Књижевне новине

ŠLO je u naviku da se za vestern

kaže da je „film par exellence“, u prvom redu zato što je to film pokreta. Istina je da su jahanje i tuča njegovi uobičajeni atributi. Ali ako bi se vestern sveo samo na to, onda on ne bi bio ništa drugo nego još jedna variacija avanturističkog filma. Uostalom, izuzetna čar ličnosti u vesternu, data kroz hipertrofiranost osećanja i gesta, neodvojiva je od svoje geografske širine; i vestern bi se mogao isto tako dobro da definiše svojim dekorom (selo drvenih kuća) i svojim pejsažom; ali i drugi filmski žanrovi i škole koristili su se dramatičnom poezijom pejsaža, naprimer švedska produkcija nemog filma, no ova poezija, koja je doprinela trenutnoj veličini tog filma, nije osigurala i njegovu trajnost. Dešava se, kao u „Put'je otvoren“, da se Vestern poslužio jednim od ovih sadržaja — klasično putovanje stada kroz pejsaž (onaj iz Centralne Australije) prilično sličan pejsažima američkog Zapada. Rezultat je, znamo, bio sjajan; ali sreća je da se odustalo od daljeg proizvođenja osrednjih dela ovog paradđdoksalnog

PUT JE OTVOREN: Klasično putovanje stada kroz pejzaž

Vestern

za modele statuama i vitroima u katedralama, ova literatura, oslobođena narečja, nalazi na platnu odgovarajuće unapređenje, da bi se dimenzije slike najzad pomešale sa dimenzijama mašte. i

Ova knjiga') akcentiraće jedan nepriznati vid vesterna: njegovu istorisku istinu. Nepriznat je, besumnje, pre svega zbog našeg neznanja, ali još više zbog duboko ukorenjene predrasude po kojoj vestern zna samo da priča istorije velike čistote, tog ploda naivne invencije, van svakog napora za traženjem psihološke verovainoće, istoriske, ili čak sasvim prosto materijalne. Istina je takođe, sa čisto kvantitativnog gledišta, da je mali broj vestern-filmova koji su istoriski verni. Takođe je istina da to nije jedina i neophodna vrednost. Bilo bi smešno, da se prosuđuje, pameću arheologije, ličnost Toma Miksa (a još više njegov legendarni beli konj) ili čak Vilijama Harta, ili Duglasa Ferbenksa, koji su nosili lepe filmove velikog primitivnog perioda vesterna. Uostalom, broj aktuelnih vesterna časnog nivoa (mislim naprimer na „Pustinju straha“, „Napu-

izdanju. Za primer, razlikujmo među drugim mitovima, onaj o Ženi.

U prvom filmu koji ti padne napamet, „do“ bri kauboj“, sretne čistu mladu devojku, recimo devicu murdu i jaku, u kojoj se zagleda takvom ljubavi čija nas velika stidljivost ne sprečava da naslutimo njen Kraj. Ali prepreke, skoro nepremostive, suprotstavljaju se toj ljubavi. Jedna od najznačajnijih i najčešćih prepreka dolazi od porodice VvOljene devojke — brata naprimer, i mračnog nitkova od koga je dobri kauboj dužan đa, u dvoboju, oslobodi društvo. Nova Šimena, lepa heroina, brani se od lepog mladića, ubice njenog brata. Da bi se otkupio u očima svoje lepotice i zaslužio njen oproštaj, naš junak treba tada da prođe čitavu seriju iskušenja iz priče. Na kraju, on spasava izabranicu svog srca iz smrtne opasnosti (smrine za njenu ličnost, njenu vrlinu, njenu sreću, ili sve troje ponekad). Posle svega toga, pošto smo već na kraju filma, lepotica bi se nerado odrekla svog prosioca i dopušta mu da se nada velikom broju dece.

Dovde ovaj obrazac na koji se, sigurno, može navesti hiljadu varijanata (naprimer, zamenjujući Rat Secesije pretnjom Indijanaca, ili kradljivaca stoke), nije bez sličnosti sa romanima viteškog doba zbog prvenstva koje daje ženi i iskušenja koja najbolji junak mora da zadovolji da bi imao prava na svoju ljubav.

Ali priča se vrlo često bogati još jednom nastranom ličnošću: salonskom zavodnicom, koja je obično takođe zaljubljena u dobrog kauboja. Kad bog pisaca scenarija ne bi bio, tu. bi dakle bila jedna žena odviše. Nekoliko minuta pre kraja, prostitutka velike duše spasava iz opasnosti onoga kog voli, žrtvujući svoj život i beskrajnu ljubav sreći svog kauboja. Tog trenutka ona se definitivno otkupljuje u srcu gledalaca.

