Књижевне новине

čililo OVO

STRAMA 8

Mihailo VUKDRAGOVIĆ

SAVREMENA SIMFONISKA MUZIKA NA SALCBURŠKIM SVEČANIM IGRAMA

U ovogodišnjem programu Salcburških svečanih igara, koji je po tradiciji bio i ovoga puta pretežno u znaku velikih majstora dalje i bliže pro-

šlosti, našla je svoje mesto i savre-

mena simf{oniska muzika, I po autorima koji su bili na programu i delima koja su ih pre“stavljala izbor je bio mnogostruko dobar i koristan. Pokazao nam je, mađa na svega nekoliko primera, savremenu simfoniSku muziku iz raznih etapa njenog nemirnog razvitka poslednjih četrdeset godina, osvetljujući posebno svako delo i njegovog autora i pružajući u isto vreme mogućnos dobijanja celovitog utiska. Za današnjeg slušaoca bilo: je ovo zanimljivo i poučno jer mu je omogućavalo đa oseti, sagleda i proceni ono što je ovim delima zajedničko a šta ih u izrazu, idiomu, ili bilo čemu drugom, odvaja. Malo ko će osporiti da savremena evropska muzika, sa svim svojim protivrečno= stima, koje se javljaju kao posledica Rraženja novih razvojnih puteva, prošivljuje dugu i konstatnu krizu. Spoljni, lako uočljiv njen vid je otpor publike prema savremenoj muzici dok unutrašnji, teže vidljivi uzroci krize nailaze na različita i često sasvim opreŠma tumačenja, prema *ome: s koje se idejne platforme pomatraju i analiziraju. Po nekima ovi se uzroci ogledaju, na primer, u posvemašnjoj odvojenosti savremene | umetničke muzike od muzike narodne, drugi ih vide u jednovremenoj pojavi mnogih idioma često potpuno oprečnih itd.

Jedno je van svake sumnje: u istoriskom razvoju umetničke muzike teško je naći primere tolike odvojenosi umetničke muzike od narodne. Jedino u prvoj polovini XVI veka, kada je katolička crkva u potpunosti ovladala umetničkom muzikom, namerno je ovu izolovala od narodne muzike u želji da očuva njenu »čistotu« i osujeti mogućnost osećajnoB uticaja narodne muzike na slušaoce. Danas, među“im, ne postoji autoritet analogan katoličkoj crkvi XVI veka koji bi mogao sprečiti ovu vezu umetničke muzike s narodnom ali je narodna muzika kao takva u industriski visoko razvijenim zemljama već prestala da postoji. Njen je,uticaj na muzičko stvaranje u prošlosti, međutim bio veliki. Dovoljno je ukazati na gorostasno Bahovo delo koje nebi bilo mogućno bez blagotvorno oplođavajućeg uticaja horala, drugim rečima narodne muzike srednjeg građanskog staleža u Nemačkoj. Najizbrušeniji, u smislu dostignute kompozicione veš“ine, oblik svite, Bahove svite za soloyiolončelo, vuku koren iz narodnih plesnih oblika. A šta da kažemo o utica– ju narodne muzike na melodiski stil Mocartov, HajdnoVv, Bethovenov ili Šubertov. Ili na veze romantizma i

· narodnih škola sa narodnom muzikom.

Današnja kriza evropske umetničke muzike potseća nas po mnogim SsvOjim karakteristikama s druge strane na sličan period u prošlosti. Mislimo na početak XVII veka kada je uporedo sa nestankom feudalnog sistema došlo i do izumiranja voklane polifonije, mada u ono vreme, kao i danas, stvaralački deluju ličnosti velike izražajne snage i originalnosti (Monteverdi Gezualdo i dr.). I onda, kao i danas, eksperimentiše se sa raznim kompozicionim sis*emima, radikalnom hromatikom, na primer. Iz ovoga istoriski činjeničnog stanja, i karakterističnog po sličnosti dveju udaljenih epoha neki muzički pisci skloni su da izvuku zaključak da je današnja kriza prouzrokovana-analogno onoj u XVII veku — usled nepostojanja zajedničkog sveopšteg idioma. Samo, za razliku od našeg vremena italijanski muzički idlom onoga'vremena postaje dominantan za celu evropsku ume“ničku muziku sve do XIX veka, kada ga odmenjuje idiom nemački. Pri tome ovo postojanje jednog jedinstvenog idioma nije sputavalo originalnost stvaralačkog izraza velikih majstora toga vremena. To nam poMwrđuje Bahovo i Hendlovo delo, a isto tako muzika Hajdnova, Mocartova ili Bethovenova. -

