Књижевне новине

GODINA V, BROJ 65

Ivo ANDRIĆ

' malnom pričanju, iskrsava

0 MAJSTORU PRIPOVEDA

»Pravo je da svakom priMikom bude pominjan pisac čije delo živi u narođu i čiji uticaj traje među piscima i u Kknjiževnosti«.

To je bilo napisano povodom četrdesete godišnjice smrti Sime Matavulja i o bih hteo da ponovim i sada kad se u celoj Jugoslaviji proslavlja stota godišnjica od rođenja Matavuljeva. Te proslave, pored neizbežnih Ronvencionalnosti imaju tu dobru stranu da u čitalačkoj javnosti i u svakom pojedincu obnove lik pisca Čiju uspomenu slavimo. A ako ta proslava bude povod da se najnosle izdaju pregledno, celovito i logično sređena sabrana dela “og pisca i da se o njima pojave nove i dopunske studije, ona je postigla svoj cilj i dobila 6evoj stvarni smisao i svoje opravdanje. Ova stota godišnjica od rođenja S. Matavulja bila je povod da sam proveo nekoliko dana u davnoj ali nezaboravljenoj atmosferi đačkih godina. U nedostatku sabranih dela, na mom s“olu i oko moje postelje našle su se sveske Matavuljevih pripovedaka, koje su objavljene za njegovog života, a koje sam iskopao iz javnih i privatnih biblioteka. To su tanke i knjižarski govoreći većinom neugledne sveske, u izdanju Malice Srpske, Braće M. Popovića, Lj. Joksimovića itd. Njihove naslovne strane govore o davno mrtvom ukusu onoga vremena, a sami naslovi kazuju o tadašnjem književnom običaju, koji se održao još dugo posle toga, da se već u naslovu lokalizuje i geografski obeležava radnja pripovedaka (»Iz Crne Gore i

Primorja«, »Sa Jadrana«, »Primorska ..

obličja«, »S mora i s planina«).

' Posle dužeg vremena čitam ponovo tu prozu. Tako su književna dela koja traju na stalnoj probi vremena, ne samo od jednog naraštaja do drugog nego i u granicama svakog pojedinog od njih. Svakom od nas čitalaca dešava se da po nekoliko puta u toku života vrši takve probe i da sa ljubopitstvom i ne bez strepnje uzima posle desetine godina, u ruke delo pisca koga je voleo i prisnije Osetio. Matavuljevo književno delo spada u ona koja tih proba ne moYaju da se boje. Naprotiv, svako novo prečitavanje njegove pripovetke ispadalo je za mene uvek tako da ja polažem ispit pred mojim piscem, a ne on preda mnom, da ja sagledam u njegovom tekstu ono što nekad nisam umeo ni mogao da vidim, bilo da se vadi o jakim ili o slabim stranama dela. j I sada sam, pošle dosta godina, našao svoje davnašnje divljenje „pred tom jasnom i jednostavnom realističRom prozom, u kojoj se zalsta kopno dodiruje s morem i planinski vazduh meša sa morskim. Ono što uvek iznenađuje kod Matavuljeve pripovetke to je ona lakoća sa kojom on Ppristupa likovima i radnjama, prirodnost kojom ih slika i vodi, i jednostavnost sa kojom ih, završavajući priču, uklanja ispred naših očiju, da 'bi, mnoge od njih, ostale zauvek u našem sećanju. (A nije tek potrebno kazati da je ta lakoća, naravno, samo prividna, iskupljena darom i naporom pisca). | Matavulj je živeo i radio u vremenu kadđ je pripovetka u naš, sem velikih i snažnih izuzetaka, bila opterećema mrtvim etnografskim elementima, kad su mnoge hladne egzibicije »čistog i jedrog narodnog jezika« smatrane gotovim umetničkim ostvarenjima, kad je cvala »crtica iz ŽiVOta«, i kad je kazivanje anegdote i golo ignošenje teme i samo nagovečiar vanje problema — značilo često Isto što i stvaranje pripovetke. Matavulj je svesno nastojao da se oslobodi tih opterećenja i da nađe, kao što je sam govorio, »lakši i prirodniji način prikazivanja«. Ali kao svaki pisac, i on je plaćao danak svome vremenu 1! pa'eške; tragovi toga

