Књижевне новине

BROJ 51

ı ARHEFOLOŠKE EKIPE

Jugoslavenske akademije po. Slavoniji

Ove jeseni tj od 17—27 IX 1951 organizirala je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu naučno putovanje po Slavoniji, koje je vodio akademik i ministar u vladi NRH msgr. dr. Svetozar Ritig. Put je imao prvenstveno arheološki karakter ,ali prilika se racionalno iskoristila, te su se istovremeno obuhvatili svi spomenici kulture, ukoliko su bili zanimljivi sa stanovišta naučnog istraživanja ili čuvanja. Tako su u ekipi sudjelovali uz akađemike još arheolozi i konzervatori izvan Akademije, a kao gosti prof. dr. Erich Svoboda iz Graza i prof. dr. France Stele, akađemik iz Ljubljane. Dijalekte je istraživao prof. Stjepan Pavičić, član Instituta za jezik zagrebačke Akademije. Slavoniji se dosad „posvećivala premala pažnja, premda ona jako obi_ luje kulturnim spomenicima, te je ovo putovanje imalo nadoknaditi spomenuti nedostatak.

Posebna se pažnja posvetila arheološkim nalazištima Brodskoga kotara, ne bi li se ipak naišlo na tragove stare Marsonije, koju spominju antikni geografi i koja bi trebala biti na

čju „današnjega „Slavonskoga Brođa, ali ondje nije nađeno većih arheoloških spomenika u potvrđu ove mogućnosti. Treba odmah reći, da se ni na ovom putovanju nije moglo ući u trag staroj Mars&oniji. \

O4đ nalazišta Brodskoga kotara vrijedni su spomena Klinovac Gardum na obroncima Dilj Gore, zatim utvrdđa u Mmrsunjskom Lugu kod Brodskog Stupnika, te Glogovica, Drenovac i Kobaš. Klinovac je njiva na sjeveroistočnom kraju sela Klokočevik, kroz koju prolazi poljski put. Sva je posufa ulomcima keramike, od kojih se ističu primjeri iz starijeg željeznog doba, a tiču se Ilira. Seljaci &eu ukraj cešte načinili mali usjek, koji u prerezu daje sliku kulturnih slojeva. Na dubini od dva metra vidi se crveni sloj pečenoga kućnog maza, pa je to dokaz, da se ovdje zaista nalazilo nagelje, — Od Klinovca pola sata prema sjeveroistoku, na brijegu Gardunu' malazi se utvrđa ovalnog oblika, na kojoj je sada vinograd. Po mjestimič_ nim strmim padinama bedema vidi se, da je zid od opeke u dubini nedirnut. Narod još uvijek osjeća, o ka-

· kvom se objektu radi, te mjesto zove

Bedemom. Izbor mjesta i načim zidanja odaju kasnije vrijeme t. j. srednji vijek.

Po načinu utvrđivanja sasvim je odvojen slučaj s poznatim građištem u Mrsunjskom Lugu, kraj Brodskog Stupnika, Ono je u nizini, neposredno uz Autoput, koji ga siječe gotovo po polovici. Sačuvani dio bilo je teško prepoznafi kao arheološki objekt, jer. nema nikakovih tragova keramike ili s&tučene zidane građe. Kako je poznato, nađeno je u njemu mnogo oruđa i oružja, gotovo nedirnuto, što je rijedak slučaj kod naselja. Ona se pljačkaju, samo grobovi se puštaju iz p:je_ teta u miru. Dobiva se dojam, da je na brzinu građeno, a svi predmeti kao

· dasu doneseni iz najbliže okolice. Sve

okolnosti nameću misao, da je utvnda hitno načinjena, mimo tradicije. Svakako velik novum u poredbi sa svime, što je na putu bilo moguće vidjeti.

