Књижевне новине

(Nastavak sa 3 strane)

minovna nužnost takvih sukoba, kada se ne vidi, što pretstavlja Baudelairova poezija u tom sudaru s »javnim moralom i. pristojnošću«, Baudelaire je to znao i kazao:

».. Derričre les dćcors De lexistence immense, au plus noir de l'abime Je vois distinctememt des mondes singuliers, Bt, đe ma clairvoyance extitique victime, Je trains des serpents qui mordent mes souliers«.1)

'. To je ono: malograđanin neće da sazna, đa postoji ono, što Baudelaire tako moćno zove »existence immen„se«. Sav jdeal i moral malograđana obuhvaćem je pojmom i neodvojiv je od pojma sigurnosti... »Securitas«: to znači staloženost, znači isključiti sve, što može poremetiti mir, i SDOkojstvo malog kutića, u kojemu se fako dobro živi, ne dopustiti dijalek\ici proturječja, da izbija u životu, Tnermetički zatvoriti vrata i prozore i kuće i duše pred događajima, koji bi svojom silinom i intemzivnošću mogli potresti blagi i mlaki ređ i mir. ' Baudelairova je poezija negacija svega onoga što je ideal i moral malograđama. Baudelaire ne za biti uzak. I u njegovoj majličnijoj samoći progovara samoća svih bića, u mjegovoj prokletoj sobi prisutno je čitavo prokletstvo svih soba, svih uli'ca samog života. Baudelairova je poezija iznad svega negacija svih »dćcors« a i evake samozadovoljne sigurmosti, Kad se govori o malograđanskom menfalitetu, me smije čovjek postati mepravedanm. Radi se više o malograđanskom idealu, nego o malograđanBkoj stvarmosti i to jednostavno zbog toga, jer sami zakoni života nisu maTograđanski. Malograđaninu nikada me uspijeva đa bude u tolikoj mjeri

1) »...iza svih ukrasa nBeskrajnog života, vječnog bitisanja Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu — Zanesena žrtva vidđdovitih sanja Trujem se, dok zmije obuću mi grizu«.

malograđnin, koliko bi on to htio, On

međutim neće i ne može da to prizna.

Zato mu prijeko potrebne laž, obmana i samooobmana. I zato, u strahu od istine i od samoga sebe, nastoji da se »razonođi«. On ima svoj nedostiživi san: živjeti i mwuživati 8 dobrom savjesti, a da ne bude u tome smetan ni izvana, ni iznutra. AMo je

· posjetilac javnih kuća, to je za njega

gabava, u kojoj se odmara od ozbiljnosti svojih poslovnih briga; njega u njegovim životnim osnovima napada onaj, koji mu prikazuje njegovu osobu izvana i iznutra drugačijom, nego što bi on želio da je vidi.

Pokvarenost je govoriti o prašumi, u kojoj se gubi zov lovaca, kada je ta »prašuma« za normalnoga čovjeka skup poslova, uđoban obiteljski život, ljubazna društvena razonoda i napredna civilizacija, Pokvarenost je otkrivati svugdje ponore, kada normalni čovjek nastoji, da po mogućnosti bezbrižno i bez uzrujavanja provede svoj život. Pokvarenost je tako strašno oz” biljno shvaćati i doživljavati sve, kada normalni čovjek bježi od povišene temiperature. nin je dobar i čist, Bauđelaire je pokvaren, malograđanin je zdrav i normalan, a Baudelairova je poezija ne= zdrava i amoralna.(!)

— Zar se može poricati, da je Bau'delaire dekadent i da je njegova poezija subjektivni odraz objektivne stvarnosti tj. buržoaskog društva XIX stoljeća? — i ovo se pitanje postavlja kao dokaz protiv Baudelairove poe zije.

