Књижевне новине

BROJ 65

Izlozba primorskih

motiva U Opatiji

" U izložbenom paviljonu Opatije izložene su već preko dva mjeseca slike hrvatskih likovnih umjetnika. Podružnica ULUH-a iz Rijeke potrudila se, da u vrlo kratkom roku (možda i prekratkom) organizira ovu malu izložbu, specijalnog i originalnog sa> držaja, pod naslovom »Izložba primorskih moliva«. Izloženo je četrdesetak radova u ulju i akvarelu, pastelu i crtežu olovkom i tušem, u bakropisu i monotypu — radovi trideset i četvorice slikara, od kojih su

šest iz Rijeke, a ostali gosti iz Za-

greba.

. Opatija nas je ovom izložbom ugod-

no iznenadila. Oni, koji Opatiju gledaju kroz naočari turizma (osobito inozemnog) ukazuju na uspjeh i aftraktivnost ove izložbe (i ovakovih izložbi uopće), koju mnogobrojni posjetioci Opatije mogu #yazgledavati kroz tri i pol mjeseca (15. VI. — 30. IX.), upravo tako đugo koliko će trajati tzv. turistička sezona. Zbilja je mnogo ftakovih, koji su se sklonili u sjenku uvijek zelenih opatijskih parkova i hladovinu morskih valova u ovim neobično toplim ljetnim danima. 'U dokolici, u vrijeme kad sunce predvečer više ne grije tako intenzivn9 kao o podne, oni prolaze izložbenom dvoranom, razgleđavaju radove naših ma;jstora, tu i tamo zastaju i poluglaglasno saopćuju jedan drugom svoje primjedbe, Osobito mnogo je posjetilaca iz inozemstva za koje motivi našeg mora i primorshlog pejsaža. prikazani u raznim tehnikama i načinima, pretstavliaju posebnu „zanimljivost, Oni su i došli ovamo zato da uživaju draži za njih nesvakidašnje prirode. Primorski motivi na platnu i kartionu za njih su svakako atrakcija. „Osim toga za njih je to riletka prilika, da upoznaju radove naših likovnih umjetnika. Međutim ie sigurno dđa podružnica 'ULUH-a u Rišeci, priređujući ovu izložbu, nije mislila samo na zabavu ljetnih posjetilaca. Svakako je i ta okolnost uzeta u obzir kod određivanja vremena u kojem će izložba trajati. (Usput budi rečeno bilo bi dopTo, da na tu potrebu reprezenćacije naše likovne umjetnosti pred inozem–nim turistima misle malo upravitelji hotelskih i ugostiteljskih poduzeća pa da sobe i dvorane ukrašavaju djeli ma naših likovnih umjetnika i uklone one ružne mazarije iz konca prošlog stoljeća, koje još uvijek vise na mnogim mjestima po Opatiji).

Priređivači ove izložbe su znali, da neće samo ljetni posjetioci Opatije biti posjetioci izložbe. I nisu se prevarili. Kad se navečer svrše dnevni poslovi i svakodnevne dužnosti ulaze u izložbeni paviljon domaći svijet iz. Opatije, Voloskog, Lovrana, iz Rijeke i iz malih mjesta u okolici. Ulaze' ljudi koji nisu na odmoru i u dokolici, nego dolaze s rada, — prolaze pokraj slika u večernjoj rasvjeti, zastaju, komentiraju i začas lokalni dijalekt ovlada cijelom izložbenom. dvoranom i oživi sve one izložene mokhtive. Za te posjetioce nije ova izložba atrakcija nego potrebna kvalitetna kulturna manifestacija, koju oni traže i očekuju. To je ista ona publika koja polazi sva predavanja, koja odlazi na koncerte u vrijeme kad u Opatiji mema stranaca koja je voljna da učestvuje u svim priredbama, koje su joj sadržajem blize, a kvalitetom dorasle Rhulturnoj razini ovih mjesta

sa dugom i jakom kulturnom tradicijom. Izložba primorskih motiva nije Dpr= va izložba u Opatiji. Nije čak ni prva izložba likovne umjetnosti. Ipak ona je svojom originalnošću uspjela da nadmaši one prijašnje makar su izloženi radovi u nekim slučajevima = pod kvaliteta likovnih djela, koja smo u Opatiji već vidjeli. No ova izložba še i ne može posmatrati strogim okom likovnog kritičara, Ona je zani= mljiva u cjelini, u svom sadržaju, ko=ji je, kako smo rekli atraktivan za strance, a bliz i drag domaćim ljudima, nego u pojedinačnim radovima, koji ftreba da pretstavljaju zadnju stepenicu razvoja pojedinog likovnog umjetnika odnosno da reprezentiraju našu suvremenu likovnu umjetnost. U šarolikom spletu mo*iva i boja ipak 6e ističu pojedini zaista kvalitetni radovi šignirani poznatim imenima iz kruga naših likovnih radnika, a Sslabiji radovi gube se u mnoštvu izložala. ž