Evo šta je za razmišljanje: zapaža se da podela na dobre i zle postoji samo zbog muškaraca, žene, da ma na kojoj društvenoj lestvici bile, u svakom slučaju su dostojne ljubavi, u najmanju ruku poštovanja ili milosti. I najmanja drolja je uvek otkupljena ljubav-

su za našu staru civilizaciju samo maturski predmet, postali su,. ima manje od jednog veka, životni zađatak mlade Amerike. Samo jaki Jjudi, surovi i hrabri, mogu osvojiti device Ovog kraja. Svako zna da bliskost sa

'smrću nije održavanje straha od pakla i skru-

pula. Policija i sudije koriste slabe uvek. Čak sama snaga ove osvajačke humanosti stvarala je svoju slabost. Tamo gde je lični moral nestalan, samo zakon može da postavi red dobra i zla. Ali zakon je utoliko više nepravedan zato što zahteva da se zaštiti društveni moral nepriznavajući lične zasluge onih koji sačinjavaju to društvo. Da bi bila ta pravda efikasna, ona mora biti primenjena od ljudi isto tako jakih i neustrašivih kao što su zločinci. Ove vrline, već smo to rekli, nisu uvek rado u saglasnosti sa Vrlinom; i šerif lično ne vredi uvek više od onog koga veša. Tako se rađa i potvrđuje jedna neizbežna i neophodna suprotnost. Često postoji samo mala moralna razlika između onih koji su izvan zakona i onih koji su u njemu. Ipak, šerifova zvezda treba da ostvari uzvišenost pravde, čija je vrednost nezavisna od zasluga njenog ministra. Ovoj prvoj suprotnosti dodaje se kontradikcija izvođenja presude, koja da bi bila efikasna, mora da bude izuzetna i brza — ipak manja od linča — i koja tad ne zna za olakšavajuće okolnosti, niti za suviše dugo proveravanje alibija. Štiteći društvo pravda reskira nepravdu prema možda najbuntovnijoj svojoj deci, al. ne manje potrebnoj, možda čak manje zaslužnoj. · Neophodnost zakona nije nikad bila bliža neophodnostti jednog morala, nikada više njihov antagonizam konkretniji i očigledniji. Ona je ta koja je stvorila, na burleskni način, osnovu „Hodočasnika“ Čarli Čaplina, gde vidimo, naše junake kako jašu na granici dobra i zla koje je takvo i u Meksiku. Divna dramska ilustracija opšte i farisejske parabole „Poštanska kola“ Džona Forda, prikazuje nam kako prostitutka može biti više za poštovanje od vernika koji su je proterali iz, grada, i čak, od žene jednog oficira; da raspusni kockar ume da umre sa aristokratskom dostojanstvenošću; lekar

BEOGRAD, 1—15 JUN.1955

Godina VI Nova serija, br. 7—8

Vestern postavlja i priznaje ženu u njenoj funkciji

vestalke društvenih vrlina...

= š

LIST!

PITANJA

šan Matić, Galogaža,

nović, „Radomir

UREDNIK:

Redakcija

Beograd,

Cena ovom dvobroju 40 din,

Š NOVINE

ZA KNJIŽEVNOST I DRUŠTVENA

REDAKCIONI ODBOR:

Oto Bihalji Merin, DuSlobodan Zoran „Gluščević, Tamasije Mlade-

statinović, Vicko Raspor i Risto Tošović ODGOVORNI Risto Tošović

UMETNIČKA I TEHNIČKA OPREMA:

Saša Marković

Tist izdaje novinsko izdavačko preduzeće „Književne novine”

i administracija Prancuska 7 Telefon 21-000

Cena pojedinom broju din. 30 // Pretplata za godinu dana 600, za pola godine 300, za inostranstvo dvostruko // Čekovni račun kod Narodne Banke u Beogradu broj 102-"T-208

List izlazi 1 i 15 u mes.

lju i smrću, ova poslednja joj je uostalom pijanica vrši svoj posao sa razumevanjem i ušteđena u „Poštanskim kolima”, požrtvovanošću; čovek van zakona, progočija je sličnost sa Mopasanovom „Dunđom“ njen za neko ispravljanje računa, prošlih i dobro poznata. Istina je da je dobri kauboj verovatno budućih, dokazuje svoju Jojalmost, manje ili više ponovo prihvaćen od pravde plemenitost, hrabrosi, i delikatnost, dok 'i da najmoralnije od svih venčanja postaje, ugledni i poštovani bankar beži sa kasom. tog časa, mogućno između junaka i junakinje.

