Књижевне новине

|

Godina VII. Nova seriju, br 18 -

GODINA OD SMRTI PETRA KOČIĆA

ČETRDESET

JEZIK- NASA NADA TUTEHA

Ivo Andric

» OZNAT je, i više od toga: popularan je lik

Petra Kočića, društve

mog borca i političana; pozž>nat, iako još uvek nedovoljno razrađen i osvetljen, Poznato je i to, iako još uvek ne doviolino, koliko je taj deo

Kočićeve aktivnosti uticao ma njegov lični život i na

ı jesovo književno delo, koliko je apsorbovao one snage od kojih se, po rečima J. KMršića, »plasti veliko umetničko delo«.

Kad bismo ovde mogli da prikažemo etra Kočića i u njegovoj ulozi narodnog borca | političara. mi bismo jasno videli kuda su sve Oolticale i gde su se Trošile one Životne energije od kojih se, kao što kaže J. Kršić, »plasti veliko umetničko delo«. Mi fo večeras ne možemo, Ipnk ima Jedna strana Poetra Kočića borca o kojoj ćemo ovde morati nešto kazati, a to je njegova borba za čistotu jezika, ne samo za čislofu oblika, nego ji za duh, pa

sam opstanak. jezika,

'G složenom odnosu izmedu okupatora, eksploatatora Au stro-Ugarske Monarhije i na roda Bosne i Hercegovine pi tanje jezika postavilo se od samog početka, a Petar Koga je postavio sa oštrinom koju je danas već teže razumocti, ali koja je bila opravdana i neophodna. (Selite se samo borbe koju su za svoj jezik vodili u XIX veku svi oslali slovenski na= rodi Ausiro-Ugarske Monarhije!) Okupatorska uprava dc .ela je, pre svega. nemački jezik u sve veće ustanove i važnije grane života. A onde gde je naveo ostavlien njegov jezik. kod nižih vlasti. u školama itid.. lu je prefila druga opasnost. opasnost. da se taj jezik iskvari i patvori iznutra podtije i razvodni, do te mere da se svede na neki ubogi i niži rod govora za međusobno sporazumevanje nižih između sebe i, koliko je neophodno. nižih sa višima, na goOVOrT ij srpski ni hrvatski, govor bez duha i soka, bez lepote i stila. bez veze sa tradicijom i živim izvorima širokog narodnog jezika, a sa unapred podvezanim i. ograničenim mogućnostima kulturnog raz vifka. 'Daj govor, kome je perfidna ı bornirana Kalajeva uprava dala zvučan naziv »bosanskog jezika«, irebalo je, ustvari, da odvoji narode Bosne i Hercegovine od ptravih hrvatskih i sprskih kulfurnih centara, od Beograda i Zagreba, da te navode izoluje i ukoči na tadašnjem stepenu njihove razvijenosti, . Sa divnim i nepogrešnim instinktom fo je osetio Pelar Kočić, čovek jakog inslinkta i brzog refleksa, Cifajući Kočićevo delo, vi ste moli videti koliko je pažnje posvetio kvarenju jezika. sa koliko je oštrine govorio a tom kvarenju, šibajući ga svojom ironijom, često i preopširno i suviše šaržirPano.,

Ali Petar Kočić je dobio ošećao da nije filološka stvar u pilanju, da je fa stvar jezika samo deo opšleg prili, ska i opšteg sistema1skog svo đenja jednog naroda ma niži slepen egzistencije, podesan za dominaciju i eksploataci+ Ju. On je to oselio isto kao što je horcegovački kaluder Joanikije Pamučina. u svoje vreme, vrlo realistički zapaZio da smo čak i pod 'Turcima »izgubivši sva svoja dobra, Izgubili sve svoje riječi OE SVOJ govr«. isto kao 10 Je Kočićev zemljak Vasa Pelagić, na četrdeset. godina pre Petra Kočića, postavio pitanje jezika na turskim sudovima u Bosni. TIzveden pred Veliki Medžlis u Sarajevu, Pelagić je, kao što u

svojoj Autobiografiji priča, »prvi natjerao u Bosni Veliki Medžlis u Sarajevu da piše ispite srpski, veleći da on neće drukčije govoriti«.

Od samog početka Pelar Močić je između sebe i oku~

palora — nepnijatelja postavio pitanje jezika. U poznaloj pesmi u prozi Mo-

litva, on ovako . govori: »O., bože, veliki i silni i nedostižni. daj mi krupne i soleme riječi koje dušmanin ne hazumije a narod razumije«. Za Petra Kočića je jezik potpuno jedno sa ljudima i zemljom, svet i nepovredljiv kao i oni. Ponekad čoveku izgleda kao da je i samo Kočićevo delo, celo celcalo. ležalo negde u dubinama toga jezika, a on ga je iskopao kao kip i izneo ga na

svetlost, dana i ma “ogled svota. Kočić je dobro znao

(ili bolje, osećao) da govoniti i pisati čisto i pravilno znači odupirati se i na taj način, neprijatelju, prkositi, davati dokaz svoje životne snage: i obrnuto, da primati nove. na kazne, izraze “Službenog tj.