Kriza savremenog evropskog muzičkog. stvaralaštva, bez presedana u celokupnom razvoju evropske umetničke muzike — pre svega po svome neobično dugom frajanju, i danas se kreće u jednoj zamagljenoj atmosferi.. Pojedinačna značajna os“varenja velikih ličnosti savremene evropske muzike snažila su i dizala veru da su pravi putevi ako ne nađeni a ono bar

agovešteni ,ali sledeće delo donelo e razočarenje, ili samo po sebi, kav kvalitet, ili je mada kvalitetno kao ono ranije, svojim novim i oprečnim idiomom i idej])nom smernicom pretstavljalo suštu suprotnos“ ranijem. Posledica je bila unošenje zabune i pometnje u celu generaciju mladih kompozitora i publike. U toj neutešnoj sadašnjici gde su, između osta-

log, rezultati upornog laboratorijum-

skog eksperimen*isanja Arnolda Šenberga uzdignuti do principa nove mu– zičke zakonitosti (dvanaesto stepeni sistem kao zamena dijatonskog), koja je celim svojim bićem strana ljudskom shvatanju i osećanju (Šenberg je rekao: odnos muzike prema spoljašnjem sve“u je taman takav kao partije šaha) kakve se perspektive ukazuju savremno]j· evropskoj muzic:? Ovo se pitanje počelo postavljati pre četiri decenije, ali jašnog odgovora nemamo ni danas, posle četiri decenije. 1 to ne samo zbog Šenberga i u vezi s njim. Preda mnom še na primer, vrlo neposredno i vrlo oštro išpićanje pre četrnaest dana usred slušanja »Posvećenja proljeća«

(sSacre du printemp5«) od Igora Stra-

Vinskog, U salcburškom »Festspiel-

Pagtravinski, Hindemit i Honeger, tri

Odgovomi urednik: Milan Bogdanbvić. — Štamparija •Borba« Beograd, MKardeljeva 31, telefon 25183. Broj čekovnog cačuna 102-9032020. Poš. fah redakcije i administracije 629. Ruko pisi se ne vracaju.

kompozitora čije je s*varanje najuže povezano sa savremenom evropskom muzikom poslednjih decenija, bili su zastupljeni na programima simfoniskih koncerata u Salcburgu. Čelne ličnosti čija su dela značila unošenje novih vrednosti u savremenu eVvropsku muziku. Stravinski je bio zastupljen sa poemom ·»Posvećenje prolječa« (Le sacre du printemp5«+), Paul Hindemit sa simfonijom pod nazivom »Sinfonia serena« i Artur Honeger sa »Simfonijom za gudačce«, »Posvećanje proljećča« prvobitno baletske slike iz života paganske Rusije, izvodi se na koncertnom podijumu u formi simfoniske poeme koja sadrži dva dela, i pored spoljašnje, formalne jedinstvenosti. Bogatstvo ruskog narodnog „predanja, oličeno u mnogobrojnim bajkama, čiji je sve* isprepletene mistike i realizma ostavio duboki trag u ličnosti ovog kompozitora, doživljuje u vrhunskim delima prvog razvojnog perioda kompozitorovog — u »Posvećenju proljeća« i u »Svadbi« — uobličenje koje je osobenošću osnovne muzičke koncepcije i originalnošću izraza Ss“avilo Stravinskog u prvi plan ruske i evropske savremene muzike. Ovim delima Stravinski je, svojim osobenim muzičkim jezikom izraslim iz osnova starodnevnog narodnog ritma i elemenata ruskog muzičkog melosa, s himničnom veličanstvenošću opevao svoju zemlju. Njegov muzički jezik u »Posvećenju proljeća« pretstavlja »rafinovanu sintezu ski“skih praritmova sa politonalitetom i polimelodikom« (H. Botštiber). Tehnička majstorija kojom on povezuje i stapa u organsku celinu varvarski primitivizam osnovnog ugođaja sa smelostima u tretiranju zvuka — koji se na mahove uzdižu do nesporednih altaka na fiziološku konstituciju čovekovu — u svojoj gpenijalnoj originalnosti je Upravo zadivljujuća, Kao jedinstvena pojava svoga vremena ova muzika je bila i ostaće usamljena u svojoj nedostižnosti. Ali samo toliko. Kao smer i putokaz, u vremenu kada je nastala a koje je značilo početak duboke krize evropskog stvaralaštva (kraj Prvog svetskog rata), ona je ostala bez rezultata, bar onih koji su se u ono Vvreme kod mladih kompozitorskih generacija očekivali. Danas, kada nas dele pune četiri decenije od pojave »Posvećenja proljeća«, pokazajo je vreme, taj najpravedniji kritičar, da se ovim muz:čkim jezikom, ma i u rukama jednog ' Stravinskog, ne mogu u“irati putevi novoj muzici. Hindemitova »Simfonija serena« jedno je od. poslednjih -većih, dela. korn= poz·torovih. Komponovana je u Americi 1946 godine..Po. rečima Hindem!tovim, ovim je delom hteo da izrazi »etwas leichtes«. O toj lakoći moglo

