Књижевне новине

GODINA V, BROJ 49

· Boris ZIHERL

„O

Prvih dana januara ove godine u »Ljubljanskom dnevniku« počeo je da izlazi u nastavcima članak pod naslovom »Kuda vodi taj put?«, u kome Miško Kranjec raspravlja o Dprilično goručim pitanjima našeg kulturnog života, naročito. o izvesnim pitanjima koja su vezana za časopis »Beseda«; časopis je počeo da izlazi krajem prošle godine umesto ranije »Mladđinske revije«.

Osnovna misao napisa Miška Kranjeca leži u konstataciji da se jedan deo savremene slovenačke književnosti, a naročito priličan deo takozvane mlade generacije književnika, udaljava od naše društvene stvarnosti, od onih teških i ujedno dubokih i širokih problema koje kod nas postavlja savremeni život. »Mladđa generacija« ne traži »novo« i »savremeno« u Sštvaralačkom radu graditelja socijalizma, u novim odnosima koji se među ljudima rađaju iz naše današnje društvene stvarnosti u grčevitim „porođajnim mukama. Ona traži »novo« i »savremeno« u najnovijim ludorijama koje su u modi i u kojima se ogleda i iživliava lik iznutra rastrojene buržoaske individue našeg vremena, a naročito deklasiranog intelektualca koga su rat i posleratna zbivanja izbacila iz koloseka i stavila pred „nerešljive zagonetke. Svoje udaljavanje od socijalizma ili uopšte napuštanje socijali-

zma »mlađa generacija« pokušava da opravđa, ili bolje, da prikrije vikom protiv »ždanovštine« S kojom

je počela prosto da izjednačava svako ispoljavanje i svaku odbranu naprednih, marksističkih gledanja na wmetnost i književnost.

Zasad me bih govorio O nedostacima Kranjecovog napisa, nego mislim da je važnije da se govori o tome kako je njegov članak bio primljen · ili, bolje, kako je primljena osnovna misao Kranjecovog članka, koja je besumnje pravilna.

Osnovna misao OVOE članka naišla" je na prijem koji je za prilike u našoj književnoj kritici prilično karakteristiČmna .Ona je bila prećutana, a napad bio je koncentrisan na Miška granjeca i njegov način pisanja. Pored neizbežnih epigrama koje je lična pogođeni Mevlja objavio u »Pavlih}«, pojavio se u »Ljudskoj pravicie.broj 2 i kratko glorisani napiš na Kranjecov članak pod naslovom »Oko »Beseđde« i sa potpisom »U. k.« 'Mislim da treba da posvetimo Dpažnjth baš ovoj glosi, utoliko pre što se ona pojavila u »Ljudskoj pravicić koja je organ Komunističke partije

Slovenije, to jest, glasilo avangardne, marksističke organizacije” &lovenačkog naroda.

Prvo što tmeba da očekujemo i tražimo od onih koji pišu u glasilu Komunističke partije Slovenije je to da ne smeju biti bez stanovišta, da ne smeju »beležiti kao hroničari«. Kad kritikuju bilo kakav proizvod duhovnog rada, koji u masi raznih misli ipak skoro uvek ima jednu OsnOVnu misao, tada pre .. vega iy

uzmu određen staV prema

Ot noj misli. bilo da je prihvate bilo da je otklone. Kad ocenjujemo jedno delo čija je osnovna misao Ujedno i naša misao, tada se smisao naše kritike sastoji pre svega u tome da tačno opredelimo: u kolikoj su Pa ri gledanja pisca i u kolikoj su mer njegovi metodi i zahvati pisanja učvrstili ili oslabili osnovnu misao. Onaj ko izbegava da da načelnu ocenu osnovne misli, taj može - BBB lako i često sasvim protiv svoje VO je da se nađe zajedno 5 onima koji ist0 tako udaraju pre svega U nebitna

možda zaista pogrešna gledanja pisca kao i u Slabosti njegovih zahvata ! metoda pisanja, ali koji međutim PL kako neće ili ne mogu da kažu đa ih pre svega odbija baš osnovna misao · dela, da ih u našem, konkretnom Dprimeru odbija na kraju krajeva prven=stveno marksizam, da ih odbija sva avrepiena zaista napredna misao.

