Књижевне новине

__ pišati o toj

_ društvu,

_ »starua nego na Dpoegzlju ı

| tekstu, onđa je to,

„SV Zpai n MP BiMMO

“

ei _ »Sveđočanstva« su u broju dvanae-

stom od dvadeset i trećeg avgusla oOb- javila »Jednu panoramu mlade poezi-

je«!) Toj panorami je uvod napisao A. Vučo. Naziv tog uvoda i jeste, isto vremeno, i naziv svih priloga. skupa uzetih, to jest — suxpanorama mlade

poezije«. , „Jedno je pitanje šta treba misliti i poeziji, a drugo je pitanje

šta Vučo piše povodom te poezije.

"Evo citata: «

»Zar u zemlji Čiji nas tokovi postaja· nja, oslobođeni od starih ı novih pred_ rasuda i šablona, od starih | novih kaJupa, Woprena | kaveza, vode u život | koji nas otkiđa od naše materijalne | duhovne zaostalosti, u društveno uređenje koje već danas sa svojim primerima slobode postaje i problem | putokaz Čovečanstva, zar bi se u takvoj zemlji „mosla očekivatt poežija toliko ZgrOčena i plašljiva da je čovek današnjice primećuje samo ako okrene glavu unaTe padi. U pesmama... koje đonosimo u ovom broju, besumnje je najkarakterističniji baš taj prodor duha naše savremene stvarnosti, čak njene svaktđašnjice, u široke oblasti poezije... Radi se O ljudima od kojih samo {jedan Ili dvojica imaju godinu-dve preko dvadoset, a svi zajedno ni dvadeset godina prosečno, O ljudima, dakle, koji su izlazili iz detinjstva u doba kada je naša zemlja bila već slobodna i počeli da pišu svoje prve stihove pre dvc ili tri godine, onda _ kađa više nije postojalo prepreka da se poezija stopi sa životom«,

_ Sve u svemu: očevidno Vučo — 1 to se vidi i iz čitavog njeBgoVOB članka — uzima pomenute pjesme kao

dokaz slobode kod nas. Tzgledalo bi đa je ovo dokazivanje izlišno samim tim Što su pjesme objavljene. Ali to Vuču nije bilo izlišno.

Postavlja se pitanje: zašto je on to ipak morao da dokazuje? Zašto ove i baš ove pjesme uzima kao dokaz slobode kod nas, kao »prođor duha naše savremene stvarnosti«, kao dokaz uklaniania prepreka, »pre dve ili tri godine«. da se »poezija stopi sa živoOtom«? Da je A. Vučo pisao o tim pjesmama »samo« kao o pjesmama, razgovarali bismo samo o tome, to jest — složili bismo se ili ne bismo se složili s njim (potpuno ili djelimično) u njihovoj Ocjeni. Diskusija bi s njim očevidno imala drukčiji karakter: na čisto kniiževnom planu. Time Se n? kaže da književni problemi postoje kao »čisli«ć, »nezavisni«, ili da je poezija samo poezija i da nema i svog društvenog značaja. Ako bi Vučo tretirao pomenutu poeziju i sa stanovišta nienog najopštijeg značaja za društvo. ili ako je ne bi neposredno prosuđivao i 5a tog stanovišta, diskusija bi između nas, hako rekoh, u svakom slučaju bila drukčija, a najvjerovatnije je bar što se tiče mene — ne bi ni bilo. Ali kad Vučo prije svega i skoro isKliučivo govori o aruštveno-političkoj strani pitanja i to na taj način što pomenutu poeziju uzima kao »dokazek slobođe kod nas, kao izraz samo le slobođe, onda se mora prije svega gOvoriti o tome. a tek onđa o toj Dpoočziji. Nema nikakvog racionalnog, liudskog, normalnog razloga zašto Vuču ta poezija dokazuje slobodu u FNRJ i zašto niome dokazuje slobodu u FNRJ, nego đa se unnprijed ućutka svaka kritika protiv te i takve poezije kao pnezije i žigoše kao suprotna slobodi, kao reakcionarna u birokratskom smislu. Možda on to nije htio reći. Možda čak tako i ne misli. Ali njegovo slvarno shvatanje, i prema samom tekstu i unufarnjoj logici tog shvatanja — baš je takvo. To je, Ustvari, sasvim suprotan stav, ali samo naizgled, od PFPincijevog: PFinciju je skidanje Anujeve. plitke, neknjiževne lakrdije poslužilo kao dokaz gospodstva birokratizma u oblasti kulture i straha našeg poretka od humora, Vuču određena poezija služi kao dokaz slobode. Drukčije rečeno. teze su ove: Fincijeva — pustite Anuja dem biste đokazali da ste za slobodu, odnosno

| — skidanje Anuja đoknzuje đa »smeh

nažalost još nije stekao svoje Đuno pravo postojanja«, »pošto se pojam smeha poistovećuje s pojmom slobođe«: a Vučova — uživajte u ovakvoj · poezije i mirno je podnosite đa ne bi nestalo slobode, jer je baš ta i takva poezija, »ispevana srcem 1 mislima slobodnih ljudi«, dokaz postojanja slobode. Zaista bi Vučo trebalo jedno da uvidi: da ovakva, a i svaka drulčija poče" zija, ne dokazuje, sama po sebi, ništa drugo nego formalnu stranu slobođ». to jest -- da se takva i takva, svejedno kakva, poezila može kod nas objavlivafi. Ali da eventualna kritika takve i takve poezije ne dokazuje. opet, da nema slobođe, nego da uz takvu i takvu poeziju postoji i objavljuje se i takva i takva. svejedno ka-