Na pitanje bih odgovorio ovako: jest, Baudelaire je dekađemt, i prem= da mislim, da poezija nije uopće subjektivni odraz objektivne stvarnosti, nego stvaralačka manifestacija društveno također uvjetovanih ljudskih emocija, prihvaćam i konstataciju, da je buržoasko društvo XIX. stoljeća bitni elemenat Baudelairove poezije.

Te sasvim pravilne općenite konstatacije, međutim, nisu dokaz protiv Baudelaira. Ne vidim, kako bi se moglo ovakvim općenitim konstatacijama postići više od fiksiranja problema i historijskih okvira jednog individđualnog fenomena, Koliko je poirebno i pravilno historijski i Ssociološki smjestiti objekt koji hoćemo promatrati i shvatiti, toliko je krivo

(1) U današnjoj sovjetskoj estetici nailazimo na shvaćanje ljepote koje je potpuno identično sa malograđanskim moralom, i »idealističkom« estetikom državnog tužioca Drugog Carstva. »Definicija lijepoga na kraju. krajeva neobično je tijesno povezana s predstavom o idealu, s onim, što mi u životu smatramo idealnim... Umjetničko djelo izaziva u nama estetičko osjećanje zato, Što nam ono... đozvoljava da dođemo u neposređan dodir s onim, što nam u životu izgleda savršeno, harmonično, što predstavlja vrhunac naših težnja... 1Iđeal nastaje u našoj svijesti kao odraz omih zakona, koje uočavamo u životu, I kada vidimo pojavu, u kojo] je najpotpunije ostvarena ona zakonitost, koja njome upravlja u životu, onda osjećamo, da ta pojava odgovara idealu, onda nam izgleda lijepa. Kađa gledamo dva drveta, od kojih se jedno pravo i vitko diže gore, a drugo je ružno iskrivljeno, mi ćemo bez kolebanja ono Dprvo nazvati lijepim, jer ćemo osjetiti, da se u njemu ogleda ona čZakonitost, koja u prirodi upravlja razvitkom drveća... Umjetnik Mercier (1808—1860) oštroumno je primijetio, da je ljepota »idealizovana. istina«, — Ovi citati su biseri iz »Teorije književnosti« s podnaslovom »Osnovi nauke o književnosti« od profesora Leonida I. Timofejeva. Izdanje Prosveta Beograd 1950. Strana 44, 45, 46.

7,22%

Zaključak: malograđa-— |

29 + 1 Živi izvor

POO.Ja

izgubiti iz vida, da zađatak time nije riješen, nego tek postavljen.

Poezija, dakle ni Baudelairova poezija ne da se ređucirati na sociološke kategorije. Nju kao poe ziju nije moguće ocijeniti metodom historijske i društvene analize, Na'kon najtemeljitije analize ove vrste ostaje kao neodgoneinuta i nedirnuta zagonetka ono, što čini pjesmu pjesmom, ona čarobna estetska snaga stiha, ona kreativna snaga, kojom nas pjesnik zna odvesti sa sobom i prisiliti nas na potresno otWkriće neslućemih tajni našega vlastitog života. Za pjesnikovu pjesničku snagu nema objašnjenja izvan sfere same poezije, izvan pjesnikove·individualne semnzibilnosti.

Buržoasko je društvo bitni element Baudelairove poezije. To je nesumnjivo tako, i da je to tako, to ne zavisi od pjesnika. Kao fakat, društvena je stvarnost nadmoćna. Drugo je pitanje, kako reagira pjesnik na fakat nadmoćne društvene stvarnosti. Njena nadmoć dolazi do izražaja i u ioOme. što ga prisiljava na reagiranje. Ona se afirmira ne samo onda, kada pobjedonosno nameće svoj način mišljenja i osjećanja, ona se afirmira i onda. kada izaziva strasnu negaciju ili očaj. JJ tom smislu, ali jedino u tom smislu, postoji nadmoć društvene

stvarnosti nad umjetničkim stvaranjem, Umjetničku vrijednost me-

đutim određuje sam stvaralac. Jedino od stvaralačkog i ljudskog potencijala samoga stvaraoca zavisi, kako će doživjeti i kako će oblikovati svoju ovisnost. svoju neslobodu.