flosator »Ljudske pravice« nastojada ne zauzme nikakčy štav onome što je suštinsko u ecovom članku: #8 ustvari sve

danas vlada me-

zbrke koja o borcima »Pprotiv

mladim i starim

o ri«. · ako bi napustio ovu terminologiju ad / je reč, o ljudima koji vikom rotiv »momopola i patenata nh PTO-

ivnost« pokušavaju da sebi Obezaimonopo]l antimarksista, u „sloVa=kom kulturnom životu.

se tiče

most u'kultuYi. mojo ie mižlienie da OM treba: da, pripada: onom Ktiri 'Stva–

· takvog shvatanja

pisanje ispalo je kao odbra-

i,ma ko prisvajao mon0o~ | atent na progresivnost 11: ig »u. k.« uradio bi bo-.

mononola na progrešiv-.

ralaca kojima je zajednička osnovna

MLADINSEOM ČAS

»BESE D A«

mišao: ljubav prema radnom čoveku naše zemlje, ljubav prema njenoj budućnosti. Ova misao ili, bolje, ovo Osećanje u dovoljnoj je meri široko da u njegovom okrilju mogu naći mesto i, najintimnije lične ispovesti Uumetnika koji ujedno ne zaboravlja da živi u Wredini radnih ljudi koji bez predaha stvaraju' materijalne preduslove za rašćenje istinski novog čoveka; koji je svestan da kao umetnik ima svojstvene obaveze prema društvu, da svojim čitavim radom zajedno sa ostalim treba da stva– ra moralne preduslove za rašćenje novog čoveka. Taj monopol treba da uporno branimo od svih onih koji bi želeli da takvu osnovnu mišao i takvo osnovno osećanje isključe iz umetničkog stvaranja; od svih onih koji pod maskom slobode umetnosti žele da učvršćuju reakcionarni mentalitet preživelih klasa; od svih onih koji „pokušavaju da razobličenjem svoje vlastite moralne bede.i izgubljenosti ometaju duhovno rašćenje novog čoveka; od svih onih koji su ljubavnu liriku zamenili erotomanskim ispovestima sličnima zavijanju usamljene zveri u pustinji.

U takvom »monopolizmu« še, po mome mišljenju, „uopšte sastoji sUština . socijalističke demokratije u kulturnom i posebno u umetničkom stvaranju. Mislim da iskrcnom pristalici socijalističke izgrađnje neće biti teško da se snađe i da se bez obzira Tra razlike u Đogledima na svet pravilmo usmeri. Ali ipak, baš ovo ne mogu da razumeju ljudi iz uredništva »Beseđe«. Isto tako, ovo ne mogu da razumeju ljuđi koji u našoj dnevnoj i periodičkoj štampi nekritički ocenjuju »apolitička« gledanja izvesnih saradnika »Besede«, što je Miško Kranjec potpuno pravilno podvukao i Žigosao.

Urednici »Besede« protumačili su produbljavanja socijalističke demokratije u Jugoslaviji kao uspsstavljanje buržoaske demokratije u našem javnom i posebno kulturnom životu. Svoj časopis zamislili su kao nekakav literarni omnibus u koji će moći da se nagomila prtljag svake vrste. Ne kažem da takvih težnji i socijalističke demokraftije ne susrećemo i drugde u slovenačkom Rkultumom životu i da nigde drugde nema toliko upornih i toliko ubeđenih branilaca kao u Uredništvu »Beseđe«. Ali činjenica je da baš naxlekadentnija, to jest, antisocijalistička, čovekomrska beletrija kao i najotvorenije reakcionar= ni stihovi, eseji, glose i epigrami, konačno pronađu put u »Besedu«, kad su njihovi pisci obleteli već sva uredništva ostalih slovenačkih časopisa. Izgleda da su u uredništvu »Besede« ipak još najmanje načisto u pogledu obaveza prema društvu i pre svega prema radnom narodu. O tome nam govori i samo propratno p:smo koje je priloženo prvom broju »Besede«, u kome sui uredništvo i uprava smatrali za potrebno aa bOsebno istaknu da će časopis donositi članke »bez većih vaspitnih ciljeva« i samo valjano napisane članke. (podvukao Bu:

Kad sam nedavno zapitao jednog od glavnih urednika »Besede« po kakvom kriterijumu oni objavljuju sve te raznolike proizvođe u kojima bi trebalo da se manifestuje slobodna misao »mlađih«, on mi je odgovorio da je kriterijum kvalitet. ;