_ kva, kritika. Inače Vučo sam upada u

| dvoštruko nezgodnu poziciju: prvo. da svaku opoziciju pomenutoi poezikii mora da tretira kao izraz neslobode, što, u svnkom slučaju ne mora biti

| tačno, drukčije rečeno. identifikujući __ svoja shvatanja određene poezije s

društvenom slobođom. on monopoli-

_ Stički uzima i tretira ta svoja shvatanja i tu poeziju i nameće ih društvu

i kao apsoluine krilerijume ·slobode: i drugo, da mora da »brani« slobodu, braneći određenu poeziju od kritike, što opet, nije ništa đrugo do opet — monopolisličko nametanje preko određen» poezije i »zbog nje« svojih shvatanja slobode.

A dalji zaključak, koji ne'izlazi iz Vuča, ali se sam sobom nameće iz atmosfere njegovih misli, jeste da bi svaka ili skoro svaka drukčija poezija mogla biti simbolika društvenog ropstva. pa bi je, kao takvu. u naimanju _ ruku trebalo bar ideino, ako ne ı

TLA | 1) Valjđa je trebalo da stoji: »poezile mlađih«, ali pošto je kod nas »moderni_ govanje« jezika u mođi 1 ovo, valjda, treba da: je njegovo dalje »razvijanje«, jer svakako ni Vučo ne dijeli poeziju na •mladus nepoeziju

A hBko to »mlada« treba da znači »nova«. kako ustvari i izgleda prema Vučovom kako ćemo vidjeti, po-

· najmanje tačno,

_ı savremenu poeziju, na primjer,

Milovan ĐILAS

VUCOVI „DOKA

__L_L__ O ———

Prethodna napomena. Ovih dona kazao pretresa)ući s mjim, problem odnosa (odnosno spora Finci — Drenovac), ·

sam Marku Ristiću, Književne novine« — »SuvedočamstvG«

da sam mapisao ovaj članak i da imam

namjeru da ga objavim u „Književnim novinama«. Ristić me tada uvjerio

da bi za saradnike »Suvedočamstava«, a i sama

»Svedočanstva« kao list, bilo

orlo nezgodno ako bi se — iza zadnjeg članka Bore Dremovca o Finciju, koji je u jednom dijelu javnosti stvorio utisak da se vadi o zvaničnom napadu Partije na njih kao neprijatelje socijalizma — pojavio i moj članak u „Književnim

novinama«. Ja sam i sam viđao tu nezgodu,

članak objavim pod pseudomimom, iako mi je bilo jasmo da je anonimnost fiktivna, a realna samo za širi krug čitalaca. Ristić mi je predložio da objavim članak u »Suvedočammstvima«, čime bi mi se pružila mogućnost da kažem šta mislim, a izbjegao rečeni utisak. Pa iako me Ristić tada uvjerio da me treba

da objavim člamak u »Mnjižeonim no objavim u »Suvedočanstvimad«. I to iz ra određenu idejnu atmosferu,

koji se tamo objavljuju i stvaraju

saradnja tamo bila neprirodma ne samo

vinama«, nijesam J zloga što mi je dalek i stram mizž radova

bio voljan ni da, ga

pa bi moja za meme, nego i za ome čitaoce koji

misle slično kao i ja, a takođe i za one saradnike koji ne dijele moje mišljenje. Suprotno tome to me bih mogao da kažem za »Književne novine, iako

ne učestpujem u mjihovom uređivanju, pa — prema

tome — me snosim mi-

kakvu odgovornost za radove u njima objavljene, a pogotovu 2žQ pojedine

stavove u mjima. Tako sam i obećao Ristiću da,

pod svim tim, okolnostima,

neću članak ni objaviti. A što to ipak činim, razlozi su obi: Dr9O, neprirodam mi Je i neiskrem i za samog sebe položaj da nešto mislim a da to me kažem; ne vidim više uvjerljive razloge, kada je već demantovano da se me radi ni

o kakvom zvaničnom mapadu na »Swvedočanstva«, a tuje zašto bi trebalo da krijem razlike u mene i mekih saradnika »Svedočanstava«;

kada se to + ovim, demanbitnim idejnim, pitanjima, između ni moji najbliži drugovi, koji su

upoznati sa svim ovim, nijesu vidjeli te razloge i preporučili su mi da članak

objavim.

______________________ ____ ___ __--—--·l|1 YC——

administrativno — proskribovati. Time bismo došli, opet, do monopola jednog shvatanja, do monopola jednog shvatania određene poezije i slobode, do monopola jedne poezije i '»slobode« koju ova izražava.)