U Brodskom kotaru ekipa je obišla dosta mjesta s vrijednim spomenicima iz kasnijeg vremena. Arheološki tere-

ni utvrđeni su u Glogovici, Drenovcu

/

i Kobašu. U sva tri slučaja sličan je karakter nalazišta. Tu su gotičke crk_ ve u groblju na brežuljku_ sa razasutim tragovima građe, Već sama činjenica, da su stare gotičke crkve preživjele vrijeme Turaka i do danas ostale čitave, vnijedi da se istakne kao rijetkost. Iza crkvice sv. Stjepana u Glogovici, udaljeno oko sto koraka, nalazi se polje posuto kamenčićima i zdrobljenom građom, što je putokaz prema arheološkom objektu, Tu nije, bilo karakterističnih ulomaka kerami_ ke, da se jasnije odredi vrijeme objekta, zato će vjerojatnije biti, da je on iz kasnijeg vremena.

Drenovac ima starinsku crkvu SV. Dimitrija na brijegu, koji je prije služio kao utvrđenje. To se može zaključiti po mjestimičnim vertikalnim 'stranicama brijega, iako su one niske. Seljaci kod ukapanja nailaze na kamenje, ali ee ne može reći, da je ono antikno, iako ima rijetkih sitnih ulomaka fine importirane rimske keramike. To bi bio dokaz rantje faze rimske okupacije. Mnogo je više ulomaka zemljanih posuda iz starijeg željeznog doba, a to je dokaz da su ovdje bili Iliri. | ?

\ “

· Gotovo isto bi se moglo reći i za Ko» baš. I gotička crkva, ulomci kerami_ ke, ave je ilirsko i rimsko, ali repertoar je nešto proširen, Ulaz u crkvu popločen je rimskim opekama, t. zv. seskvipedalima, a u temelj crkve uzidano je i rimsko kamenje. Ovdje je ekipa susrela neobičan primjer .praz-

–

novjerja, koji je od interesa za arhe-

ologa. U crkvi su se nalazile seljaki..

nje, pa je jedna od njih uvjeravala vrlo živim primjerom, da je crkva čudotvorna. S

Posebnu pažnju arheologa privlače g&lavonske rijeke. Ma kako Bosut, Biđ, Studva i Spačva: bili spora toka, te su 6e rijeke u prehistorijsko i rimsko doba mnogo intenzivnije iskorištavale nego danas. Ima još uvijek vidljivih dokaza nekadašnjeg života uz ove Tijeke, a to su prehistorijske utvrde. One imaju određen oblik t. |. okrugle su, te se vidi đa nijesu prirodne tvorevine, nego fu DO planu ljudskom rukom načinjene. |

I dokazi su tu. Na površini su djela ljudskih ruku — ulomc! keramike. Uz Biđ i Bosut preteže siva jednostavna keramika, na kojoj se vide tragovi

· Ivica DEGMEDŽIĆ

obradbe na kolu. Znamo da je ovo t.

zv, latenska keramika, a pripada kul-

turi, kojoj su nosioci Kelti, prastanov-

nici današnje Francuske, koji su, ka-

io je poznato, provaljivali i na Bal. an.

Utvnda je bilo i prije Kelta, ali bismo trebali, najprije zaći 12 m u dubinu, da zavirimo u početke naselja. Ovako se moramo zadovoljiti samo s

· onim podacima. koji se nalaze na po-

vršii. Opaža se, gotovo redovito, da je utvrda smještena na utoku rijeke u rijeku. pa se ta pojava može uzeti kao pravilo. Radi zornosšti, iako izvan programa putovanja, može poslu_ žiti kao najgrandiozniji primjer utvrde, na utoku Save u Dunav, a to je današnji Beograd, koji se u antikno vrijeme zvao Singidunum. I samo ime

grada. govori u prilog arheološkim či- · njenicama. Ono je sastavljeno od dvi- ·

je riječi: Singi i dunum. Ova riječ još će se bolje razumjeti, ako upozorimo na englesku riječ town, koja je direktno došla od keltskoga dunum, te kako je poznato, znači također utvrda, grad. Dakle iz imena Singidunum vidimo, da su prastanovnici Beograda bili Tračani ' Kelti, koji su ostavili definitivni izgled utvrde.