Ako su u svetu vesterna žene dobre, čovek AKO su se u izvoru vesterna našli je onaj koji je rđav. Tako rđav da najbolji sjedinjeni etika epopeje i, čak, tratreba nekako da otkupi svojim iskušenjima gedije. Epski, vestern je junačan, obično se

: Rukopisi se ne vraćaju Štampa: Grafičko pred.

„Slobodan Jović”,

Beograd, St. Protića 53% Telefon 40-948

Andre Bazen

VESTERN ČĆČASNOG NIVOA:

Gari Kuper u filmu Freda

junaštva koje je za svoj uspeh dugovalo samo izuzetnoj potražnji, Ako se i desilo da se snimaju vesterni u Francuskoj, u pejsažima Kamarga, u tome treba videti samo još jedan dokaz popularnosti i zdravlja jednog žanra koji podnosi čak i rđavo podražavanje, pastiš ili parodiju.

Uistini, uzaludno bi bilo da se srž vesterna svede na bilo koji očigledni sastojak. Isti elementi nalaze se i na drugom mestu, ali ne i privilegije koje su samo njegove. Treba dakle da vestern bude nešto drugo a”ne samo forma. Jahanja, tuče, snažni i hrabri ljudi u pejsažu divlje oporosti ne bi bili dovoljni da se opišu i odrede čari ovoga žanra.

VI formalni atributi po kojima se

vestern raspoznaje od drugih filmova samo su znaci ili simboli njegove duboke realnosti koja je mit. Vestern je rođen u susretu jedne mitologije sa izražajnim sredstvima. Ž. L. Riepejru pokazaće nešto više: Saga o Zapadu postojala je, pre filma, u literarnoj ili folklornoj formi, i to njeno umno= žavanje putem filma nije uostalom ubilo vestern literaturu koja je sačuvala svoju publiku i nastavila da hrani pisce scenarija svojim najboljim sadržajima. Ali nema zajedničke mere između ograničenog i nacionalnog prihvatanja „Vestern storija« i onog univerzalnog prihvatanja filmova koji su se neposredno inspirisali tim storijama. Isto kao što su minijature crkvenih knjiga poslužile

Cinemana „Tačno u podne”

štenu varoše ili „Tačno u podne“) nude Istoriji samo dosta jednostavne analogije. To su pre svega dela mašte. Ali bi takođe bilo pogrešno ne priznavati istoriska obaveštenja koja pruža vestern, isto kao što je pogrešno poricati slobodu, a da se ne Opterete njegovi scenarijl. A. — L Miepejru nam savršeno prikazuje rađanje epske realizacije počev od jedne relativno bliske istorije, premda je ponekad u stanju da obuzet prizivanjem onoga što se obično zaboravlja ili ne zna, svoju studiju pre svega veže za filmove koji ilustruju njegovu tezu i da tako prećutno baci u senku drugi izgled estetske realnosti. Ipak, ta realnost daće mu dvostruki vid. Jer, odnos istoriske realnosti sa vesternom nisu tačni i direktni, nego dijalektički. Tom Miks je supretnost Abrahama Linkolna, ali on mu na svoj način obnavlja kult i uspomenu. Pod ovim najromantičnijim formama ili najnaivnijim, vestern je sav. sUprotnost istoriskoj rekonstrukciji. Hopalong Cassidy izgleda, ne razlikuje Tarcana drukčije nego kroz njegov kostim i okvir njegovih podviga, Pa ipak, ako želimo upoređenje najprivlačnijih istorija, ali neverovatnih; ako želimo njihovo suprotstavljanje — kako se to radi u modernoj fiziognomoniji od više negativa ljudskih lica — videćemo kako se često pojavljuje jedan idealno stvoren vestern zajedničkih vrednosti: vestern,

sastavljen od samih ovih mitova, u čistom

1) Članak Andre Bazena koji donosimo ustvari je predgovor knjizi Z. — L. Riepejrua „Vestern“.

izvornu grešku svog pola. U Zemaljskom Raju Eva navodi Adama na iskušenje. Anglosaksonski puritanizam, neobično, pod pritiskom istoriskih prilika, obrće biblisko tuma-

čenje. Pad žene je uvek posledica muške požude.