njegove E? 7 OE Base „gideti u delovima 'pojedinih pripovedaka često i na pripovetci ce-

j i kadgod se oslobađao konvencije ikad 8 mu je polazilo. za žOr 'kom da bude ono što jeste, „on je davao pripovetku kakve pre njega O; nije bilo, laku, prirodnu, i jedno nu, a ustvari dobro zamišljenu 1 ja šljenu, sadržajnu strogo OI AM u primorski kamen rezanu. e | kako se to dobrim piscima deSa M; u tim njegovim gamo Skicitan 0 a povetkama, u ovlašnom 1 bedi mnogo. novih, zapažanja pregnanin0 kazanih istina, mnogo od ZOOL DES slova jednog-našeg zanimljivog. kra]

| | njegovih ne manje zanimljivih lju-

di. i ; !

' vek,.ša urođenom ravnotežom izme ' đu živih .čula,i oštrog razuma,

Sunčana priroda i harmoničan čo-

· vidljive sklonosti za ono Što na?i me tamme strane i dubi

favulj je, & druge strane, kao iskrem ,

bež · 78 be

le*živć a- ; bifie života, M a i srazmerno tankog sloja

umetnik, pisac dobra oka i velikog dara ipak unosio u svoje kazivanje i više nego što je svesno hteo i nego što je kritika njegovog: vremena stigla uvek da uoči i istakne.

I listajući ove sveske Matavuljevih pripovedaka meni se sve čini da, i pored prijema na koji je Matavuljevo pripovedačko delo uvek nailazilo ı kod kritike i kod čitalaca, majstorstvo ovog pripoveđača nije pravo nl potpuno ocenjeno ni osve{ljeno. (S tim da se u reč majstorstvo ne unosi ni najmanji pejora*ivan prizvuk, nego da znači ono što kod pisca treba da znači tj. sposobnost da se stvar zapazi i veština da se zapaženo kaže). Danas, kao i pred toliko godina, i danas više nego nekad, meni se dešava da stanem zadivljen pred tim majstorstvom.

Gledam kako počinje pripovetka »Amin« i kako završava njena glavna scena. Pisac najpre povlači pređ nama veliku i smelu elipsu: »Na obronku planine Velebita, na granici ličkoj i dalmatinskoj, pukla je dolina, koju presijeca rijeka a paše šuma«. I pošto je na taj način lako, vešto i kao igrajući se udafio'granice, on u njima razvija zanimljivu radnju, sa gomilama seljaka na liturgijl, kod manastira. A prizor završava, bez pate“ike i bez nepottebnih izlaganja i naravoučenija: »O sunčanom zahodu sav faj pravoslavni narod bješe frešten pijan, te otide uz planinu posrćući«.

Njegov dar da u jednoj rečenici, jednoj dobro nađemoj slici iznese presek čitavog jednog vremena ne ostavlja ga potpuno nikad i javlja se čes“o i u najskromnijoj pYipovetei. Negde u jednoj od beogradskih „pripovedaka Matavulj, prolazeći ulicama ~ glavnog grada i služeći se samo čulom sluha, daje ovako sliku društvene strukture Beograda sa kraja XIX veka: »Negde po gospodskim kućama drndahu klaviri, a negdje čujaše se glas stoke«.

I tako duž cele lektire susrećemo slična živa mesa dobro nađenih slika koje osve"ljavaju sivlje površine oko sebe i vode radnju pripovetke napred, i sve to bez samodopadljivog podvlačenja, bez nametljivosti i didaktike, bez zastajanja i zagledanja pred sopstvenim izrazom. Jer, Sima Matavulj je bio jedan od onih književnika stvaralaca koji od svojih izražajnih sredstava nisu nikad pravili problem ni predmet diskusije, ali koji su ih, ne govoreći mnogo o njima predano negovali i stalno usavršavali.

A Matavulj nije samo pripovedačkom tehnikom isprednjačio svome vremenu nego je i svojom tema*“ikom uneo u nju novine i obogatio je kao nijedan naš tadašnji pisac. On je pro-

BEOGRAD, 14. SEPTEMBAR 1959 GOD.

