Књижевне новине

Tanasije Mladenović

IKLUS »Cveće rata«.

— &Senzualnim boja-

ma naslikana priroda. Pisac ustvari postiže jedinstvo svoje ličnosti sa pri rodom na taj način što u njene okvire iransponuje svoj senzualni antropomor= fizam. Priroda je oživljena, pokrenuta u njoj stihija, sve je strast, senzualno sažižanje, grč. Ali istovremeno

„sve je očuvalo svoju prirod

nu punoću, verodostojnost i konkretnu fizionomiju. Prirodni ambijent ovde je autentičan do u najsitniju pojedinost i detalj. Ovo nije antropomorfizam koji nezaja žljivo i nasilno guta mnogostruki objektivitet stvari zadržavajući od njega samo ono što godi njegovoj solipsističkoj samovolji: prirodni reljef je sačuvan, ali sve je nađahnuto senzualnom strašću, sve ustremljeno, senzualno zapenušano, vri i krklja baš kao i nepresušno-strahobitne muke pesni kove. U njihovom sudaru, sudaru dveju stihija, . drama krvi, mesa i ključanja dostiže svoj vrhunac.

Sve sočno natopljeno, peni, klobuča. Čovek je ovde osamljen, izolovan, prepušten do prenadraženosti zaoštrenim „nagonima, nasušnoj potrebi, gladi i žeđi. I onda vanredno uspele fantasmagorične vizije koje se realno, psihološki egzaktno korene, iako su u. viziji siva Ti za čitavu dužinu prebačene preko stvarnosti, doduše ove spoljne, površinske: „Mori moe glad, a miris mesa

i voća se čuje. Miris putulc

Preko svih kontinenata, pre-

ko svih dužina i širina, i

brana.

I misao podmuklo radi i ma-

šta potaino snuje

Velika Morita večna,

pučine morske Kojima dolazi hrana«

široke

U ovoj dramatfici sve se polako svodi na odnos dva giganta: čovek — glad, žeđ, sudar udvoje, obračun, krva vo hvatanje u koštac, sa postepenim simboličkim prerastanjem u grandioznu alegoriju: »>Mori me glađ. 1 nlu zalaziti

neće ni sva razvučena testa,

Ni sve ispružene kašike, ni

razapete čengele.

Ona sad ide samnom preko svih šuma i cesta, Za grkljan me goli hvata,

kostur mi tela mrvi ı baca u čvrste mehngele.ć

Vladimir Nazor se služi alegorijom u svojoj pesmi »Titov naprijed« (»Drug Tito jaše na čelu kolone uz usku stazu planinsku« itd.). Ali kod njega je alegorika na delu već od početka. Nema graduirane prelaznosti od stvari, konkretne i pojedinačno autentične,do alego=rične poetike. Tu je stapanje stvari u alegoričnu viziju izvršeno š priori, cerebralno, bez polaska od autentično opaženog i posmatranog. detalja, Kod Tanasija STGehovića sasvim obrnuto. Ako je kod Nazora 12VOr poetskoj inspiraciji u jednoj patetičnoj viziji, ona se detaljem služi prvenstveno kao sredstvom. Ovde je inspiracija isto tako višestruko patetično uvećana nad stvarnošću, povišena u jedom senzualnom vrenju, ali ona se ne hrani samo njime, nego i realistički verifikovanim matepijalom iz određenog ambijenta, Cela zbirka pođ naslovom »Cveće rata« unosi u našu literaturu sasvim nove, dosad nepoznate akcente poezije sa ratnom tematikom. Ovde je, — na jedan krajnje inMdividualni način, kroz Vrtloge i uskovitlane košmare svesti, pritisnute, stešnjene u mengele osnovnih elemen farnih potreba, vanredno uspešno, sredstvima savremenog poetskog kazivanja u slobodnom stihu (spolja Tor malno nevezanom, ali iznutra čvrsto građenom na senzualnom grču i dosledno sprovedenoj koncepciji), saopštena pesnikova ideja humanizma. On ne posmatra čoveka u skupini, u zanosu kolektivnih manifestacija i odnosa. Njega intere~