Ako već ne možemo da se složimo po pitanju poezije, trebalo bi bar da iđemo za tim da stvorimo snošljivo društveno stanje u diskusiji oko nje, time šlo ne bismo identifikovali poeziju (ili humor!) s društvenom slobodom i ustvari diskutovali prije svega o ovoj posljednjoj. A to znači da ne bi trebalo da uzimamo ovu ili onu poeziju kao kriterijum slobode i socijalizma i samim tim onemogućavamo onom drugom, koji ne dijeli naše mišljenje o određenoj poeziji, da kaže svoje mišljenje o njoj (jer ga Uunaprijed zbog log mišljenja žigošemo kao neprijatelja slobode) U svakom drugom slučaju diskusija o samoj poeziji postaje prividna, a stvarna —d diskusija i raspra o slobodi i socijalizmu. Vučo idealistički trelira »savremenog čoveka« kao neku cjeiovitu, već utvrđenu, jedinstvenu, apsolutnu poiavu (bez bliže odredb:). On doduše nije u tome usamljen. Teorija o potrebama »savremenog čoveka«, haučno neobrazložena kao i sam taj čovjek, bačena uslvari· kao ideološka parola,

mogla bi da postane, i već postaje" kod mnogih: paravan iza kojega se"

gomilaju i vrše svakojaki nesavremeni (za nas, a i inače) — da kažem poetski — činovi, Međutim, na primjer, i ia sam savremen čovjek, čak sebi utvaram -— možđa i svakako neskromno, kao svako normalno živo čeljade koje ima o sebi lijepo mišljenje da nijesam nesavremeniji — opet na primjer — od samog Vuča, a ipak smatram da poeziia koju on preporučuje dokazuje nešto sasvim drugo, i čak sasvim suproino, od onoga što on ivrdi.,

Tačna je Vučova tvrdnja da je kod nas bilo i ima ukalupljene poezije koja se primjećuje samo ako se »okrene glava unazad«.9) Pritom je Vučo svakako mislio na takozvanu parolašku poeziju, a i ja mislim na nju (konkretni nosioci nijesu za ovaj razgovor važni, a ima ih više, jer bi to tražilo detaljniju analizu). A pošto se ja u tome slažem s Vučom, a svakako i on sa mnom čak i bez obzira na to

što neki pretstavnici baš takve poe-

zije danas sarađuju u »Svedočanstvima«, taj je problem između nas uklonjen kao nesporan. Ali se odmah javliaju druga dva. Prvi problem

ie u ovome: đa li samo tu i takvu,”

»parolašku« poeziju treba smatrati ukalupljenom. izrazom nečeg konven= cionalnog i starog, ili i neku drugu, recimo onu koja doduše nije »parolaška«, otvoreno »ideološka«, ali je i po svom nastanku i po svojoj formi i stvarnom unutarnjem sadržaju takođe stara i ukalupliena i konvencional-– na (na svoj. drukčiji način nego ona prva). Šta smo dobili u kulturi time što je »parolaška« bila pretežno ili samo »parolaška«, što se izjašnjavala za socijalizam, Partiju i sl. ako nije bila i poezija i umjelničko djelo? Ništa, apsolumo ništa! A šta dobijamo od ove druge, o kojoj nam takođe pričaju da je izraz sovcijalisti?e slobode

(iako. kad ie ona u pitaniu čak ni to

nijie tačno!), ako ona takođe nije Doezija, ako je nešto što je stvarno već bilo, iako pokušava da se lažno prikaže. kao i ona prva, kao nešto »navo« {| »moderno«? Rezultat će biti, na kraju krajeva, opet isti. Mnogo plitke ideologije i prolitike (svejedno kakve) i loš pliće poezije! Drugi problem ie u ovome: samim tim što

je neko prestao da pjeva na jedan na-.

čin, a počeo da pjeva na drugi, niie još stvorio poeziju, drulcčije rečeno

— ako je neko napustio samo »pnro-

#2 Sasvim Je prirodno | zakonito što svako mišljenje teži da bude monopolističko, jer polazi od uvjerenja da je jedino ono ispravno, Ali za demokratiju 1 socijalizam, međutim, nije nimalo prirodno ako se to mišljenje unaprijed postavi tako da onemogućava drugom mišljenju da ga pobija, ako ovo drugo mišljenje netačnim | nedemokratskim ATBUmentima unaprijed osuđuje na čutanje

%2 Međutim, ovo nije tačno (a ı Vučo se svakako s tim slaže) za čitavu našu noVu onu O. Daviča, S Kulenoviča, a dobrim dijelom 1 D. Kostića A nije ni za prozu (npr. Lalić, Ćosić). Ne poznalem dovoljno književne pojave u Čitavoj Jugoslaviji, ali se to isto može reći, na primjer, i za Kosmača (Slovenija) ı Dončevića (Hrvatska) (Možđa u ocjenjivanju pojedinih pomenutih pisaca nemam pravo što ih trefiram kao tvorce

novog, ali da tog novog ima. ı to ne baš. nl tako malo za ovih nekoliko posljeratnih

godina, u to nema nikakve sumnje).

