Књижевне новине

BROJ 51

Ervin NKO

HARLERŠ

»Ima u životu tremutaka, kada su. vriEO i prostor dublji i kad je silno poven osjećaj postojanjać. Baudelaire: Posthumes, p. 86

Ima u životu irenutaka, u kojima kao da odjednom progovori sva tajna čitavog tog života. To su trenuci s

. takvom plastičom simboličnom snagom, kao da ih je koncipirala fanfazija genijalnog i okrutnog umjetnika. Slučajnost zna tako udesiti Ookolnosli, da u jednoj jedinoj sceni obuhvati i izrazi zakon jednog života, u jednoj scemi, koja do korijena raz golićuje sve, V|

Ponekad zamišljam, da je 1864 u Briselu Baudelaire doživio upravo takav jedan strašan trenutak. Tada je morao postati svijestan sve neumoljive veličine svoje sudbine. Gleđao je njoj u oči kao u viziju, te je prkosno i izazovno · prihvatio.

U proljeće 1864 u četrdeset četvrtoj godini svoga života, pjesnik, komu vjerovnici prijete tamnicom, pjesnik, koji, već godinama bježi pred njima — ima · mjeseci, kada u uzaludnom bježanju sedam puta mijenja hotelske sobe — konačno se odJuči na veliki pothvat i otputuje u Belgiju. Bježi, ali ne samo pred svojim vjerovnicima; to je putovanje pokušaj da nadvlada sam zakon SsVOga dotadđdašnjeg života; možda ipak ne mora da bude uvijek sve do kraja onako, kako je u Francuskoj, gdje mu ništa nije. uspjelo.

Treba imati na umu ne samo to, đa je pjesnik' u doba ovog zadnjeg pokušaja u svojoj čebrdeset i četvrtoj godini, nego i to da je tada čitavo njegovo djelo bilo već gotovo: knjiga pjesama »Cvjetovi zla«, čak i »Male pjesme u prozi«. Bile su već mnapisane i njegove izvanredno lucidne kritike zapravo studije 'o suvremenim slikarima. Prijevod EK. A. Poe-a bio je također završen. |

Ovalkvim djelom iza sebe on živi u Parizu kao neki summjivi beskućnik, bez nade, bez priznanja, teško bolestan, izmučen i iznad svega strašno osamljen. Put u Belgiju znači za njega đa će tamo naći odgovor na pitanje: zar je zaista osuđen na takav život, sve do smrti?

Baudđelaire je bio svijestan značenja

. svoga djela. Ali samo on. Osim njega nitko. Njegove su pjesme bile objavljene u neprimijećenim malim časopisima, koji su isto tako neprimjetno nestali nakom prvih brojeva. Da bi novine donijele' njegove članke, morao je još uvijek, i nakon objavljivanja svojih pjesama u knjizi, kao neki nepoznati početnik, antišambrirati u raznim „predakcijama, a često bez uspjeha.

Istina, bilo je literata, koji su cijenili njegov talenat. Victor Hugo čak (je i govorio »o novom drhtaju« (bsfrisson nouveau«) koji je u poeziju unio pjesnik »Cvjetova zla«. To je bila više neka genijalna irenutna slutnja, koja je ostala bez posljedice. Jedan Thćophik Gautier nije mogao, ali ni Flaubert nije znao vidjeti, da Baudalaire znači mnogo više mego jednoga među ostalim mmogobrojnim falentiranim suvremenim literatima, Nitko nije vidio da je Baudelairovo djelo događaj prodornih snaga u univerzalnoj historiji pjesničkog stvaranja.

Bila je tu i udovica generala Aupicka, Baudelairova majka. Za nju on nije mogao da znači drugo, nego stalnu žalost, bolnu 'ranu a često i mučnu i neshvatljivu sramotu. Možda je put u Belgiju morao dokazati majci, kako je ipak sve drukčije, nego što je ona dotad mislila. On će održati niz predavanja u svim' vecim gradovima Belgije, njega će Belgija nositi na rukama, Belgija će pokazati Trancuskoj, kako je wona bila, sramotno slijepa i nepravedna prema pjesniku »Cvjetova zla«.