Princip utvrđivanja uz utoke rijeke u rijeku provodi se dosljedno, gdjegod se ma i najmanja rijeka nađe i gdje bi nađaleko uz nju bilo šuma i močvara. Dosta je brežuljak, makar 20 m u promjeru, koji bi se tada dkružiol drvenim plotom, i utvrda bi već mogla služiti svojoj svrsi. Naselje se nalazilo uokolo utvrde, koje se sastojalo od drvenih kuća. U slučaju napada sve bi se zgrmulo u utvrdu i odande branilo. Ako naiđemo na utvrdu malena opsega, to znači da je dobro bila zaštićena močvarom, pa ju je lako moglo braniti i malo ljudi. Lijep je primjer keltske utvrde na utoku Biđa.u Bosut kod Cerne, gdje je mogao naći zaštite dosta velik broj stanovnika. Poučni su slučajevi utvrda, gdje danas nema vode, koja bi utjecala u drugu, kao keltska naseobina na Dirovu brijegu u Vinkovcima, gradina Poljana u Rokovcima iza željezničkog mosta, te još jedna manja u-– tvrda u njenoj neposrednoj blizini, nasuprot otoku u Bosutu. Po konfiguraciji tla može se zaključiti, da su uz njih tekli potoci prije 2000 godina i utjecali u osut,

Kelti su Jčeli dolaziti u naše krajeve u IV. v. pr. n. e., kad su išli da osvoje Grčku, te su na svome pohodu doprli sve do Male Azije. Kod nas,su se zadržali u dolinama rijeka Save, Drave i Dunava. Kako se iz gomjih primjera vjdi, naseljevali su podvodne nizine, a razliku od Ilira, koji su voljeli živjeti u brdskim krajevima.

Obilazeći utvrde uz rijeke namjeriJa se ekipa na objekt naročita znača_ ja, koji se nalazi zapadno ođ ceste Babinagreda — Kruševica. U okuki Dubočice, a blizu njena utola u Savu, vidi se izdaleka ravno povišenje od ilovače, a na njemu je zasađen vinograd. Zove se Kostroman. Prvoino je tu stajala okrugla veća utvrdđa iz prehistorijskih vremena, Veća je vjerojatnost, da je pripadala Ilirima, nego li Keltima, ali ovo se pitanje može riješiti samo iskapanjem. Kad su došli Rimljani, snizili su i razvaljali utvrdu, te od okrugle površine načinili kvadrat po prilici od sto stopa. Kutovi su mu po običaju zaobljeni. Jer po pravilu bi se kod gradnje rimskog tabora zaorali temelji plugom, koji na zaokretu nije mogao načiniti oštro rezana kuta, nego ga je zaoblio. Na Kostromanu se postupalo kao da su se temelji tabora zaorali i kao da su od toga ostali obli kutovi. Uistinu oblina je nastala od prvotnoga kružnog oblika utvrde, koji je srezan na četiri strane, a u kutove se nije ni diralo. Danas Mdakako stranice kvadrata nisu pravilne.

Samo ime Kostroman dokazuje, da je ovdje bio rimski tabor. Neki su mislili, da 6e odnosi na bosanske kraljeve Kotromaniće, ali Klaić je pravilno protumačio ime kao castra Romana, što znači rimski tabor. Zadivljuje činjenica, što se ime unarodu sačuvalo do danas neprekidno. Utvrđa je postojala još u tursko vrijeme, pa se lako može zaključiti da je od. svo–ga postanka jednako važna i zbog toga joj se ime nije zatrlo. Na površini ima ostataka izgorjele građe iz novijeg vremena, zatim rimske i prehisto-