's njim

'nošću Koju ozn

me turi baganetu u korice, ne možeš znati da li si osuđen ili oslobođen«. Tako je, ustvavi, taj simbolični bajonet,

"umesto živog jezika bio je-

dini način „sporazumevanja između okupatora i potilačenog naroda, već prema tome da li je na pušci ili u koicama. Taj jezik, jezik nametnut od neprijatelja, Petar Kočić je šibao ne samo u svojim književnim radovima, on se borio u svakodnevnom životu, na terenu, (Pred sudom, upitan da li je razumeo optužnicu, on odgovara da nije potpuno, »jer je pisana u nekakvom jeziku nalik sprskom«,) On je protiv loga jezika, držao sovoe, predlagao naročite komisije, prepirao se sa pretstavnicima vlasti za pojedine reči i izraze. U tom je išao do pedantenije, do isključivostj, ali samo prividno, jer Petar Kočić„je i slutio i znao da iza reči stoji značenje reči, i misao i volja onoga ko ih izgovara ili piše, i da prema fome reči mogu biti poktetna, stvarna,i živa snaga, da se mogu. pod određenim lslovima izjednačiti i DOistoOyetifi:-5t :PdeJOyW at atatiVi

čavaju. Tiza~>

are PA | ibn

BEOGRAD, 23 JUN 1986

\

Podasgt godina 0 smpti Veli.00 Upaihatličapa

Poniranja Hi |byena

{) suštini 107600VSkg dpaina{upgijb

7 TLA je to prava revoluB cija kada je, početkom

Ovog stoleća; u Londonu prikazana Ibzenova drama »Aveli«: malograđani su sa zgražavanjem negodovali protiv tako »bezobzirnog rušenja« patrijarhalnog mona-– *la, a. oficijelni kritičari su zamenili autoru što u dramu nije uneo dovoljno »akcije«! Sablažnjivi gledaoci nisu mogli da shvale kako jedna supruga i majka bez ikakvog stidla prebacuje smernom pastoru što, svojevremeno, nije odgovorio na njenu ljubav. a iznad svega ih je vređalo što pisac u potpunosti opravdava gospođu Alving,. Srećom, bilo je i takvih gledalaca koji su, oslobođeni malograđanskih predrasuda, otkrili duboke humane i etičke vrednosli i Ibzenovom delu i postupcima njegovih dramskih likova kao, naprimer, slavni glumac i reditelj Grenvil Bar-

png wresomi (aInapanpr przy in npero mada int ini nineiin ez tanane ara oti RUR

o ———-—--——-—__—————— _ ———

ker koji je u lice svim uvre=~ »Vek velikih problema. denim filistarima, rekao ka vek analiza i opita, istoko je moral relativna siva” i „remeno je i velikih

da onaj ko zastupa ideju suprolinu pseudomoralizalorstvu poslaje itekako monnalan, jer nemotal ne podražumeva samo štetno ponaša nje uopšte, već i :a0VO ponnšanje» objeklivno sleino si ne, koje nije u skladu sa Uu-

prevrata, vek koji će izgraditi novu oesteliku.«

TL,o Corbusic

nikakvog jezika znači koliko i priznavati potlačenosti i pokornosti. otvarati put ka punoj kapitulaciji. Jedno lice u pripovet-

opfuženog: ako hoćeš da bostigneš »ubacuj što više nji ovije ri=~ nu

činjenicu svoje

Sudamnmija savetuje go lice u nešto

pred sudom,

stvar:

Petar Kočić

ječi u svoj govor«, A razlika tih govora bila je velika, Dru Sudaniji u tom pogledu karakteristič»Dok god soldat

to je Kočić svojom WHpornoš~

staljenim idealima odtedenog

plan

JBT YeHkoj sali Concert. No; bel. u Brjslu, samosagledavanja

kuje se

(i e sla: · v iz : : 1 ot .% o try} vi ću | nafterivao putetstavnjika društva! Slično se desilo i ?a modernog čoveka, Petokraka bosanske vlade Adalbetta i ia ; si zvezda — mada crna i na 2 LI ; Kkritičarima i teatroioztma : : . : Pon Seka da lista po Vuko- žutoj osnovi — simbol je

vom rečniku i da u njemu fraži argumente protiv Kočićeve jezičke opozicije, a fo je značilo upola već dobiti

speli kaže o

(Nastavak ma peloj strani)

