Књижевне новине

DECA GERNIK

(2) (Nastavak jz prošlog broja)

Dok smo se penhjali stepenicama, Hoze, koji hoće da postane pevač ili detektiv, prišapnuo nam Je:

»Jeste li primetili ruke tog tipa? Varalica jedna«.

Inocencija je na to rekla: »Ne naziva se rođeni stric tipom. Uostalom on ima lep ruke.« |

— Pokrivene crnim maljama, Hoze skoro glasno brzo odgovori, na šta svi mi učinismo: »p5...« Jedina Modesta, bibliska zmija, upita: »Šta kažeš?« Mislila je kao zidni sat: tika taka, tika taka, polako.

A mama je pitala »Sta će ti ta brada?« I naše dečje oči su se odmah prikovale za ruke strica Pabla, koje su mirno počivale na čaršavu od damasta. Modđesta i Hoze su se čak i nagli preko stola da iz što veće blizine prouče malje. Tata i mama su nesvesno pratili pravac naših pogleda, tako da su se sasvim. posramljene Pablove ruke počele živo da kreću, kao uhvaćene na delu. Malje na njima bi sigurno pocrvenele, da je u njih moglo da uđe rumenilo. Odjednom naš stric prsnu u smeh:

— Kakva oštroumna deca! izjavi on. Sve sami mali Antoničići! Prosto sam za-= boravio da i malje na svojim rukama obojim riđe. Što se brade tiče, zamalo me nije života stala. Obojio sam je da se prerušim a zadržao je iz ljubavnog prkosa,

— Priče ludaka! primeti otac.

No, naš stric izjavi da ludilo vlada U svetu a ne u njemu. Došao je pravo 1Z Berlina, proživeo je u trećem ' Rajhu nekoliko veoma veselih godina. Jednog dana, pokoravajući se ćudi jedne glumice, pustio je bradu. »Bolje da to nisam uradio«. Glumica je tvrdila da se od kada on nosi bradu oseća potpuno srećnom. On je, opet, osećao nešto neprijatno na vratu. Revolucije, po njegovom mišljenju, traže odre=

· dene etničke tipove. Na svakom uglu ulice

sretao je lepe mlade ljude plavih i svirepih očiju. Za vreme jedne šetnje po zoološkom vrtu, izbrojao je za pola sata petoricu od onih civila u uniformi koji su, bezazlenog izgleda, posmatrali olistale vrhove. Da li im je drveće bilo sumnjivo? Uveče, pred kućom.u kojoj je moj stric stanovao. jedan mladić zamišlien posma-– trao je Pablov prozor. Pablo ga otvori i pozdravi sa najvećom učtivošću. Posma=trač se udalji. Posle nedelju dana, gdegod je išao moj stric je sretao majlepše crne špicaste brade. Na kolenima, sklopljenih ruku, tražio je od svoje lepotice dozvolu da se obrije. Nije se osećao spokojnim. Glumica je, opet, mrmljala prodornim glasom da joj je sve jasno i da je on ne voli više. Posle čitave noći svađe oko te brade, ugleda moj stric u samu zoru ćerku SVOje gazdarice, Ingu, koja ga je volela i koja mu lepo objasni da ga četiri gospodina državne tajne policije čekaju još od večeYi, Slučaj težak za rešavanje. Ali glumica, čija je kosa bila Ticijan riđa, izruči dve bočice boje na bradu i kosu svog ljubavnika: »Stari „Germani, objasni. mu ona, živo se radujući, bili su riđokosi, tako stoji

kod 'Tacitale „Već “sasvim suv, stric "Pablo ·

se uputi na stkaniecu zoološkog vrta'i sede. u voz za Pariz. Posle nedelju dana pisala mu je glumica da je čitave tri noći policija ispitivala gazdaricu i njenu ćerku. Ćerka je bila već sahranjena. Što se Pabla tiče, mogao je sada mirne duše da se obrije, pošto je ona.u međuvremenu naučila da ceni trgovinu jednog Regierungsrata, čoveka punog obzira, a osim toga Volksgenosse=a. Iznenada je moj stric ose= tio čežnju za svojom zemljom. &Španija, pomislio je on, jedina je zemlja u kojoj se danas još može mirno živeti.