le« u poeziji, ili se čak i okrenuo protiv njih, to još ne znači da je time i njegova poezija postala boljom. Izgledđa da se u našoj javnosti ne uočava dovoljno i jasno sljedeći objektivni proces, čija su žrtva postali neki naši pisci: razbijanje birokratizma, dogma– tizma i društvenih i iđeoloških kalupa, samo sobom je, ponajviše zbog opšteg podizanja društvene svijesti, detroniziralo razne »zvanične«. pisce, nagrađivane i priznavane, politički inače mahom zaslužne ljude, i otkriln svu njihovu slabost kao pisaca, A zar su pjesnici-»parolaši« time što: su iz »socijalističke« dogmatike upali u buržoasku, što su se od pjesnikaagitatora (u rđavom smislu), pjesnika-prepjevača političkih parola (opet: u .rđavom smislu), budući iznad i prije svega pjesnici bez snažnog a neki i bez ikakvog — pjesničkog talenta, prekonoć pretvorili u Dpoštovaoce i imitatore. recimo Žana Pola Sartra“), ili, recimo, predratne naše.

dekadentne (buržoaske) poezije, — Zal..

su ti pjesnici time postali boljim pjesnicima? Očevidno, sve je to postalo, sem osialog, samo zgodan zaklon nekih netalentovanih ljudi da sakriju svoju poetsku i intelektualnu nemoć i krah svog književnog djela — iza »modernog«e i »novog«. »anfiđogmal-– skog«, kao što su ih ranije krili iza političkih parola i dogmatizma, jer ih je neumoljivo,.u.njihovoj nezasluženoj

i oktroisanoj veličini, ugrozila socija- * listička demokratija — i zvanična i”

nezvanična, jer se radi o jednoj *e istoj, o revolucionarnim vođama i revolucionarnim masama. Zaključak je ovaj i može biti samo ovaj: uslvari se i kod prve (»parolaške«) i kođ one druge (»mođerne«) poezije, i kod onih i onakvih pjelnika-»parolaša« i Oovih i ovakvih pjesnika-»modernista« ne radi toliko o poeziji koliko o pokušaju, i u jednom i u drugom slučaju, da se kroz određene -~ već stare i konvencionalne i na izgled poetske — oblike kaže ili sakrije samo određena ideologija (ili bezidejnost, svejedno). Pa iako je to tako, ipak, ako hoćemo da ofkrijemo i »prokažemo« ovu ideologiju, to možemo jedino uspjeti ako je otkrijemo i »prokažemo« kao lošu poeziju. (Nije ni »parolaška« poezija propala zbog ideologije, iako je i ova u njoj bila plitka i vulgarna, neEo zbog slabe poezije u njoj. Zar Davičo, na primjer, nije izrazit politički »parolaški« pjesnik, ali pjesnik?) Inače neminovno upadamo u položaj kao da se borimo proliv poezije. A doista, ako nešto jeste poezija, i to nova poezija, za iđeologiju bismo se već dosta lako mogli nagođiti. A kad ne možemo za prvo, utoliko onđa manje i teže — i za drugo.

No kad smo već na toj temi »okretanja glave unazad«, zašto bi baš uzimanje Bodlera, Lotreamona i Remboa, koje niko pametan ne misli da negira kao pjesnike (naročito Bodlera, koji nesumnjivo spada među najoriginalnije i najdarovilije liričare; ja od njih trojice poznajem samo prvu dvojicu). — zašto bi to bilo gledanje unaprijed, a ne »okretanje glave unazad«? Po kojoj to logici oni i baš oni nijesu isto takvo »okre*anje glave unazad« kao što je to i vraćanje na Zmaja, Vojislava i Šantića? Zar baš moramo uzeti njihove estetsko-ideološke pogleđe kao apsolutne? Zar baš niiesmo kadri da i poetski i iđejno pođemo dalje. kad je naša društvena stvarnost — u čemu se svi slažemo — već pošla daleko. daleko naprijed? Zar

4) A ko je ! šta je Sartr i kao pisac i kao filozof, a i jedno i drugo je, po samom Sartru izričito, jedno te isto — tema je za sebe i, zaslužna je nažalost svake pažnje u ovoj našoj zemlji koja se, kako dobro reže Vučo, »oslobađa od stah i novih predrasuda ! šablona«, ali I- u kojo}l će se još dugo javljati ljudi, baš zbos njene određene | još neprevaziđene objektivne sekonomske |I društvene strukturne, zbog njene ne samo herojske, nego | polukolonijalne prošlosti, — u kojoj će se.

htjedoh reći, Još duso ı dugo javljati ljudi

koji mijenjaju ideologiju brže od odijela, u jalovom I naivnom uvjerenju da su se time duhovno obukli »po posljednjoj. modi« sad svejedno čijoj, jer je doista, na kraju krajeva, svejedno — istočnoj ili zapadnoJl, kad već nije ni jugoslovenskoj, ni revolucionarnoj, ni socijalističkoj, a vala ni po posljednjo}) modi, ako kao stvarno posljednju i stvarnu •modu« UZmemo Jugoslaviju, revoluciju i socijalizam ili — da se već jednom oslobodimo. ovog doista ukalupljenog i monotonoB DOlitičkog jezika — stvaranja nove knjižeVnosti, ali nove ne samo prema, recimo. staroj •parolaškoj« eziji,, nego, bogme. | prema »novim« obožavaocima veoma, Veoma starog | Mao plsca ne baš naročito darovitog Žana Pola Sartra (koji, uzgred budi rečeno, kako ml kaže Marko. Ristić, završava danas svoju duhovnu karijeru javnim pristupaniem Kominformu. što ne treba da bude nikakvo iznenađenje za Onog ko razumije i shvata suštinu njegove, u mnogome pragmatističke filozofije).