suje vrednost pojedinca. 1 on ga usamljuje, izoluje .i kad je sastavni deo jednog poprišta na kome se odigra va krvavo pozorje rata. Usamljivanje je, dakle, izvršeno najpre iznutra, potencizanjem osnovnih prirodnih potreba, pa tek onda i prostorno. Tako je fiksirao čoveka izdvojenog, samog suprotstavljajući mu #sebe, transponovanog u Spoljni svet prirodnog „ambijenta. Sve ono što je iznutra grče vito, krvavo i uskovitlano doživljavao, morao je da pretopi u prirodu, da je sto pi sa njom, izjednači, uklopi u isti tonalitet i simboličkim apstrahovanjiem uzdizge do sile i značenja neprijateliske stihije. U takvom susretu čovek — priroda, i sam čovek dobija u elementarnoj snazi. U tom sudaru stihija i on sam postaje stihija, stihija na stihiju, nerazmrsivi splet čovek-nagoni, „čovek-priroda, raspolućeno ali neodvojivo dvojstvo u čoveku, spoljaiznutra. Vitalistički princip je ovde neosporan, priroda. meminovan čak: osamite čoveka, navalite na njega sve nevolje ovoga sveta, spržite ga na žarištu ljuto neutoljenih nagona — i onda ćete tek videti šta je čovek! Uzmaka ili propasti nema, nosio nevolju u sebi ili spolja „zadovoljio je ili nezadovoljio, ma šta radio i makako se ponašao — u njemu ostaje neukroltiva sti hija ljudskosti! Karakteristično je za ovaj odeljak izvesna patetičnost

svoje vrste, koju pesnik realizuje u neposrednom dodiru sa prirodom kojom je prošla ratna stihija:

»Zemlja nema daha. Zagrcnuta Kkrvlju ćuti kao kamen bez uma i srca.

Beskrajna se kiša olova i tuča, ko provala kakva, odjednom izlila,

#0 i zgrčeno,

JevtVĆ u Svom jadu grca Pustoš gola leži kao pohod drveni, surovi i mračni,

Golemih reptila.

(»Mrtva priroda«)

Sve je ovde povišeno za jednu nadljudsku dužinu, sve stihijno postavljeno, praiskonski po formatu, sve je u dimenziji prirodnih „kataklizmi, iako čist prođukt pu stošenog ratnog aktivileta. Ali kad se on sagleđa retrospektivno, kad se pođe od strahotne posledice, onda se fek pogledom obujmi sva čudovišnorazaračka snaga ratnog prizora. Na kontrastu vizije tog mamutskog prepotopskog ograšja i »setnog sumora obamrlog cveća« diskretno se uobličuje antiratna nota, sva implicitna. Pesma »Ko zna« fafalna ali ne fatalistička (u · filozofskom smislu) kob smr ti koja svuda razapinje svoje nevidljive zamke. Orkestracija, variranje teme u porastu da se na kraju završi simbolom, Toliko je postepenom gradacijom napupilo, naraslo, da mora da dođe emocionalno — psihološki »Bıntšpanung«, i to sko ro kao nehajno narativni finale, ali je utisak tim puniji posle one rastuće napetosti iz strofe u strofu. »Iopriva« — čulno, fiziološko opijanje tela. Neverovatno koliko je sve poetski netraženo, a vanredno nađeno, minimalni utrošak sredstava, maksimalni efekat utiska. Senzibilno, naratlivno povijanje, gibanje, ljuljanje, ritam sam sugerira sadržaj. »Trenutak razmišljanja« fino poetsko ftransponovanje dejstva vremena kroz zaborav i lako navlačenje sazna nja na sve što će izčileti u nama. Melanholija. Rezignacija čija je vitalna snaga u Smirenom tonu, utišanom, probuđeno saznanom, u tome što sme sve da se sazna i vjtalno održi u najtežem saznanju. A pesma

jr. fi ” OL

»Večernji razgovor« — sažimanje čitavog istoriskog mi ta o nama, ali kako umetnički i istovremeno realno sagledano! Mt, istoriska kob i fatalno ne Kao neka me-

tafizička odredba, već kag gusto tkivo žića, kao vre-

menska akumulacija zbivanja, kao retrospektivno, skra ćeno , gomilanje krvi, čula, slrasti i postupaka. Istoriski rezime ne glavne teme, zgusnutost sveistoriskog bitisanja u jeđan trenutak poma=„me, ćerdanja, buknulosti. Nesumnjivo jedna od naših najdubljih pesama.

