Књижевне новине

GODINA V, BROJ 60

Skender KULENOVIC

BESMRTNA DESETINA

JEDNO SVAKAKO PRETJERANO MIŠLJENJE

U Srpsku akademiju nauka, u Odeljenje za liteyaturu i jezik i. Odeljenje lepih. veština, SAN-a, tri lepa veštaka, Bogdanović Milan, Čelebonović Marko i Lubarda Petar, nisu — kao što je poznato — primljena. Stvar ije tako strašna kao što je viđe uzbuđeni nervi naše javnosti, nego je zapravo utješna, jer ti kandidati umalo što nisu izabrani, izbor je visio o jednoj dlaci, zapravo od dvije dlake: da su, naime, za pomenute kandidate glasala još samo 2 (slovima: dva) akademika, ova naša visoka naučna (da ne reknemo i umjetnička) institucija bila bi obogaćena sa tri pretstavnika progresivne ako ne misli ono bar uboge progresivne emocije.

Glavnu krivicu za takav ishod stvari snose dakle ta dva akademika ko= ji nisu namirili potrebnu dvotrećinsku većinu. Koja su to dva grešnika to saznati nije tako lako, jer takvih kao oni bilo je još osam, a ko je opet sačinjavao ovu slavnu bojnu desetinu — ostaće zanavijek „zastrto ftajnom tajnog glasanja. Tako. se stvar ı :ože izraziti samo numerički, a to Je i najbolje jer je i najtačnije ,a najtačnije mora da bude stoga što je to matematika, koja se — kao što je poznato — služi brojevima i koja prema tome, gačuvaj bože, i politiku može da izrazi samo u hladnim brojčanim odno-

sima,

Tu matematičku količinu u Akademiji vjerovatno su imal: pred očima i sami predlagači, kad su Milana Bogdanovića predložili samo za dopisnog člana; jer, rezultat izbora nepobitno je pokazao da je odista nevjerovatno da bi ovoga književnog kritičara ova prava akademska desetina izabrala za svoga pravog člana kad ga je odbacila i kao dopisnoga. Međutim, predlog za dopisnog člana bio je dalekovidan i sa drugoga jednog razloga. Znači, očevidno, da su predlagači Milanu Bogdanoviću predvidjeli još kojih dvadeset godina života i rada; jer ako mu je bilo potrebno gotovo četrdeset godina književnog oranja da bude predložen za dopisnog člana, onda mu za pravoga treba bar još dvadeset, ukoliko se naravno za to vrijeme ova još smrtna desetina zaista ne preseli među bessmrtnike, a u koje vrijeme bi to moglo biti to je u božjoj ruci, to je tajna zamotana u tajnu, prema kojoj je i sama matematika nemoćna, jer kako možete nekome izračunati godine kad ne znate ko je; i kako onda, po kakvom računu vjerovalnoće, možete sračunati koliko bi taj još godina mogao ovako glasati.

Đesmrtna desetina vjerovatno je: vodila računa i o tradiciji, i nije htjela na toj liniji da Milanu Bogdanoviću nanese i najmanju nepravdu. 'Pradicionalno je već dasu njega prije rata uvijek radije otpuštali nego primali, na Univerzitetu se nije mogao zgrijati, u pozorište je mogao samo kao upravnik putujuće ;trupe, iz Srpskog književnog glasnika napokon je bio deložiran, jedino su Ba još.lovci trpjeli:kao urednika Lovačkog gla snika, — i ne bi sad nikako bilo umjesno iznevjeriti tu' njegovu ličnu, da tako reknemo ,otpusničku tekovinu. A da se taj tradicionalizam kod Bogdanovića ju najnovije · vrijeme mnogo cijeni i sa druge strane, U tome se besmiina desetina mogla. utViditi i po tome.što ga i neka njegova sabraća u progresivnosti na sva usta

ističu danas kao tradicionalistu u li teraturi, pa mu je iako kao :takyome jedan mladi dopisni. član jedne mlade