U Belgiji ...Belgija se pretvorila u bDjesnikovoj fantaziji u „poetski Kamaan, u obećanu zemlju... Da, Belgija nije kao Francuska, u Belgiji će naći i izdavača, Četiri puta piše gospodinu Verboetshovenu —/ vlasniku izdavačke kuće Lacroix et Verboetshoven, — da ga unaprijed obavijesti o danu njegova predavanja u Bruxellesu. Gospodin Verboetshoven počastiti će ga svojom prisutnošću, a nakom toga slijedit će ugovor i to, naravno, pod najpovoljnijim

_ uvjetima. Prijatelji su unaprijed sve najbolje uredili u Belgiji.

| Tako sanja godinu dana o tom putu. Piš» o pripremama i nađama maj-

ci i prijateljima već 1863. Iz toga 5U ,

vremena ostale njegove bilješke u

* U izdanju nakladnog poduzeća »Zora, Zagreb, uskoro će izaći izbor iz Bodlerove poezije u vanredno lijepom prijevođu A. Jurevića. Tim povodom sam napisao taj članak, u kojemu je prijevođ svih citira·'nih pjesama od A. Jurevića,

"PALESTINA |

Pi ue. ONO O RAR

O aa

stalnom i.”

kojima se nalazi među ostalima i ova rečenica:

»Fuir Paris, faire en ur an deux volumes đe Nnouvelles et „Moncoeur mis ž Tu „„ (2)

Ako se sve do 1864 koleba i odgađ: putovanje, u proljeću te gođine od' jednom se žuri, da se što prije nađe oko u oko sa svojom sudbinom.

»Cercle des Arts«, koji orgamizirs njegova predavanja, ima svoju veliku dvoranu na prvom katu drevne gotske palače u. Bruxellesu. Na osvijetljenom podiju svečano odjeven, s bijelom kravatom, pojavi se rano posijedjeli blijedi pjesnik; sjede za sto, razastrije rukopis, i prije nego što će otpočeti predavanje, podiže pogled. U polumračnoj golemoj dvorani, tu i tamo raštrkana po jedna osoba, ukupno jedva dvadesetofica u toj beživotnoj praznini. Među njima, gospodina Verboetshovena — naravno — nema. Asketski strogo lice pjesnika nije odalo njegova razočaramja,

»Plus je deviens malheureux,. plus: mon orguejl augmente«(3) — pisao je svojoj majci prije par godina (11 listopada 1860). On ·je bio taj, koji je napisao ponosno u svojoj »Benediction«:

we sais que la douleur est la ncblesse, unique...()

Sjedeći za stolom kao pređavač u golemoj gotskoj dvorani, zadržao je isto strogo dostojanstvo, kao što je to znao i u svojim »najgolijim« pjesmama. Zaista, u dekadentinom pjesniku Baude!ayiru ima nešto, što podsjeća na velike likove antikne {iragedije, U njegovoj lirici subjektivizam njegov toliko je intenzivan, toliko je Dpotenciran, da i njegove najličnije riječi zvuče objektivnošću, koja nadvisuje sve što je slučajno — lično. Njegova poezija nije slikovita, nego je skulpturalna. Takvo je i njegovo držanje u praznoj gotskoj dvorani u Bruxellesu. On je održao svoje predavanje od početka do kraja. Čitao je brižljivo, pojeđine je inisli, koje su mu se činile važne, naročito naglašavao, izgovarao ih je s jednom naročito sugestivnom. sporošću, gotovo sričući riječi. Govorio je o poeziji i o Delacroixu. Nije se dao smetati ni onda, kada je tokom predavanja ci prisutbne dvadesetorice većina jedan po jedan napustila sablasno prazni amTiteatar. Belgijski romanopisac Camille Lemonnier, koji je prisustvovao tome predavanju, tvrdi da je na kraju predavanja osim ' vratara i priređivača, dvaju članova odbora »Cercles des Arts« jedino on, (dakle ukupno četiri osobe) ostao u dvorani. Kađa je završio predavanje, pjesnik je uzeo svoj rukopis, ustao i, kao da stoji pred pumom dvoranom, duboko se poklonio. • Ne, ja ne mislim, da je to bio nekakav gorko-šaljivi poklon. Nije mu bilo do šale. Tada je već davno prestao biti mlađić, koji je volio da se ruga svijetu i sebi, U onom trenutku on se' oprostio od svih iluzija dostojanstveno; možda se otkrio pred njim

sav njegov dotadašnji i budući život kao priviđenje. Možda je shvatio, da je veličina njegova djela uslovljena time, što on nikoga nema, i da je prokletstvo, koje ga neće.da napusti. njegova najvjernija i najviša izvorna poetska snaga. f