bi se govoriti pa i sporiti ali onaj prvi i obimno najpravilniji utisak, koji slušalac dobije posle prvog slušanja, bio je ne-

sumnjivo pozitivan. Pogotovo u poređenju sa ranijim njegov:m delima. Dva osnovna a i bitna, kvaliteta ove simfonije mogla bi se obuhvatiti sledećim rečima: shvatljivos* forme i ra zumljivost muzičkog jezika. U vanjskoj formi „Hindemit ovde sleduje klasičarskim uzorima: četiri stava, od kojih su prvi i poslednji brzi a srednji lagani i skercozni. Ali ne samo to. 1 sama konstrukcija pojedinih stavova shvatljiva je u svom motivskom razvoju, u meri koja nije bila ni približno tako upadljiva u njegovim ranijim delima. Srednji stavovi su zanimljivi i po tome što se u drugom javljaju samo drveni duvači sa izvanredno pos“ignutom diferencijacijom boja a u trećem samo gudači sa neuobičajeno postavljenim solistima na raznim mestima podijuma. U poslednjem stavu javlja se, diskrelmo — više kao nagoveštaj, glavna tema prvog sava. Sjajno kao ideja i karakteristično za današnji: Hindemitov odnos prema formi. Opšta atmosfera vedrine oprav dava naziv dela. Zvuk je invenciozno i znalački izdiferenciran, ponekad iznenađujući ali uvek odaje ruku velikog ma;jstora.

Treće od savremenih simfoniskih dela »Simfonija za gudače« od Artu-

vra Honegera, komponovana 1941, os“a

vilo je upečatljiv utisak iskrenošću i snažnim izražajnim intenzitelom, Sa sredstvima modernog zvuka, ali takVOE u kome se uvek osećaju *onalne osnovne, sa divnim temama punim međusobnog kontrasta ,koje kulminiraju u horalnoj temi završnog stava (koju izvodi gudačima dodata truba) punoj živo“nosti i pobednog optimizma, ovo delo bez sumnje ide u kategoriju dobre i zdrave mođerne muzike s kojom se u savremenoj evropskoj muzici često ne srećemo.