I kada ga moj otac upita da li namerava da ostane ovde, stric odgovori: »Do kraja života.«• Na to smo svi ćutali.

U tom trenutku poče naš radio da zuji. Gil ga je bio otvorio. I dok je Pablo nastavio sa svojim pričama, aparat je dobovao, pevao, zviždao kao surdina, kao obično. Sledila su obaveštenja koja niko nije slušao. Jedini je Gil, marširajući kroz dvoranu sa držanjem „jednog generala, ponavljao izvesne reči pevušeći,

— General Mola... Pampelona... pobunjenik... pucajte!

— Šta on tu peva, upita stric,

. — Ugasi radio, zapovedi otac. |

Tnocencija ga utiša što je moguće više i tako njegovo nerazumljivo zujanje nastavi da prati avanture strica Pabla.

U trenutku kada se, posle podnevnog odmora, tata digao, naš pomoćnik zakuca na vrata i kao i uvek uđe u dvoranu Vukući papuču. Ličio je na nekog uspavanog mladića jako se približavao pedesetoj. Imao je držanje podmuklice i srce pileta. Nama deci se uvek obraćao očinskim glasom. — Dolazim ... započe on i izvini se četiri puta što nas uznemirava. Dolazim samo zbog porudžbina. Bio je duša apoteke. Poručivao. je nove bonbone protiv kašlja i melem protiv reumatizma. Jednom reči, pravi biser, Taj biser zvao se Venseslao Soses, ;

— Kakvih porudžbina? upita otac.

1 oses se izvini po peti put. Trebalo je najhitnije poručiti zavojne vate, aspirina, hidrofilne gaze i još veliku količinu izvesnih proizvoda sa živom. Naiči će velika beđa. Soses se osmehnu pa zatim objasni potsmevajući se, ·

— Biće dobrih poslova, ako se sve predvidi! On dodimnu prstom svoj veliki nos, dok su mali crveni obrazi koji su mu davali mladalački izgled veselo blistali.

— Sta nam Vi tu pričate, upita ota?. U čemu će nas to zavojna vata i aspirin obogatiti? Predviđate li vi to epiđemije? I to masovne dok ste ovde?

— To je sam0o...odgovori sramežljivo Soses + izvini se po šesti put, povlačeći se prema vratima svojim mekim korakom, to je samo zbog revolucije. završi najzad brižno. n" :

— Kakve evolucije? zapita otac. Stric Pablo kao da je hteo da podigne lakat,

pogleda u nas, na šta Gil svojim najjasni-

jim glasom odgovori glasno: — Tata, Soses se nikad ne opija!

A Soses, otvarajući već vrata da um- | kne, učini pokret prema radiju koji, uvi-

đdavan, nastavi da šapuće, Tata podiže obe ruke k nebu:

— Soses, reče, za irideset godina koliko ste već kod mene, niste pokazali ni-

KNJIŽEVNE NOVINE

HERMAN KESTEN

kakve znake nervnog poremećaja, zar ste sada odjednom izgubili glavu. 13)

— Ja ne, odvrati naš poslovođa uvrcđeno, ali će je mnogi drugi izgubiti. I, umesto odgovora, radio koji je Inocencija

pojačala, riknu iznenada: »Ovde Bafrcelo-

na, Pobuna je potpuno ugušena. Sve su

kasarne zauzete, ili će uskoro biti. Avija-"

tičari verni vladi bombarduju pobunjeničke kasarne. Pretsednik Kompanis, daleko od toga da bude streljan, zahvaljuje na protiV...« : ·

Okrenuvši naglo dugme, Inocencija pre seče spikerovu reč. Zatim nastade značajna tišina. |