Utisak množine izložaka dobiva se zbog pomješamosti različitih tehnika, Četrdesetak radova i nije tako veliki broj, ali prostor izložbene dvorane je suviše mali za veću izložbu. Sigurno je da su naši likovni umjetnici obrađivali primorške · motive mnogo više noego š“o to može pokazati ovaikova izložba. Nisu ti motivi novi, More i primorski kraj je ušao u slikarstvo s prvim pejšažima, U našem slikarstvu je to vrlo česti motiv. Pa i zbog toga je zanimljiva ova izložba kao pokušaj da se načini izbor tih primorskih motiva i to takav izbor, koji će dati i kvalitetna djela i iz= bjeći monotoniju ponavljanja sadržaja. Monotonije u ovoj izložbi svakako mema. Veliki je raspon od Bojničićkinog »Trabakula u fršćanskoj luci«, simpatične skromne grafike i Ladiljnog »Castell Camerlengo u Trogiruk lagano nabačenog ulja, kojim je svaka=. ko postignut dojam veličanstvene kamene gradnje. Solidne Šulentićeve. »Barke«, usidrene u mimom moru u

sivoj maglici, koja se diže iz vode, stoje uz Krizmaničkih »Kvarner« veličanstven u buri i Kneževićev »Motiv iz Vrisnika« na kojem jedini nemir čini dražesni crveni svije“ u sredini. Dok je Vežin »Motiv iz Brista« obasjan žarkim dalmatinskim suncem, »Buzet« Glihe-Selana je pravi pastelni istarski pejsaž, uvijek malo magličast i zagasit kad je na prelazu iz mediteranskog kraja u alpski. Kirinčićev »Motiv iz Dobrinjae imade mnogo »bodulskog« štimunga baš u onome ne do kraja izrađenom, ali lemperamenina i bogata Glihina palela je na »Pejsažu iz Krka« također dala potrebni lokalni karakter i sunce, koje prelazi na mirni »Pejsaž« Kumbaćovićke. Na Hamelovoj slici »Rano u zoru« sunce se još nije diglo, ali se zato razigralo u podne na Reiserovom »Motivu iz Vrboske«, reiserovski nježnom i čistih boja. Ljubiča= sti veo, kojim je obavijen primorski krš u proljeće kad cvjeta žalfija, razaslire se nad Ružičkinim »Primor= skim pejsažem«, a još gušće nabran nad Venfurinijevim »Motivom iz Bakra«, ali ga nema više na Makančevom »Motivu iz riječke luke« gdje se izgubio u miniumu i bojama kojima se liče brodovi i koje zajedno s ispu-– štenom naftom boje površinu mora. Restekoy tamni »Veli Lošinj« ima u sebi mnogo grafike, ali ne one, kojom je Šimaga omotao »Kastov« grmljem i kupinom. No i u jednom i u drugom imade lokalnog „kolorita, U blagom pejsažu otoka Lošinja nad kojim se znađe nadviti oluja i prkosnom istar– skom gradiću na brijegu, vazda na