O PRIJATELJSTVU,

o žamim čauricama

OTREBA za bprijateljstvom, čežnja za lepim, ljubav, prate svaki ljudski život. Ćaskanje, ćutanje, ono gubljenje vremena koje neće ljuto da se sveti. dokolica ih razvija. Da li težnja modernog vremena da ih priklješti između dva kraka makaza (koje oni upravo razvlače) izvire iz oskudice u slobodnon vremenu. Današnjem čoveku zaista neće da padne na pamet, da svojeručno rezbarijama ukrašava predmete koje svakodnevno upotrebljava. On će se žuriti u ljubavi: razvojna linija od nule do sto stepeni penje se veoma brzo. A. prijateljstvo među ljudima? Nije li to najsloženiji oblik ljudskog drugovanja. Dva čoveka Woji ni po kojoj nužnosti ne moraju da budu zajedno. Najslobodniji i najindividualniji oblik sprega. Taj odnos trebalo bi negovati, čuvati, voleti, poštovati. Biti svestan njegove vrednosli. Biti spreman na žPivu. Nema mno go prijateljstva danas, Je li samo naš kratak dah u zahuktalom dobu za to objašnjenje, uteha, i opravdanje. Ili je stvar u. žarnim čauricama i preosetljivosti i kultivisanog čoveka? Sićušni grabljivac naših bara kojih sam se nagledala ovog proleća, hidra, ima u zidu

” Povorka Mola

prea ape sate anyysrsrnmenrurrpa eerrriise prase James rar fysrir vi efEmerisrizu CmrPyasiisrr sirenja i rreaitnirPre risen gar pCrn VepIriz air

pipaka.a naročite ćelije, žame. čaurice. To ubojito oružje puno otrova sigurno umuitvljuje svaku neopreznu Žživotinjicu koja se približi. »Neprijatelja hidra nema mnogo Jer je žarne čaurice štite i od malih ribica«, kaže udžbenik. Ima li hidra prijatelja? Imamo li mi žarne čaurice? A ima li onaj koji ih nema mnogo MWeprijatelja? I da li onaj ko ima žarne čaurice zna zašto nema mnogo neprijatelja?

Začudo, žarne čaurice (makar neupotrebljene) izazivaju prijateliska osećanja prema njihovom nosiocu. Smešimo se, govorimo prijatne stvari, divimo se, spremni smo da poreknemo postojanje žarnih čaurica, a ako ih neko spomene, osudićemo ga s negodovanjem: neukusno i glupo.

Hidra ne zna za ovu vrstu bića. Nju ne diraju često, vegetuje dok bara ne presuši... A ljudi nose veće ili sitnije čaurice duboko ispod kože. Ne možete ih videti ni pomoću lupe. i

»Stani«, rekao je, »stani, ja sam fi dru”, prijatelj. A ne možeš mi ništa. Ti nemaš žarnih čaurica«.

»Da«, odgovorila sam, »ali ii suira putuješ i ko zna kad ćemo se videti. Rekao ši

koji, priviknuti na sonvencionalnu dramatunzgiju, nisu Uuda prodru u unutarnjeg dijaloškj-psiho-

(Nastavak mna

sus" 11

Kina? Izgleda mi da, kad,

osmoj strani)

Svetske izložbe 1958. godine. Pef, kontinenata. Postavljam diskretno pitanje: a .gde je ponelaktička diplomatska

da je neminovno što ćemo, vremenom CNN

no izgubiti interes jedno za drugo«. »Ali... kad nema uslova... Tako je i bilo Bio je to pametan čovek.

dođe on u moj srad i ne” svrati, nikad k meni. Prekinućete me: prijateljstva ima, levo

i desmo. Nemojte zatvarati oči pred. njima. Da, zaista, dok ljudi rade, na istom spratu, dok ih vezuju poslovi. Dok na ovaj ili. ona, način imaju aktuelno i prakilično zajednički

interes. Geografska ili poslovna uslovljenost... Gde su naši prijatelji iz rata, iz TOp-

stva, iz mladosti, ili iz jednog slučajnog susreta dva srodna bića koji nalete jedno na drugo, osete afinitet. razdvoje se i nikad se više i ne vide.

Je li si ugasila potreba intimne veze 'Čoveka sa čovekom? Ili je prevagnuo strah od žarnih čaurica i postalo je neophodno: steći čaurice i nemati neprijatelja! Izsleda da Osetljivi čovek današnjeg vremena lakše živi bez neprijatelja nego s prijateljima. Pustite me na miru, radim svoj posao, gradim svoje gnezdo, dižem svoj standard — a »društvo« će se već naći. Nemam vremena.

A zaboravljaju ljudi da njegove žarne čaurice ne peku samo po tangenti spoljnog dodira već (kao sve u čoveku) znaju da pomahnitaju i da izruče sav svoj ubojili olrov njemu u grudi, pa sa nemilosrdno potsete kako je sam.