— U Madridu, reče najzad Soses gla som punim gorkog prebacivanja, u Sevilji, Burgosu, Saragosi, generali pobunjenici su već dobili. U Barcelonu je general Gbde stigao avionom. Pronunciamento, reklo

bi se,

Stric Pablo se pretečeg lica približi našem pomoćniku: |

— Šta kažete? |

— Najvažnije porudžbine i to što brže, Jedan građanski rat, prema onome šio možemo da zaključimo iz iskustva, povećava upotrebu izvesnih harodnih 'lekova. Širi se glad, a isto tako i sifilis. Groznica i izdajnici pustoše. I uprkos brzom istrebljenju izvesnih bundžija, broj slučajeva dizenterije i pogubljenja sve je veći, Sve to dovodi do novih nezgoda, I to dugog veka! zaključi sa onim pobedničkim prizvukom koji tajno osećaju svi proroci nesreće, No strica Pabla zahvati Jludi.·smeh. Soses mu se pridruži i oni ostadoše jedan pored drugog smejući se ko može više do smo mi, obuzeti strahom, posmatrali svoja užasnuta lica. i

— Građanski rat? reče tata muklim glasom, Inocencija je jumula na tatu, obesila se o njegovu ruku, preklinjući ga da se spase.

— Ja sam republikanac i ne bojim se nikoga! izjavio je otac otvarajući prozor. Izašao je na balkon. Trg je bio cen od ljudi koji su se gurali pred apotekom. Soses je bio spustio gvozdenu roletnu. U gomili prepoznao sam nekoliko školskih drugova.

—-Prijatelji moji, započe otac, ovaj kamen...

Nemoguće je“ bilo nastaviti, gomila je ·

urlala. Uzalud je tata dizao“ ruke k nebu, uzalud je pokazivao kamen i razbijeno okno, uzalud se ponosno udarao po grudima, pokazivao firmu iznad njegove radnje koja je nosila njegovo pošteno ime. Gomila je vikala i ta vika je donosila sa sobom preteći zvuk, Najzad smo razaznali nekoliko reči. Očigledno su se one odnosile na našeg strica. i

. —Predaj ga! Vikao je Evaristo Malaks Bcebaria Ortuete debeli veseljak koji je prodavao našu ribu, i njegova su se usta zapenušala kao kuvani jastog.

— On nam je potreban, vikali su Ka= ·

ledonio Karečao i Huan Arambu Aratahanrehi pobednici Gerhike u igrama s lob= tom. Jedan je bio crkvenjak, drugi sin sopstvenika hotela »Kod madone od Kompostele«. I jedan i drugi kupovali su nam šećerleme. Oni, obično tako ljubazni, rikali su u ovom trenutku: »Predajte nam izdajicu«. Sin hotelijera vikao je: »On će nam ukrasti našu slobodu.« Zatim hor, kan da su ga dugo uvežbavali: »Predaj nama zlikovca za hrast Gernike!«

— Obesite ga o hrast!, drao se neko.

— Prijatelji! vikao je svom snagom otac. ;

Onda poleteše kamenice, truli ]imuno= vi, repe, pa čak i šeširi kao na koridi. Jedan kamenčić pogodi tatu u čelo. Inocen= cija se baci na njega i svim svojim sna-

sobe gde je mama grcala u suzama, gde je Pablo udarao nogom o pod:

— Ti ga predosećaš, odgovor tvojih prijatelja! prasnu on. Prokleta da je rulja u svim krajevima sveta!

\— Znači li to da si fašista? upita naš

otac oštro, dok je Inocencija kvasila ma=

ramicu u aluminijum “cetatu i povijala mu čelo. i |

— Prazne reči! uzvrati Pablo. Suviše –

je stanovnika na zemlji, Otuda sve žlo.

— Covekomrsću! uzviknu tata zadrhtavšij, | i :\

— A ti? upita Pablo ljubopilljivo, približujući se svom bratu, A ti voliš ljude?

— Da.

— Sve?

— Sve ljude dobre volje, odgovori otac oklevajući, sve ljude poštene, dobro vasbitane, obrazovane, dobre.

— Dovoljan razlog, uzvuknu naš stric, ponovo obuzet svojim smehom, dovoljan razlog za istrebljenje devet desetina čovečanstva a naročito dčla koji se baš sada dere dole, — |

Buka je bivala sve jača i jača, sve žešća i žešća. Pobegli smo od kamenica i proizvođa zemlje u drugu sobu. Odjednom smo razaznali u užasnom neredu potmuo i ponavljani prasak. Izgledalo je kao da će se srušiti cela kuća. Tada je ušao naš preplašeni pomoćnik, izvinjavajući se po svom običaju. On skide svoje naočari, objasni da je to gomila.