Bečki filharmoničari su izvodili Stravinskoga i Hindđemita a Štutgartski kamerni orkestar Honegera. Igor Markevič, u poslednje vreme sve poznatiji i afirmiraniji dirigent mođerne muzike a naročito Stravinskog,

„pokazao je dirigujući »Posvećenje pro

ljeća«, delo neobično komplikovano po složenoj ritmici, prisan odnos i suvereno poznavanje partiture i svih njenih stilskih osobina. Zvučna realizacija sa sjajnim orkestrom Bečkih filharmoničara, „bila je uzorna “ako da je delo dobilo obrise autentičnosti. Hindemit je bio interpret svoje simfonije., Jasno i precizno, bez poze i raznih efektnih gestova, autor je sa kolegijalnom ležernošću onoga koji u reprodukciji treba da bude nenametljivi »primus inter pares« interpretovao svoje delo. Mladi šef Štutgartskog kamernog orkestra, izvanrednog ansambla oblog, mekog i elastičnog tona u kome je sviranje dostiglo meru spontanog muzicaranja, Kar! Minhinger bio je odličan tumač Honegerove simfonije

———

/

DANIJEL OZNO

Deset godina od streljanja

\

Svi oni koji se sećaju slikara Daniela Ozme, iz onih gna pre rata kađa je radio i izlagao, zadržali su ulisak vedrine koja gračila sa njegovog nasmejanog lica, On je očigledno bio čovek koji jerovao u život i voleo život, mada za njega nije bio lak. Bio je to, \Valom, čudan kontrast sa težinom ı grubošću života koje čine glavnhdržaj njegovog ume{ničkog dela, datog neočekivanom ozbiljnošću, sadjnom i tehničkom, za lako mlade njegove godine.

Rodio se 1912 godine u Olovu, u slromašnoj jevrejskoj pdici, u kojoj je pored njega bilo još sedmoro dece. Detinjstvo provodi Sarajevu, a zatim se upisuje na Umetničku školu u Beogradu, kojuvršava kao đak profesora Ljube Ivanovića, velikog crtača i grafiča Po završetku s*udija vraća se u Sarajevo, gde izlaže na svim zajedxim izložbama bosanskih umetnika od 1934 do 1941 godine, a 19836 bivpostavljen za nastavnika crtanja u gimnaziji, na kojoj dužnosti, međm, ostaje samo kra*ko vreme.

Upućen na samostalno umetničko delovanje, kojim se u malojedini teško probija kroz život, Danijel Ozmo u neku ruku, u svome po1l, deli sudbinu siromašnih i eksploatisanih radnika i seljaka, na koje usmerio svoje umetničko interesovanje i ljudske simpaije. Ta hari

Danijel Ozmo: AUTOPORTRE

nija života i umetničkog stremljenja imala je u sebi i proživljenu harmoniju sa njegovim opštim shvatanjima života, društva i borbe: od vremena svojih studija do mučeničke smrti, on je bio i ostao borac za društveni progres.

Otuda je i razumljivo, usled Ke rano nastale podudarnosti dara i

svesti, nagona i razuma, što je odmah po izlasku iz škole imao snagu da ostvari mapu linoreza »Iz bosanskih šuma«, koja sadržajno i stilski pretstavlja dosledno sprovedenu celinu. Kao kakva priča, jednostavna i ubedljiva, zbirka ovih grafika sadrži razne momente iz života šumskih radnika od njihovog odlaska na posao, do spuštanja splavova niz vodu i zaostalih goleti. Njen humani i likovni sadržaj daje izraza tuzi i težini toga događanja, bez padanja u plitku ilustra*ivnost koja bi tu lako mogla da povuče manje darovitog umetnika. Ima tu dobro uhvaćenih tipova radnika i dočaranog ambjenta u kome se posao odvija, izraženih jednoj u grafičkoj “ehnici, koja usled nedostatka prelaza i tanke linije, ne pruža inače velike mogućnosti. Ozmo je to oskudno sredstvo upotrebio kadkada sa punom zrelošću umetnika i oplemenio ga. U tim radovima ide ka tome da notira samo ono što je kod forme bitno, ali ume ujedno da zadrži lepu meru između neposrednog utiska iz prirode i zahteva donekle dekorativne i površinske tehnike linoreza.