Čini mi se dakle, da bi trebalo razlikovati:dvije stvari: jedna je, zhati

i priznati, da je svaka umjetnost u-

vjetovana materijalnom bazom društva, u kojemu je nastala; a druga je, reducirati na temelju te spoznaje ostvareno umjetničko djelo na odraz društvenih uvjeta.

Postoji buržoaska umjetnost, ali to ne znači, da je svaki umjetnik, koji stvara u buržoaskom društvu, buržoaski umjetnik. Baudelaire nije »buržoaski« pjesnik kao što ni Van Gogh nije »buržoaski« slikar; premđa su i jedan i drugi bili i u umjetničkom stvaranju podvrgnuti materijalnim i duhovnim uvjetima buržoaskog društva, oni su ipak — unatoč tim uvje-

tima — suprotstavljali toj stvarnosti.

SVOnačin svojom umjeltnošću same sebe, je ljudske kvalitete, svoj doživljaja, svoje vizije, P svoj subjektivni odnos prema toj stvarnosti. Izrazito i neposredno političko pjesništvo nije jedini način, đa pjesnik ne buđe buržoaski pjesnik u bur-

· KNJIŽEVNE NOVINE

žoaskom društvu. Ne shvatiti OvO znači barbarizirati marksizam, napraviti od Marksove genijalne historijske metode ono isto, što je prošlog stoljeća znameniti Stoff-und-Kraft_Bichner filistarski učinio od mateYrijalističke filozofije; znači umrtviti · misao, znači svesti na nekoliko bijednih i plitkih, tamničarski uskih for-.

== ay Cy

mula neizmjerno bogatstvo ljudskog stvaralaštva.

Što se pak tiče dekadencije — Baudelaire je zaista dekadent. Dekadent je po svome Žživčanom sistemu, po svome stavu prema svojoj klasi i prema čitavoj društvenoj stvarnosti. Francusko građansko društvo njegova doba reagiralo je na njega sasvim pravilno kao na utjelovljenu uvredu svih građanskih ideala i svetinja. Biti dekadent u jednome svijetu, koji je sam Baudelaire definirao kao svijet »ugojenih i razuzdanih trgovaca« može značiti čovjeka, koji se u svijetu ugojenih i razuzdanih irgovaca izvrsno osjeća, ali može značiti i čovjeka, komu je taj »normalni« svijet nepodnošljiv, komu se taj »normalni« svijet čini negacijom svih ljudskih estetskih i moralnih norma, čovjeka koji se ovom svijetu očajnički suproistavlja, koji ga proklinje i koji u intenzivnosti svojih patnja dosegne jednu senzibilnost, koja — 38 gledišta buržoaskog svijeta — stavlja lude zahtjeve kao što je ovaj: »Certes, je sortirai quant 4 moi satisfait

D'un monde ou l'action n'est pas la soeur du rćve«.(!)

(1!) Što se mene tiče, zađovoljan ću napustiti ovaj svijet, u kojemu djelo nije brat snu.

| r.— “dr AG O VTGOGIČX:zčDŠ JJZ___ u II n —_

= 10 <

Id /q \ a; \ |M, )\ ZzZ VMA #7

Takav je zahtjev. nezdrav i sigurno nije imao takve zahtjeve zdravi Louis Adolphe Thiers, koji je bio nekoliko puta ministar Prancuske i koji je buržoaski zdravo reagirao kako je poznato — na francusku komunu. Thiers je bio suvremenik Baudelaira i sigurno nije patio od takvih dekadentnih raspoloženja, koja su dala Baudelairu nadahnuće za poftresan stih: -_

»Ah! Seigneur! Donnez-moi la force et le

courage

De contempler mon coeur et mon COrps

| sans dćgoudt!e(!)