Bio je usamljeni stvaralac, opsjednut herojskom čežnjom, da ostvari najsmjeliju ljepotu. i: f _ Nitko ne sumnja, da jedan misaoni sistem i da misli uopće mogu biti smjeli, izazovno buntovni i opasni u odnosu prema postojećim autoritativnim pravilima. Zar važi to i za estetske koncepcije? Zar i ljepota može biti smjela i najsmjelija?

Svakoj je civilizaciji svojstven niz konvencija. Te konvencije. određuju način saobraćaja među ljudima. One ne sadrže samo pozitivne propise,

nego i niz zabrana. Nije to samo stari ·

praznovjerni Herodot, koji pišući SVOju historiju uvijek nanovo pada sebi u riječ, a objašnjava takav svoj DOWtupak time, što se radi o misteriju,

o kojem je javno govoriti zabranjeno. ·

Svaka civilizacija ima svoje konven-

cije, prema kojima o izvjesnim stva-

rima ne samo da se ne smije javno govoriti, nego ni razmišljati o njima ili treba barem sačuvati prividnost, kao da takvih nepristojnih stvari i

· nema, „“- 3

· Rađi se o »đemonima« s kojima bi bilo preopasno ući u otvorenu bitku. Jeđini je način njihova svladavanja: ne priznati, da oni postoje. Konven= cije jedne civilizacije ne propisuju toliko. pozitivnu laž, koliko obavezu da se prešućuju svi oni elementi, koji

bi mogli poremetiti čak i onemogu-

(2) Pobjeći iz Pariza, za gođinu dana napišali dva sveska pripovijesti i »Razgolienje moga srća«,.. DL

(8) Što nesretniji postajem, to veći biva moj ponos, ~ : 0

(4) Znam da je bol plemstvo jedino... «

KNJIŽEVNE

CHARLBS BAUDELAIRE Svi crteži u tekstu su od Charlesa Bau delaire-a

ćiti, da se nastavi život unutar postojećih oblika i okvira dotične civilizacije. S gledišta potrebnih iluzija i Spoikojstva mepodnošljiivo je, da se Oisnovne društvene konvemcije povrijede prekomjernom iskrenošću u ponašanju i kazivanju. Svaka civilizacija — ili marksističkom terminologijom — svaka klasa, koja je na vlasti, budno i ljubomorno čuva svoje iluzije o sebi. Antikna je civilizacija zbog toga pretvorila riječ cinik — ime najprogresivnije filozofske škole — u. pogrdni pojam. Crkva je zbog toga progonila mislioce, koji su mitu suprotstavili, zahtjeve razuma. »Razumna« buržoaska -givilizacija' zbog toga je mpastojala, da žigoše kao protumoralmu svaku misao, koja bi mogla rasikrinkati licemjernost, okrutnost i ikrhkost njenih stvarnih i moralnih osnova. Na;jrazličitijim civilizacijama jednako je svojstveno, da svaka SsVOjim rječnikom viče svoje »apage satanas!«, čim se nađe pred pojavom »”pretjeranee intenzivnosti dočivljavanja, traženja i čežnja.

»Pretjerano« pak tu znači ustvari takav ljudski subjekt, koji sa svojim zahtjevima za punoću života, sa 5VOjim pitanjima i bolovima, sa svojom »temperaturom« prelazi onu mjeru, Ss kojom se može uskladiti postojeća stvarnost. »Pretierana« intemzivnost maročito destruktivno djeluje u odmosu prema jednoj civilizaciji, koja je nastupala ako ne s pretenzijom sa-, wršenstva, a omo svakako s pretenzijom, da ona i jedino ona sadrži sve i najbolje uvjete postepenog i mirnog napretke prema savršenstvu. Optimizam, koji je došao do izražaja u službenoj paroli:! EBnrichissezvous! — i koji je u zanosu obogaćenja superiornom samosviješću slavio neviđeni napredak nauke i tehnike — taj optimizam reagira ma mračni nemir, na sumnju, na očaj, na. sve, Što je iracionalno, kao ma destruktivni, neprijateljski . akt, uper- protiv osnova civilizacije, protiv samog čovječanstva.