Jasno je da opet imamo posla s onim apstraktnim, formalističkim Dpoimmanjem kvaliteta u čije se ime kod nas u Sloveniji već decenijama bije bitka protiv svake pa i najmanje žšvrsto opredeljene misli kao pravilnog otsjaja društvene stvarnosti. Radi se

| o besprincipijelnom obožavanju spolj-

nih formi. 'blistavog verbalizma. spretnog fabuliranja i stihotvorstva ·jevtine pseudoučenosti, bez Kkri-

i cene njihovog . sadrž&ča 8531} Oli RastavniH delova. Sadržaj uop: šte nije važan, treba samo da se jed na najjednostavnija misao izrazi toliko komplikovanoj formi da je niko više ne razume. da se smišao pretvori u nesmisao, 48 sve zajedno d“

· de pretstavi kao originalan proizvo“

duha koji »savremeno« misli. Čak *

oni koji su nam ponekad ulivali nade”

Žive u strahu da u krugu saradnik” ne bi vredeli za manie mudre. i vre menom: se: pretvore u nepodnošljiv" frazere i brbljivce. SLI lan sumnje” je da se za kvalitet | Oyiti, AL kad kožemo da naša se bori n

3, 10.za nas konkretnog

"kritika :kvalitek' pis

VISOKI,

znači boriti še za što veću jasnoću misli, za što veću doteranost sredstava izražavanja, koja treba đa ja-

čaju snagu „ubedljivosti savremene napredne misli, naše socijalističke istine. U kvalitetu izraza mora da se ogleda kvalitet sadržaja. Zato treba da se borimo za stvarno znanje, za savlađivanje, onih rezultata hiljadugodišnjeg: progresivnog razvitka društvene misli koja dobija svoju veličanstvenu sintezu u svestranom Učenju Marksa i Engelsa. Blistava pena formalne kvalitativnosti ne može da se održi, i ona se raspline pred istinski MWvaliteltnim | marksističkim znanjem koje je graditelju socijalizma, a naročito mladim „narodnim intelektualcima, neophodno pofirebno za shvatanje i rešavanje gorućih problema savremenosti. O nekoj borbi za širenje i primenu marksističke misli, o nekoj istinskoj borbi za kvalitet, nema u »Besedđi« ni jednog iraga, i u tom pogledu časopis znači korak unatrag čak u poređenju sa prošlogođišnjom „»Mladinskom . revijom«. Izgleđa kao da je prećutkavanje marksizma u krugu »Besede« postala stvar bontona. Idolopoklonstvo samo spoljnoj iormi oduvek je služilo, pa i danas služi, neprijateljima napretka, kojima je mnogo stalo da se naročito omladina udalji od konkretnih pitanja društvene stvarnosti, da se odrekne aktivne borbe za preobražaj društva i čoveka. Idejni uiicaj klašnog”'neprijatelja i niski nivo marksističkog Obrazovanja naših mladih kadrova van sumnje su mnogo doprineli tome da se danas na stranicama »Besede« sve nametljivije može javljati poklič da bi trebalo da se otarasimo »naivnog straha od dekadencije« i da »S nekom merom smelosti« zahvatimo i onu vrstu ideologije čiji je slovenački termin „kocbekovština. U tu svrhu ireba da posluže i »zanimljivi eseji najistaknutijih ličnosti &avre-

menog kulturnog sveta«, koje je Uu-·

redništvo najavilo u svom propratnom pismu u prilogu prvog broja; đosada su objavljena četiri eseja, od njih jedan iz pera poznatog egsistencijaliste Alberta Kamusa, a drugi Alberosov esej o Sartrovoj filozofiji. Teško je verovati da je sve to samo slučaj a ne odblesak jedne principijelne usmerenosti koja je :apsolutno iuđa našim društvenim stremljenjima. U vezi s ovom modnom halapljivošću za »novim« i »savremenim«, mislim da je potrebno da progovorim nekoliko reči o odnosu između »novog«, »savremenog« i naprednog. Bilo bi, mislim, suvišno dokazivati da ono što je vremenski kasnije ni izdaleka nije uvek i naprednije od vremenski starijeg. Fašizam je,: naprimer, noviji od buržoaske demoRkra{ije, ali nečemo tvrđiti da su fašističke države naprednije. od država