Iz tog prvog njegovog perioda umetničkog rada, možda i najplodnijeg, ili se nama bar tako čini jer je veliki deo njegovih docnijih radova uništen ili nestao, ostalo je i nešto linoreza sa prizorima iz kafanskog života, Slični u tehnici, ovi ne zaostaju za onima »Iz bosanskih šuma«, od kojih se razlikuju više naglašenom unutrašnjom konstrukcijom. Ima takođe i lapidarnih crteža kao onaj »U vodi« kod koga jednostavna linija, saže“o, veoma mnogo kazuje o osećnnju prirode i pokreta. Iz docnijih, pak, crteža vidimo da su njegova traženja išla više putem psihološkog izraza, dok mu je glavno interesovanje bilo i dalje upućeno ka onima koji žive u bedi i njihovoj okolini.

Izlagao je i dva puta u Beogradu: 1999 sa grupom sarajevskih umetnika (Roman Petrović, Ismet Mujezinović i Mica Todorović), a 1940 sa Vojom Dimitrijevićem.

O zadnjim danima Daniela Ozme u jasenovačkom logoru, gde je bio odveden 1941, piše Mlađen Iveković: »Nikad neću zaboraviti nijemi razgovor koji sam vodio s dobrim mojim prijateljem i drugom Dankom Ozmom. Bilo je to u logorskom zatvoru ili takozvanim ćelijama smrti...«

O .3M

ŽIVOT

| Danijel Ozmo: NOĆNI

»Gledajući kroz »buše« jedan drugome u ćeliju, Danko i ja smo razgovarali pišući slova prstom po zidu. Po čitave sate vodili smo tako, svaki iz svoje samice, nijeme razgovore. I jedan i drugi čekali smo smrt svakog časa, Iz sobe za saslušavanje, gdje je »uredovao« Cividini pozna*i krvnik zagrebačke policije još iz doba Bedekovića i kasnijih policijskih režima, čulo se zapomaganje zatvorenika koje su mučili. Svakog su se dana ćelije praznile«. »Dankova majka, sestra i brat bili su u logoru ubijeni. Došao je red i na njega. »Ako me ubiju pisao mi je prstom na zidu, pozdravi mi sve drugove i prijatelje... Ako preživiš...« — dodao je«. Streljan je 5 septembra 1942.

Danie] Ozmo je u svom kratkom životnom putu pokazao izraziti dar slikara-grafičara, na čiju nas vrednost potseća mapa grafika i crteža izdata 1951 u Sarajevu, u izboru i sa predgovorom njegovog druga Moje Dimitrijevića. u. . A. Č.

| \ ad BROJ 65

NAŠA INTELIGENCIJA | RADNICKA KLASA

(Nastavak sa prve s“rane)

slim da taj naziv nije najsrećniji, pošto vrhovna kultura može da bude samo naša Socijalistička, proleterska kultura. (Pljesak). Ne može biti višeg i plemenitlijeg kulturnog delanja nego što je prenošenje najvećih tekovina ljudske misli, ljudskog duha i osećanja najširim narodnim masama. (Pljesak), Baš lakvo posredovanje, na današnjem stepenu našeg razvoja jeste najvažnije obeležje Ssocijalističke, proleterske kulture. »Kulturna« nastojanja koja idu za isključenjem, za izolacijom kulturnih radnika od narodnih masa, svo lakvo dizanje nosa pri susrelu s radnim hnarodom, radije ćemo nazvati tako, kako ga je nazvao već Cankar, naime gospodskom ~ Rkulturom«, kulturom preživelih klasa. Upravo iz te perspeklive, možemo da na osnivanje radničkih kulturnoprosvetnih društava »Slobođa« gleda“ mo s velikim poverenjem. I to ne 5amo zato jer će ona pokrenuti naše radne mase u njihovoj kulkurno-prosvetnoj delatnosti, nego i zato, šlo će svojim rađom i preko svoje štampe uneti u naš kulturni život novi duh, dati našoj socijalističkoj kritici novi polet. »Sloboda« mora postati važan, u mnogočem odlučujući faktor našeB savremenog kulturnog živola. Delo »Slobode« biće nesumnjivo uveliko pomoć svim onim slovenačkim kulturnim radnicima kojima je zaista na srcu napredak slovenačke kulture. PrivlJačenjem - kulturnih radnika koji su spremni svojim znanjem ! umetnošću đa služe socijalističkoj kulturnoj revoluciji, »Slobođa« će dati značajan doprinos raščišćavanju ne zdrave atmosfere, u kojoj često žive i rade kulturni radnici, pomoći će da se njihovi vlastiti međusobni odnosl postave na načelniju osnovu. Još na nešto bih hteo ovom prilikom da upozorim, Kao značajan faktor nate kulturne revolucije »Sloboda« će morati dosledno da se bori proliv svih nih koji bi hteli da svoju nedarovist, svoje »kullurne« spekulacije roju bolesnu ambiciju okušaju, afirišu i zadovolje na plećima radničke ase, protiv svih onih kojima je rad*ki khulturmo-prosvetni pokret samo dagalište za slabe, površne i nedomljene »umetničke« proizvođe, Radnima nije polreban i oni ne mare zaycrm hleb« kulture, oni 5 punim PpWwom hoće da okuse kulturni »beli hl«, da režu sve veće kriške tog hla, od koga su ih njihovi ekonomski politički porobljivači dosad oliski\li, Radništvo ima pravo da traži! od aših kulturnih radnika da za nj