kos*riješenom i bodljikavom. Božane |

Vilhar »Motiv iz Sušaka« je solidna kompozicija živih boja i temperamentnih namaza lagano nabačenih u jed~= nom sloju i prikazuje sasvim drugačije primorski grad nego što je Kosov »Pejsaž« sa ugodnim štimungom tipičnih" uskih uličica. I Krenov »Motiv iz Baške« ima u sebi tog štimung: primorskih gradića, Venucci-jev/ »Okolica Rijeke« pokazuje napreda/ u mirnim linijama i skladnim bojam večernjeg crvenila prema njegovij ranijim radovima, a Kučinski je os“, pomalo tvrd u svom »Motivu iz rije ke luke«. Krizmanovi »Splitski kr vovi«ć i izloženi listovi iz mape »„, goslavija« su tipični radovi iskužaš solidnog grafičara, a takova sklort grafici osjeća se i u radovima taltiranog: An“una Žunića, u njegom dobrim, laganim i živim crteža. Jedan osobito talentirani, smioniežerni crtež na ovoj izložbi je »SiDpljanje mreže« Vesne Borčić, no c se gubi u obilju drugih grafika. PsOzne »Barke« Gabora Zoltana, Gavnićev patselni »Pu* u Iku«, Kokotaćev »Kolopčep«, Gradišov monotyp-:OVi" nja — tko bi pobrojao sve aure i sve radove živahnog niza, kojteče pred očima gledaoća kao živalanorama primopskoga kraja (višeraja nego samog mora) čas u olujićas u zatišju, u svitanju i u sumral, ponajčešće opaljenog suncem, o5je iz zemlje i raslinja izvlači mirisorovine, ružmarina, buhača i kadue, miris zrelog grožđa i maslina cvatu. Njišu se barke i brodice jače! slabije, more prelijeva bokove la i OS-. tavlja sol na uljanoj boji ica“ranu. Nije moguće na izložbi ovsvog ka= raktera zaustavljati se kod ojedina= ca i analizirati sliku po slu i tražiti ove ili one uspjehe ili uspjehe, stremljenja i dostignuća, kJa su vaŽna za ocjenu ar*ističke rijednosti djela i koja karakteriziraj rad majstora. Izložba sama po sei u svojoj skromnosti i nepretencioz»sti, u sVOjoj svrsi, koju smo spomenli na počet ku, zanimljiva je i uspje) i treba da bude podstrek daljnin izložbama ovakve vrste u Opatiji drugdje. Alekanđar PERC

Đorđe Popović:

STARO NAGORIČINO

- Slavko VUKOSAVLJEVIĆ

| _ oseto

a jezero sam, došao \čtom, premoremih, ptica,

da se, ko drvo jesenje, nad njega madvijem, mag * žut, pa da pronađem, malo vedrine u mebu svoga lica, ili. da se osmehnem sebi poslednji put.

Na jezero sam, došao hodom pravoga hodočašća, ali me da, se molim ili da se zbog nečega kajem,

nego da vidim, pored zverinja i pored hrašća,

Na jezero sam došao ronjenjem iz svojih dubina, da sa obale jedme move pogledam, sve to u meni me bi li ranjeniku teškom, mašao hleba i vina

da mi se opet mladost od snage zarumemi.

Saputao sam jezeru svoju glad i svoju samoću, , kao i to da sam od lutanja postao sa stazama isto, da samo pijanac meki legne kraj mene moću ili nesrećnik neki kome je mož zablisto,

Saputao sam jezeru svoja sum ca i svoju tmim"u,

i kako sam ozvezdamnm i dubok,

ko mebo u sredini leta,

ali da mema Tuku toplih da snegove sa mene skinu livada mežnosti moje već jedmom da procveta.

Saputao sam Jjezeyu bistrimu i ludilo moje glave, kao i to da jedno i drugo isto mi mosi,

ko što me isto zanose devojke crne i plave

sa virovima varki u lepršavoj kosi.

A jezero je bilo mirmo, tek malo talasavo,

sa čudnom slikom sveta u svome dubokom oku, prolete kroz njega ptica, u nebo, strmoglavo, skoči kroz njega sna — i osta suva u skoku.

A jezero je bilo nemo, sa pričom koju ima, 'sa zagonetkom neba i mog madmešenmoga lika, poneki oblak se njiho, ko cvet, ma talasima, tonući u dubinu i ne dajući krika.

A jezero je bilo dobro, kao da me postoji,

kao da nema mene, obala, mi tammih, šuma,

pa učinilo mi se, časkom, da smo nekako svoji mebo i voda i zemlja i prostor moga um.

Naslutio sam, tada: i pre je meme meko, dok je za trećim, brdom živeo veseli Pan, u ovoj istoj šumi neku boginju čeko, zaboravljajući moći i ne videći dam,

Setio sam se zatim, kad, umrem, da posle mene ničega biti neće i svega da će biti,

jezerom, u pemi smeha, plivaće mlade žene,

a noću w lišini zveri će vodu iti.

mogu li, kad sam već čovek, bar ljudski vek da trajem.

Osetio sam najzad, sa tajnom što još me dai, i s nečim od malih mrava, koji nerado ginu, da ću još jednom ipak rasuti stope po travi, polako silazećb ljudima, u dolinu...