Tanasije Mladenović je stvoren za čulno, za senzual ne ritmove i patetiku Krvi. (»Balada o lišću«). Kad hoće »tananije« zvuke i sažvučja, zapada u plitke površne stihove i raspoloženja koja mu očigledno ne odgovaraju. On nije stvoren da poetski ćarlija, nego đa iživljava teške, nabijene, punokrvne ritmove života i ključanja, bilo da se radi o ratnim, bilo o ljubavnim temama. Kadgod hoće da se ublaži, opovrši, uđe u srednju, svakodnevnu

_Stihija ljuoskog

. Uz knjigu pesama »Kamen i akordi« Tanasija Mladenovića

senčenju, u hirovitom napo= nu, ali formalnom „umirenom, skoro klasičnom, konkretnom, kroz svu patetiku preciznom, nasuprot starije naše romantike (Đura Jakšić). Mladenović je, kao što sam rekao, u svom elementu kad je u totalitetu svoje čulno-senzunlne uzrujanosti, uskoviftlanosti, haotičnog vre nja. Tu on kipti, kulja, ali bez ikakve bombastike, nestvarne vizije i čulne PDOomame — dva elementa koji se raznostruko upliću, prepliću, stapaju, sukobljavaju,

. prožimaju, spilćući se u ne~

ramzavojno kiupko koje je srž našeg krvotoka, naših damara, Tizičkih tokova. »Sunčana zemlja« — nestvarno lelujavi, obmanljivo iluzorni neophodno nedostiž ni ideali, postepeno rastvaranje njegovo do ružnog naličja, kaljuge i prljavštine života. Jedno je stvarnost, a drugo ideal, ideal je ustvari u hama, naša ljudska hiperprojekcija, svejedno da li dečački naivna ili kao neko htenje mutno praiskonsko, da li eho nečeg što nije ni

Zoran CLUŠČEVIĆ

temperaturu života i stvara– nja, on poetski . otkazuje, doživljavanje posve papirnato, bledoliko retorsko zvu čanje. On je ustvari za Orgiju, a ne za tiho noćno mu ziciranje i pevuckanje. On je poetski moćan kad je u elementarnom spoju sa SVOjom čulnom stihijom ili sa prirodnim stihijama spolja. Svako doživljavanje koje ne ide na ova elementarna, teška akumulativna stanja, koje bi u osrednje akorde, u pliće vode, u svakodnevno ujednačeno i nepatetično, — otkazuje.

»Glad« — to je pravi Mla denović, a ne »List na vetru treperi«! Svako oplićavanje i namerno kao svođenje svoje inspiracije na normal na stanja lišena strasnih kovitlanja i čulnih potmulosti i ključanja, preobraća se

kod Tanasija”. Mlađenovića upotpuno neaulenmtične, lažno-romantičarske zvuke koji ne odgovaraju njegovom temperamenfu, njegovom va koji je u patetičnom

leru

bilo, u sebe se dakle zagnjuri,naći ćešgaikad liispari, nestane »kao crno razliveno platno«, samo alto si hrabar da tražiš i ako si smeo da ga ikad imaš.

»Između mene i lišća« izvrsno, jedna od nekoliko najboljih pesama te vrste u našoj poeziji, osmerac, van= redno pronađeni ritam i metar za poetski sadržaj. Jedno čisto prostorno (»između mene i...«) postavljanje, svo đenje svih spoljnih valera na prostorni odnos, —ı kao sužavanje, prostorno sužava-– nje — time vrhunski efekat tragičnosti, baš u fome što se sve na kraju krajeva svede na taj jedini odnos bez alternative.