Razumljivo je, da svaka civilizacija ima — i ondašnja buržoaska također je imala — svoju konvencionalnu estetiku. Maksim Gorki je, čini mi se, uglavnome pravilno okarakterizirao tu konvencionalnu estetiku Baudelairova vremena:

»Zahtijevalo se, da sve bude što jednostavnije, što sivlje, ne mnogo visoko, što ne narušava san savjesti i ne poziva u nebesa i na stvaranje novog života, već što učvrćuje i uUzakonjuje stari život«.

Ono, što bi se moglo krivo shvatiti u toj definiciji, to je njen drugi dio. Kao da bi se onoj konvencionalnoj estetici protivila samo poezija, koja je »pozivala na stvaranje novog života« u neposrednom, politički aktivnom smislu. Takvo bi shvaćanje bilo krivo,

'Koliko god su bili napredniji od društva, u kojemu su živjeli, jedan Beranger ili Victor Hugo ostali su u svojim djelima konstruktivni elementi te civilizacije, koju su smatrali u njenim femeljima ipak svojom. Ukoliko su se bunili, to su učinili baš u ime onih načela, koja je sama ta civilizacija deklarirala osnovnima, Oni su pozitivno povezani s tom civilizacijom, korekture, koje su oni predložili, nađahnute su idealima i optimizmom same te civilizacije.

A. Baudelaire? Kađa je Jules Janin u . belgijskom listu »L?Indćpendance Belge« objavio članak, u kojemu u obrani »pozitivnih Vvrijednosti« osuđuje Byrona i Heinea kao destruktivne elemente, Baudelaire se smatra lično napadnutim i sprema se, da mu odgovori. U nacrtu pronađenom u Baudelairovoj ostavštini, stoje između ostalih i ove rečenice: i

»Vi ste sretan čovjek, Žalim Vas,

gospodine, da Vam je tako lako biti sretan. Treba da čovjek vrlo duboko padne, da bi se mogao smatrati sretnim!« _ To su izvanredno karakteristične riječi. To bi mogao biti credo Prometeja, za koga bi pristanak ma uvjete života značio pad i izdajstvo vlastitog poziva. Sreća, koja se nudi pod cijenu Oe Peooqg '“'ourgonp 1ı Mseds “B[uoz -e1} 1)SOTo[UIS 'BAO[iqez e[ueAeQTUEIB8O nuol[io pođ “)SOUAIZUOJUT SUJOATZ nagrađa za fo, što se čovjek odriče svoje žeđi i poriče svoje ponore, sreća, koja nastaje na temeljima DOVrT~

. Šnih laži — kakva je to sreća? To je

sreća čovjeka, koji priznaje konvencije i pristojno se zaustavlja pred granicom, preko koje počinje carstvo neobuzdanih sila. Pristojnost zahtijeva, da ih i ne spominjemo, a kad se ipak nameću, kada ipak eruptivno izbiju, okrenemo glavu i podignemb zid stida između njih i nas. Baudelaire je srušio taj vjekovni zid. Baudelairova je ljepota smjela. Ona prezire svaku lijepu laž, svaku ljupkost, a izaziva, doziva i opijeva baš ono, što bi trebalo po nepisanim i napisanim zakonima jednako prešutjeti. To je njegov način, na koji ruši ono, što je Gorki nazvao snom savjesti. Tu,· kod Baudelajira, ljepota je strast svjedočenja. Ne »ispovijest« u smislu Rousseaua, ne ispovijest O strastima, koje su objekt promatranja, nego građeći sebi spomenik, strast sama dobiva moćnu riječ, Sa Baudelairovim je mjerilom i najiskre= nija rousseauovska ispovijest lažna i to jednostavno zbog toga, što je Uublažena osjećajnom samoobmanom da je čovjek ipak — unatoč svemu čist i dobar. Baudelaire je čistiji i nalazi se na neizmjerno višem moralnom stupnju sa svojim zahtjevom i potrebom, da se odbija svaka »utjeta«. Mjesto izvora slatkog blaženstva

i mira, ljepota je za njega »jecaj, koji krvav kroz vjekove Dplovi«.