!,

širio geografsku osnovicu srpske pripovetke, dotle isključivo. balkanske } srednjoevropske, i u nju uneo elemenfe pomorskog života, mora i svih daljina i mogućnosti koje more čoveku otvara. »Novajork, Đibral“ar, Kosta od Afrike« nisu jedini kontinenti i gradovi koji. ulaze u život njegovih lica i daju boju njegovom pričanju. Tu su i »Indije base« i Krim i Odesa i Suecki Kanal. Taj »prokop Sueckog Kanala « n. pr. ulazi u živote njegovih ličnosti koje učestvuju u njemu svojim fizičkim. il: umnim radom i još dugo

posle .taj kanal ima stvarnog. uticaja

na njih i njihove. · 2?

Svaka ličnost iz ovih Matavuljevih pripovedaka ima dva života, jedan na kopnu u svojoj patrijarhalnoj sredini, a drugi, posredno ili neposredno, na moru koje zhači široki svet. A njegovi pomorci iseljenici i putnici po tom širokom svetu dolazili su, po cenu teških iskustava i velikih napora, do novih saznanja o živo“u, i u svetlosti tih sazmanja navikavali se da drugačije posmatraju i prilike u. zavičaju koji su ostavili, : 1830

Oni su u tuđem i velikom svetu mogli bolje da ocene i osete zaostalos: svoje sredine u kojoj . vladaju mnoge predrasude i zastarela podela na vere i društvene grupe. (»Obaška stari zakon, obaška.novi«, »seljačka ruka ·'napose, a napose Rkaputlija«). Tamo su mogli pre da dođu do saznanja »da ljude ne bi razdvajala ni vjera ni jezik ni ostale stvari kad bi ih vezivalo čojstvo«.

Ali oni su isto tako mogli da pri-

protivrečnosti, nejednakošti i posledice strašne eksploatacije. Ukrcavajući se ı sami na brod u Đenovi, mogli su da vide hiljade italijanskih emigranata koji idu da traže zarade u Južnoj Americi, i posmatrajući ih, *u na brodu, da stvaraju svoje zaključke o kapitalističkom poretku: »Ko nije putovao s njima taj nije poznao ljudsku nevolju u svakom obliku, taj ne može razumjeti “ežmju za društvenijem prevratom«. ] 5

Razume se da sama saznanja. nisu bila dovoljna da ma šfa bitno izme-

ne ili poprave tamo. »na domu«.. Pa

ipak, saznanja ne propadaju, prenose se iz naraštaja u naraštaj, i pre ili posle proklijaju i pretvaraju se u snagu koja dejstvuje ili pomaže progresivnim drušćvenim procesima u njihovom dejstvu. . Sve je to zapaženo i bar nagovešteno u primorskim pripovetkama Sime Matavulja. I sve 'to daje Matavuljevom pripovedačkom “delu karakter majs“orstva i pečat trajnosti.

| mee u tom velikom svetu njegove

· odabiranju:

· CENA 15 DINARA

Mitra MITROVIĆ

Đorđe.Popović:;

JAC

»SELO S

deeseogoosovosooenoveoosooooobvovesoosesogopeoooooo0o0eobpeooonopevopooneoonooobooooo000oop00p00e000DOBa00eOoO9eo ooo 09 9oOeuePe0Gp0 0000

POVODOM DISKUSIJE O SKIDANJU „BALA LOPOVA“

SA REPORTOARA

...

Upućeno „Svedočanstvima“ i , Književn

'Osećam izvesnu ličnu i partisku obavezu pred čitaocima oba ova lista da dam svoje mišljenje povodom polemike o skidanju sa repertoara Beogradskog dramskog pozorišta komedije »Bal lopova« od francuskog pisca Anuja, ne :upuštajući se u teoretska i filozofska pitanja o smehu, izvlačeći politička koja je uostalom akcentirao. Pinci u svom prvom članku »Pravo smeha i pravo na smeh.«

