu. To se duhovi džeferdara zalutali i izgubljeni vjiju nad mrivim rukama momčadi iz Dupšla.

Jedna žena crna kao noć ı siaba kao magla pred sjeverom vuče iskasapljeno t'jeio ka maloj crkv': ša slamenim krovom i z'dovima od &uvomeđe Ne može da plače, Ona ćuti m'rom mora. Ona čuti od tuge i žalosti za iiž= lom!jenim rukama. Rukama dugim &oje nikad, nikoga neče zag.l\iti, Za srecm velikim i topbMm koje još tresdnjeg pulsa. Plače, li nige suze niz lice: sve se suze ie unutra i bol je još jači, ošit Neša čudno i skamenjeno, kao vječila liva, zatvara jOj dušnike pa ne može a žalolečer avi 6e leleci tope u njoj samoj, Tijelo koje nosi dva puta je teže od nje i sve je strašno, jer: vavo, počađalo od baruta, (smrt je jako slijjepa za ljepote), ali ga žena opet prli, nosi, čuva da ga ne Dpovi edi. Crn i suljepijen perčin pokriva jednu posjekotnu pod lijevim uhom junaka. Rana je nekako lijepa i čista, a žena prionwla pa je ljubi, ljubi je Sstresno

S lomljeni i ukihnuli odjeci dželer-

sve, od pitanja jezika i pravopisa do pitanja štampe i hartije, Pa ipak. Njegoš je i pod takvim prilikama dao svoje delo, izrazio ono što je samo on mogao i morao da kaže.

On je, mi to znamo, vodio časnu i tešku borbu pravog pisca sa svojom misli i sa njenim izrazom i u svojim naiboljim} časovima nalazio onaj oblik koji je jedini pravi, u kom je zaista »rečima tesno a mislima prostrano« i koji se samo upornom botrbomi i predanim radom nalazi i osvaia.

On je, đalje, u vremenu kad je naša moderna knijiževnosi bila neobrađena ledina neižvešnme plodnosti, postavljao sebi i drugima pitanje intelektualne savesti i pesničkog motala, (U tome, izgleda, i jeste jeđan od znakova veličine velikih da sagleđaju probleme i traže im rešenje dok se oni pred većinu ljudi nisu još ni postavili). Tako na primer u Šćepanu Malom, u slikovitom, duhom i mislima bogatom »javleniju« u kom se skađarski turski glavari i književmi liudi dogovaraju i prepiru, Karamanpaša postavlja sakupljenoi ulemi ovakvo pitanje:

Musafa mi, rađ bih bio znati Za vas te ste naši književnici, Je l' na sreu Ra na jezik vama, Vjerujete 1' tome što zborite.,.?

Mudri Mula Hasan ne može smesta da jasno i određeno odgovori na to pitanje, ali za nas je zanimljivo 1 poučno da ga je Njegoš ovako jasno i nedvosmisleno postavio, kao što će se ono, u raznim oblicima, postavljati i pred svakog našeg pisca docnijih naraštaja. I to je još jedan od mnogih putokaza u Njegoševom delu koje je bilo i koje ostaje riznica estetskih i moralnih vrednosti, trajna svetlost koja često i jarko obasjava i naše današnje puteve.

_____________________ =

PRIMERAK” 8 dinara

i ludo kao da će joj se usta skameniti ako to ne bi učinila, Ćudne su” ženske usne: 5 rane se od njih proljepšavaju! ·

Avliju od crkve zalkrćili mrtvi avaj, nestalo je zemlje da primi gro. bove podaničke!

Jedan Turčin sječen, ali no:iosježem u sleđenom šipražju, ogoljelom od zime i godine, sluša kako vjetar pišti kroz šiblje. Ta sablasna muzika Uli-. va mu još više siraha, Zamah jata. gana smrino ga je ranio, pa širokom šakom zalvara krv na vraju i mol Alaha ne bi li ga kakvom, njemu nepoznalom silom, prevezao Dp-ećko je zera Skadru Gradu. Plače Turčin vi+ še od jada nego cd bola, više od jeze ledene, od onoga što je bilo, što biti ne može nego od straha, Pune ruke krvi spušta u plićak i muka ga hvata dok se na bijeloj svjetlosti Badmje večeri krv gubi pučinom :i ništa, u tmaste i sumorne valove vodene Jedine. Turčin kopa nogom od bola i rukom lomi šiblje, umjre i reži: >»Kađ:7 sultan ferman dobije " vojsku: iz Stan bola spremi i kamenje će vam u pe= peo pretvoriti, i ime će vam za vječ-“ nost poginuti, K*vavi Karađag u jednu će grobnicu imat ko zakoputi«,