stvaraju visokokvalitetne UP ai proizvode. Nismo pobornici, pli "Ra 0. površnosti., borimo se za visok V a tet naše slovenačke socijalističke VB metnosti Marksu i REBngelsu nika

šta nije. bilo dovoljno dobro što ia napisali za proletarijal. Tako viso! xi zahleva moramo biti i mi prema 0 i prema svima koji pružaju SVOJE. hovne proizvode. Kao što nam je tu _ »gospodska kultura, tako nam O da bude tuđe i ono jeftino »antiku UT ništvo« koje pokušava da zadrži e ? ništvo na nivou svoje vlastite plitko će i primitivnosti.

Ako prelislamo dnevnike naše rad= ničke kulturno-umelničke delatnosti, ako, na primer, , pogledamo program nedelje, koja je iza nas i koja će se sutra svečano zaključiti, doći ćemo do saznanja da naš proletarijat ima česlo izoštreno čulo za umetnički kvalitek i da to čulo ne treba potcenjivati. Naši radni ljudi prikazuju na svojim scenama Cankara, a pored njega još i Šekspira, Molijera, što znači, oni crpu iz najbogalije riznice ljudskog duha. Za takvu kulturu bori se radnička klasa, na takvim predanjima hoće da gradi svoju kulturu. Zato ima prava da očekuje da će joj naše kulturne ustanove i naši kulturni radnici pojedinačno, u tom nastojanju pomoći, da će se aktivno „uključiti u njen kulturno-prosvetni život, (Pljesak). U diskusiji je palo takođe nekoliko kritičkih primeđaba u pogledu kon= kretnog stvaralaštva nekih konkretnih slovenačkih kulturnih radnika. Neću sada da ocenjujem šta je u tom stvaralaštvu vredno i trajno. To bi me odvelo suviše daleko. Rekao bih samo to da se nikad ništa slabog nije očuvalo, a da je ono, Što je bilo dobro, zdravo i u svojoj suštini napredno, preživelo hiljade godina.

Ovo nekoliko misli sam na Osnovu dosadašnje diskusije želeo da kažem. Još jednom ponavljam: Svi istinski napredni slovenački ljudi 5 velikim nadama prate razvoj i napredak slovenačkog radničkog kulturno-prosvetnog pokrela koji je već u svom. postanku povezan s imenom jednog od najvećih pretstavnika slovenačke nacionalne kulture, s imenom Ivana Cankara. (Buran pljesak). Neka obnovljena »Sloboda« svojim radom neprekidno posvedočava Cankarevu istinu, koja je ujedno istina naših velikih učitelja Marksa i Engelsa, istinu, da je radnička klasa zakoni baštinik najboljeg i najvišeg što je ljudski duh stvorio kroz hiljade godina istoriskog razvoja!