„Ona je napadala na kuću, lupajući na ulazna vrata udarcima klupa i stabala drveća. Mučno je bilo. Opasno možda.

Otac je odlučno pošao prema vratima, ali smo se mi deca obesili o njega urla= jući,

— Kuda ćeš, nesrećniče? viknula je mama,

— Da otvorim vrata.

— Zašto? Pomisli na svoju decu!

— Čuješ da ovi ljuđi hoće da uđu. Vra= ta su drvena. Ona se neće odupreti njihovom besu, ali čovek obdarem razumon to može. Dok je tata pokušavao da se oslobodi, dok je mama vikala: »Oni će ga premlatiti!« dok je otac odgovarao »Ljudi iz Germike me poznaju« našta je majka odvraćala: »Ti znači hoćeš da im žrtvuješ Pabla?«, Soses nam je pokazivao otvorena vrata koja su vodila u dvoranu. Onđa smo primetili da je nastala zabrinjavajuća tišina i okrenuvši se čuli smo odjednom Modestin glas. Stojeći na balkonu na kome zamalo oca nisu kamenovali, ova devojčica od dvanaest godina držala je gomili govor,

gama povuče ga ka unutrašnjosti velike

Nastavak u iđućem broju)

— Šta se protiv toga može učiniti? upitala je mama. ;

Pablo se smejao Sosesu. Soses se smejao na pomisao budućih poslova koji će doneti zlata. I jedan i drugi zamalo šlo se nisu ugušili.

Tata naredi Sosesu da spusti gvozdđenu roletnu.

— Sigurno će uskoro početi da pucaju, stavi male u krevet, reče majci.

Za nas je to bio znak za pobunu. Mali? Ko se još računao u male? A ko ne? Za neke to uopšte nije imalo smisla, za Gila, naprimer, koji je imao sedam godina, za Inocenciju koja Je imala sedamnaest. I Eugenio se pokori škripući zubima. »Pričekajte nekoliko godina, reče on, i deca

'budućnosti neće više dopuštati nasilje.«

Borba se ograničila na Modestu, Bartolomea, mene i Hozea. Modestu od dvanaest godina, Bartolomea od trinaest, mene od četrnaest i Hozea od petnaest. »Jedna godina, reče svaki od nas četvoro, jedna godina bi nas poslala na spavanje!« Hoze odlučno izjavi da se sa petnaest godina već postaje čovek. Ja sam ga podržavao svimni svojim snagama, bio sam samo godinu dana mlađi od njega, zar ne? Ako se već

u petnaestoj godini postaje čovek ne može ·

se u četrnaestoj još biti dete. Otac koji nas je vaspitavao kroz slobodne razgovore dade mi za pravo, pogođen mojim dokazima. Stric Pablo, koji je pratio naše raspravljanje, začuđen i razdražen, upita:

— Sta ti to radiš, Antonio? Diskutuješ sa mangupčićima?

— Zar da upotrebim nasilje? odgovori otac ljutit i ponosit u isti mah. Jesam li ja tiranin? Nikada, kod nas Baskijaca, nije bilo robova. Nikada feudalni sistem .nije bio zavedđen u Euzkadiji. Ovđe je svaki čovek slobodan. Kako hoćeš da sloboda traje ako prema deci postupaš kao prema robovima? Postoji li poslušnost koja dugo traje bez ubeđenja?

— U pravu si, reče Pablo. On stavi Gila na kolena i zapita ga: »Kakva su dakle tvoja ubeđenja, učitelju Gil?«

Učtiv kao uvek, Gil je razmišljao. Najzad sanjalački izjavi:

— Ono što najviše volim je čokolada sa lešnicima. .

Stric se bučno nasmeja:

— Eto ti tvojih baskiskih sloboda! uzviknu on, kada se Modesta povređena i prezriva, umeša: :

— Pa Gil je još beba! Na šta Gil, najhrabriji od sviju nas, skoči sa Pablovih kolena, postavi se u borbeni stav pred Modestom, pa hladnim i odlučnim glasom zatraži:

— Povuci reč, Modesta!