Jara Ribnikar

(iz, perioda dinastije Han — izložba »2000 godina kineskog slikarstva)

J. Bos: Sveti Antonije

vasuđivanja reduciraju pra vu univerzalnost,

Oči su se umotile od vizija koje doprema staklena em1lsiona kabina. Potrebno je ied no elektronsko oko; jedan automatski mozak.

Belgijanci su mudpi, Veliki bilans „.postignuača ·ćovečan stva ulepšavaće Brisl i donosiće velike prihode, i .» „e samo hofelijerima. (Oko 60.000 „posetilaca dnevno.) Putnici ce, iz hotela na rivijeri, umesto tramvojima i autobusima, odlaziti helikoDpferima do izložbenog Kkompleksa. Znak izložbe, njen glavni simbol — najnovija Ajlelova kula — biće Atomijum. Sa svojim providnim divovskim kupolama on se diže u visinu od 110 metana. Snabdevene <ekspresnim liltovima i aiconidition=0m oVe će transparenine kugle u sebi spajati izložbene hale, lepe velike i luksuzne estorane. Konstrukcija. potseća na Tallinov nacrt za zgradu III Jnternacionale, koja, nikad nije sagrađena. U.,sredini kule Tatlin je bio predvideo ogromnu slaklenu kuglu koja se polako. okreće,„oko svoje ose, divovsku salu u kojoj bi delegati, izloženi pogledima celoga sveta, donosili svo je odluke. Atomium je moderna kula vavilonska, *akode ustrcmljena protiv božanske lajne -- iako još nikad nije dosečla u nebo,

Šta smo do danas postigii? Velika naučna izložba 1958 'e:· da nađe odgovor. Da li će nedokučivi duhovnjij most između prve vatre koju je čovek svesno proizveo i požara” izazvanog nuklear– nom energijom biti prikazan izdvojeno od svoje ljudske pozadine, od društvenog korišćenja i društvene prakse? Ne leži li možda ispod tog velikog luka, koji se pyrostine

Cena 30 din.

MALI ELERTRUOVMNMWI MNOKRTURVO

O. Bihalji-Merin

ukazali na opasnosti i apclo=vali na svest vodećih državnika, onog vremena,

Da šu to opomene bile kao reči bačene u vetar, u to smo se i sami uverili, Dosla je dakle, sa ftom nekritičkom slavopojkom napretku i ljud skom: geniju! Vreme je da 56 skinu zlatne maske. Vreme je «da se raskrinka lančana reakcija razaranja, koju izazivaju demonija vlasti i 5VoO-– jine, 1958. u Brislu, trebalo bi. prikazivati, pored dostignuća napretka, i jeziva doslignuća uništavanja; pored ostvarenja čovečanstva — i njegovc podvige u oblasti razaranja. Da li. je ovaj lanac stvaramja i razaranja neraskidiv? Ne verujem! Jer onda bi kapije Ninive i piramide iz Sa hare. Mikenske palate i sli. karstvo Bgipćčana, indiske fre ske u Adjanti i naši Sopocani bili, samo. halucinacija i cvetovi smrti ma sunovralninı putevima sudbine.

Monsicur E. Langui, belgiski umelnički Kritičar i komesar za lepe umetnosti na Svetskoj izložbi, govori o voelikom ostvarenju Musće Imaginaire, zbirci i konfrontaciji majstorskih dela svih, vremena i kontinenata. On je hrabar i samostalan duh. BoTrio se u Španiji, a sada se bori, na poprištu građanskog sveta. za duh socijalne·i estetske doslednosti.

Sreo sam Languia u kabi-

netu' Ministarstva za. kultu~

(Nastavak na osmoj strani)

nad vazvitkom čovečansiva, i!

senka njegovog gašenja, senka demonskog ludila koja prati čovekovu genijalnost?

Godine 19935, tri stotine na– učnika koji se bave psihijatrijom, uputili su memorandum državnicima sveta: »Mi, psihijatti i psiholozi, čiji se zadatak sastoji u tome da ispitujemo normalno i bolesno ponašanje duha, i da našim saznanjem služimo čovečanstvu, osećamo se pobuđeni da vam, u svojstvu lekara, Uuputimo jednu ozbiljnu več.

U svetu vlada duhovno sta nje, koje krije velike opasno šti, poslo može da dovede do akutne ratne psihoze.

Rat — to znači da čovečan stvo oslobađa protiv sebe sve vazorne snage koje su u njemu nataložene.

Rat — to znači de će leh-

nika upropastiti „čovečanstvo. Pomoću samošpoznaje

može se sprečiti svetska katasirola,.. , U iscrpnoj analizi svesnih

| i nesvesnih- strujanja i snaga

koje su najzađ dovele do razorne eksplozije, naučnici su

(sa izložbe slihastva

kineskog