buržoaske demokratije. Ideologija raspadajućeg buržoaskog sveta može da dobije nove forme, ali nikad ne

može da zbog tih savremenih formi postane naprednija od ideologije najnaprednije klase današnjeg društva, proletarijata, iako su osnivači ove druge živeli i radili pre sto godina. Ono što danas već možemo nazivali staljinizmom vremenski je doduše

fr S“

altyazı 09

ateeeooopabeeeeeeee atesesboeeveoeeeeeeRBeBe Bee

A ·

CENA 15 DINAR

Ua Nr: IO ONI

Ž

novije od marksizma, ali ono zato, nije nipošto, naprednije od njega, nego je idejni izraz težnji jednog .društve-

· nog sloja, sovjetske birokratije, koja

se &uprotstavlja socijalistički'm težnjama društvenog razvitka. Napredna, istinski nova. i savremena može da bude samo ona ideologija koja je nerazdvojno povezana sa naprednim društvenim „snagama, u kojoj imaju pravilnog otsjaja objektivne težnje društvenog razvitka i koja se,sama ispoljava kao sredstvo za ostvarenje tih težnji.

Treba da se pitamo: čiji mentalitet i težnje, odnosno menkfalitet i težnje koga društvenog sloja, dolaze do izražaja u ovoj ili onoj ideologiji? Ako na takav način analiziramo takozvane savremene zapadne ideje, moći ćemo da utvrdimo bez naročitog napora da &e radi O ideologiji buržoa=skog bespuća. Kod nas ona može da nađe odjeka u mentalitetu pristalica predratnog društvenog stanja u Jugoslaviji, u mentalitetu deklasirane i demoralisane buržoazije, kojoj. se rasplinula svaka nada na povratak na ono što je bilo. Ova ideologija isto tako je dobrodđošla nastrojenjima 0Oonih elemenata koji većim delom proizilaze iz redova sitnoburžoaske inieligencije i koje je težina savremene unutrašnje i spoljnopolitičke problemafike, a naročito težina _ napora poslednje četiri godine od Rezolucije Kominforma naovamo, izbacila iz ravnoteže, uzela im i ono malo vere u &tvaralačke snage naše radnog

» .;s.. ~ =. naroda što su je ranije imali, ı GOVela ih đo moralnog sloma.

„»Nova«&. i »savremena« . slrujanja zapadne dekadencije, prema tome, kod nas mogu da se ispoljavaju samo kao ideologija buržoaske reakcije ili sitnoburžoaskog kapitalizma pred teškoćama socijalističke izgradnje.

»Beseda« važi kao glasilo mlađe generacije, kao glasilo mladih kulfurnih radnika. Treba postaviti Dpitanje: o kojoj se mladoj generaciji radi i čiji mentalitet se manifestuje na stranicama »Besede«? Živimo u prelazno doba za koje su karakteristični istoriski potresi u odmosima među društvenim snagama naše jugoslovenske i uže slovenačke domovine. Borba između reakcionarnih i progresivnih društvenih snaga. vodi se U najraznovrsnijim formama u privrednom, političkom i kulturnom životu. Ova borba nije i ne može da bude -bez Uuticaja na usmeravanje mlade generacije ukoliko uopšte smemo govoriti o mladoj generaciji kao o nečem homogenom. Društvene klase, koje stoje jedna nasuprot drugoj, biju bitku za uticaj na omlađinu i u Drelazno doba; omladina se ne opređeljuje kao jedinstvena generacija, već o tome odlučuju i sredina i prilike u kojima pojedinci sazrevaju.

Borba za omladinu i među samon omladinom nužno dolazi do izđWažaja i na stranicama »Beseđe«. Nažalost, drugovi iz uredništva »Bešede« suviše malo su svesni ove činienice i potcenjuju je, ukoliko čak nisu spremni da dopuste da se u samom uredništvu ugnezde elementi luđi 8&Ocijalizmu. Drug »u. k.« u svojoj glosi

dodaje da mlađi — boreći se proliv patentiranja i za priznanje pozitivnih težnji u svom traganju — nikako

neće moći da izbegnu pitanje diferencijacije u sVojim redovima. (Nastavak na drugoj Strani)

atevasedaesBeeeeeeBe e BB Eeee

· je stvaralac, ne

Milan ĐOKOVIĆ

REALIZAM |

ovakovića

Frana

U svim traženjima novog izraza, originalnim i prenesenim s tuđihY/sce= na na našu pozornicu, traženjima koja su osetno pratila pozorišni razvoj upravo poslednjih decenija otkako se povećao uticaj redđiteljeve imaginacije na glumačku kreativnost, realistička nota je u našoj glumi održavala prevagu i pokazivala najdurašniji otpor protiv svakog skretanja u apstrakcije. Takva gluma je s Perom Dobrinovićem dostigla svoj vrhunac, a pre njega i posle njega njeni protagonisti su bili, sve do danas, ustvari svi veliki glumci koje smo imali i oni koji čine bitnu vrednost savremene glume.