revije živome napisao vrlo dirljiv nekrolog. ·

Svak svoju sudbinu kuje, dabome Milan Bogdanović bio je republika= nac — i pravo je da u sred srijede jedne socijalističke republike osjeti svoju republikansku zabludu, pravo mu budi; bio je demokrat — neka dakle vidi da prave demokratije još ima; na nekakav mođeran način, laički 1 nenaučno obdjelavao je književnu kritiku, ne afirmisavši toliko ve= ličina i afirmisavši, čudna mu čuda, toliko njih koji su se sami afirmisali, — eno ovima danas pa neka za takve stvaraju i nekakve takve akademije, a djelatnost od ove vrste kakva je Bogdanovićeva sa strogom | naukom ne može imati nikakve veze! Osim toga, Jugoslavemska (popa Štroce!) akademija zmamosti (šta im je to?) t umjetnosti (a šta mu ga sad dođe to?) izabrala ga je već za svoga dopisnog člana, — pa nek ide s milim bogom tamo u Zagreb ,tamo će ga odmah izabrati iza pravog člana, što bi oni već i učinili, da su mogli po statutu, jer statut traži da se živi u toj tamo republici! Krleža je već jednom njemu dolazio na Ćabu, pa neka sad ide i on njemu!

A na kraju krajeva ko će znati šta je besmrina desetina mislila. No nešto ipak mora da je kogitirala, jer ona jest. A šta — to se pouzdano ne zna, pouzdanije bi se moglo znati samo to da neki iz te desetine nisu dovoljno poznavali rad ove trojice kandiđata, pa su zato bili protiv. Toga Milana nisu čitali, toga Marka i Petra nisu gledali, nešto se kao sjećaju da nešto jesu o njima kao čuli, — ali to nisu muzikanti da se primaju na uši. A što — mi — ti — je — za što, ko su ti neki i kako se zna da nisu znali — zna se da se ne zna i da se nikad neće znati.

Što se tiče Bogdanovića, stvar je jasna: čovjek je pisao sitno, a sitna se jazija sporo čita ,i pisao lijepo — lijepa članka, samo da ga je imao ko čitati! No što se tiče Čelebonovića i T,ubarde, stvar je upravo zagonetna, bar po mišljenju jednog prijedorskog brice koji je pokazivao očevidne sklonosti za lepe veštine. Taj brico je naime rekao: »Dok je čovjek mlad čita romane, a kad ostari — gleda slike!« Pa zašto onda besmrtna desetina nije gledala Čelebonovićeve i Lubardine slike? Mora da još čita romane; najprije one koji su kod nas dosad napisani, pa dok pročita one koji će se

još napisati, pa kritike koje će se o”

njima napisati, — u to će ,što bi dlanom o dlan, i vrijeme da se gledaju slike- A možda baš i nije tako. Jer, poznato je da romani čovjeku sami dolaze, pogotovu kad je u Akademiji, a sa slikama je drukčije — slikama mora da se ide, jer one rijetko uvraćaju u SAN, naročito one koje bi sa sobom mogle dovući i svog rukotvorća za dopisnog ili pravog člana. Uostalom, nisu to baš neke sopoćanske freske, da bi.bilo vrijedno i to ići gledati. Uostalom, j naši freskomajstori ostali"su nepoznati, pa šta? Uoatalom, nepoznata je besmrtna desetinapvbacik yt (GAP, – Sve je nepoznato. Nepoznati su jednako. ostali.i oni. akademici koji su glasali za, — od njih četrnaest poznati šu samo predlagači. {ako ostaje i to dokle će ova četrnač-, storica , prisutnih . (plus otsutni). upoznavati. ovu ·desetoricu nepoznatih: i šta će uraditi: s 'njima 'kad ih'upodaju. Jer neće baš biti mnogo akademski „ako ih u tome pretekne naša

“i javnost. h PĆGR HMM „Daf 0MM „Met ,

BEOGRAD 6 JULI 1952 GOD...