Moje pobude kao pretsednika savefa za prosvelu, nauku i kulturu za povlačenje ove komedije, vodvilja dik tovane su bile mnogo užim razlozima repertoarske politike ovog pozoriš“a kako ih ja u svom radu sa Upravom, i ne samo ja već i izvestan broj drugih kulturnih · radnika gledam. Kod stvarahja repertoara sama Uprava pozorišta obično izjavljuje da joj nije lako stvoriti repertoar kojim bi sama bila potpuno zadovoljna zbog izvanrednih teškoća pri nalaženju i savremenih domaćih i stranih drama i komedije a prema mišljenju izgrađenom tokom rada i na zajedničkim diskusijama to je trebalo da buđe fizionomija OVOE pOozO=rišta. · Na moju inicijativu, obrazloženje i sugestiju Upravi »Bal lopova« je povučen sa repertoara. Za dokaz da se ne radi o Anuju, odnosno konzervativnom gledanju na iog pišca akamoli o smehu tj. strahu od korozivnosti smeha kojim on tuče, ako tuče, nešto konzervativno nije potrebno potezati nikakve druge činjenice iz celokupnog našeg kulturnog, pozorišnog i zabavnog živo“a, od one pod rukom, iz samog Beogradskog dramskog pozorišta, na čijem se repertoaru nalaze i druge komedije. Pitanje koje se preda me postavilo bilo je: da li lako uporno insistirati pored takvih teškoća u izboru dela od vrednosi, naročito komedija, radi ne znam kakvog zadovoljenja opet neke »linije« šarolikosti, lakih komada, obaveznog upoznavanja publike sa svim što sad ili je nekad živelo u inostranstvu, makar i s nečim jevti·nim, s“ereotipnim i banalnim, trošiti rediteljske snage i invenciju na nedo-

' voljno zahvalnom materijalu, da li

početi u ovom pozorištu voditi tako uporno računa o ukusu jednog dela publike? Ne mislim da je i to neki naročiti vid i dokaz demokratije.

Finci je ovu moju sugestiju, dosta odlučnu, mazvao krajnje administra-

Botis ZIH:ERL

NAŠA INTE

LIGENCIJA -

I RADNIČKA KLASA

U Sloveniji je nedavno održana prva smotra radničkih prosvetnih društava »Sloboda« i jednovremeno i O5nivački kongres Saveza lih društava. Čitav ovaj pokret ima krupnog značaja u današnjim naporima za okretanje kulture ka radničkoj klasi, za povezivanje savremenog stvaralaštva s životom i potrebama radnih masa i pretvarenjem tih masa u pravog konsumenta· kulturnih dobara i živog ur česnika u kulturnom životu. Mi na ovont meslu, zbog principijelne važnosti pitanja koje tretira, objavljujemo govor druga Borisa Ziherla.

Na današnjem kongresu, u diskusiji o referatu druga Regenta, već je izneseno mnogo značajnih konstatacija koje zadiru u razvoj našeg radničkog kulturno-prosvetnog živola. Zato še ne bi ponovno upuštao u ta pitanja. nego bi se zadržao samo kod jednog između njih, kod onog, koje je na 'sraju pomenuo drug Miha Mar:nko, a u diskusiji su ga se doticali i još neki drugovi. Radi se, naime. o odnosu naše inteligencije prema radničkom kulturno-prosvetnom uzdizanju.

'U predratnom periodu, kad se radnička klasa kod. nas još borila za vlast radnog naroda, svaki ! intelektualac,osećao je kao svoju svetu :dužnost, ne samo da alttivno uče“

_ stvuje' u političkom pokretu radnož

4

naroda, nego da prema svojim snaga? ' „ma podupire. i ie nastojanja. Najuža veza između. na · prednjih, intelektualaca i ljudi fizičkOB "Kada hužna i; :.da „e,

njegova

'i nju diktita činjeni

kapilalistički društveni ia „tadmnem narodu. uskratio. mnogo, koju da Ubu tekovinu. koja je bila za 'čitavo, vreme buržoaške!'Vladavine 06

O žk , , č , | A

revolucionarni

kulturna ·

duhovnog rada. Bez najuže veze izme” đu napredne inteligencije i radništva ne može se govoriti o kulturnoj revoluciji koja ie Jedan od bitnih elemenata naše socijalističke revolucije.