„rijeke keramike, ali ti su tragovi dosta rijetki. Ako još iskapanja potvrde ·

ono što se moglo zaključiti prema iz“ gledu na površini, imali bismo rijedak primjer dobro sačuvana rimskog tabora. -

Iz navedenih primjera se vidjelo, kakvu su ulogu imale vode u Slavoniji pretežno u prehistorijsko vrijeme, Služile su za obranu, te nije bilo potrebe, da im se mijasnja oblik ili funkcija umjetnim putem, Nerazvijeni kulturni i ekonomski oblici ne bi

' toga ni dopustili. Ovakav zahvat se

mogao. izvesti samo u većim stilu, a za to je trebalo plana + sredstava u ljudstvu | materijalu. U prehistorijsko doba to se ne bi dalo organizirati, jer nitko nije mogao primitivna plemena s naturalnim gospodarstvom ni ujedđiniti. ni prisiliti na veće, melioracione radove, a da se ne služi savršenijim Wredstvima organizacije. Zahvate velikoga stila mogla je izvoditi velika civilizatorska sila, a to je bilo rimsko carstvo. Ono je imalo i organizacione. mogućnosti i materi-

jalnih sredstava, a nadasve brojnih"

odreda sapera u svojoj vojsci, Poznato je da je vojska bila nosilac civili-

zacije u osvojenim krajevima. Nije 6e

dakako ulagalo više, nego što je brza

dobit smjela očekivati. Istom u III. v.-

n. e. za cara Proba, kad se imperij posvuda financijski iscrpio, bilo je

računa osvajati nova područja eksplo. atacije. Car je odlučio meliorirati ni-'

zine oko Sirmija (današnje Mitrovice), svoga rodnog mjesta. Sadnja vinogra-

da u Fruškoj Gori vezana je uz Pro-

bovo ime. Vijest iz toga vremena (od Plavija Vopiska) veli, da je Probo uz pomoć vojnika, đao prekopati. Prušku Goru i zasaditi je izabranom lozom. Svakako, bez plana i organizacije sa sredstvima velikoga stila, to se ne bi dalo izvesti,

Ista vijest nastavlja, da je car Probo želio proširiti područje obrađive zemlje i povećati njenu plodnost. Od_ lučio je stoga isušiti močvare blizu Sirmija pomoću mnogih fisuća vojnika. Iskopali su golem jarak, koji je tekao u Savu i postavili su sifone na utoku. Tako se imala isušiti srijemska ravnica. Koliko je od tih radova izvedeno, vijest ne govori, ali naglo konstat:ra, da su se vojnici pobunili zbog

rađova i ubili cara, koji je utekao u.

željeznu kulu.

Pored zanimivih podataka o bezduš. noj eksploataciji radne snage, iz gornje se vijesti može stvoriti slika o metodama hidrotehničkih radova. Prije svega, vidi se, da ravnica nije mogla pružiti dovoljno jakog pada vode, te nije preostalo drugo, nego da se iskopa veliki sabirni jarak. No ni on nije imao dovoljno jakog pada, pa su na njegovu utoku u Savu postavljen sifoni. ;

U pogledu naših rijeka može se prema spomenutoj praksi vjerovati, da su Rimljani učinili ono što je njihova korist i terenske prilike dopuštale. To znači, čistili su ih od mulja, a· zacijelo i regulirali, te ih time održali. plovnima. Za Bosut je to bilo neobično važno, jer je on kod Mitrovice ubjecao u Savu, kako znamo iz Plinija, rimskog pisca iz IL V. n. e. Tako su današnji Vinkovći i Mitrovica bili povezani u rimsko doba jeftinim vodenim putem. Kad je trebalo prebacivati čete na Dunav, koji je vječno bio ugrožen, ovo je sredstvo moglo biti od vanrednog efekta.