Nepoznato isto |

CENA :15 DINARA

Petar Lubarda: SKADARSKO JEZERO

Rezolucija plenuma UDRUŽENJA KNJIŽEVNIKA SRBIJE

POVODOM ODBIJANJA KANDIDATURE ZA DOPISNE CLANOVE SRPSKE AKADEMIJE NAUKA MILANA BOGDANOVIĆA, MARKA ČE LEBONOVIĆA I PETRA LUBARDE

U sredu, 2 jula, u Beogradu, u prostorijama, Udruženja književnika Srbije održam je vanredmi plemarni sastanak: Udruženja nmakome se govorilo o-poslednjem događaju.u Srpskoj akademiji nauka kada je ma besprimeran, mačin, jedma reakcionarna manjina uspela da onemogući da tri opštepriznata javna i kulturna radnika — Milan, Bogdanović, Ma»ko CČelebonović + Petar Lubarda — budu primljeni za dopisme članove Akademije. Ovom prilikom članovi Udruženja izglasali su rezoluciju u kojoj je izražem javmi protest kmjiževnika Srbije protiv ovakvog stava Srpske akademije mauka.

»Srpska akademija nauka, na poslednjem svom sastanku odbila je, ne dajući im dvotrećinsku većinu glasova, da primi za svoje dopisne članove tri naša prvora=– zredna kulturna radnika.

Udruženje književnika Srbije, na izvanrednom plenumu u sredu 2 jula 1952, solidarašući se u potpunosti sa protestom grupe književnika objavljenim 30 juna u beogradskoj štampi, smatra za svoje pravo i za svoju dužnost da povodom OVO karakterističnog Dpostupka Srpske akademije nauka, javno izrazi svoje krajnje negodovanje.

Poštujući pravo svake društvene organizacije ili, institucije da u punoj nezavisnosti slobodno bira svoje članovi, mi, članovi Udruženja književnika Srbije, smatramo da: smo isto tako slobodni, i da smo pozvani da iz jedne takve odluke izvučemo izvesne zaključke o smislu koji ona, kao' simptom, nesumnjivo ima. Mi smatramo da se ta odluka nikako ne može drukčije protumačiti nego kao jedan izričito politički čin. Jer da se u Srpskoj akademiji nauka nađe dovoljan broj njenih članova da .bi mogao biti ometen izbor tako istaknutih kulturnih radnika za dopisne članove te Akademije, to u našim očima nepobitno dokazuje da je u krilu Srpske akademije nauka duh političkog konzervativizma dovoljno jak da bi, kad mu je to potrebno, mogao biti efikasan, delujući u negativnom smislu, kao što je to u ovom slučaju i kao što to jedino i može da bude:

Mi kažemo da je tu delovao duh političkog konzervativizma zato što nikako ne možemo na drugi način sebi protumačiti da se jedan znatan deo članova. Srpske akademije nauka želeo usprotiviti, i na žalost s uspehom usprotivio kandidaturi u. isti mah i jednog književnika kao što je Milan Bogdanović i dvojice. slikara kao što su' Čelebonovih i Lubarda. Milan: Bogdanović, sa kojim neki od nas mogu imati i ozbiljnih književno-teoriskih.. nesuglasica, . nesumnjivo i.neporečno je najpozna=

tiji i najplodniji naš književni kritičar posle,Skerlića,.i ·

naše Udruženje oseća se direktno i dvostruko pogođeno ovim odbijanjem Srpske akademije. nauka da primi za svog dopisnog člana jednog književnika koji već više.od trideset godina dosledno deluje u prvim -.redovima „naše