Ona ustuknu za jedan korak i popusti:

— Svi smo mi deca.

Baš u tom trenutku jedan kamen probi okno i sruči se pred naše noge sa parčićima stakla. Uplašeni, posmatrali smo oca kako mirno podiže kamičak i kako ide ka razbijenom prozoru.

— Šta to radiš, Antonio? viknula je mama, ~ i, R- i

— Pazi, Antonio!, viknuo je stric.

ca l - "tolikim piscima, među koji- · MEĐU NAMA O | i pokojni Boško Tokin sa

(Nastavak sa prve strane)

kažem šta je, za sve te protekle godine, najđublje ostalo u meni kao doživljaj s . filmskog platna, onđa bia . morao opebk da kažem: Šarlo. Šarlo je, čini mi se, jedin univerzalni lik, potpun, bez ostatka, na falmskom platnu. Jedini koji se možda bez filma ne bi toliko upečatljivo . umetnički izrazio. Jedini va koga se može rećj da je za njega pronalazak filma došas baš u pravo vreme. Šarlo ı film, kao da su bili rođeni jedan za drugog. Jedini koji možda svedoči, u jalovim i uvek podgrejavanim diskusijama da Ji ıe film umetnost ili ne, jedia koji svedoči bez poziva da je film nova specifična umetnost. Jer ono što jedan ume. nik na filmu kaže izražajnim sredstvima filma ne može se reći na neki drugi način, ne može se švesti na druga postojeća umetnička izražajna sredstva.

ČR ARLO je prvi veliki celoviti umetnik filma. I zasada jedini, ako se ne varam. '

On nije samo veliki film. ski glumac. Takvih je bilo, i ima ih nekoliko, I kojima s» može đa pripiše kao i njem u. bez straha, superlativ: naj· veći, -

Najvećih uvek ima neko. liko.

| On nije samo veliki. filmski režiser, On je i to, razu me se. Ali velikih filmskih režisera ima još. Ni velik: pisac scenarija. I takvih imu “više, Ne. Šarlo je nešto drugo: i glumac i režiser i sce· narista; „samim' tim, dakla, nešto više od toga, jer samo to nešto više moglo je u sebi sve njih da sjedini.

Ilustracija Lazara WVWozarevića,

KETLICA

On je monolitni filmski umetnik, bez rezerve, sav u filmu; izvan filma ga nema. Onako nekako kao što je monolitno Molijer bio komedio-· graf, Balzak i Dostojevski romanopisci, Bodler pesnik, i Ujević pesnik.

Bez ostatka, sav sagoreo na filmu, sa korenom svog bića i ša svim lepršajima sVOg života na filmu, sa svom svojom veličinom i svim.svojim tričarijama. |

Familijaran kao svakidašnjica, neđostižan kao famozna večna lepota.

Kao svaka velika umet= nost, i Šarlova umetnost pleni i takozvanu odabranu publiku i najšire slojeve publike. Dete, kao i mudđraca.

Šta ie to u smehu, u humoru Šarlovom što privlači”

Šta ga to čini uvek svežim i uvek prisutnim?

Tajna njegove umetnosti, čini mi še, sastoji se u tome što je on učinio da smeh, ironija, satira, „jedmom reči humor u svim svojim nijansama od galgen-humora do sitnog nemog osmeha jedva ocrtanog i OnOg nmnjeZOVCE jedva vidljivog pokreta ru-

kom, brkom, nogom, ili ra- ·

menima, koji ruše svaku za krečenost osećanja, i sve neljudsko što se hvata na čoveku, da taj humor kao ne. ka oluja, kao pljusak od smeha do suza, pređe preko svega konvencionalnog, banalnog, mrgodnog, ustajalog, ustaljenog i groznog u Živo-. tu, kao neki revolt pred n»pravdama u životu, đa bi se zatim život opet ukazao čistiji, umiveniji, svežiji, i podnošljiviji. Nasmešen.