Gradovi Panonije, osim nalaza, izloženih u mjesnim muzejima, „malo su mogli dati spomenika na uvid već na prvi pogled. Svagdje se moglo odrediti samo nekoliko poznatih cesta, a rijetko koji važniji objekt. Tako je u Mitrovici upravo ti vrijeme dolaska

·ekipe, iskopana velika jama za teme-

lje žgrade, na glasovitom starokršćanskom groblju sv. Sinerota. Na tom mjestu nađeni su nekada važni napi-

.si, o kojima se govorilo na svjetskim

kongresima, ali 6ada nije bilo mogu. će na istom mjestu utvrditi značajnijih nalaza, Po ostacima keramike moglo se zaključit: da je spomenuto starokršćansko groblje izabrano na seoskoj periferiji, gdje. nije bilo nijednoga zidanog objekta. Takav su izbor nalagale kršćanima možda i mje_ re opreza, a možda je i zbog razloga posebnog pieteta izabrano netaknuto seljačko zemljište, Na mjestu Kalvarija u Mitrovici, moguće je vidjeti u dubini od dva metra debeli blok rimskoga cementiranog ugaonog zida! u živom vapnu.

Sve'što je dosad rečeno, plod je prvog utiska, pa je više koristan kao poticaj za sistematskije istraživanje, ne_ go kao definitivna slika. Vjerujemo, da se ovakvo istraživanje može izvesti i da će se naći razumijevanja i za taj posao.

KNIIŽEVNE. NOVINE

REZULTATI PUTOVANJA

MUZIČKI PREGEFD,

L4

aevesepeoboveoonosagoooabeaopueoo9eo9 eee ooo .eope eee Bean Oe eee Bee 699998 996099 6e9999699000000000000000 020Peeo000000A09Wo6BeBo6e ugao 6O eee ee 06 ovog

KONCERT HORA CENTRALNOG ~

DOMA JUGOSLOVENSKE NARODNE ARMIJE ·

Petogodišnjicu svoga postojanja O-

· beležio je hor Centralnog doma Jugo-

slovenske narodne armije koncertom savremene jugoslovenske horske mu-

zike 25 o. m. Ovaj svoj prvi jubilej ·

hor CDJNA zaista nije mogao lepše š dostojnije obeležiti.

Svojom idejnom i stilskom ujednačenošću program ovoga koncerta već sam po sebi mnogo govori i pokazuje s koliko se pažnje i ozbiljnosti prišlo njegovom sastavljanju. Pođimo samo od tekstova izvođenih kompozicija: počelo se muškim horom Svetolika Pašćana na stihove Sedmog kola iz Njegoševa »Gorskog vijenca« (»Bješe oblak sunce uhvatio«) da bi se na njih nadovezao revolt Alekse Šantića nad teškom sudbinom ugnjetenog seljaka, izražen potresnim stihovima njegove pesme »O, klasje moje...« (kompozicija Jakova Gotovca). Ove dve pesme, u kojima se peva o našoj prošlosti, bile su kao neka vrsta uvoda i psihološke pripreme za dalji deo programa u kome su se nalazile kompozicije inspirisane narodnom i Umetničkom poezijom iz Narodnooslobodilačke borbe. Bile su to tri kompozicije iz ciklusa »Pesme borbe i pobjeđe« od Oskara Danona, na stihove narodne poezije (Lička balada, Kozara i »Konjuh planino«)N, zatim »Herojeva majka« od Krešimira Baranovića na stihove Branka Ćopića i »Čežnja« od Mihovila Logara na tekst Dušana Kostića. U drugom delu pro-

. grama bile su umetničke obrade na-

rodnih melodija iz raznih delova našeg etnografskog područja od Ivana Brkanovića, Marka Tajčevića, Radoslava Anđelkovića, Vlastimira Nikolovskog i Krste Odaka. Ovaj je program imao sem toga i jednu posebnu privlačnost koja pada u oči naročito danas kada se i govori i piše o stagna ciji u našem horskom stvaranju. Gotovo sve izvedene kompozicije novijeg su datuma i na ovom koncertu bile su izvedene prvi put. Dve među njima — što posebno ističem iz pera su pretstavnika naše najmlađe kompozitorske generacije, Radoslava Anđelkovića i Vlastimira Nikolovskog, „studenata kompozicije beogradske Muzičke akademije.