(1) Oh! Gospode! Daj mi hrabrost i snagu,

da svoje sree i svoje tijelo promatram bez gađenja. i; ·

I sigurno bi Thiers smatrao bolesnom dekadencijom ı nezdravom poezijom govor kao što je ovaj:

Le magnifique , fleuve De tes pleurs aboutit đans mon coeur . soucieux«.(?)

»Pauvre grande beautć!

Ć) Uboga velika ljepoto! Velebna rijeka tvojih suza svršava u mom brižnom srcu.

Gospodin Thiers odlučno bi odbio predpostavku, da je ljepota uboga i da plače, jer on je bio uravnotežen, nije imao ništa, što bi podsjećalo na neku bolesnu senzibilnost, on je gledao svijet u ugodnim ružičastim bojama... on je mislio, đa je život lijep i pametan. On je, nasuprot Baudelaiu, ovako pisao o ljepotama društvenog života i društvenog uređenja:

»Bogat čovjek voli katkad da bude dobrotvor; tada on napusti svoje palače, da posjeti kolibe siromašnih, ne Zaustavlja ga odvratna nečistoća.., A kađa je otkrio taj novi užitak, on uživa u njemu, zavoli divnj osjećaj davanja«. Govoreći o. nastojanjima, da ne buđe v:še ni siromaha ni bogataša, Thiers postaje na svoj način senzibilan i uzvikuje: »Kada bi se to dalo ostvariti, čovječanstvo bi izgubilo „svoju najslađu, „najdirljiviju, svoju najljupkiju vrlinu«.

O tom Louis Adolphe Thiers-u ustanovio : Marx: »Thiers, taj nakazni patuljak, opčinjavao je više' od pola stoljeća francusku buržoaziju, jer je on najsavršeniji duhovni izraz njene vlastite klasne pokvarenosti«,

Ta pokvarenost međutim nastupa sa samosviješću »normalnog« i konstruktivnog člana zajednice i samozadovoljno se zgražava nad Baudelairovom dekzdencijom. S gledišta Thiersa | s gledišta malograđanina svih boja i svih vremena prvotna je vrlina čovjeka, da ograničuje' svoje zahtjeve

II __-_—_ —_——C= Z—Zmm—S RO

prema životu. Ako bude znao učiti

to neće mu = , desiti, da se revoltira i da mjesto idile svugdje nailazi na —

bol, očaj, nerazrješiva proturječja i bestijalnost. ia malograđanina je simptom bolesti, ako ne pokvarenosti, izvjesna »preljeran.« senzibilnost, ali u tome nema ništa Čudno; fek, ako se ovakav moral i ovakva estetika pozivaju na Marxa i Lenjina.

Baudelaire nije bio slučajno jedan od onih vrlo malobrojnih suvremenika, koji su imali oko za genijalmost

(i veličinu karikaturiste šaljivog lista

Charivari. Prijatelj Daumiera, Baudelaire je progovorio jednom baš o istoj »najslađoj, najdirljivijoj i najljupkoj vrlini«, o filantropiji, i ništa nije poučnije nego usporediti njegov »dekadentno« razdraženi i destruktivni način sa načinom spomenutog predstavnika svih zdravih i nepokvarenih malograđana. : »S\ssommons les pauv?res!« (Premlatimo siromahe) naslov je bne male pjesme u prozi, u kojoj je pjesnik objasnio svoj sta u jednoj fantaziji prema izv. lijepim i plemenitim osjećajima i prema »čovjekoljublju« uopće. Pred ulazom jedne krčme, ka= 'že on, prosjak mu pruži šešir »s onim nezaboravnim pogledom, od kojeg bi pokolebala prijestolja, kađa bi duh mogao poremetiti materiju...« Kao Sokrat, imam i ja svoga demona, Ppriča Baudelaire dalje, no dok je Sokratov demon samo upozoravao na zlo i branio od njega, dotle je moj