»Jer doista, bože; jecaj uvijek novi Najbolji je svjedok našeg dostojanstva, Jecaj, koji krvav kroz vjekove plovi

I. na pragu zamre tvojega prostramstva«,

U tom Baudelairovu jecaju ima ne-

· uspoređivo više revolta, više »poziva

u nebesa«, više ljudskoga, nego što je bilo u samozadovoljnom optimizmu njegovih suvremenika. Više i od sveukupne tematski napredne, socijalno usmjerene poezije Bćrangera ili Frangois Coppća.

III Za vrijeme njegova života, suvremena društvena javnost jedam jedini put je primijetila, da postoji pjesnik Charles Baudelaire. To je bilo nepunih mjesec dana nakon što se 25 lipnja 1857 pojavila njegova knjiga pje-

sama — plod rađa od 15 godina —

| pod naslovom »Cvjetovi zla«.

Neki gospodin Bourdđin pozdravio je pjesme člankom u listu »Le Figa-

AUDBLPAJRP.

ro« u kome je rečeno, da se u tim pjesmama »odvratno zdmužuje s podlim, gadno se braftimi s pokvarenim«.

20 kolovoza iste godine, Baudelaire je stavljen pred sud pod optužbom »povrede javnog morala i pristojnosti«. Knjiga je bila konfiscirana zbog šest inkriminiranih pjesama, a autor je osuđen na kaznu od 300 franaka.

Zaplijenjena je knjiga — »dans ce livre atroce jai mis tout mon coeur«(!) — u koju je salio

čitavo svoje srce, našla izdavača bez onih inkriminiranih šest pjesama, ali obogaćena novim pjesmama — tek četiri godine kasnije, 1861. Ovog puta jedva su primjetili knjigu, "Tada su već zaboravili autora, o kojemu su samo za vrijeme procesa pričale novine kao o nekom ,bohemu, komu sud Napoleona III nije dopustio , da zabavlja publiku svojim manje-više frivolnim ili pormografskim i svakako · nepristojnim pjesmama. Dok je skandal trajao, Baudelairovo je ime postalo poznato — na temelju potpunog: nesporazuma. I kada je Baudelaire shrvam paralizom, koja mu je oduzela i govor, 31 kolovoza 1867 izdahnuo, tadašnja francuska štampa jedva da jc registrirala događaj.

»Cvjetovi zla« su poslije pjesnikove smrti doživjeli samo u Francuskoj preko stotinu raznih izdanja, ali unatoč tome može se još uvijek s pravom postaviti pitanje: zar je zaista već shvaćeno u čitavoj svojoj veličini značenje pjesnikova djela?

Što je poznatije postajalo njegovo djelo, to se više nagomilavalo mnoštvo nesporazuma i predrasuda oko njega. Ti bi se nesporazumi i predrasude mogli podijeliti uglavnom u dvije grupe: jednu zastupa francuski kritičar i esejist Saint-Beuve, a druga, koliko s~ god kiti »naprednijom« frazeologijom, u biti nije odmakla ni korak od stanovišta onog gospodina Pinarda, koji je bio državni tužilac francuskog carstva u sudskoj raspravi protiv pjesnika. j

»Vi ste zaista poeta koji pripada školi Part...« — odgovorio je na knjigu »Cvjetovi zla« Saint-Beuve pjesniku i pod školom »l'art« podrazumijevao je ono što se naziva larpurlartizmom. I nastavljao je ovako: »Vi, vi ste također od onih, koji traže poeziju svugdje; i budući da su je

drugi prije Vas tražili u otvorenim i '

najrazličitijim područjima, za Vas je preostao mali prostor. Kako su zemaljska i mebeska polja bila već go-

827

tovo sva požnjevena, i kako svakojaki liričari već trideset i više godina djeluju, Vi, koji ste došli tako kasno ı kao posljednji, Vi ste, — tako zamišljam — rekli sebi: »Dobro, naći ću i ja još poezije i to tamo, gdje još nitko nije mislio da je nađe i izrazi«. I Vi ste uzeli pakao, Vi ste se napravili đavolom«.(!)