U čemu je kulturna revolucija koja mora da bude nedeljivi elemenat socijalističke revolucije? Kulturna reyolucija je u neprestanom podizanju kulturnog nivoa našeg radnog naroda, kulturna revolucija je borba za, toda naš radni narod postane sve više deonik onih kulturnih tekovina ljudske istorije koje. mu je kapitalistički sistem odricao. Za kulturnu revoluciju je potrebno dvoje. Prvo, proširenje i

' produbljenje školstva opšteg. obrazo-

vahja, koje bi imalo za posledicu oDšte podizanje kulturnog nivoa najširih radnih masa. I, drugo, za kulturmu revoluciju potrebna je takva .prosveina politika. koja će obezbeđiti naj užu vezu između napredne inteligen" cije i radnog naroda. Drugim rečima, prosvetna politika: socijalističke drža · ve mora težiti, za tim da se u višim školama vaspita najviše moguće ljudi koji nikad neće zaboraviti na svoju sudbinsku povezanost sa tvorcima ma lerijalnih uslova svakog duhovnog rada, s radnim narodom. Nova Socijalistička inteligencija mora biti u svakoj prilici spremna..da prenese, gomilano znanje radnom čoveku, da se aktivno uključi pre svega u radnički kulturno-prosvetni život. ~

· Potrebe kultume revolucije rukovodile su našu narodnu vlasti u nizu mera koje. je: podužimala od. oslobođenja na ovamo. Kyoz to vreme slo-

samo to: štov.smo ogfivafili ' privi osamgodišmje školovanja d A KU“

pH

venački narod stvorio.je niz kulturnih j ustanova koji pre rata. nije: imao...Ne .

šavamo niže srednjoškolsko obrazovanje da uvedemo kao opšte obavezno obrazovanje za svakoga. Dobili smo potpun univerzitet koji se rasčlanio u niz viših naučnih zavoda. Dobili smo tri. akademije za vaspitanje umet ničkog naraštaja. Sve te ustanove treba da budu pre svega oruđe naše kulturne revolucije u ranije već pomenutom smislu.

Postavlja se pitanje, kakve smo uspehe u tom pravcu postigli? U damašnjoj diskusiji više puta smo čuli mišljenje da postoji nerazumljiv jaz između naše inteligencije, naročito između onog njehog dela čije pripadnike nazivamo umetnicima, i između radničkog kulturno-prosvetnog pokre'ta. Diskutanii su komstlatovali da kod manifestacija tog pokreta malokad susrećemo naše „kulturne radnike. I zaista, takođe na današnjem kongresu mnogo koji od njih nedostaje, Mislim da u vezi s tim treba konstatovati ovo: 73 · Među naše kulturne radnike, naročito među mlađe, i u Ustanove koje su bile ustanovljene pre svega zbog naše socijalističke kullurne revolucije, potrebno je uneli više onog duha koji je nekad prožimao · Cankarevo shvatanje odnosa između napredno intelektualca i radnog narođa. Danas često imamo posla sa potpuno cehovskim shvatanjem umetnoslj i kulture uopšte, sa shvatanjem umetnosti kao nečega što je. odvojeno od naroda i njegovjh životnih inmlereša, šlo je saMene društvene svrhe. Kod nas takva 'negocijalistička '»kulturma« nastojanja

· „često zovu »vrhovnom kulturom+. Mi-

(Nastavak na -osmoj .Btrani)

#

}Pi

mo sebi cilj, što nema nikakve odre-

tivno-birokratskim aktom. No da je u svom čianku »Pravo smeha i pravo na smeh išao tom linijom kritike “akvog akta, donetog „eventualno bez konsultovanja šireg kruga ljudi, ili u– prkos kritike koja · preovlađuje, ili zbog zanemarivanja onih demokratskih oblika koji jednu u fanovu čine samostalnijom, dalje — da je. makoliko zašao u odmose – đopuštam sebi da kažem u vreme krize „Beogradskog dramskog pozorišta, njegovog podizanja i izvlačenja iz provincijalizma, odnose moje i mojih „saradnika sa članovima uprave i pozorišta veoma radne i veoma malo birokratske, najzad — da je Finci iz arsenala pr!Bgovora svih mogućih izvukao ne znam kakve prigovore o dogmatizmu u umetnosti, o neshvatanju pozorišne umetnosti ili režijeorđavoj repertoarskolj politici, o nerazvijenom ukusu ili bilo kakve druge takve vrste teške prigovore — pa bi diskusija bila prihva= tljiva i snošljiva.