STRANA

Arhitektura u pejzažu

(DALJI MATERIJAL ZA DISKUSIJU)

Tstoriska arhitektura uklapa se na vrlo širokoj skali u sazvučje sa bogatim svetom oblika oko nje. Dovoljno je pogledati, na primer negde u Dalmaciji, kako se i sa koliko se invencije, — pronalazaka — kao što bi rekao Alen, u s“arim gradovima u starim arhitektonskim grupama arhitektura uklapa u celinu, spaja Sa celinom. Elememfarni oblici arhi-

we tekture — materijal, boja, gabarit-

plemenito menjaju pejzaž i neizbežno se i sami menjaju; dobijaju svoju.punu, pravu, reljefnu fizionomiju.

Reklo bi se, međutim, ako pogledamo čitav niz osrednjih ostvarenja sasvremene arhitekture da savremena arhitektura još nije· pronašla odgova– rajuća, prava rešenja za to jedinstvo, da nije našla rešenja za sadejstvo arhitekture i pejzaža arhitekture i njenog pejzaža. Da je, bar, još uvek vrlo siromašna u mogućnostima koje predlaže. Izdovojio bih, naravno iz Gvoga zaključka onu dobru savremenu arhitekturu u kojoj misao i imaginacija imaju svoju početnu, izvormu svežinu, jer, pre svega mislim na rđa–vu, frivijalnu »modernu« arhitekturu opštih mesta, onu arhitekturu koja je internacionalna u najgorem | smislu reči, pokupljena iz svih mogućih žurnala sveta. Ovakva »moderna« arhitektura kao i svuda u svetu ugrožava naše pejzaže ne samo zato što je najčešće nevešta i nezgrapna, nego, možda, naročito svojom. uniformisanošću. nedđostajanjem invencije.

Rekao bih da u savremenoj, dobroj arhitekturi, onoj pravoj mođernoj ar=hitekturi našeg vremena, postoje uglavnom dve granične, krajnje mogućnosti da se arhitektonski oblici unesu u pejzaž, Između ovih mogućnosti koje su suprotne jedna drugoj moguće je zamisliti, čini mi se, čitav jedan svet bogatih rešenja.

Pre svega moguće je da še forma svesno i smišljeno, racionalno svede na svoje početke, da se geometriski stilizuje do krajnjih mogućih granica i dđa se, baš zato, resko i disonantno postavi u pejzaž. Odzvanja i te kako ovakva geometriska igra u slobodnoj, nenarušenoj celini pejzaža i kao da se svesno izdvaja u vrhovni, disonamini motfiv, Ovakvi oblici, ako su dobro nađeni i ako se mađe, rekao bih, formula, ključ, po kome će se uklopiti u pejzaž, mogu tako sjajno da se izviju iz opšteg sazvučja prirodne celine, da su asocijacije sa muzikom neizbežna. Ima ovakva igra oblika u prirodi meku svoju nesumnjivu simboliku. "o su racionalne forme, svedeme do krajnjih mogućnosti svođenja, koje kao da su znamehnje čoveka, znamenje mislenog i organizovanog, nečeg što prirodnu celinu hoće da nadvlada i da je podredi.

Čini mi se da ima u ovome nečeg

i od klasične skoro bih rekao od Grč--:

ke khowcepojje -cblika u:pejzažu, :-oblika. koji. se. zvonko i jasno izdvajaju

iz pejzaža. izvijaju „mad “pejzažom. '

Pejzaž kao da dobija i sam nečeg širokog, široko razmahnutog. Prostranstvo je naglašeno, dubine se odvajaju mnogo jasnije, osećanje prostora mnogo je realnije; planovi pejzaža postaju, zahvaljujući baš arhitekturi koja uvek u sebi ima nečega, po definiciji, antropometriskog, mnogo jasnije izdiferencirani, superponiraju se ili prožimaju po jednoj skali koja i u pejzažu ostaje ustvari ljudska, u merama čoveka.

Koliko je, međutim, teška ovakva primena forme u pejzažu, koliko ova disonantna harmonija traži veštine i vir“uoznog, ostavio bih da se zaključi po tome koliko je malo dobrih, potpunih primera za ovakvu primenu u đanašnjoj arhitekturi. Izgleda mi da je ovo igranje disonancama, ili možda i paradoksima, igranje retkim, ponekad skupocenim · materijalima, „primena sintetičkih materijala i hemiskih boja, primena metala, betona, tipiziranih i prefabrikovanih elemenata u sazvučju sa onim nemirnim i ćudljivim bo-

gatstvom morfoloških oblika, materijala tla i vegetacije, kojima obiluje pejzaž, — jedn&e od osnovnih formula, jedan od onih osnovnih ključeva po kojima su arhitekhi »funkcionalisti« unosili svoje građevine u pejzaž, Međutim, ovakva disonantna igra arhitekture i pejzaža ima vrednost samo. onda kada je izvorna, duhovita i ima-– ginativna. U rukama neveštog, ili ne= obdarenog arhitekta, arhitekta rutine= ra, ona je vrlo opasna, Neveština, ne=

· doslednost, imaginacija koja kleca do-

voljna je da isključivo geometriske oblike učini besmislenim u pajzažu, da razbije ili rastoči celinu pejzaža.