napredne društvene i književne esejistike i publicistike, ·

i koji je, uostalom, kao i neki drugi članovi našeg Udruženja, već izabran za dopisnog člana Jugoslavenske. aka= demije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Mi se tim odbijanjem osećamo uvređeni i kao književnici, pošto je tako jednom od naših najuglednijih drugova, pa dakle i svima nama, naneta uvreda, i kao članovima ovog. Udruženja koji iz godine u godinu biramo Bogdanovića: za svoga pretsednika. A Čelebonović i Luubarda bez ikakve sumnje spadaju u naše najbolje slikare, oni su kao takvi jedno= glasno ocenjeni od strane naše umetničke kritike i javnog mnjenja i kao talenii od ozbiljnog: evropskog IOrmata poznati su i priznati van granica naše zemlje. Oce= njujući ovaj postupak Akademije kao politički čin, mi uzimamo sve to u obzir, a posebno činjenicu koja nikako ne može .biti delo slučaja, da su baš ova tri, ovako diferencirana i ovako istaknuta pretstavnika naše progresivne, kulturne i umetničke misli, u isti mah doživela istu sudbinu da ih izvesni članovi Srpske akademije nauka ne smatraju dostojnim ni za dopisne članove one ustanove u kojoj, po definiciji treba da budu okupljeni najbolji i najzaslužniji naučni i umetnički radnici srpskog naroda, i u kojoj ti isti članovi smatraju da je njima samima, i ideologiji koju oni oličavaju, sasvim prirodno mesto. I zato hoćemo još jednom da podvučemo da je jedino mogućno tumačenje OVOg inače neshvatljivog postupka: jedna politička diskriminacija uperena, pod okriljem demokratizma i tolerancije, protiv demokratizma i tolerancije, samim tim što je uperena protiv nosilaca savremene književne i umetničke misli naše zemlje.

U tim okolnostima, da nije onih drugih članova Srpske akademije nauka koji zaista mogu s pravom i časno pretstavljati nauku i umetnost našeg naroda, moglo bi se čak reći. da ti članovi Akademije koji su uspeli da ovaj izbor spreče protivstavljajući mu se očigledno samo zato što bi on značio jačanje naprednih snaga u okviru Akademije, navođe na pomisao da za ljude kao što su Bogdanović, Čelebonović i Lubarda i ne bi bila naročita čast da sede u ustanovi u kojoj su tolerirani i takvi ljudi koji svojim reakcionarnim „političkim shvatanjima tako lako podređuju i žrtvuju kulturni ugled i same te ustanove i čitave naše zemlje.

Ali time se nameće jedno drugo, još teže pitanje, koje takođe smatramo. da' imamo prava da postavimo i mi književnici: imaju li ikakva prava takvi akademičari koji zatvaraju vrata ustanove u kojoj su se ugnezdili pred pravim pretstavnicima kulture ovog naroda, u ovoj slavnoj ali napornoj, u ovoj revolucionarnoj fazi njegove isto-

. rije, imaju li oni prava:da pretenduju: da prestavljaju

najviši domet savremene kulture, toga naroda, i da. neodgovorno, bez polaganja · računa „pred tim narodom, raspolažući velikim. moralnim i materijalnim . kreditom koji im taj narod daje, zloupotrebljavaju njegovo poverenje i, reakcionarno,. proizvolinošću svojih demokratizmom zaštićenih postupaka.kompromituju i sabotiraju naš kulturni napredak?« , ; ;

· ODBIJENI KANDIDATI

20 dopisne čignove Srpske akademije nauka

Milan Bogdanović

Aktivnost Milana Bogdamovića ma, literaymom polju otiče, uglavnom, još iz onih vremena između dva Yata kad se ispoljavalo znatno previramje na literarvnom, društbemom i ppolitičkom polju i suprotnosti dostizale često do prodorme žestime. Zbog svog progresivnoga držanja Bogdanović je bio često lišavam, mnogih zvanja: odbačem je sa Univerziteta, pa i iz uredništva »Književnoga glasnika«, ali je i dalje neumorno delao kao slobodan, književnik, i njegova reč je još tada imala tom autoritativmog staba, prema kome se wpravljala mlada, progresivma, gemeracija.