Nije važno, što Saint-Beuve u nastavku fog znamenitog pisma piše i očinske savjete s neodređenom slutnjom: »Moje drago dijete, mora da ste mnogo Dpropatili« — važno je to, da tu prvi put dolazi do izražaja shva– ćamje, da je Baudelaire neki objektivni matematičar ·efektnih ljepota, obožavalac „formalnog - majstorstva, ono, što se danas zove pomodnom apgurdnom terminologijom: formalist.

Povodom takva shvaćanja nužno je ustamoviti, da ovakva vrsta umjetniika uopće ne postoji osim u bijednoj uobrazilji esteličara., Pjesma, koja bi

nastala na taj način, kako je to za-.

mišljao Saint-Beuve, ne bi mogla biti mi u kom slučaju pjesma u artističRom smislu te riječi. Ako ima formalista, onđa ih ima samo izvam sfere umjetnosti i umjetničkog stvaralaBtva. »Larpurlartizam« — kako ga

malograđanin shvaća — umjetnik ko=,

mu je sporedno šta kaže, u umjetmičkoj stvarnosti ne postoji i nikad nije postojala osim kod onih, koji nisu umjetnici, Ustvari, historijski, borbena parola »umjetnost radi umjetmosti« mastala je baš u obrani sadržaja umjelničkog kazivanja — u obrani protiv onih, koji su umjetnilov doživljajni sadržaj nastojali podložiti normama, shemama morala, tuđim interesima i ikriteriju neposredne koristi. Historijski gledano, l'art pour Part bio je revolt istinskih izvornih: ljudskih sadržaja protiv tiranije lažnih, tuđih, neđoživljenih, bio je revolt ne za pravo na neku praznu čistu formu, koja ne postoji, nego za pravo umjetmika na punu izvornu istinitost ı postizanju svog umjeflni-

čkog izražavanja. Baudelaire je sam .

g. 1851 — dakle u doba kada je njegov četrđesetosmaški zanos već nastao — pisao u uvodu pjesama radnika: »Djetinjasta zamisao art pour lart-a (da je umjetnost.cilj samoj sebi), isključivši moral i često čak i svaku strast, ne može biti drugo, nego potpumo neplodna«.

(1) »U tu užasnu Xmj vo svoje srce«. Iz Ba

\ ·

SLAR J sam SPa: elairova pisma kraju života (18 veljače 1866) SosBoditu Ancellu.

(1) Baudelaire: Oeuvres complčtes, Paris Calmann—Levy, Appendice p, 39 „

—--

Razumije &e, ne bi takve izjave niŠta dokazivale, kađa ne bi tu bilo djelo kao neoborivo svjedočanstvo o tOme, kako mu je stvaranje bilo Dprošžeto patetikom onog morala titanskog umjetnika, koji ne shvaća, ljepotu razigranim izljevom privatnih trenutmih raspoloženja, neodgpvornom zaĐavom, nego plodom neprekidne borbe da što jače izrazi svoje najdublje

' istine. Kao usporedba sa strašću nje-

gove moralne patetike, koja prožima svaki njegov stih, nameće se ime Dantea. Dok je međutim za »posljednjeg velikog pjesnika Srednjega Vijeka« zemlja još nepomični sastavni dio jedne arhitektonski savršene cjeline, jednog božanstvenog kozmosa, u kojemu je i čovjek pun svijesti svoga Sožanskog porijekla i sigurnosti SVOga puta, — našem je pjesniku, pje” sniku XIX 7?stoljeća, iščezlo iznad glave Danteovo nebo zvjezdanih mitova, on se nalazi u prašumi, u kojoj se gubi »zov lovaca«, u životinjskoi, beznadnoj prašumi, iz koje nema izlaza. Jer laž nije izlaz, a govoriti o idili jest laž, koja je nepodnošljiva. Neka drugi pjevaju o ljupkoj večeri, kađa se srca smiruju, Baudelaire doživljuje velegradski suton kao prijatelj zločinaca: a

»Evo ljupka večer, drug drolja i hulja, Nečujnim se krokom kao ortak šulja; Nebo se polako kao 168 zatvara,

a čovjek nestrpljivo u zvijer se pretvara,

Veče, drago veče, željkuju te ruke, Koje reći mogu ne tek riječi puke: »Radile smo danas« — Veče dušu blaži Svakom koji trpi i smirenje traži, Učenjaku, kom je čelo otežalo,

I radniku, kome počinak je dalo«.