Ali ima, za savremenu arhitekturu, još jedna mogućnost da se oblici postave u pejzaž. Ova je mogućnost suprotna prvoj. Čini mi se da je i složenija i da je teže objasniti je. Reklo bi se da je rađa neka duboka ukorenjena težnja u čoveku, sasvim suprotno onome što čovek u prvom slučaju hoće — težnja da se i čovek i arhitektura podrede pejzažu, da urone u pejzaž. Oblici arhitekture približavaju se karakteristikama pejzaža i nizom asocijacija vezuju se za forme i za: boje oko njih. Ima u tome svakako nečega od one prastare težnje koju otkrijemo, ako do kraja analiziramo gotovo svaki arhitektonski folklor, težnje da se arhitektura na neki mačin poistoveti sa pejzažom „da se izgub u pojzažu. :

Do koje mere, po nekom parađoksu koji je tako isto vrlo teško objasniti, ima ova prastara, iskonska misao privlačnosti i za savremenog čoveka, koliko još uvek može da odzvanja u,sa= vremenom čoveku pokazao je veliki majstor savremene arhitekture Firenk Lojd Rajt koji je, čini mi se, na ovoj misli sazdao svoj originalni i bri e ni, potpuno moderni: arhitektonski svet. Fantastika ove arhitekture ima nešto od fantastike primitivaca, famntastike folklora, „koju je Rajt tako sjajno umeo da oseti i da transponuje na sasvim nove arhitektonske oblike. EKlementarnos% onoga što je ulazilo u Rajtovu arhitektonsku orkestraciju, arhaične asocijacije u oblicima mmeoEo oživljene, već zaboravljene obrađe, minuciozna, „produhovljena primefa najgrubljih i najjednostavnijih materi" jala stavlja ovu arhitekturu izrazito nasuprot ukusu i estetici arhitekture »funkccionalista«. Ova arhitektura, koju su neki nazvali »ograničenom«, iako mislim da nema smisla živi i inđividualni stil ovog majstora podvrgavati pod bilo kakve dokrinarske izraze, zaista može đa potseti na svežinu folklora, ima svežinu nepomućene inspiracije, Isto onako kao što će apstraktna i racionalna arhitektura Korbiziea pre da nas poseti na lepotu i disciplinu klasične arhitekture.

Hoćemo li pretpostaviti, kao što je i prirodno, da između ove dve ekstremhe mogućnosti, đa se oblici u prirodi; ili čak, da ih označim. drukčije, između ove dve ekstremne misli koje čovek unosi u prorađu, postoji, ili bar da može da postoji još mnogo drugih mogućnostti, bogat svet arhitektonskih formi, movih sasvim „iznenađujućih rešenja? Ja bih svakako bio za to. Pro žimanja su moguća i neizbežna, čak i kod istog arhitekta, u istom delu i na istom mestu! Od racionalnog i apstrakinog, svedenog na osnovne geometriske forme, forme koje ne izazivaju nikakve neposredne asocijacije, od estetike koju rađa mašina i mašinski rad, do iracionalnog i famtastičnog, razigranog i minucioznog — ša svim onim odlikama koje obeležavaju folklor, sa puno slobode i kaprisa ručnog rada, sa svim onim prednostima koje ima slobodna ruka i bogatstvo njenih pokreta nad mašinom. Ja bih svakako bio zato da se ovo pitanje baš ovako yrazluči. Ne lišiti savrememu arhitekturu, koja bi trebalo da je bogata i raznovrsna, nijedne istinite mogućnosti, nijedne mogućnosti da trajno obogati svoj svet, jer će fin. biti samo bliža čoveku.