KNIŽEVNE. NOVINE

i“ SLOBODE

jer sam i sam nmamjeravao. da

: Ovu »prethodmu napomemu«e sam, + napisao

vadi toga, prvo, da me budem

nelojalan prema Marku Ristiću i da Javnost upoznam i s tim, kako bi me ona

mogla i u tome prosuđivati, ranja utiska o,kome je bilo riječi,

mišljenju. A pošto te razlike nesumnjivo postoje (u o»0m slučaju i

a drugo, da demantujem, svaku mogućnost stva– svodeći pitanje ma mesumnJiDČ mvazlike u

zineđu mena

i A. Vuča), treba ih ı reći, i to s tribine. koja ti je bliža, a »Književne movine« su to konačmo postale meni poslije Pincijevog dvosmislemog istupa protiv maše socijalističke demokratije A baš čimjenica da te razlike kazujem pod ovakvim

okolnostima samo potvrđuje koliko ma

borbi prijateljski odnosi i obziri, pa i ovi između mene i

lu i neznačajnu ulogu igraju u

idejnoj M. Ristića, s kojim

sam u prijateljskim, odnosima zadnjih godina, ali koji me mijesu mogli spri-

ječiti da povučem dato obećanje, čim, mi se učinilo da ono mož

že da znači i

skrivanje idejnih razlika A sve to, manje-više, važi i za 4. Vuča, s kojim

sam mekoliko posljeratnih godina

sarađivao ma praktičnim, ali me samo prak-

tičnim poslovima, bez ikakvih teškoća s mjegove, a mislim, i s moje strame.

A što se pak tiže mogućnosti da se i ovaj moj istup može od mekoga smatrati kao »zvaničan«e, to sve za mas mapredne ljude treba da ima veomd malo tvažnosti, jer spada u reakcionarnu i podmuklu hajku biuržoazije proti komunista ne bi li oni, jer su ma vlasti, postali tako tromi i glupi da ćute, a

puste samo nju da govori. To nije mišta drugo mego vajanja komunista, od demokratskih gibanja masa, mjihove, uloge i dužnosti nije i demokrata (u mašem, sociDemokratski proces se, ustvari, kod, mas

gibomje moglo dogadđati bez njih i što je ma ovoj ili onoj »zvaničmoj«e jalističkom, komunističkom smislu).

reakcionarni pokušaj, odkao da bi se kod nas to kao da meko samim tim

odvija baš inicijativom tih »zvaničnih krugova«, koji u suštini mikad i mijesu

bili ništa drugo mego revolucionarna, a

za mas napredne ljude je i sada,

naročito u ovakvim idejnim pitanjima,

taj »ko« sve poslove uz to obavlja,

ne bi bilo i pametnije i korisnije i naučnije objasniti i le njihove poglede i njihovu poeziju mučnim, neljudskim i ropskim uslovima u kojima su živjeli, nego uzimati te već davnašnje poglede za objašnjavanje nas i naše danažnje stvarnosli, a tu već davnu poeziju kao uzore · našoj današnioi poeziji?) (Ovo izlaganje, razumije “se, ima samo posredne veze s Vučovim slavovima, ali ne i sa stavovima nekih drugih saradnika »Svedočanstlava« i nekih drugih časopisa.) -

Vratimo se. dakle, ponovo 1. pobliže Vuču.

Stara, »parolaška« poezija nekog slabog pjesnika ne dokazuje nikakvo duhovno ili društveno ropštvo, kao što možda misli Vučo (uklanjanje prepreka »stapanju poezije sa životom« tek unazad. dvije-tri godine), kao što ni »nova« i »moderna« poezija log istog pjesnika ne dokazuje Slobodu. U prvom slučaju to je primijer neđovoljno darovite i primitivne · poezije koja se ne samo spasava u politici i politikom, nego i živi njom i od nje; ona znači kulturnu degrađaciju društva, iako mu je — Zbog posebnih uslova. — trenutno i mogla. biti korisna (phaktično—politički); a u drugom slučaju to nije primjer talentova– nog. i rafiniranog pisanja, samim tim što je ideološki zbrkano i prividno apolilično, a ne znači ni kulturni pro~

gres, :društva,..Ovo.. su, doisla „ pilpnja idna ne samo .studentima„...

jasna i očevi jer nema smisla'"potcienjivati mjih5V nivo, nego i šrednješkolcima; “Nešto jeste ili nije literatura, a nešto jeste ili nije socijalizam. I za jedno i za drugo postoje bar relativno važeći Wiriterijumi, i njih se moramo pridržavati sve dok književna i politička teorija (i praksa, razumije se, i to ona prije svega) ne utvrđi druge. ~

Što se liče same pomenute »mlade poezije«, potpuno je, prije svega, za svakog razumnog čovjeka u našoj zemlji, prihvatljivo Vučovo shvatanje da mlađim (i ne samo mlađim!) pišcima treba dati više daha i maha, da im treba »pomagati« — lačnije rečeno: ne smetati im — da Iraže nove, ali · doista nove. načine izražavanja.) Samo čim od te prve. osnovne, ali veoma uopštene postavke pređemo »na praksu«, na shvatanje, tretinanje određene poezije, na primjer One koju Vučo servira kao novu i kao otstupanje od šablona i dokaz slobođe. kao i obično — nastaju razlike.