— demon akcije, demon borbe. Bau- -

delaira je njegov demon naveo da se baci na prosjaPa, koji mu je pružio šešir s onim nađa sve dirljivim pogledom, Baudelaire ga pesnicom udari u oko, koje u istom trenutku nafeče kao lopta; izbije mu dva zuba,

a da bi brže izmlatio starca, uhvatio ·

ga je rukom za okovratnik, a drugom za grlo i počeo mu snažno udarati glavom o zid. Nogom ga udario u leđa i razbio mu. plećke. Zatim dohvatio sa zemlje jednu veliku granu i mlatio njome starca uporno poput hkuha-

BROJ BI . -

a 27%

ra, koji tuče biftek. »Odjednom«, Uz

viknuo je Baudelaire, »o čudo! o radosti filozofa, koji provjerava izVrTsnost svoje teorije! — vidjeh, kako se stari kostur okremu, kako se podiže i to s takvom energijom, kakvoj se nikad ne bih nadao kod takvog istrošenog stroja, i s foliko mržnje u pogledu što mi se učini. dobrim pred= znakom, baci se na mene, raskrvari mi oba oka, izbi mi četiri zuba, ugrabi istu granu i izlema me svojski«.

Baudelaire zaključuje zadovoljno: »Vratio sam čovjeku ponos i Život«. Svome protivniku pak dao je znak, da smatra diskusiju završenom i digavši se rekau mu: »Gospodine, mi smo jednaki!...«

Bilo bi krivo tvrditi, da društveni uvjeti, pod kojima je živio, nisu iznakazili Baudelaira i Bauđelairovu fam= taziju. Bilo bi krivo ne vidjeti, kako ga njagova haluicinantna vidovitost ijera do ruba ludila. Baš ta njegova estetska i moralna senzibilnost, koja ga je otuđila od »normalnog« života i lično ga upropastila, baš ona, kao stvaralačka „manifestacija društveno uslovljenih ljudskih emocija, učinila ga je pjesnikom herojske istinitosti i ljudskosti, davši njegovoj poeziji nadindividualnu smagu, monumemtalnost.

MLS 0)

| KOD NAŠIH STARIH U DOMU

Kao gimnazista sam davno, vnlo davno — od tog vremena su prošla dva »obična« i dva Svetska rata — kao gimnazista sam, velim, odlazio da provedem božićni raspust. kod 'svojih starih u Leskovcu. Ej, što je to bilo blagovanje biti gost u rođenoj kući! Moj tata, inače, iz nekog vaspitnog-·principa, strog i hladan prema deci, prepuštao je majci da za ovu priliku zavede svoi režim, a to je značilo, ozakonjenje svih povlastica i privilegija (dotle samo konspirativno prjznavanih i Živanih), koje su mi sledovale kao pravom, pravcs:om maminom paši i princu, iliti, sefardski rečeno: paša di la madre, što je bilo. vrhunac majčine nežnosti i milošte... ı

Moj boravak u Domu staraca i starica i Zagrebu probudio je u meni sećanje na te dane. Moji su roditelji davno preminuli, a s tim je i moje pašovanje bilo i prošlo, Ali u Domu kao da sam ponova video njihove poglede uperene u mene, čuo njihov glas, osetio njihovo ćutanje, U tom mašem Domu staraca i starica u Zagrebu blagovao sam nekoliko dana kao nekađa u' svom rođenom.

Blagovao sam, a mene su tamo poslali da pišem

“istoriju Doma, »Valja«, kazali su, »iskoristiti priliku,

jer od devedeset i toliko stanara Doma ima dvadeset li sedam njih koji su preko 20 godina u Domu i prema tome su kao neka živa istorija ne samo Doma, nego i celog zagrebačkog, pa i jugoslovenskog jevrejstva«,

Žak KONFINO

Šta mislite, takav majdan: 27 živih izvora! Ja. doduše, nisam nikakav istovičar, ali kad sam čuo da ima dvadeset i sedam, živih izvora, nisam se mnogo razmišljao da li da se prihvatim Tog posla ili ne. Mnogo mi je potstreka dalo i to što sam video da svi tvrdo veruju da ću taj zadatak rešiti na opšte zadovoljstvo.