Aktivnost Milana Bogdanovića mije prestala ni za vreme teških dana ropstva· Stavljam u izuzetno teške Drilike, napadan i sumnjičem od logorske reakcije i pod stalnom, prismo= troi Gestapoa, Bogdamović je oku pljao i dalje oko sebe Yodoljube i naprednu omladinu, potsticao ih ma literarmo stvaralaštvo, držao mnogobrojna kulturna i politička predavamja i moralno bodrio. Njegovo ime bilo je pbožnmato gotovo U Ssvimd, zarobljemičkim, logorima, i stupalo se sa pojmom, Narodnooslobodilačkog pokreta u zemlji. A. posle rata i Narodme revolucije, Bogdanović je zauzeo vrlo vidmu, i značajnu ulogu Wu izgrađivamju maše socijalističke kulture, i u borbi protiou malograđanskih temdemcija i ostataka prošlosti u literaturi. Njegova delatnost je mmogostruka: od profesora Univerziteta, pa preko uredmištvoa »Književnosti« i » Književnih, mo= bina«, upravnika Narodmog pozorišta, do pretsedništva Udruženja književnika Srbije i mnogih drugih funkcija. U literarnom, usponu položaj pretsedmika Udruženja književnika pretstavlja, jedam, od majviših stepemika, ma koji se dolazi tajnim, glasanjem, i poverenjem, samih književnika, tj. ljudi koji do tančina poznaju literarni lik Milama Bogdanovića.

I kao taka», jasmo isklesam, u našoj socijalističkoj stvarnosti, Milan Bogdanović je predložem od Odeljenja literature i jezika Srpske akademije nauka za dopismog člana, od foruma koji ima visoku kompemtemciju za Ocenjivamje literarmog Yada predloženih kamdidata.

Ali ma plenarnom sastanku redovnih članova Srpske akademije mauka, nastao je meočekivanmni obrt. Milam Bogdanović nije izabram. I damas je sasvim, razumljiva reakcija javmog mnjenja. Jer majzad, i ta Akademija, nije meka zatvorema kula, gde se mekontrolisano može raditi, bez motivacčije, subjektivno, po ličnim, naklonostima ili antipatijama, a, sve to pod velom, tajnog glasanja, gde #u opomenti skrivemi, i onako meviđeni, glasali kao iza kakve dobro skripeme busije• I razume se, ma bumo razloga da se veruje da se iza opozicije takve vrste skrivaju mnoge mračne temdem= cije, a o čemu maša socijalistička javmost mora, ozbiljno da se zamisli, I ne samo mad radom, Akademije, već i mekih drugih, ustamoba.

Stevan JAKOVLJEVIĆ

*

Marko Čelebonović

Ne nalazim, za potrebno da ma dugo i široko objašnjavam, ko su slikavi Čelebonović i Lubarda. To je svakom, umjetniku i ljubitelju umjetnosti ĐOznato. I žalosno je da Marko Čelebomović, a s mjime još i drugi likovnA, umjetnici u Jugoslaviji, nisu do damas dobili svoje monografije tako da

· ih šira javnost kod mas može bolje

upoznati. Na Čelebonovića možemo računati da će mas sa pumo časti, kao što je to do danas radio, reprezemtovati i kod mas i u inostramstvu. Ako sami, sebe me poznajemo i me poštu-

· jemo, ko će mas upoznati i poštovati.

U prvom redu to je trebalo da shvati jedna tako visoka ustamova kao što je

| Srpska akademija mauka.

Milo MILUNOVIĆ *

Petar Lubarda

Kada je Lubayda prvi put izložio u Beogradu, prišao sam mu, oduševljemo „bez rezerve i čestitao. Njegova pojava, bila je za meme radost. Kasnije sam ga stalno pratio i om, je za mene uvek bio izbor izmemađemja koja, stalno donose movo i uvek bolje. U Lenjingradu, 1947, dakle u vreme dok #u, čestitiji sovjetski intelektualci još imali jedan poštem sta» prema mašoj kemlji, pitali su me meki #wvrofesori Akađemije za njegove slike, jer su od Končalovskog čuli izuzetne pohvale.

Ovih dama sam čitao sjajdm, predgovor koji je Žam Kasu mapisao 2a njegovu izložbu u Parizu. On je svuda zapažen i h>baljen. On nosi izraz naše zemlje, on je pesnik Crne Gore, veliki umetnik, revolucionar u umetnosfi. Njegova ostvaremja u slikaYystvu, čine čast mašoj zemlji i jednu od stramica maše istorije.

Sreteh STOJANOVIĆ