Nazvavši to administrativno-birokratskim aktom PFinci se, međutim, nije zaustavio na takvim »sitnim« zaključcima. Uostalom, prateći diskusiju o ovom skidanju sa repertoara meni je postalo jasno da čak da sam dala i vrlo obrazložen predlog Umetničkom savetu, pa ga eventualno on usvojio malo bi se šta izmenilo, predlog bi od 'Fincija čini mi se, unapred bio diskvalifikovam . jer je od ~ državnog funkcionera. Na takvom u najmanju ruku formalističkom shvatanju soćijalističke demokratije Finci uporno Mnmsis*ira u svojoj polemici i borbu protiv birokratizma, koja na taj način postaje prividna, svodi na onemogućavanje komuniste da brani svoje shvatanje samo zato što se nalazi na ovoj ili onoj državnoj ili partijskoj funkciji.

U svojim. fteoretskim varijantama o smehu povodom skidanja »Bala lopova« PFinci je dao široku ideološku podlogu iz koje je izvukao Mkrupne političke zaključke o stepenu razvitka demokratije

im novinama“

i sloboda kod nas, makar i samo u kulturnom životu, i taj gemeralizirami zaključak glasi da je još uvek u pitanju takvoljudsko pravo kaoštoje pravona smehito i onaj najbezazleniji.

Bez ikakve namere da ma kakvim ispreturanim in“erpretacijama Fincijevog prvog članka dokazujem da je ovaj neprihvatljivi i teški politički zaključak njegov najbrižljivije povezujući smisao njegovih teza sa zaključcima — evo kako to izgleda: »smeh nažalost još uvek nije stekao svoje puno pravo postojanja«, a » pošto Se pojam smeha poistovećuje s pojmom slobode«, to »svako „nerazumevanje prava smeha i prava na smeh nužno se izvitoperuje u ograničavanju prava slobode.«

Na osnovi apstraktno i mutno iskon struisane teze o integralnoj slobodi kakav težak politički zaključak o poražavajućim „opasnostima za prava čoveka kod nes i slobodu! Kakva teška optužba naše socijalističke demokratije na osnovu jednog jadnog i bezvrednog, na koncu konca povoda! Kod nas se još uvek radi o elemen= tarnom ljudskom pravu na smeh?!

Dejstvo toga Fincijevog članka na čitaoca teško može biti drukčije već da Pinci u ovom slučaju polazi sa potpuno pogrešne ideološke i političke osnove. Međutim ovaj njegov is“up, ianko je besumnje takav kakvim sam ga okarakterisala, sam po sebi još ne određuje u celini pozicije Flncija kao političke ličnosti.

Ovo dodajem i zato da čitalačka publika ova dva lista ne bi došla u zabunu, jer se iz najraznovrsnijih razloga i sa različitih strana uporn» širi pretpostavka da su »Književne novine« neki oficijelni ili bar poluoficijelni list Partije te da su, prema ftome, i stavovi pojedinih saradnika koji u njima pišu utvrđeno i doneto mišljenje Partije, odnosno nekog rukovodstva o političkom liku PFincija ili drugih pomenutih u vezi sa pisanjem o njemu,

IZJAVA

Pre nedelju dana, u svom irinaestom broju, »Svedočansiva« su objavila dopis Tanasija Mladenovića iz Pariza „,datiran u Parizu 28-VIII O.Bg., pod naslovom »Otvoreno i bez uvijanja«, Tim povodom pobuđeni smo da utvrdimo sledeće:

1) Sve dosad s Tanasijem Mladenovićem nismo imali nikakvih idejnih sukoba. Razlika između nas i Tanasija Mladenovića, ukoliko ih je bilo, javile su se isključivo u pogledu ocene njegove poezije. Svi mi, svak na svoj način, imali smo i imamo kritičko mišljenje o poeziji T. Mladenovića, koje se zasniva isključivo na njenim. slabostima. Izraza tome smo dali u jednom kritičkom osvrtu »Književnih novina« na nekoliko pesama TT. Mladenovića objavljenih u poslednje vreme.