Jedan od tih realista naše scene je i Fran Novaković, koji sada proslavlja pedeset godina umetničkog rada.

Novakovićev glumački realizam je od najčistije vrste. To nije sposobnost one obične prirodnosti koja naturalistički kopira viđeno u svakodnevnom životu. Njegova sposobnost je u umet= ničkoj transformaciji iz života nakupljenog materijala. On ume da iz sebe,

Fran Novaković

sopstvenim iskustvom obogati i oživi piščevu reč. Njegova kreacija sadrži, istovremeno, sugestivnost živoga lika i umetnički transponovanu životnu ubedljivost. Otuda u njegovim ulogama nečeg poetskog. Novaković kopist. On je kadar da se kao glumac dovihe do visine krupnih i najkrupnijih pisaca, da na sceni ne kaska za njima, nego da ide upored sa njima.

Glumačka snaga Frana Novakovića, naročito ovih dvadeset nekoliko godina otkako je u Beogradu, ređe se ogledala u velikoj ulozi, koju' je pisac razvio do mnogih detalja, a češće u maloj roli koja po veličini teksta izgleda epizodna, a koja, ustvari, ima veliki značaj u delu i čeMio mu daje jednu od bitnih karakteristika. Takav je Ljevšin u »Neprijateljima« Gorkog i to je jedan posebni.tip male uloge. Ulogu veliku, glavnu, jako istaknutu u dramskom zbivanju, često pisac i glumac nose zajedno, smenjujući se u održavanju tereta, kad glumac malakše iu je pisac da mu pomogne zanimljivošću teksta, tu je, najzad, i autoritet same velike u-

loge i mogućnost glumcu da Scenu U .

kojoj je poklecnuo nadoknadi idućom, efektnijom. Kod malih a odgovornih uloga glumac mora da je budan, svakog rena, da sve šio mu je pisac dao iskoristi, da se nametne gledaočevoj pažnji koja je uvek sklona da ide za plavnim junakom, da, ne ističući se preko mere koja bi smefala celini. svojem liku da i sačuva značaj. Novaković je majstor u velikom Kreiranju takvih malih uloca. I nije čudno što je u odličnoj nretstavi »Neprijatelji«, pored Raše Đlaovića, Milivoja Živsnovića, Mate Miloševića i Ljubiše Jovanevića, koti su nosili velike i veće uloge, Fran Novaković sa svojim Ljevšinom bio niena najsnažnija komponenta, i što :e ta preistava, kad je već jednom »rikazana, nije više mogla da zaml:li bez njega. jer bi je njegovo otsusxtvo 'osiromašilo.

Posledajte ioš jednu fakvu Novakovićevu voliku malu ulogu,» njegovog kneza. Roganan ul»Gorskom vijen= cu«. Oholi Mustaj-kadija, najveći au=,

Aleksa, Čelebonović: KROVOVI

ain načecrvakarahpageyWeadescevapagiasS iaayybaasBa aaa ea yeyaa ica am ddyeKa Va je SS f0kažency+4y2Ž419U0NROBA CIE:

' »muči opeta svak

gggogoneebbeee veve

toritek među iskupljenim Turcima, smekša se kao pamuk, sav se pre tvori u lažnu pomirljivosi i hoće da time smekhša i Crnogorce, da i njih učini pomirljivima. Novaković kao knez Rogan nea podiže ton odgova~– rajući mu. On mu, spolja mirno, a S velikim unutarnjim intenzitetom odvraća ono: »Bfendija ti me ugoneta« do »Poteža je ova naša škola«. Njegoš je posle tog Roganovog govora od ciglo osam stihova stavio indikaciju i gleda preda se«. Tndikacija je dovoljna da nam kaže kako je Njegoš osetio Roganove stihove, šta je hteo njima da postigne. Očevidno, hteo je — tdho je on koncipovao svog fiktivnog Rogana — da nepismeni crnogorski glavar nadmudri, nadjača, obesnaži, i'meje lukavost Kadijinu, đa mu kaže . ako ga je prozreo do dna, da mu zapuši usta i otprve kompromituje, ubije u