»Buđenja« — izvrsno, ali forma staromodna! »Maslina« — spoj klasičnog i savremenog! Monumentalnost, skamenjenost koja zaseže u večnost i na čiju prastaru mudrost, čovek odgovara a-– tomskom neizvesnošću svoga vremena. »Mpidaurus« — izvanredan. Za grčki gciklus

karakteristimmo je jedno oživ ljavanje objekta uvek pod jakim karakterističnim Uglom, uzeftim iz samog klasičnog živofa, ali sa jednim savremenim, današnjim razrešenjem, finalom. · Tako peshik ne prima klasiku idolopoklono, iako se u nju uvek karakterističnom klasičnom evokacijom trenutka i događaja ume da uživi, ali je prevaziđe, fino, smireno, sa jedva primefnom, imbplicilnom skoro do krajnosti superiornošću. U njoj nema ničega ličnog, već je sve stvar vremena, razlike u vremenu, i pesnik se diskret no povlači iza tog objektivno »isprečenog« između dva vremena, ı uspostavljajući poetskom ~„vokacijom spoj

među njima — da bi se vra-,

tio ovde, u naše savremeno.

I ciklus o Francuskoj neobično uspelo prodiranje u suštinu jednog drugog živ ljenja koje ustvari pokazuje jednu zajedničku meru savremenosti, jeđan zajednički imeniteli na koji se,mogu

svesti doživljaji jedne savremenosti. Karakter „Muladenovićeve

čulnosti, senzualne uskomešanosti, nema tu ničeg, izvitoperenog „čudnjačkog, dekađentnog; to su zdravi, jedri ljudski nagoni podignuti do paroksizma, Rklasičnost isto, bez ikakvih naturalističkih deformacija. Zna se da sa naturalizmom ustvari počinje fiziološko izvitoperavanje, ali je ovde naturalističko samo u toliko ukoliko se radi uopšte O Osnovnim nagonima koji su u prvom planu poetske inspiracije. Sve je međutim usmereno u drugom pravcu i ništa ne unakazuje ljudski lik: kao posle inferna, čovek oseti neku smirenu blagost, toliko je ovde živa i prisutna humanistička vitalnost.

»I ništa sem sunca i icapi sVOS

glasa

Ne osta u srcu kamenih naslaga. I ništa pođ svođom žavke Argolide

Kojom suvi vetar noši nestajanje. Kamen je upio ko sunđer epohu

I sad se sudara s praznim

bitisanjem«. (»Pipidaurus«)

Za analizu je: lakointonirana muelanholija prolaznosti, sukob kamena i vremena, kultura i epoha kao nestajanje, kobno nadmašuie vreme, zlehudi patrlici bivšeg DOstojanja, ništa kao da ne može da se zadrži, okuje, veže za postojanje, toliko je sve neuhva{iljiva, rastopljiva sena:

»Antigono, ti si prošla kao

senka Sama u prostoru, tugom zasnovana«.

"Ta diskretna tuga kao da je jedini sigurni ostatak u svesti o sveprolaznosti vremena... Ova pesma liči na dolinu

»Balada o predvečerju«, nova pesnička zbirka Stevana Raičkovića

NBŽZNI STRANAC

»Ja nalvni gospodar i crni sluga ptica Voleo bih i ne bih voleo da neko svrati.

Možda se ispod drugih

ELIKA i odnegovana vizija Stevana Raičkovi_, ča sazdana je od mira, gorčine i simbolfke pesniku bliskih stvari. Svoj veliki bo! i nemir pesnik nije izrazio bekstvom u fihu „nevinost trava, gde svaki pokret ima dubok smisao, nego shvatanjem koje ga oštro izdvaja od svega što su zadovoljstvu i teme savremnog života. Oa je spoznao svoju tišinu, na selio je bogatstvo senzibilne prirođe i, kao gordi stranac čiju su nežnost povredili ljudi, došao je među nas sa sVO–jim prijateljstvima.