Bogdan BOGDANOVIĆ

IZLOŽBA RUKOPISNE I ŠTAMPANE KNJIGE

Pre nešto više od gođinu dana Ppriređena Je u Univerzitetskoj biblioteci izložba knjige, kojoj je glavni zadatak bio da prikaže bogate fondove Ove ustanove. Drugih namera njeni priređivači nisu imali. Muzej primenjene umetnosti NR Srbije, jedan od najmlađih članova naše muzejske porodice pripremio je sada izložbu rukopisne i štampane knjige sa namerom da prikaže razvoj pismenosti i knjige kod Srba, obrativši posebnu pažnju na zanatsko-umetničku stranu njenoga nastajanja. Na taj način obuhvaćen je Vremenski ra5Don od prvih tragova naše pismenosti X, ili početka XI veka, pa do savremenih dostignuća naše primenjene grafike, I baš taj veliki vremenski raspon bio je gotovo nesavladiva prepreka priređivačima, glaVna smetnja da se dosledno u ideji i po materijalu sprovede ova zanimljiva lematska izložba. U stvari đobijena su dva dela izložbe. Prvi, stavijl deo, sa mate rijalom do kraja XVII veka nesravnjivo je uspeliji i tematski i muzeološki, Pokušalo se 1 sa pomoćnim muzejskim sredstvima i rekonstrukclijama, Već na ulazu u prvu dvoranu smeštena je legenda sa telstom Crnorizca Hrabra iz X% veka, koli govori o počecima slovenske pismenosti. Srbi su se služili »črtama i rezama«. HRekonstrukcija tih naših prvih znakova Uuspešno nas uvođi u prostoriju sa materijalom iz periođa srpske ranofeuđalne

države. Na osnovu grčkog brzopisnog pi> sma Konstantin je sastavio naše prvo bpismo-glagoljicu, koja postaje i srpsko Pi=> smo, ostajući u upotrebi kd Srba sa prekidima do kraja XIII veka, a povremeno se javlja i kasnije, Od MRraja IX. i početkom X veka verovatno nastojanjem Klimenta Ohridskog javlja se pismo ćirilica koja svoje poreklo vuče iz grčkog UustaVnog pisma.

U jednoj ugrađenoj vitrini u zidu smeštene su fotokopije naših prvih sačuvanih knjiga: Marijanskog glagoljskog jevandelja, i tzv. Grškovićevi i Mihanovićeyi odlomci koji su nastali u periodu od XI do početka XIII veka, Jedna uspela kopija »Temnićkog natpisa« potseća nas na Ovaj prvi ćirijlski spomenik kod Srba, koji je verovatno iz X ili početka XI veka.

Razvoj srpske feudalhe države od kraja %II veka silno je uticao na srpsku umetnost, razume se i na pismenost i knjigu. Veoma važno državno područje bila je oblast Huma 1 Zetskog primorja. Izgleda da se na tom području još u prednemanjićskom periodu javlja. književnost. 1

docnije ovo je područje ostalo otvoreno _

uticajima susedne Italije i odigralo je prvorazrednu posredničku ulogu sa zaledem. U Zahumlju je krajem XII veka nastalo i čuveno MiroslavljevVo jevanđelje, čije je minijature izradio dijak Gligorije. Ako je već original bio nedostupan, čini nam se, trebalo je sa više fotografija, kOpija, ili poznatim izdanjem iz 1897 g,, obeležiti ovaj dragoceni objekat. Jer i sa Čisto tehničkog gledišta ovai je rukopis nezamenljiv, Njegov gBlavni ukras su raškošni inicijali čiji je crtež izveden perom i mastilom kestenjaste boje, posle čega je sam crtež popunjem bojom. Pri tome umetnik upotrebljava žutu, crvenu, Zelenu i zlatnu boju. I za dalji razvoj naše knjige Miroslavljevo jevanđelje od prvorazredne je važnosti. Još dugo, čal do XV veka žive inicijali koji su preuzeti iz Miroslavljevog jevanđelja, a javljaju se u Brupi rukopisa naročito sa područja srednjevekovne BDosne. Možda je i oVu činjenicu trebalo podvući kakvom fotografijom. Za ovo zgodan bi primer bio inicijal »K« tzv. ljubljanskog jevanđelja iz Kopitarove zbirke.

U prvoj izložbenoj prostoriji smeštena Je odlična rekonstrukcija jedne stare štampavske prese. Ostaje nerazumljivo ZzaŠto se ona u legendi naziva »štamparska mašinax, Mislimo da je termin nesrećno izabran, slično kao i naziv »mašina za Ppo· vezivanja: knjiga« što je u stvari samo skromna sprava, | .