Očigledno je da ova hipoteza proizilazi iz istih uslova primitivne sociologije Zapada, gde su retke žene i opasnosti jednog surovog života „zahtevali od ovog društva u rađanju da štiti svoje ženice i svoje konje. Za krađu konja vešanje je dovoljno. Da bi se žena poštovala zato treba više nego bojazan od opasnosti tako beznačajne kao što je opasnost po život: pozitivna snaga jednog mita. Onaj koji ilustruje vestern postavlja i priznaje ženu u njenoj funkciji vestalke društvenih vrlina, za koje ovaj još haotičan svet ima najveću potrebu. Ona skriva ne samo fizičku budućnost nego, porodičnim redom kome ona teži kao korenje zemlji, svoje osnovne moralne elemente.

SAMI ovi mitovi, čiji smo najznačajniji primer analizirali (posle koga odmah dolazi mit o konju), mogli bi besumnje da se svedu na još esencijalniji princip. Svaki od tih mitova u suštini samo. poimence označuje naročitu dramsku shemu, veliki epski maniheizam snage Zla junacima mpravedne stvari. Ti beskrajni pejgsaži prerije, pustinja i stepa gde se prikačila, privremena, varoš od drveta, primitivna ameba jedne civilizacije, otvorene su svim mogućnostima. Indijanac koji tu živi nesposoban je bio da tom pejsažu nametne red Čoveka. Ostao mu je gospodar samo zahvaljujući sopstvenoj identifikaciji sa svojom neznabožačkom divljinom. Beli hrišćanski čovek, naprotiv, zaista je osvajač — stvaralac jednog Novog Sveta. Trava raste tamo kuda je njegov konj prošao, zasadio je, sve onako usput, SVOJ moralni i tehnički red, neraskidivo vezane, — prvo Je učvršćivalo drugo. Materijalna sigurnost poštanskih kola, zaštita federalnih trupa, građenje velikih železničkih puteva možda su manje bili važni od zavođenja pravde i poštovanja toga. Moralni zakonski odnosi, koji

misli, zbog stepena humanosti svojih heroja, legendarne širine njihovih podviga. Bili zvan Kid je neranjiv kao Ahil, a njegov revolver, nepogrešan. Kauboj je kavaljer. Karakter junaka izražava stil režije kod koje se epska transpozicija pojavljuje sa kompozicije slike, njena prevashodna ljubav za široke horizonte i velike grupne planove uvek prizivajući suočenje. Čoveka i Prirodeč Vestern, praktično, ne zna za gro-plan, skoro američki plan, ali za naknadu on je sav u travelingu i panorami koji nište okvire ekrana i pružaju punoću prostora,

To je istina. Ali ovaj stil epopeje dobija svoj smisao samo u pitanjima morala koji podržava i tumači, Taj moral je moral sveta u kome društveno dobro i zlo, u svoj svojoj čistoti i neophodnosti, postoje kao dva prosta i osnovna elementa. Ali dobro u rađajućem stanju. rodiće zakon u primitivnoj svireposti, epopeja se pretvara u tragediju na pojavu prve kontradikcije između nadmoćnosti društvene pravde i neobičnosti moralne pravde, između kategoričkog imperativa zakona, koji obezbeđuje red budućeg Grada i onog ne manje svodljivog ličnog saznanja.

i Često se potsmevalo vesternu zbog kornejevske jednostavnosti njegovih scenarija. Zaista, lako je primetiti njegovu sličnost sa S idom. Isti sukob dužnosti i ljubavi, ista junačka iskušenja posle kojih će samo hrabra devica da pristane na zaborav uvrede nanete njenoj porodici. Uostalom, ista stidljivost osećanja zahteva da shvatanje ljubavi bude podređeno poštovanju moralnih i društvenih

zakona. Ali ovo upoređenje je dvojako: pot-

smevati se vesternu prizivajući Korneja, istovremeno je priznanje njegove veličine, veličine možda bliske detinjariji, kao što je detinjstvo blisko poeziji.

Ne sumnjajmo u to, to je ta naivna veličina koju najprostiji ljudi svakog podneblja — i deca — prepoznaju W vesternu, uprkos jeziku, pejsažima, običajima i odelu. Jer epski i tragični junaci su univerzalni. Rat Secesije pripada istoriji XIX. veka, vestern je od toga napravio Trojanski rat, najmoderniji od svih epopeja. Pokret na Zapad je naša Odiseja.

(Prevela Kaća Samardžić)

Cetinjska 1

Prelom:

MN

Jahanja, tuče, snažni i hrabri ljudi...

Slog: „Politika”

Miroljub Bogdanović i Dragan Bogićević