Najveći deo ovih kompozicija čuo sam na ovom kocertu prvi put i mogućno mi je da se na njih kritički osvrnem više u formi iznesenih prvih i neposrednih ulisaka zasnovanih na jednom jedinom slušanju, bez mogućnosti stručne analize dela na osnovi studiranja partitura. Sva ova dela, posmatrana u celini, pretstavljaju jedno osetno obogaćenje naše horske literature koja je u posleratnim godinama, naročito s obzirom na veće oblike, bila dosta zanemarena. Neka od izvedenih dela idu bez sumnje u najbolje što su pojedini kompozitori u toj stvaralačkoj grani dosada dali. Tako je, na primer, Svefolik Pašćan svojoj muzičkoj obra3i Njegoševa tek sta dao jedan neobpično sugestivan melodiski i ritmički izražaj i "jedno znalačko i logično formalno uobličanje u meri koja ovoj kompoziciji daje vidno mesto u literaturi naših muških horova. Mišljenja sam samo da završni taktovi izvesnim konvencidnalnim i šabloniziranim rešenjima remete arhitektoniku kompozicije kao celine i da bi prerada završnog dela kompozicije bila od koristi. U neredovnom dosadašnjem kompozitorskom radu Oskara Danona i vezanom pretežno za horsku muziku manjih oblika, »Lička balada« i »Konjuh planino« znače ozbiljan i, rekao bih, odlučan korak napred. Praški đak i dobar poznavalac češke muzike, bogate u delima velike umetničke vrednosti (Noyak, Janaček itd.) Oskar Danom se i u osnovnoj koncepciji i u delaljnoj kompozicionoj razradi svojih kom pozicija naslanjao .na tehniku ovih majstora prvenstveno, čini mi se, Leoša Janačka. Naročito u tretiranju temafskog odnosno molivskog materijala. Osnovna »imtonacija« obeju

' jakog pevanja vrlo pažljivo

Mihailo Vukdragović

kompozicija je naša i prirodno proizilazi iz teksta. Njegov harmonski stav je, naročito za naše horove, smeo, manje na mestima homofonima, više kada se pojedine dennice razvijaju individualno, na bazi linearnosti.

Stihovima” Branka Čopića o majci jednog heroja dao je Krešimir Baranović jeđan u osnovi vrlo diskretan i uzdržan muzički izraz kojim je, bez velikih gradacija, đočarao muzikom svetli lik herojeve majke. »Čežnja« od Mihovila Logara, na stihove Dušana Kostića, deluje s jedne strane Svojom izražajnom neposrednošću koja dolazi naročito do izražaia u završnom delu kompozicije dok, s druge strane, ı njoj se oseća izvesna stilska raznolikost koju donosi srednji deo „kompozicije (»Dugo dragog nema...«). Gotovčev muški hor na Šantićeve stihove »O, klasje moje...« svakako ide u manje uspele radove među mnogobrojnim njegovim horskim kompozicijama. Ono osnovno i bitno što karakteriše sve kompozicije o kojima sam dosada govorio, poniranje, kompozitorovo u suštinu teksta i traženja adekvatnog muzičkog izraza, nedostaje ovoj Gotovčevoj kompoziciji u Vvrlo osetnoj meri.