Druga prostorija posvećena je uglavnom srpskoj pisanoj knjizi. — Lepo su istaknute tri vrste ćirilskog pisma: ustav, Dpoluustav, brzopis i glavni dekorativni elementi pisane knjige, zastava, jnicijal i vinjeta. Mi danas znamo i za srednjovekovne recepte o pravljenju pisarskog i slikarskog pribora, o pozlati i bojama, Čini nam se, da je, obzirom na zanatsko-tehnički momenat ove izložbe frebalo i legendom jstaći jedan takav recept. Prepisivačka radionica rekonstruisana je po minijaturi sa likom sv. Luke iz jevanđelja stare srpske crkve u Sarajevu, koje potiče iz kraja XIV veka ili početka XV Vv. Pred ovom uvećanom kopijom izložen je propisivački alat. I nehotice se nameće asocijacija da je ta rekonstrukcija izvedena prema minijaturi, kako se uostalom

izrekom Kaže i u katalogu izložbe, Međutim, na minijaturi se rađi o sasvim drugoj vrsti pisaćeg pribora. Jevanđelista ne piše guščim perom, nego upotrebljava trsku, a izloženi divit nije stariji od XVII veka. Kod pominjanja materijala na kojem su pisane knjige, možđa je trebalo istaći da su stari pergamentski rukopisi vrlo često "Sirugani i brisani kako bi se sama koža upotrebila za neki novi rukopis. Cini nam se da se ova pojava mogla dokumentovati nekim eksponatom. Isto tako često su stari pergamentski rukopisi upotrebljavani za povezivanje drugih knjiga. Sasvim je izostavljeno na izložbi pitanje O-. pravljanja rukopisnih i štampanih knjiga. Međutim, ta je pojava od velike važnosti i zanimljiva je. O tome ima mnogo podatala, TI stari srpski zapisi beleže takve priložnike koji su plaćali đopuhjavanje i obnovu nekog rukopisa ili štampane knjige, Takav podatak nama je važan i zbog činjenice koja govori o ceni 1 vrednosti knjige. Zanimljive su formule koje govore O prokietstvu onoga koji se usudi da manastirsku ili crkvenu „knjigu otuđi i proda, ili na bilo koji način iznese iz manastira kojem je namenjena. Sa cenom knjige u uskoj je vezi i pitanje njenog širenja i prodaje. U XVI i XVII veku knjiga je bila pravi trgovački artikl. Pogrešno je mišljenje da su naše stare štamparije isključivo bile u rukama crkvenih ljudi. Naprotiv i svetovna lica mnogo'su se trudila oko njihovog pokretanja i nastupaju kao naši prvi izđavači. Bezuslovno je trebalo istaći tehnički važan momenat kako je štampana prva srpska štampana knjiga, znameniti cetinjski Oktoih. Za jednu izložbu koja naglašava i otkriva i zanatsku stranu nastajanja Knjige Veoma je važan podatak da je 8 ljudi ravno gO. dinu dana radilo na štampanja naše prve

štampane knjige. Ne manje je važan Dpoatak iz jevanđelja koje je 1562 g. štamao u Mrkšinoj Crkvi jeromonah Mardarije, U pogovoru, između ostalog on veli: »Ja, Hristu rab jeromonah Mardarije, rukodelisah sija slova od železa i medi i dr. s velikim ftrudom i naporom svrših ovu svetu dušespasnu Knjigu«. I ovaj podatak trebalo je iskoristiti, Lepotom svojih slova Crnojevićeva štamparija uticala je i

na srpsku pisanu knjigu. Dolazi do za*”

nimljivog procesa kađa pisana knjiga preuzima motive iz štampahe knjige. Na sa=moj izložbi ima, za to dokaza, Lesnovski rukopis iz XVI'Vv. »Psaltir s posledovanjem«, pokazuje da je inicijal »M« napravljen prema inicijalima Crnojevićeve štamparije. Priređivači izložbe su uspeli da svaka naša stara štamparija bude zastupljena sa bar po jednom Kknjigom. Posebno iznenađenje ove izložbe čine odlomci iZV. »Rujanskog jevanđelja« iz 1537, koji pretstavljaju pravo otkriće, slično kao i korekturni listovi mileševske štamparije.