Kada bi se hladno prepričavale njegove teme neko bi možda, u površnoj žurbi, rekao da to nije ništa novn Ali kao i svi pravi pesnic:, Raičković je obnovio one motive koji pripadaju 'klasici. Danas je on jeđan od na}autentičnijih pesnika našeg tla. On organski pripada sro. skoj lirici, i njegov razvojni put tipičan je primer da pesnik svojom pojavom od za. metka dozrelosti pre svega ukratko ponavlja celu poeziju kojoi pripada i koju ıastavlja, U njegovom slučaii to su najveći srpski liričar: Ova »azvojna zakonitost dobila je punu potvrđu u njeBovim ranijim knjigama, sećanjem na Branka Radiče 'i-

a, Disa, Dušana Matića, itd. Tok se u »Balađi o predvečerju« nalaze pesme (»Liri ka o vodi«, »Baladđa o ucvetalom „badđemu«, »Livada«, »Pesma i smrt«, »Kamena uspavanka«) kojej pretstavljaju nove vrhove u srpsko; poeziji. '

OSLBEDNJA Raičkovićeva knjiga je iz jednož dela satkana. Tako si-

gurna i čvrsta nežnost da sa čulno oseća njena kamena

KNJIŽEVNE NOVINE

stopala meće ispraviti vlati?«

potka. Snaga stihova je umnogome i u stalnoj prisutnosti njihovog tvorca. Često pesnik nije pisao nego ja slagao reči prema svom obličja. Treba samo pokrenuti fantaziju i njegova slika neće izostati. Nije to pretstava njegovog lika u bukvalnom smislu, već nešto sasvim drugo. Videćemo ga kako stupa uzđržanim korakom putanjom na koju veje sme i vetar. Osetićemo to mpribližavanje nama kroz pesm oli neka vrsta pesnikovogž Ćuatanja obezbeđuje onu disk *>*ciju u kojoj su sprečeaa sva vanfluidna dotiecanja. Trep u njegovom prisustvu svetačke smirenosti koja asocira ma fresku iz nekog našeg mana=–

S U „DB IT NCA

stinpa. U njemu svetlaca meki plavi kamen, a ceo je okrešut zelenom. Njegovi pcisa« ži su modro nebo, plav" breg, zelena trava. .U travi ie njegovo spokojstvo, njegov mir. Poneka sasušena vlai budi tužnu misao, Poneki ız potseća na zaboravljenu „usmnomenu. Gleđa oblak, pticu, mrava. Ali to nije samo priroda viđena na izletu. Svaka stvar je i simbol onih mesnznajnih visina za koje se vezuje pesnikova, misao preko stvari. Ako pođe, srešc: ga suton, zaustaviće ga voda, ' njene ribe čija se kretanja slažu u bezbroj figure Ako ostane da leži, osluškivace pomeranje tla i tihi šapat zemlje, Tako se kao plod zemlje i vremena prepliće u beskraj njegova velika vizi. ia smisla u nežnost. Carstvo jednostavne lepote u realnoj

bajci pruža ruku čoveku,

LD IT: RT KOR

»Ova pesma možda liči na dolinu u kojoj se bolno skamenio vuk Oya pesma sporo ulazi u tminu«

Pesnik Stevan Raičković J= neoromantičar. Kroz svoj dosadđašnji razvoj realiz> vao je svoju ličnost Rkro' slike projicirane u prirodu. Možda su sredstva izraza Or stala slična, ali ono što nose, međutim, sasvim je novo. Slučajno ili namerno, u ovoj zbirci se nalazi jedna pesma preštampana iz Raičkovićevs. ranije knjige, Njena vredđnos: nije | tolika da bi zaslužila mesto u dve knjige, ali ova omaška privlači pažnju i zanima „misao, Zašto su pre. štampani stihovi:

»Imaju trave jednu misao tešku kao kamen, jer on? meni kažu: »Ne treba nam tvoja pesma. Leži u nama. T sklopi ruke, gde bilo, pod glavu i ćuti..«