Poezija koju Vučo servira kao onakvu kakvu rekoh. potpuno je šablonska, starmala i dokaz podražavalačkog, to jest — ropskog duha većine tih mladića i djevojaka, ali u ovom slučaju ne »parolaškoj« poeziji, nego, pretežnim dijelom, poeziji bivše (da li samo bivše?) nađrealističke »književne škole« (ovo u navodnicima, jer to nije bila samo kniiževna, nego i ideološka i sociološka škola, ovo dvoje posljednje prije svega i ponaiviše). T ' makar koliko da ie polrebno ohrabri'ti mlađe ljude, njih naročito, i oslobađati ih šablona. baš uime tih principa treba im istinu ofvoroeno reći, Inače se pohvale, slične Vučovim, i apsurdne postavke, Vučove, o tome da je poezija tih mladića i djevojaka primjer slobode i oslobođavanja od statih kaluva. neizbježno pretvaraiu u jevtinu demagogiju (svejedno kakvu), sračunatu na okuplianje mladih pisaca oko ufvrđenih, utabanih, staračkih i starmalih kalupa i šablona.

(A bilo bi mnogo ljepše i kulturnije za ljude koji se nijesu oslebođili zabluda kojih su se inače i sami odricali u uslovima drukčihlim od današnjih, — bilo bi za njih ljepše i kulturnije da bar ne postaju kod mladih ljudi ideolozima zabluda. nego da svoje ideje skromno svedu na same sebe i svoju aklivnost. Inače će sve to jednog dana i tako i fako pokazati kao ono što u mnogome i 'este — kao kriva filozofi'a, a time — makar i u naineznafnijoi, mieri — i kri. va politička praksa, pa će ove „mlađe ljude koštati grdnih muka i Iruđa da "se iščupaju iz zabluda.)

Najprije neke istoriske činjenice o nadrealizmu.

| __—

"8) A nije nam objašnjeno zašto u to] „novoj« poezijl | »novoj« estetici igraju počasno mjesto baš Francuzi, kad se ne može ni tvrđiti ni dokazati da Blok, Jesenjin | Majakovski (uzimam samo ove za primjer, jer: ne poznajem englesku i njemačku mođernu poeziju) nijesu isto tako | dobri I novi pjesnici. Zar tu ne igraju ulogu stare pređralne orijentacije i uzori ı vaspitanie — samo na jeđnoi kulturi?

6 A razumljivo le | prirodno da mlad čovjek počinje s novim i neobičnim, makar to bilo i »novo« | »neobično«, Inače ne bi bio i nije mlad, nego star, |

tim, samim i demokratska žarišta. A kao i uvijek, važno i mora biti presudno, šta neko govori,a me ko i kakve .

La o LM O al rrea aaa aa prsaprav a Se

Nadrealizam se javio u Francuskoj poslije Prvog svjet&kog rata. To je bila određena, ne samo estetska, nego i filozofsko-društvena koncepcija. Iste, ili uglavnom iste, škole pojavile su se, usko i Bvestrano povezane S francuskom, i u Beogradu i Pragu. Beogradska grupa bila je poslije pariske najbrojnija i najaktivnija., Veza Pariz — Beograd i Pariz — Pra ne dokazuje da u Beogradu i Pragu nija bilo nekakvog unutarnjeg, samoniklog uslova i uzroka za razvitak nadrealizma, ali i ne negira da je sve to bilo pretežno uvezeno iz Parizm, kao i mnoga duhovna hrana koja se, m vrijeme tog žalosnog vazalstva dobrog dijela srpske inteligencije, uvozila iz Pariza. zajedno sa zajmovima, kamatama, politikom, bankama i koncesiiama, No tu ipak postoji bitna razlika: i pariski i beogradski nadrealizam su epatirali buržuje, ali beogradski nadrealizam nije bio vazalstvo francuskoj buržoaziji, jer to nije bio ni pariski, iako se ni prvi ni drugi nijesu oteli iz okvira buržoaske ideologije, naš. beogradski, bio je priie svega va?Ti-– janta pariskog nadrealizma. I ma da neki kritičari đanas pokušavaju, ne navodeći nikakve ozbiljne dokaze, da nametnu javnosti neistinu kako je nadrealizam kod nas, prije rata, podmladio poeziju. nadrealizam i n9adrealisti nijesu dali nijedno književno dielo — ni u Parizu, ni u Beograđu. To nije. ni bila svrha ni cilj nadreali-