Među obrađama narodnih melodija, koje su ispumjavale ceo drugi deo programa „valja pre svih istaći tri majstorske umetničke stilizacije pesama iz Gradđišta od Marka Tajčevića. Majstor: malih oblika, Tajčević je i ovom prilikom dosegao visoku meru inventivnosti, ukusa i finog tehničkog rada. Bezbojno i harmonski mutno i neodređeno delovala je »Koledarska« od Ivana Brkanovića. O popularnoj III rapsodiji Krste Odaka rekao bih samo toliko da će, zbog srećno odabranih, vešto povezanih i iskorišćenih međumurskih narodnih melođija, ova rapsodija biti uvek rado pevana i shušana. Prijatno iznenađenje bile su dve svite makedonskih narodnih melodiša od Radosava Anđelovića i Vlastimira Nikolovskog studenata kompozicije u klasi profesora Milenka Živkovića. Obe ovm kompozicije (Pesme iz Makedonije od Anđelkovića i Svršuvačka kitka od Nikolovskog) ostavljaju utisak solidnog rada u smislu kompozicione tehnike „,sa podvučenim lirskim sklonostima kođ Anđelkovića i njegovim naslanjanjem na Mokranjčeve Rukoveti i smelijim postavljanjima i rešenjima harmonskih kompleksa kod Nikolovskog.

Glasovni materijal hora posmatran u celini vrlo je dobar. Sasvim je odvojeno pitanje dostignutog stepena zrelosti hora kao celine u vokalnotehničkom pogledu. A to je središnje pitanje pogotovo kada se radi, kao što je ovde slučaj, o profesionsšlnom horu koji se mora ocenjivati daleko strožijim merilom od onoga koje se u većoj ili manjoj meri primenjuje na naše amaterske horove. Kada se pri tome ima u vidu da hor CDJNA radi već pet godina, pod povoljnim radnim uslovima (redovan svakodnev ni rad na repertoaru, dopunjen radom na postepenom opštemuzičkom podizanju članova), bilo bi pogrešno preći preko ovih važnih momenata pri ocenjivanju današnjih izvođačkih kvaliteta ovoga hora, i u tehničkom i, u muzikalnom pogledu. Uzimajući sve ove momente kao polaznu tačku za svoje kritičke napomene, smatram da je potrebno, pre svega u interesu samog hora i njegovog daljeg umetničkog razvitka, da ih jasno i nedvosmisleno iznesem. Ono što se u horskom pevanju zove plemenito pevanje, zasnovano na kulturi zvuka, gde su dinamičke krajnosti od tihoga do od— naročito u pogledu na

svedeno je u majmanju meru. se u eks-

merene jako pevanje ovom horu na Njegovo pevanje kreće

Radovan: POKLONSTVO TRIJU KRAL

čin bogatoj zvučnoj · skali

tremima forsiranog »forbie i »fortissimo« pevanja i bezvučnog i neizrazitog »piano« pevanja. Na taj je naoduzeto njeno najupotrebljivije područje primene umerenog zvuka, te neophodne spone između zvučnih krajnosti, I zato u ovom horu skoro i ne dolazi do. izražaja potpunost prelaženja iz tihog u snažno pevanje. Takav način pevanja ne može se nazvati umetničkim i, kulturnim, ono svojom zvučnom Jjednoličnošću zamara. A wkoliko i dolazi do izvesnog dinamičkog nijansiranja, ono se najčešće svodi na razne efekte u smislu Žarovljevih. »Donskih kozaka« koji, u krajnjoj liniji, nemaju ništa zajedničko sa pravim umetničkim pevanjem. Pitanju dikcije i artikulacije takođe nije poklanjana dovoljna pažnja. Uopšte u- ' zevši, stiče se utisak da rađ s horom u pedagoškom smislu nije bio usmeren pravim putem i da bi trebalo prići korenitim reformama u budućim radu. Prirođeni glasovni kvaliteti Oovoga hora su takvi đa bi se upornim radom na gasvim drugim osnovama mogli posžići nesravnjeno bolji rezultati od” ovih „današnjih. Hor CDJNA igra i danas značajnu Uulogu u našoj muzičkoj kulturi, Rukovođen u svome radu na umetiničkom usavršavanju na drugi način, znalački u smislu tehničkom i opštemuzičkom, ovaj hor bi ubrzo kao umetnički kolektiv dobio sasvim drugi vid i bio od neocenjive koristi za dalji razvoj horskog pevanja kod nas. Sve ove kritičke napomene najuže su vezane za dirigenta hora Slobođana Krstića. Jedan izraziti muzički i specifično dirigentski temperament, Krstić ne poseduje ono znanje, uže stručno i opštemuzičko, koje bi garantovalo da, uz svoj nesumnjivi talent, s uspehom odgovori zadacima koji se pred njega kao artističkog šefa hora postavljaju. Lišen foga neophodnog znanja a i iskustva i vođen uglavnom muzikalnim instinktom Krstić je u uve= renju da đaje najbolje dao ustvari onoliko koliko je po znanju i iskustvu mogao dafi. Biće velika šteta da se tako izrazite dirigentiske sklonosti koje je Krstić dosada pokazao istroše u jalovom i besperspektivnom praktičnom muziciranju koje ne počiva na solidnim muzičkim osnovama,