PREGLED

»BAMBI«

U zaranom carstvu Živoga crteža Volt Dizni | neosporni suveren. Niegovo ime je tokt godina postalo sinonim crtanoB filma. pravdanost ove popularnosti dokazuje am i njegov dugometražni film »BambiiIstoimeni roman Feliksa Saltena — jinačemiljena knjiga dece širom celoga sveta —poslužio je Dizniju vrlo dobro kao mayijal za stvaranje novih umetničkih l\ednosti. Jednostavna fabula O malom daću koji upoznaje život Oko sebe, šun, polje i druge životinje, nje govo čuđhje, strah i radost, sve je to na ertanom imu dobilo jedan poseban šarm koji osva, i koji se ne zaboravlja.

Sredstvakojima su to Dizni i njegovi saradnici bstigli nisu komplikovana, a u tome baš \leži veličina njihove umetnosti. Sa nepliko precizno spojenih linija ostvareni S likovi Životinja sa njihovim najkaraktentičnijim osobinama i sa po nekom ljudrom crtom. Bambi, pored toga što je mpretni dugonogi srndać, nosl u sebi i jenu naivnu radoznalu dečiju dušu, zec Luetalo je veselo šumsko man” gupče, a soO\V mrzovoljna usedelica. OVO kombinovanji koje se dosledno sprovodi tokom celog ilma kroz živopisni mozaik diznijevske Š\We daje specifičnu ljupikost ovom ecrtanomfilmu. Tehnička savršenost ı dugogodišnji, iskustvo dopuštaju juna cima da se lao (ne zamarajuči oči publike) kreću koz raznobojni dekor šume i izvode svoje yragolije. Sitne ıI neočekivane dosefke, karakteristične za crtani film (»gegs«), uk imaju svoju određenu dramaturšku fukciju — da vežu i neprestano drže hžnju gledalaca. Zvučni efekti, muzika, lečji glasovi i smeh (naročito ovo poslenje) su odlično upotreb” ljeni i podižu atističke vrednosti filma. I pored toga što bh slabiji u svom drugom defu (požar u šuni i Bambijeva zrelost), ovaj film spada ı dela koja su Dizniju donela zasluženu Mavu. (D.)

FILMOVA

»PARADA IZGUBLJENOG VREMENA«

Svaka težnja za originalnošću nosi u sebi i rizik neuspeha. Tako su i tvorci filma »Parada izgubljenog vremena«, Žželeći da stvore nov filmski žanr, (film-predavanje?) došli do same granice filmskoga i povremeno stvarali kod publike utisak da gubi vrčme gledajući njihovo delo. Pisac scenarija i dijaloga, koji je ujedno i nosilac glavne uloge u filmu, inače talentovani komičar Noel-Noel nastupa kao predavač o dosadnim ljudima koji uzalud troše naše vreme. Pošto je podelio sve pnjavatore na razne grupe i podgrupe (ulični gnjavatori, nepoznati gnjavatori itd.), pređavač ilustruje kratkim scenama pojeđine slučajeve. Međutim pređavanje je dugo trajalo, ugnjavilo nas je malo (tome je doprineo i slab prevod). Pojedine dobro rešene sekvence koje služe kao ilustracija predavanja slabo su uklopljene u celinu i obično se prekidaju kada počnu da zalaze dublje u temu koja ne bi morala sama po sebi da bude ovako neinteresantna, i površno obrađena.

Režija se obilato služila trikovima koje je uveliko upotrebljavao već Žorž Melijes pre pedesetak godina. Razna usporena snimanja, oživljene fotografije, pojavljivanja i nestajanja ličnosti, film u filmu, ili slova koja se sama ispisuju, danas izgledaju prilično zastarelo, naročito kad se upotrebljavaju suviše i bez prave DOPE:

D

*

U belešci upučenoj »Književnim novinama« Nikola Hercigonja skrenuo je pa” žnju redakciji da sam u svom nedavno izašlom članku u ovom listu »Osvrt na koncertnu sezonu 1951/1955« propustio da spomenem Beograđski kamerni orkestar (Dirigent Ž. Zdravković). Omaškom mi 50 desilo da u nabrajanju beogradskih muzičkih institucija, ansambla i pojedinaca izostavim prvo i uspelo istupanje OoVOE8B ansambla i njegovo gostovanie u unutraŠšnjosti, što sada naknadno činim. o;