zma, A alo su pojedini nadrealisti

nešlo stvorili u literaturi ili u politici. to je bilo samo na liniji odvajanja od nadrealizma kao kniiževnog metoda i postupka, a prije svega kao shva-– taniha svijeta i umjetnosti (na pr. Davičo, Đorđe Jovanović, Koča Popović, kod nas), Nadrealizam je kao metod i kao pogled na svijet bio otpočetka suprolan marksizmu i u sukobu s revolucionarnim „radničkim „pokretom toga periođa, iako su pojedini nadrea–listi — neki manje a neki više, neki nimalo a neki dosljedno i do kraja sarađivali s tim pokretom. Ma da su predralne polemike naših „marksista proliv nađrealizma bile dozlaboga primitivne, pisane na brzu ruku i bez dovolino argumenata. one šu ipak i kao takve odražavale dva supro'na pogleda i dva suprotna metoda. Ali ako je teorija .bila relativno plitka i i siva i oskudna, praksa radničkog po kreta (revolucija) bila je utoliko dublja. i štedrija argumentima. Individualne sudbine pojedinih nadrealista, kako je rečeno, bile su sasvim razli-

„čite, ali se škola. a s njom i grupa,

kao takva raspala još prije rata. Čitalac bi trebalo da zna da su nadrealisti u đoba svoje najveće »dosljednosti«, »potsviesnosti« i sviesne antipoetičnosti izdavali časopis »Svedočan-_ stva«. i bilo bi doista starački, šablonski i vraćanje u davna vremena, ako bi sađašnia »Svedočanstva« trebalo da budu obnova nekadašnie tradicije, U svakom slučaiu takva ftradicija ne bi bila ni,književno ni dru štveno opravdana i progresivna. Vrijedi napomenuti da iz pariske grupe nije izašao nijedan značajniji pisac,

· izuzev, Aragona, koji je — odrekavši . se javno i na praksi nadrealizma —d

stekao književnu slavu (da li baš i zasluženu?), a danas igra ulogu trivijalnog, plitkog teoretičara žđanovljevskih teza, moskovskog borca za mir u Parizu i branioca »sovjetske« umjetnosti birokratskog optimizma,

Toliko zasad. što, se liče istoriskih činjenica.

A što se tiče samih Vučovih »dokaza«, tj. samih pjesama o kojima je riječ, da su one ipak, iako ne u totalnom, nego ublaženom vidu, rene=sansa nadrealizma (tačnije rečeno: predratnog modernizma uzetog u cjelini), kao i neki prozni tekstovi u sadašnjim »Svedočanstvima«, može se dokazati i dokaz su za Onog ko poznaje nadrealizam —o Sami njihovi tekstovi. Za nađrealizam je bitna teza da stvarnu, unutarnju realnost čovjekovu sačinjava potsvijest (odnosno, šire uzev, emocionalno) '), a ne i svijest, jer je svijest nešto šlo je dodatak toi čovjekovoj realnosti, što je »zagađeno« objektivnom, društvenom realnošću i đa prava, istinska, stvarna čovjekovu aktivnost nije i svijest,

1J U tome se nađrealizam oslanja ie u nauci već pobijenu i već davno demod Frojdovu psihoanalizu, | e

vili

nego prije svega pofsvijest.9) (Otuda · i sam naziv — nadrealizam, nešto što ie više od realnosti time što »otkrivas · nešto što je »dublje«, »sadržinskije«, »esencijelnije« od realnosti).

Polazeći ođ te krive, nenaučne po stavke, nadrealisti su sasvim logično Ž_ i svjesno! — došli na postavku da je prava« poezija i »istinski« i »revVOlucionarni« čin pisanje automatskih · tekstova, tj, riječi koje prvo padnu napamet, bez unutarnje Veže, da je prava poezija. slikarstvo itd. oformljavanje: slika iz snova i sl, Veliku ulogu u svim nadrealističkim teorijama, kao i kod Projđa uostalom, igraju seksualni momenti, kao izrazi unutarnjeg nesvjesnog nagona. Nakazanost, neobičnost slika, često i obično traženih svjesnim postupkom »u potsvijesti«, igrala je takođe bitnu ulogu. A pošto je postojeće društvo · produkt borbe i »konzervativizma« svijesti, kao »izopačenog« ljudskog elementa, to su sve snage koje ga Tuše »prirodni« saveznici nadrealizma, kao na primjer djeca koja ne slušaju mame i ne jedu spanać, nego ga pro” siplju po tepihu, prostitutke, komunisti, žene koje vrše abortuse i sl. U svemu fome se došlo I do smiješnih skandala koji su »užasavali« i »Zzbunjivali« prosječnog sitnog ili krupnog buržuja.?)