Da li ie to bio samo tre. nutak sumanie u stvatnu potrebu da svojom pesmom go-·

vori o sebi, ili uopšte rezignirano pođavanje leškaranju i osluškivanju nejasnin šumova? Nesumnjivo da ova-– kav zaključak nije proizvo-· ljan i on ne nalazi potvrde samo u ovoj pesmi, već u mnogim drugima, gde se besnik ne obraća svojim slikama čitaocu već iznosi SVOj odnos prema sredstvima svoje poezije. Taj zakon ne izražava nestvarnu potrebu da se prilegne.i otpočime, nego traženje izlaza iz ogstvarenos »kruga nežnosti«. »Balađa o predvečerju« nije otkrila bot buno novog Stevana Raičkovića, ali, sudeći po onim izvrsnim pssmama ove zhitke, pesnik ulazi u fazu zrelosti, u kojoj se zbog velike odgo vornosti pred sobom teško govori. Pa čak iako stihovi postanu nužni da se knže nešto neizbežno, onda oni ne

grade u našoj imaginaciji samo sliku prema kojoj je naš odnos izmeren afektivnim in fenzitetom. Vrednosti se u tom periodu stvaralaštva ne bore o misao ili o emociju, nego pokušavaju da saglase ova dva stanja, dajući neskrivenu prednost misli. Čitajući najbolje stihove savremenih liričara, čovek povremeno dolazi u vaspoloženje slabe „psihičke vidljivošti. Brujanje tajne muzike i strujanje osećanja i komešanje misli koje ne mogu da s?

Steva Raičković

obuhvate rečima., Stvaralačko previranje duha? To nije potstvesno pulsiranje vež nešto bliže svesti, neka Vr sta buđemja.

Još u fim trenucima nape-· tog preživljavanja agresije umetnosti na naš duh, oseća nje da nešto shvatamo je van svesti, ali posle buđenja nn staje rasplet, kad mnoge

stvari mogu da se objasn«,.

naravno ne dokraja. Ovakva snaga lirike ne proizilazi iz njenog formalnog preobražaja, nego iz jednog vida eman” cipacije, gde je reč hladna ı nemoćna ako pored gsvojž terminološke vrednosti ne

nosi i nemuštu moć đa uka-

že na dubinu i nesaznajnost one tame iz koje je ona izvučemnma. Sama za sebe, reč ne može imati ovu vrednost, ali se može naslutiti položaj u kome se njen značaj %ii; od nevinosti do mistike.

TEVAN Raičković ie intuitivno dolazio do ova -

_ _Kkvih otkrića, no njemu još uvek smeta patetika mladosti i već stečena navika da se potpuno prihvati onih nesaznajnih vrednosti svoje ličmosti koje traže put do drugih ljudi.

Zato je »Balada o predv>»čerju« stecište dva puta. Jedan še završava: fo je put pejsaža, konkretnih slika. A drugi počinje i vođi u car. stvo pojmova, u onu &fe'i gd" svoj let završavaju svi velikani reči. I nigde misao ne može imati takvu punoću i draž kao u lirskoj formi. Valjda najviše zbog toga što to pomalo prkosi i našoj navici da liriku možemo sam9 da osećamo, a ne da je i mislimo. Kvalitet misaonosti u novoj knjizi Raičkovićevoj vidan je i on najviše odlikuje njegove poslednje stihove,. To je dokaz da je tvorac »Pemma žtišine« našao izlaz iz svojih lirskih nežnosti trava i da se stalno kreće, otkrivajuči u kretanju svoje zablude i dostignuća. Pa 1} u dosađašnjem njegovom delu ne može čovex, sem alto se ne rukovodi ignoranfskim razlozima, da sud“ binu nevinih života, plica i mrava shvati bukvalno. I tu

se krije stav prema životu i smuti, veliko odlaženje u svet pravde malih stvari...

Žika Lazić

materijalni okvir ,

|

Gola

Držim te u zubima. od plemenitog tkiva pre nego što zaspim u grču, na prstima stojim

reka

Vladi

a ruke mi se rastvaraju prostorima

Oko tri, od ponoći do laktovi se sklapaju i grudima vuke bace Promašeni plen Svršeno je. Rušim se,