korenu, svaki pokušaj demoralisanja Crnogoraca, koji bi, onog trenutka kad previde obmanu neprijateljeve

lažne dobronamernosti, bili odmah i poraženi. Reči malo i zadatak odveć iežak za jednog običnog Crnogor= skog kneza. A Novaković fe stihove kaže upravo tako da Kađdijin pokušaj obmane postane trenutno jasan

smešan i da Kadija, posle, kad opet otvori usta, mora s istinom na sređu. Talas čujne a ne preglasne reakcije, ona ozarenost ljudi u gledalištu posle

ovih Roganovih reči najbolja „sa powoe

tvrda da je Novaković u ovom dvoboju osvojio simpatije gledalaca, da se zaista identifikovao s knezom Roganom i Njegošem. To su oni trenuci kad glumac domašžuje i doseg velikog pesnika, trenuci kad gluma nije puki prenosnik, »reproduktivna Uumetnost«, kađ se ona ravnopravno stavlja uz bok visoke poezije, kad osvedočava svoju stvaralačku snagu, svoj kreativni značaj. Takvih itrenutaka bilo je mnogo u rolama Nova– kovićevim i po njima je on, »epizodist«, ustvari veliki umetnik.

Pa u čemu je Novakovićeva snaga? Njemu priroda nije dala ni monumentalnu figuru, ni glas “iolončela. Prema njemu je, naprotiv, bila škrta u tim darovima i dala mu ih daleko manje nego što, vrlo često, daje u Običnom životu onima koji ih nemaju na što ni da upotrebe. Ali Novakovićevi »minusi« su i izvor njegove moći. Žgoljavi Kanjoš je oštroumnožšću nadvladđao Furlanovu t+elesinu. A Fran je do te mere, zato što nije imao na šta drugo da se »Oosloni«, izoštriO sve prirodne mogućnosti svog inokosnog talenta da njime sigurno vlada i rešava itekako složene probleme scenskog lika. Ponekađ za glumca može da postane i opasna ona zavodljiva obdarenost spoljnim krasotama, kakve su figure, lice, glas, pa da, operišući suviše njima, pusti da mu talenat; sposobnost uživljavanja u tuđe prirode i oživljavanja tih tuđih priroda kroz sebe, zakržlja od »nerada«. Novaković je upravo tu svoju suštinsku sposobnost glumačke umetnosti razvio, i to je, zbog ogra=ničenosti svog repertoara u smislu

· širine, razvio, rekao bih, u dubinu.

Njegov scenski lik je uvek krcat, bogat sadržajem, njegova duševna, misaona i emotivna podloga je uvek tu, prišutna i oživljena u njemu; on nikad ne prikazuje kostim, periku i. gole reči ispod kojih nema ljudske vibracije; naprotiv. Usto, svaki No vakovićev scenski lik jejasan.Njegov stil izražavanja se odlikuje jednostav-= nošću. To je ona jednostavnost kojom se često, u umetnosti odlikuju ·

·stilovi pravih kreatera, koji ne ističe

razmetljiVo svoja bogatstva, već kao” da ih na izvestan način prikrivaju, a ipak osvajaju momentano i utisak od njih ostaje trajan i nesmanjen. Novakovićeva uloga ima tu lepotu jednostavnosti. Svaka njegova uloga je svedena na bitno, nikad nije okičena nepotrebnim »adiđarima« ni u p kretu, ni u gestu, ni u mimici, ni u govornim modđulacijama, a ipak deluje bogato. ii, Ja ne znam Novakovića iz VX

na kad je slavio uspehe kao Hljest kov'i Patkaljesin. Poznajem ga samo iz njegovog beogradskog perio "Taj period mu je umeiički s: tao i čist, nenatrunjen dish: nijama do kojih dovodi neodm rena ambicioznost. Jedanput. mi j sam, s ironičnim osmehom ı | oku, pričao kako je i on, nekad zabluča. Igrao je Otela. dodđao, sležući ramenima, · ŠIN