Drugi bi se pjesnik fu zaustavio, Nastavio bi pjesmu u raspoloženju idile. Baudelaire pak nastavlja ovako: »Zli demoni sađ se iz sma teška buđe, Po Žžurbi su mali. na poslovne ljude, Sve kapke i strehe okrznu i dok lete, Kroz drhtava svijetla, što ih vjetar plete, Na ulice svuđa Blud izmili tada, Ko mravinjak vrvi iz podzemlja grada. On posvuda sebi krči put potajni,

Ko protivnik, koji sprema prepad tajni; On ruje po kalu, što spređ grada diše, Kao crv, što hranu iz čovjeka siše.„..

Saberi se, dušo u tom teškom času,

I ne slušaj riku, Što se građom Tasu, Čas je to, kad patnje bolesnih su ljuće, Mračna noć ih davi, smlavi i dotuče: Zajednički svima, crn ih bezdam prima, Bolnice sad ječe mjinim uzđasima«,

„Neka.se w»ugojeni- trgovci« zamose zabavama, što im pruža miljjunski velegrad, neka se odđuševljavaju za mapredđak, za svjetske izložbe, neka hvale naše doba za neviđena DppostiBnuća tehnike i nauke — Djosnike nije njihov i mije pjesnik njihovih obmana i samoobmana.,. Pjesnikove su oči uperene u čovjeka, ništa mu ne može prikriti čovjekovu strašnu golotimjuy njegovu zvjersku usamljenu golotinju u zagrljaju, u zločinu, u pijanstva i u smrti,

Ako m.-al znači, da se odnos Drema čovjeku stavlja u sredinu pažnje, ako riječ moralist ima uopće smisla, onda je Baudelaire, pjesnk očajničkih čežnja, kobnih strasti i krvavog raz» vrata, nosilac največeg moralnog poftenmcijala pjesništva XIX “stoljeća.

Nesporazum, koji dolazi do izražaja u lTart pour lart-ističkom tumačenju Baudelaireove poezije, samo je maličje svih onih drugih nesporazuma i predrasuda, koji su našli prvog zastupnika ma sudskoj raspravi.u državnom tužiocu Drugog Gayrnstva, u bĐesmrinom Pinardu.

Pridjev »besmrini« nije ironično dodat imenu Pinard: činjenica. je, di postoji tip malograđanina, dokle je osigurana besmnmtinost Pinardđovu od= nosu prema moralu i umjetnosti, Bu* đući da malograđanin nije 6eamo drus

Štvena, nego i duhovma kategorija,

dogledno vrijeme neće nestati shvas ćanja, prema kojemu je Baudelairova poezija sablazna i povreda javnož morala i pristojnosti.

Koliko je god groteskno, da je državni tužilac Napoleona III mogao uopće nastupiti kao branitelji morala, treba priznati, da je objektivno, baš kao državni tužilac, bio u pravu, kada je smatrao nepodnošljivom Baudelairovu poeziju. Bio je u pravu isto tako, kao i danska crkva, koja je u

isto doba smatrala bogohuljnim onaj

religiozno-etički doživljaj IKierkegaanda, koji je došao do zaključka, da je »crkva najveći duhovni kriminal u povijesti ljudskoj« Đa misu bili

oerkva i Pinard u pravu, kada su ih ·

smatrali opasnima, Kierkegaard ne bi bio Kierkegaard a Baudelaire bi bio tek žriva nekog meshvatljivog, slučajnog noevyporazuma. :

Ne, nije to bio nesporazum sa strane državnog fužioca. Nesporazum po-

činje tek„onda, kada se ne vidi ne- ~

(Nastavak na | strani)

O Aa.

ı (n: pelekipaes ma jay A Oe | ZC. zle ya e ea (ae 1 207 TOR AO aa LO eee Jažaq ec ep Mana a i deegez\

Če <

ay i. (e

JA Bčae OU AAS UI 18)

i ea, · ·