vitanja, da, o Tri

Od one krvi koja neobuhvakljiva

kuca bez tebe

TI bio sam pustoš i izgoreo u koji se život ne lije

i nepotrebni kalup

I bio sam da zvečim od pleha

da me gaze

I sricao sam reči ljubav radost sunce da čujem

kako zvuče nisu zvučale

I bio sam zrno maka da se uvučem u poslednju pukotinu pukotine

blato i prašina me guše

I nisam bio žeravica i nisam

poznavaq svog bila

I prva i druga i pedeset i šesta

Uzmi ga iz zrna bibera

nađi ga u pačjem jajetu hiljadu očiju svojih baci da pozobu glad / Kako pričaju

smrt je kostur i senka i

sva je od života

i nesreća nikad ne dolazi sama

Ovog puta bila je dovoljna i jedna

Oh ispevaj krik, kukmjavu i lelek čamotinju, nevericu, sumnju

i ono: budi sam i ono: sam si

Kad se uspinješ i grkljan ti se cepa od vatre, od noći kad kao pas zacviliš iz zemlje, iz vlage, iz tuđih glasova ga uzmi

taj zvuk: reci, reci je li ti bolje ovako? Nije. U ilovaču je reka legla gola

Decembar 1955

Jara Ribnikar

——cunusttiBieinji>

Period

sećnnja

Pretpostavljam te, moj duše, Velikom Oku sveta,

i maliom

oku jednog konja što ubili su ga u Prvom ratu. Ti si, duše, lutalica, znam to, i stari nemirmi fen,

pa pričaš potomku crnog srca strašnog detinjstva strašniji mit kroz usta svoga blagog roba što čujem često Sa kroz tešku noć. O, mali konju iz bledog rata, o, mali konju, senkom tvojom

iz moje ruke izrasli

već su dugi

grčevi, što poi-

sećaju piramide na staru kob, a moje srce na jednu

reč koja bi bogove potopila.

pod ovim svodom izrasto

O, mali konju, iz tvoje vene mnogi je potmuli glas. Al iz tVOE

oka uovaj dan kruži bajka o jednom spavanju nalik na krug. Vode se dižu, cvetovi lete, u lepoti se sav svet ruši ovaj, daleka svirka malih sunca i tvoje ime

ftravno. O, oprosti što

konjsko,

mali konju, neka mi kopito tvoje lako vezah čuvenu isto riju za tvoje gladne

crvene jasle. Božidar Timolijević

Miodrag Đurić — Dado: Vizija malog konja

ROMAN

ili lirska O ramanu »Bihorci«

RE nego što je takoreći ušla u javni Život, knjiga Ćamila Sijarića

je i bez svoje volje postala favorit jedne komercijalnoreklamme buke koja je na= metnula njenoj autsajderskoj skromnosti neuobičajene zahteve: da težeći za sopstvenom | potvrdom ponese na svojim plećima i ugled jednog konkursa koji je sebi postavio mreciozne ciljeve; da potvmđi kriterije Žinija koji je, post faktum, skrenuo na sebe pažnju vraćaı _—n drugonagrađenog »romana« na genezalnu popravku. ·

Plačajući tako finamsisku naklonost sreće i račun raznih književnih i neknjiževnih obzira, Sijarićeva knjiga se našla u nezavidnoj situac:ji da svoju čašu međa zagrči preteranostima u oba pravca: ozbiljnim, a ne retko i potpunim negiranjem od strane onih 'oji su olako i, Vı estalom, nekorekino umosili u književni bilans »Bihuraca« i svoje rezerve i prigc ore u pogledu konkursa i

hronika Ćamila SIJARIĆA

stava žirija; neosnovanim i egzalliryanim, u odnosu na ı “ca i čitaoce ništa mrznje neodđgovorm mm pohvalama onih koji su integralno prihvatili konkurs kao plemenitu i korisnu inicijativu, luku žirija kao apriorno objektivnu i autoritativnu a Sijarićevu knjigu, viđenu iz tog ugla vrodnosti koje se prenose jedna na đrugu, kao otkrovenje. Tako smo po-” svedoci pamadoksalne si! aacije da se knjiga proglašava za datum u našoj književnosti a njen autor, bez obzira na vremenske i dru >» relacije, za novog Boru Stankovića u isto vreme kad mu se pripisuje osredniost i osporava elementarna pismenost. Izrneđu tih dveju krajnosti, pomiklih na nejasnim granicama kniijževnih i neknjiževnih motiva, čula su se različita mišljenja u kojima se dođuše mogao naći i To koji podatak o knjizi. ali i Eo koja poučna inđikacija o našim književnim { neknjiževnim strastima. (Nastavak na četvrtoj strani)

3

'