'Pom. prilikom možda je trebalo nešto reći ,

i o čisto tehničkom problemu dvobojnog, crno-crvenog štampanja koje našim sta= rim štamparima nije bilo nepoznato,

_ Izvanredno su zastupljeni naši stari Umetnički povezi, i kožni i metalni povez bokazuje visoke kvalitete naših umetnika, a izloženi materijal deluje reprezentativno, gotovo monumentalno. Iako se služi samo drvom trebalo je istaći i Hadži-Ruvima, poslednjeg pretistavnika starog Ssrpskog slikarstva, koji je u drvetu rezao korice za jevanđelja, ugledajući se u izradi na metalni povez.

Veoma je uspela vitrina sa priborom za

povezivanje. Treba reći da je naše staro štamparstvo poznavalo, sem metalnih slo-

va i drvena. I pojedine ilustracije upu- .

ćuju na drvorez. Po tehnici tipičan »blokbuh« susrećemo u Gračaničkom Oktoihu iz 1539 g, To je drvorez sa likovima erkvenih melodđa i izgledom samoga mana-– stira Gračanice, Ovoj tehnici najsrodniji je tip ikone »stanpi«. To su ikone rezane u negativu obično na obe strane. Bež sumnje, trebalo je istaći Stefana Likića, jednog od poslednjih umetnika-zanatlija koji se grčevito pridržavaju tradicije staTOB srpskog drvoreza. Tip ikone »Sstanpi« bio je veoma rasprostranjen, a sama prodaja dđonosila je manastirima prihode. Pa i naša stara štampana knjiga direktno utiče na male prodajne ikonice tzv, »abagare« koji su najčešće služili kao amajlija, od uroka. 'Karakteristične su ploče tzv. »ljubljariskog abagara« koje je dr. Nikola

. Radojčić datirao u II pol. XVI ili početak

XVIIL veka, One sadrže i tekst koji je zajedno rezan sa ikonom.

Velika seoba od 1690 9, temeljno je izmenila kulturni i politički lik srpskoga društva. Iako se još dugo po doselenju u Austriju i Ugarsku u srpskom društvu uporno zadržavaju i brane stare forme društvenog života „ipak, tako reći od prvih dana, počinje nagli proces stvaranja i jačanja građanske klase, a sa tim i formiranje nove građanske kulture. U to vreme stare srpske štamparije već su uveliko zamrle. Za nevolju ponovo se prepisuje. Ali istovremeno jača rusko-pravoslavni utica} na srpsku knjigu, Nestajanje starih srbulja u vezi je sa intenzivnom. ruskom knjižarskom trgovinom na Balkanu i sa Btalnim carskim odbijanjem upornih srpskih zahteva da im se dozvoli OtVarRTaj e sopstvene „štamparije. Nemanje. prave štamparije rešeno je novom tehnikom. 1741 g. JFiristifor Žefarović primenjuje u svojoj čuvenoj »Stematografiji« tehniku »livre a gravure« Na taj način pomoću bakrenih „ploča 'koje zamenjuju staru blokbuh-tehniku složena je ova čuvena knjiga. Tehnički, u odnosu na naše stare štamparije ova knjiga ne znači napređak. Ipak, i pored sve svoje fehničke zaosta» losti ova je knjiga od prvorazredne va~-

žnosti, Svojim sadržajem ona je odigrala

veliku ulogu u životu austrijskih Srba. S druge strane sa njom počinje srpska bibliografija novijeg doba. Od sredine XVIII veka naglo raste razvojna linija srpske štampo. U to vreme srpsko građan= sko društvo već je formiralo svoju čitalačku publiku, »prenumerante« kako se to u ono vreme govorilo. Glavne štamparije u XVIII veku još uvek su bile u rukama stranaca, upravo do 179) g. kada je preuzeta Kurcbekova štamparija, čije su tehničke mogućnosti za ono vreme bile zaista · vanredne. U to vreme srpski su bakrore= sci već uveliko. povezani sa radom štamparila i oni utiču na lik svpske knjige. Zaharije Orfelin ostvaruje grafički možda najuspeliju srpsku knjigu XVIIILY. v, čuveno »Žitije Petra Velikog« Ilustracije ove izvanredne knjige Orfelin je sam izveo u bakru, Srpski graveri unose u našu štampu: još jednu novinu 1 to je svakako trebalo istaći. Reč je o geografskim kartama, koje su izvedene sa preciznošću koja zadivljuje. *

Sa svoje strane mi bismo želeli da kolektiv Muzeja prihvati sugestiju i da Organizuje logični nastavalc ove izložbe, izložbu srpske knjige XIX i XXNX veka,

| Dejan MEDAKOVIĆ

;W

ej dar