Podnošljiviji, jer je hamar trageđija koja je našla izlaz u život,

EĆU govoriti o prirodi

njegove komike, šta

/A IJ |I ·bih mogao i da dodam svei ) 'mu onom, što se već triđe| 'set i pet godina pisalo i pi- ~

še o Šarlu, šta da dođam

svojom dužom studijom, još 1920, u prvom broju pariskog »Esprit nouveau«,

Da je Šarlo izvanređan komičar, nenadmašan komičar, svaka sekvenca svakog njego vog i najmanjeg filma o tome svedoči.

Ali treba biti pravedan i prema ostalim „komičarima, njegovim savremenicima

Prema divnom i bravuroznom Maks Senetu, njegovom dinamizmu i besprekornoj logici u apsurdnom koja automatski rađa ludu komiku TI prema meodđoljivoj komici Maks Linđera, i prema Stan Laurelu o Oliver Hardiju (ko je ikađa komično dramatičnije obradio takvozvanu egzistencijalističku situaciju »čoveka — u — situaciji«, temu o fakozvanom

»nepodnošljivom položaju čo-

veka u nepodnošljivom svetu« kao oni u jednom od svojih filmova, kad im nija pošlo za rukom da se smeste za spavanje u spavaćim kolima na jednom &beskrajno dugom putu) I prema

Baster Kitonu, maprimer. I braći Marks. Komika, velika „ŠaMova

komika, samo je prvi, nepo.. sredni, vidljivi plan, onaj magiski čin kojim vas 'tzi-

Šarlo u »Modđernim vremenima« (1936)

ma u švoje ruke, ne samo da

grča, tri iskušenja ljudska:

vas nasmeje, i u tome Šarlo: svemoć i genije rata, sami~

prevazilazi sve ostale komičare, već radi neke tajanstvenije, prisnije priče. Radi jedne ispovesti. Bratske, čovečanske, samo za vas, samo vama na uvo. Time Šarlova komika ostavlja daleko iza sebe komiku svih ostalih komičara, svojih savremenika. Kod Šarla kao da komik# samu sebe prevazilazi, i to silinom same komike, humor prevazilazi sebe samim humo rom, da bi sišao do onog skrivenog primordijalnog izvona odakle šikljaju i život, i poezija, ; humor, i gde se opet stiču, gđe se čovek sagledava u svojoj munjevitoj istini, bez iluzija, bez laži, bez maske, bez patetike. Svirepo humoran, kao što je i život humorno svirep. Humorno praštajući, kao što je i život praštajući hu-

moran.

Takav je Šarlo.

O je ikad bio usamljeniji od tog Šarla, od tog da se »pukne od smeha« „smešnog beskućnika,

·smešnijeg: od svih smešnih

ljudi na svetu.

Divim se Šarlovoj umet. nosti zbog jednostavnosti. zbog gotovo bih rekao čed.. nosti s kojom priča, i to sred stvima skromnijim od svake bede, {iu mašu dvostruku

'istinu o &amoći i ljubavi, „bez trunke nadmenosti, .smejavajući nas, kao da ne

za-

bi hteo da nas povredi,i

·smejući se najviše sebi,

Priča nam fu našu istinu: da je čovek sam, ali da 1ako sam, nije još dovoljno čovek.

I priču nasatvlja: da nije lako, da je možda strašno živeti s drugima, i daju priču: da je još strašnije bez njih.

Toliko komično.

Ali ne znam zašto, lik čoveka, lik ljubavi nije ugašen, uprkos svim ranama,

I svaka patetika je ovde demlasirana.

Šarlo nije bio romantik, koji se, izolovan od sveta i zgađen, samo smejao svetu, ili, duboko melanholičan kan što je i bio, kroz smeh samo plakao nad njim,

Za njega komedija i tragedija nisu samo aspekti života, već činovi samog života. I on je bio, on je umešan u život do guše; on je alfirmacija života.