Elem, otputovao sam u Zagreb.

Tamo sam se najpre obratio drugu Montilji, pret-

sedniku Kuratorija. • „ Odmah se ispostavilo da je drug Monmtilja i sam jedan Živi izvor za lu projektovanu istoriju. Barem za period „vremena od Oslobođenja do danas. Stvar je bila jedino komplikovana time što je u tom periodu on bio i jedan od najaktivnijih učesnika te istorije, jedan od faktora i jedan od glavniH junaka. U takvom slučaju čoveku se ispreče obziri skromnosti koji nameću suzdržljivost. .

— Oni će ti već pričati, — kaže mi, dakle, moj dvadeset i osmi izvor i upućuje me na onih drugih dvadeset i sedam.

... Oslobođehje nas je zateklo u zbegu kod sela Brezovice: kraj Zagreba. Tamo su mas bile odvukle fašističke krvopije. Bili smo kao aveti, kao živi mrtvaci, toliko, eto. Onda je došao iz partizana drug Montilja... Kada nas,je našao i video kako je s nama, razleteo se na sve strane da nam stvori čovečniji život i pronađe zdravije boravište u samom Zagrebu. On i drug Sajli i profesor Han...

Tako su mi otprilike pripovedali moji izvori. Kroz kakve je sve peripetije prolazilo to rvanje za čovečniji život i zdravije boravište, to tek može da se nasluti. Neprijatelj je za sobom ostavio veliku pustoš i narodnoj vlasti nije bilo uvek lako svuđa da stigne isvakoj nevolji da nađe brzo leka. Montilja je zakucao i na vrata samog pretsednika Nazora, uspeo je da prcbudi razumevanje i kod INO grada Zagreba, i tako je, najzad, 1947 godine, za nača stare dobijena. kuća u Mlinarskoj cesti 52, u zamenu za tzv. Švarcov Dom, u tu svrhu sazidanu zadužbinu pok. Lavoslava Švarca, koji je upotrebljien za druge svrhe.

To su mi oni pripovedali. Ali to se sve odnosilo na ovo novije i najnovije vreme, koje još pripada nama,

PALATU u a i i i UMU ue SGNNNNNNLNUNIKTLILLKLUTLCLULNLUUNLULULUUULEANNI

/ Y

a ne istoriji. Meni je, međutim, izgleđalo· važnije ono ranije, ono »istorisko« vreme, i tu su mi svi ukazivali na čika Hajima kao najbogatiji majdan, pošto je on, kako su svi tvrdili, kroz celu to »istorisko« vreme stalno pisao svoj letopis, vodio svoj dnevnik događaja. Dnevnik događaja, pomislite samo! To je zaista više no što se sme poželeti.

Ljudi kojima se đani nižu unazad

Ta kuća u Mlinarskoj cesti broj 25 Mrivlači na sebe poglede prolaznika, a u letnjim mesecima sigurno budi priželjkivanje kod ljudi, željnih »zraka iz prve ruke«. Ali i zima ima svojih čari, i dovoljno je videti veselo kuljanje dima iz dimnjaka vile i snežni pokrivač koji se prostro nad krovovima Zagreba i njegovih gora i livada, pa da se naslute njene radosti i rag-· 'položenja. )

I zaista. Uđeš li, zapahnuće te toplina i prismost. Domari koji nisu u svojim sobama ili na šetnji, zabavljaju se u trpezariji. Ona deluje toplo već onim sta-

lažima knjiga koji zapremaju čitave zidove. Tome

valjda doprinosi i to što je soba ipak mala za tu svrhu, te niko nije izgubljen u njoj, A nije niko izgubljen ni u — čitanju, pa i to valjda doprinosi toj toplini almosfere, nego su svi u sobi u nekom prisnom kontaktu bilo okrećući pašijans, ili uz karte i domine. · Jedino se čika Rabinović sav predao radiju i tako se izolirao od ostalih. On i čika Hajim, koji, izgubljen u mislima, sedi u svom kutu, ne hajući nimalo što za njegovim stolom dva opasna takmaca na šahu, opkoljeni femperameninim »libicerima«, vode borbu na Život i smrt.