TI kada sad ma ko servira takvu ili manje-više sličnu poeziju, iđeologiju ili aktivnost kao nešto novo i moderno, ne može bili a da mu se na kaže: sve je to već bilo i viđeno kod nas prije jedno čelvrt vijeka. A ako je neka poezija (»parolaška«, na pri» mjer) svakako već postala stara, on da se ni za ovu koju nam servirate ne može reći da je mlađa, a još manje originalna, jer sve to skupa nije ništa drugo nego ponavljanje postupaka koji su već bili i koji nijesu dali, niti su mogli dati, ma kakve ozbiljne rezultate, i to ne zbog toga što je stara Jugoslavija bila Kkapitalistička, · pa u njoj nije čovjek mogao.da se razmahne i na toj liniji, nego iz prostog razloga što su osnovne postavke bile 1 ostale nenaučne i anfinaučne, a slvaralački metod, izgrađen na bazi pomenutih postavki, neknjiževan. Poezija kakvu nam Vučo servira kao »novu«. »mladu«, kao izraz našeg novoš socijalističkog vremena, mogla se štampavati i štampavala se naveliko i u staroj Jugoslaviji i to u doba še-. stojanuarske diktature i — prem. tome ·— ničim ne dokazuje ni slobodu · ni socijalizam. A pošlo Vučo pritom.misli i na činjenicu da se takva poe= zija nije kođ nas štampavala ili pisala prje dvije-tri godine, fo. samo znači da su kod nas tada bili đuhovni ili administrativni uslovi ftakvi da se ona nije mogla štampali. a možda nije ni pisana, Šta sve to znači? Ništa dđrugo nego đa sad kod nas i takva Doezija može da se štampa. dakle: da kod . nas ima formalne (u buržnasko-demokrafskom smislu) slobode više nego što je bilo. Ova.i ovakva poezija je otul1 dokaz samo. fe i takve slobode, . To je jasno. Ali ona ne izražava. nili se njom i u njoj izražavaju socijalistička sloboda, socijalizam, novi društveni odnosi. Premn tome. samo ako fu formalnu slobodu. formalnu stranu slobode, buržoasko-demokratske oblike demokratije identifikujemo sa socijalističkom demokratijom, socijalističkom slobođom i socijalističkim dru štvenim odnosima. možemo i OVU Dpoeziju uzeti kao izraz »novog«, kao nešto šflo »strasno gpovori o našem novom društvu i čoveku u njemu« (Vu čo). Prikazujući nam takvom tu poeziju, Vučo faktički i ne čini ništa drugo nego identifikuje i one dvije slobođe (formalnu, buržoasko-demo>kratsku i stvarnu, socijalističku), usvajajući baš prvu slobodu — jer je ta poezija stvarno samo njen izraz i dokaz za nju — kao vrhunac doslignuća naše zemlje (iako je to u njoj . samo sporedni i, ustvari, naslijeđeni element). Opet ponavljam: možda Vučo nije želio to da kaže. Možda i ne misli tako, Ali tako i nikako drukčije je rekao i tako i nikako drukčije izlazi iz unutarnje logike njegovih misli, — A da ne bi bilo ničeg nejasnog. hoću da kažem i ovo: za mene nije sporno đa li i fakvu poeziju treba štampati, jer smatram da treba. kd već ima ljudi koji je pišu i dobrona= mjernih ljudi koji misle da je poezia, a u svakom slučaju da ne treba da buđe administrativno gonjena, jer bi se fime mogli izložiti riziku da s !nkvom poezijom ugušimo i nekog darovitog pjesnika, ali... ali se ne mo že ni kritika koja tu i takvu povzi'u otkriva kao nešto I umjetnički i dru=štveno nazadno, kao prošlost, kao u= gledanje na stare šeme i kalupe, tre= tirati kao izraz neslobode, birokrati= zma i 5l. \ ua

U tome je i suština pitanja i sušti= na razlika između Vuča i mene. i

I zato ponavljam: ako nam sad ne= i ko uza sve to još tvrdi da je Io poe-

8) Nadrealisti su se upinjali, u svoje vrijeme, da dokažu iko DOOHa i Oe jaju marksizam, jer mu time dođaju jedDOBI oblast (potsvjesno), koja mu je Po BiRJBTa i koju on nije znao kad je Pe iv an. Međutim, ova tvrdnja je prosto eločna) i to nc zbog, tosa što bi marksi00 negirao potsvijest kao objektivnu re» Bi. a prema tome i njenu objektivnu ulogu u subjektivnoj aktivnosti čovjeko- Voj, nego što marksizam može da se bopati i razvija samo onim što je već postalo svijest, što je postalo naučnim ofkrl-' ćem. A pošto se naduealisti nijesu ni baili naukom i naučnim elcsperimentima, niti išta naučno otkrili, nego su se — na osnovi svoje nematerijalističke i antimate- · rijalističke postavke o potsvijesti kao Osnovnom, bitnom, samoniklom i nezavisnom elementu čovjekove alttivnosti— bavili nenaučnim i proizvolinim eksperimentisanjem, nijesu mogli da obogate ništa, a ponajmanje marksizam. Ovoj nadrealističkoj tvrdnji o »obogaćenju« marlsiyma nasjeo sam i ja, ali kad mi je bilo, 20 godina, isko sam uvijek, pa | tada, Dio . protivnik nadrealističkih teorija.

0) Nešto slično se događa danas i 8 pariskim · „egzistencijalistima, ·koji svojim skanđalima zabavljaju američke biznismene i arapske feudalce. (Istini za volju treba dođati da ti skandĐii nemaju nmepga sredne veze sa Sartrom i da ih om Bar smatra »izopačivanjem« njegove filozofiji”)