Iznad Oboda kao okamenjena stoji magla, ugvušana. Magla miriše na ljudelkui hrv, na čađ, na sagorio barut. Posljednji uzdasi plamena iz kule Musta} Kadije trzaju se put neba,

a prema njima dvije mračme WGjenke, mračne i izduljene Mhiale se.i prelamaju po zidinama Obodnika. Dolazi ulak od Rijeke da javi vlađici Damilu za tursku pogibiji i 'opaža talssanje sjenici. Zastaje i mre od straha i , žalosti, a noge se uledije i Wtope Sa olkamenijic. To su sjenke Ono WOjž | momčadi što su ih 1%yrci na vjeru prevarili. Ciče grabove gramo --- vješala pod mrkim ljudima, piače zemlja i pjeva zemja: plače 2bog tolikih ri“ vih što je primila, a pjevn zbog mmel živih željnih s)obode, živoia, Osvanuo Ma:'i božić vedar i pitom. Penju se oblaci i čile u dalj visinsku — ali ne oni pravi, vrami lovćemski oblaci, već oblaci s krovova turskih kuća,

Lovćen se okrenuo moru i stoji kao vojnik pobjednik, a divno mu je pristajala bijela čalma snijega,

Pred kolibom suvomeđom {fjelohra, nitelj čuva stražu, a puška džeferdarka sija se u njegovim rukama kao . komad sunca.

Nečiji dubok i plemenit glas romoTi u kolibi: iguman Stefan pita šta 'je itrebalo ljudima da Novu godinu slave zimi kad bi bilo ljepše i prirodnije u vrijeme kada se ona podmlađuje, & početka proljeća. i

Junak krvav i mrik kao karamrak primiče se Cetinju, a iza njegovih stopa ostaje crvena rosa. Zastaje, zagleda ranjeno oružje, žalosno skuplja usne kao dijete kad hoće da zaplače, a niz toke vise smrznutie kite olova, a nane lijepe kao ukrasi pristaju ju

naku. | Mračam i krvav Vuk Mandušić | tvara vrata i vladika ga gleda i nestrpljiv je đa ga upita s kojeg je kra- \ ja Crne Gore rane donio. Ali opet ništa ne progovara i dugo ne Skida oči sa izlomljeniH mu ioka. Bole ga te rane, ali su mu mile kad u svojoj zemlji ima junaka koji ih je kadar tako ponijeti. Još kolo pjeva, a Mandušić se žali vladici kako mu je {urska puška prešišala džeferđar, žal: se i moli ga ne bi li mu negdje na moru našao majstora, ne bi ]i mu puška bol preboljela. Junak okreće i prevrće oružje obazrivo kao da čuva da Ha ne povrnijedi, a slomljene kosti škripe na ranjenoj mu muci, al: on samo osjeća bol džeferdđara — na bol kostiju on. je davno navikao, j . Kad se je noć navatila, zračna, bijela cetinjska noć bez ijedne malje oblaka, zašuškami u raženu slamu i prekriveni strukama, kao zaklani, za. spali &šu Crnogorci. Za uzglavlje svako je stavio kundak džeferdara okošen prema tijelu i svakome ruka čuva o. TOz. Oni tako dvije stotine gođina ču=_ a stražu Crnoj Goni i kada spa„. vaju. ja Kroz dugu zimsku noć u njima se. bore: bol rana i GWlašt ena!” 2 Samo iguman Stefan vječito kreće sasahle prste niz nijemu klavijaturu brojanica i sluša kako mu se duša zacenula smijehom od sreče... Pokaetkad mu taj smijeh prekine nesvjesta jek ranjenog Crnogorca u s&nu, 66 U kolibi, kao razliven mjed, timja Vatra...