2) Sada se, međutim, pokazalo da se s T. Mladenovićem razilazimo i u pitanju odbrane marksizma. Suština je, međutim, u tome što se mi odlučno razilazimo od shvatanja T. Mladenovića da »marksizam kod nas nije niotkuda ugrožen«. Mi, naprotiv, vidimo da se danas često i »literarne« i »umetničke« forme koriste za napad na marksizam i, to s raznih strana. Jedni ga napadaju javno i otvoreno, drugi neodlučno i neodređeno, pri čemu ranije latenine ideološke razlike dolaze sve više do izražaja.

Mi fiakođe smatramo, što za ove razlike s Mlađenovićem nema neposrednog značaja, da su marksizam i socijalizam danas kod nas ugroženi ideološki pre svega stihijnom poplavom silnoburžoaske i buržoaske ideologije, a u praksi ostacima birokratizma. Ovo

' protivrečje je sasvim logično i zakonito za jednu nerazvijenu zemlju koja izlazi iz birokratskog sistema i ulazi u sistem socijalističke demokratije, a u kojoj je sitna buržoazija preovlađavajuća po Svom broju i mentalitetu. Naravno, nema nikakve sumnje da će marksizam i iz ove ideološke borbe izaći nepobeđen i ojačan, ali samo ako se i ukoliko se marksisti svesno bace u otvorenu ideološku borbu, ako se i ukoliko se ta borba bude vodila otvorenije i bez administrativnih metoda. Mi to i to činimo, svak za sebe koliko zna i ume, i svi zajedno

· koliko nam to snage dopuštaju.

3). Poslednji dopis T. Mladenovića iz Pariza, međutim, govori·i o tome

„da se on ne snalazi ni u nekim naj-

osnovnijim pitanjima ne samo maših nego bilo kakvih društvenih odmosa. Ubedljiva potvrda za to jeste njegovo rezonovanje o tome kako se B. Drenovac služio »uniformisanim kuririma« u cilju vršenja pritiska na pojedine pisce da bi ih privoleo na saradnju u »Književnim novinama«. Ustvari, u pomenutom slučaju radi se o tome da je B. Drenovac, koji se nalazi i na svojoj partiskoj dužnosti u CK, dostavio jednom prilikom pismo. jednom mlađem piscu, od koga je primio rukopis za »Književne novine«, i zamolio ga da dođe na sastanak radi razgovora. Tu okolnost što je kurir CK, kojim se poslužio B. Drenovac. bio milicionar u uniformi, T. Mladenović prikazuje sada kao iskorišćavanje uniformisanih lica »u cilju vršenja idejnog pritiska na pojeđine književnike«. Svako se služi kuririma kojima raspolaže. Pritom kurir ostaje uvek samo kurir, bio on uniformisano lice ili ne, a kad je uniformisano lice, bio on vojnik ili milicionar. Stotine i hiljade takvih kurira svakodnev“ no po celoj našoj zemlji, kao uostalom i u celom svetu, raznose poštu i pisma povezujući različite ljude i različite oblasti društvenog života, I nigde i nikad kuriri sami po sebi nisu bili, niti bi mogli biti, sredstvo bilo kakvog vršenja pritiska, a to bi najmanje moglo biti kod nas i u našim uslovi= ma.

„Mi smatramo da pisci u Jugoslaviji nisu u takvom položaju da uniformisana, a i neuniformisana, lica mogu vršiti na njih pritisak pde i šta da pišu. Takvom vlašću niko ne raspolaže u Jugoslaviji. A. pošto tako stoje stvari „tvrdnja T. Mladenovića poka= zuje „Samo njegovo shvatanje. odmosa u našoj zemlji.

To isto shvatanje otkriva se i u tvrđenju T. Mladenovića da je S, Kulenović pokušao da »rasturi« »partisku organizaciju Saveza književnika JuBoslavije, jedino mesto gde bi još mogla da padne po koja »nezgodna« reč o ovakvim »književnim rabotama«.

4) Što se tiče ostalih tvrdnji Tase Mladenovića, one spadaju u oblast ličnih napada i na njih se nećemo osvrtati, pošto za javnost i za stvar ne idejne razlike nemaju „nikakvog

značaja. MILAN BOGDANOVIĆ SKENDER KULENOVIŠ* · BORA DRENOVAC