Nije bio baš toliko izgubljen koliko mi se učinilo, jer se odmah prenuo kad sam mu prišao, blistajući od dragosti što sam mu upravio reč. Pre nekih 20 godina rasprodao je sve što je imao, skupio svotu od

nekih 100.000 ondašnjih dinara i, ustupivši to Domu,

preselio se u nj sa svojom suprugom. Onda je Dom bio u Maksimirskoj cesti. Tamo je čika Hajim dobio svoju sobu. sa dva kreveta, i tako, eto, svoj dom zamemio ovim, rešen da tu provede svoju starost i dočeka smrt. i

Svoj dom zamenio ovim...

bično. Ali, toga je bilo u to vreme. Bilo je i toga. A to može da'se uzme i kao izvesno svedočanstvo o

To zvuči malo neo |

ondašnjim prilikama u tom Svarcovom domu, tridesetih godina ovoga veka, i o tome kakvu je pretstavu imao svet o životu u takvom jednom domu. Bar u ovom. Jer ako su ljudi takvih materijalnih mogućnosti tražili skloništa u Domu, onda biće da ne važi u svojoj potpunosli pesnikova reč o »kući koja nije dom«, gde se »u hladnoj, potsmešljivoj udobnosti« provođe »dani koji se nižu unazad«.

Svakako, sa svojih 80 godina čika Hajim izgleda sređen i zadovoljan. Čulo sluha mu je malo nastradalo, te njegovi odgovori nisu uvek u skladu sa Ostavljenim pitanjima. Ali on iz svoje inicijative priča ono Što misli da će me zanimati. A kad zaćuti, onda ti se čini — valjda zato što znaš za taj njegov dnevnik — kao da tako, nagnut nad knjigama, samo čeka da se opet dogodi nešto što će zapisati.

Bez daljega mi je pokazao taj svoj dnevnik. Kao

'knjigovođa kome je savest mirna i zna da je uvek

i sve uknjižio gde valja i kako valja, | Redovno je i valjano knjižio. Iako samo olovkom. Tap! je 87 listića po polovini uzduž sečenog papira za akta. | · To nije mnogo: 87 listova za 920 godina. Znači đa čika Hajim ume da razlikuje važno od sporednog. I nije neka sentimentalna priroda, to nije. I ne mari! za pojedinosti, niti „za zvučne fraze. On zna samo za gole činjenice, pa bile one ne znam koliko suvoparne. Ja nasumce izvlačim jedam list i čitam: Xa O 1943 godine. nji dam | in \ tetka' Hana. O o O Mpirla je TOVA »28 decembar 1943 godine. Na današnji dan pre dve gođine ubijen je Jakov, njegova žena Riska i kćerčica Netika, »4 januar 1944 godine. Na današnji dan t in. io kćerčicu Netiku«. PR US Orba TRTOOU 18 Xe jaaa dd godine. i a. ji dan pre 45 godina venčao sam. se sa mojom sadašnjom ženom Blanicome. Uzalud sam tražio neki događaj 'koji se dpgodio u vreme kad ih je ovaj nesvakidaešnji letopisac beležio. A kad nešto i nađeš, sve bi rekao: potkralo mu se, Očigledno, čika Hajimu dani su se samo »unazad

Lobik o. „0

beo

E 0: LI av CM O LU aa da a_a

O — ——-

aje +Z 70

wa O aki 0 a M; Kia Al KOS

EUTVDJ au |ı Com 2. -e

Oca

O 2 ae - A. ce,

Laz