BIBLIOGRAFIJA

Spomenica palih pi 1 nja Bipnica pisaca. 1941—1945. Izdasir: 36, cena do aojeYO 1952, latinicom, šldora Sekulić: Šumanovići. Izd »Prosvetee — Ma i . ČOEPRG 1952, Cičjcom, a biblioteka, Beograd

Zvonimir Šubić: Pri i „Sa ani : Pripov jetke, Izdanje SB 'bo e JSadiges, Sarajevo 1952, latinicom,

Ivan ROZBYEO. e

ı Đuka Begović — zbirka greda. Izdanje »Seljačke Rknjige«, 190. di ı latinicom, str, 145, cijena Jovan Kršić: sSvjeflosiis? Odabrani članci. Izdanje

Sarajevo \ćirili :: cijena 180 1952, „ćirilicom, str. adoslav Martić: Preko albanskih gudublioto partizana. Izdanje »Prosvete« — birilicom, „Svedočanstvas, Beograd 19552, ći-

u OŠ ı Cena 55 din.

POOH Matić: Jedan vid francuske knjiĆE sti. Izdanje »Prosvete«, Beograd 1952,

MiGOG Str. 254, cena 200 din. loš Savković: Ogledi, Izđanje »Prosve-

teo Beograd 1952, ćirilicom, str. 366, cena

Ženiđba Milića n

arjaktara 1 druge naRe pjesme. Sveska 8. aZdnBje »Seljačke

ar, irili

CHER % O OEVO 952, ćirilicom, str. 40, le Gabrijel Divljanović: Postanak »ze: Je i Života, Izdanje »Seljačke MWnjige« PŠ biblioteka za narodno prosvećivanje, ip OVO 19592 ćirilicom str 939 eijena

Dr. Ivo Tomašec: Opnka i : a gnjiloća (kuga) pčelinjeg legla. Izdanje »Seljačke knjige«., ŽlOdE Ve 1952, latinicom, str, 58, cijena

Marko Tajčević: Opšta nauka o muzici. Izdanje »Prosvete«, O EO. latinicom, str. 224, cena 205 din.

Janoš Herceg: Crni anđeo — pripovetke. S mađarskog preveli Eugen Ormaj i Mla-

'

den Leskovac. Izđanje »Prosvete«, BeoOgrad 1952, ćirilicom, str. 261, cena 180 dinara. Onore de Balzak: Čiča Gorio. S francUuskog preveo Dušan Milačić, Izdanje »Kulture«, Beograd 1952, ćirilicom, str. 353, ce“ na 230 din.

Perl Bak: Mati. S engleskog preveo dI. Branko Kojić. Izdanje »Seljačke knjige“

Sarajevo 1952, latinicom, str, 217, cijena 250 din. Dabijel Defo: Mol PFlianđres, Roman.

Preveo Borivoje Nedić. Izdanje »ProsVve“ i „Beograd 1952, ćirilicom, str. 388, cena TI,

Ignacio Silone: Fontamara. Preveo Ante

Jureša. Izdanje »Seljačke knjige, Sara“ jevo 1952, latinicom, str, 138, cijena 200 n.

S. J. Lurje: Arhimed. S ruskog preveO Nikola Tomičić. Izdanje »Prosvete«, Beo“ grad 19%, ćirilicom, str. 249, cena 200 din.

Sigfrid Siverc: Šest besplatnih ulaznica Tioman. Sa švedskog preveo Mihailo Sto" janović. Izdanje »Prosvete«, Beograd 195% ćirilicom, str. 203, cena 17% din. |

Bret Hart: Tenesijev ortak — pripovet” ke. S engleskog DPreveo Milovan Antu nović Kobliška. Izdanje »Prosvete« — Mala biblioteka, Beograd 1959, ćirilicom, str. 5% cena 35 din.

nibar i džin (Bajka iz »1001 noći«). Izda” nje »Seljačke Kknjige«, Saraievo 1952, latinicom, str. 20, cijena 35 din.

areveseeyavoovbtebyeve ose NOO eoeeves.o.e

UREDNICI

MILAN BOGDANOVIĆ SKBNDBRER KU! ENOVIĆ

(obbevesanyve e aobeveosesaaodonemaahesdoveayaco0oaa ei

[