On je jedan od onih koji su formirali osećajnost ljudi između dva rata. On im, je pomogao ne samo da vide život na izvestan način, vec i da ga prime, da ga podnesu, i da ga žive na izvestan bolji, tačniji način.

strašno, da je to

ZMBĐU dva rafa, u više navrata, do javnosti su dopirale vesti: Šarlo sorema film o Napoleonu. Zatim, nekoliko puta, da ima nameSa da napravi film o Hamletu. Jednom čak da ga muči 'ema o Hristu. Napoleon. Hamlet. Hris*o8.

To baca svetlost na njeg »ve preokupacije. To je ona dublja perspektiva u SŠariovom delu. Jer, zaišta, te iri teme su tri problema, tri

lost i ljubav, traženje istine ji sumnja. One su, bile izvor i pokretač njegove umetnićke misli.

Kakva. bi to tri divna, irl uzbudljiva filma bila! U njima bi Šarlu, svakako, pošlo za rukom da humanizira, da svede na ljudsku meru i na ljudsku istinu ta tri mita, fri legende, tri fetiša, tri čuda ili tri čudovišta, već kako hoćete, prema svome ukusu, koja su igrala tako sudbonosnu ulogu u istoriji čovečanstva, u živofu ljudi.

Zamislimo Šarla kao Na.. poleona! U sceni krunisanja u Notre Damu, naprimet. Šta bi ostalo od akademske, pompezne Davidove slike krunisanja u Luvru posle Šarla? Ili Šarla nadnese. nog kao Napoleon nad kne~, zom Andrejom iz »Rata i mira« ili u sceni požar u Moskvi, ili u scenama povlačenja Napoleonove armije iz Rusije, Ili u bici na Vaterlou. Ili na ostrvu Sveta Jelena.

Ili Šarla na magarcu kako ulazi u Jerusalim, ili u sce, nama Hristovih »čuda«, kad hiljade gladnih hrani sa pet riba, ili # nekoliko hlebova, ili Šarla kako nosi krst i njega na krstu između razbojnika. Ili u onoj sceni, gotovo ŠaMMovski 'zamišljeholj, kad Hristos gladan prilaži jednoj smokvi, i, videći da na drvetu nema plođa, jer nije bilo vreme, lijutit, on ie proklinje. Da bi njegovi učenici sutrađan utvrdili da »je drvo zaista osušeno«,

To bi samo Šarlo mogao da odigra, i đa nam dočara tu divlju životinjsku sebičnost koja bdđi čak i u »bogočoveku jlubavit,

Ili Šarla kao danskog kraljevića, kad izgovara ono famozno:

To be or not to be, that is a question.

Ili Šarla u sceni ubijanja Polonija iza zavese, ili s Ofe lijom, kađ joj svirepo kaže (zamislite samo njegov pogled!): »Ofelijo, idi u mana– stir«.

Ili u šceni mačevanja.

Kakva bi to tri divna, tri nenadmašna filma bila! Tri ozarenja.

Tako nam Šarlo pomaže da ga bolje shvatimo. Da katkad, sanjareći, lakše podnesemo neke duge časove.

Zašto bih krio od vas, taj Šarlo koji je sišao s platna i ušao u život naše misli ı naše osećajnosti, često mi pomaže da do kraja gledam kakav rđav komad, da do kraja slušam opere, čak ı onda kad su dobro pevane.

Dovoljno je da pritisnem na dugme svoje mašte, i kažem sebi: Kako bi to Šarl» igrao tu i tu ličnost, ili pevao glavne solo=partije?

I uz taj pretpostavljeni . humor, sve kao da postane prihvatljivo. I veselo.

U tome je snaga Šarlove umetnosti.

Hteo bih, na kraju još samo ovo đa kažem: |

Često me pitaju da li vo-. lim film.

Često me pitaju da li vo-. lim literaturu, poeziju i filozofiju. j ; | Često me pitaju da li vo-_ lim slikarstvo i skulpturu.

Često me pitaju da li volim politiku, i

Ne znam.

Ali znam da kad ne bi bilo nekoliko filmova, nekoliko knjiga, nekoliko pesama, nekoliko skulptura, nekoliko istina, i jedna jedina polit:ka: da ljudima bude što manje zlo na zemlji; onda bi nam život bio svakako, onda bi mi život bio svakako,

pust, jalova zverska prerije,

Dušan Matić

9 |