O površnosti likovne kritike

(Nastavak „sa sedme strane)

O kritikama ove vrste i vajarstvo se provodi baš kao i slikarstvo, Uzmimo na primer: (V. Ž.) |

»Vajarski deo izložbe izostaje i po broju radova i po njihovom kvalitetu iza vajarstva na izložbi mladih. Kao i na toj izložbi tako i na sadašnjoj ističe se Jovan Soldatović kao talentovan vajar. Ostale skulpture ne svedoče o ozbiljnom pripremanju vajara za tu izložbu.«

Dobro, da mu se veruje da su mladi vajari bili brojnije zastupljeni, ali čime se argumenftiše da je i u pogledu kvaliteta nadmašena izložba

„Ulusa? Valjda time što se ostali iz-

lagači, sem jednog jedinog taleniovanog vajara — Jovana Soldatovića, nisu ni pripremili ozbiljno za švoju izložbu, ·

Međutim i umetnike i čitaoce bi interesovalo kakva je razlika između tih dveju izložbi.

Marić fakođe, nije ništa jasniji kad piše o skulpturi:

»Preovlađuje sitna skulptura intimističkog i dekorativnog karaktera.«

Dobija se utisak da pisac gleđa na skulpturu kao železnički službenik

koji fakturiše robu i naplaćuje VO-

zarinu. Sitno — do 20 kg, kabasto preko 9300 kg, Ili možda misli na skulpturu sitnu po vrednosti. Ako je ona dobra, i silna skulptura može nositi karakter monumentalnosti, TBivo mišljenje o Dolinaru: »Dolinar je izložio dve male figurine vajane majstorski ali hladno.« Istina, može i kod majstora biti, ako hoće neko tako da se izrazi, hlad nog tretmana (ili još bolje: da neki rad deluje hladno, da pred njim ostajemo hladni), ali bi svoju sopstvenu misao frebalo objasniti, bar pokušati... Kao što vidimo, u takvoj površnoj

'kritici kipte presudne reči: najbolji,

prosečni, poznati, talentovani, sitni, hladni... i to su sve presude bez obrazloženja. E

Najzad, mora se reći, da ovakve kritike zaista deluju tužno, Površno ocenjivanje umetničkih manifestacija otstranjuje mogućnost ·'da se OZbiljnije priđe tretizanju krupnih problema likovne umetnosti. Tako praz= no pisanje neće koristiti ni umetnicima ni ljubiteljima umetnosti, »Kritike« koje izazivaju pofsmeh među čitaocima „postaju pojava koja odudara od ozbiljnih napora i u samoj likovnoj umetnosti i na svim drugim oblastima naše stvarnosti.

Počevši od najskromnijih zahteva, ~

može se tražiti đa kritičar saopštava– jući javnosti svoj sud o jednoj umet ~

ničkoj manifestaciji bude mnogo jaš- | :

niji i određeniji, da njegova tvrdnja | ne bude deklarativna, nego obrazlo- · žena i pošteno formulisana. '

Branko STANKOVIĆ

·