Књижевне новине

Bi,

7; ni primer, večžuo poli iz Vrčničma moje mladosti ćayala da, slašam ital Ćć

S ORRAn muziclo, ijays} Ja, me „Je spreimao više od trideseh godio Radi" Sre dO, UŠahy soban da zaista ceni Save ada sam postao spoŠ .eenim jedam svež koji je bio tolik lep i pun poisticaja za moje ul OBA! Učenici čine Jedni dvd irno nasleđe, koin OR sinriji i AW ibaednu bu gao učiniti. Ona se sastoji nm i sta? sedne :ima čilajm rukopise, U to dobi STOL dednii araBIM JLO Se, U to- svaki saučemik a Kao O TRGCGr dve velike prednosti. Mada lan

h Wešsmu, op ič možđe, mnogo precenjuje, ali, ako i KMR MM Zaišla veruje to što Rovori: om nikad ne O eta vali prosto vailo da bi dao ohrabrenja.

O Ba, On vam Čika, pesmu 5 oom usftdmoni pažnjom, Rhoju odrasli MWritičari poklanjaju samo remekdelimxn, a, odrasli pesnici jedino samima sebi. Rada nalazi zamerke, njegova Krilika ima a cilj da vam pomogne da pišete bolje.

„_ Ubravo ova yvrsin lične MWritike pisao često lako lešho malazi m kasnijem života, kadm Be krug Wčemika, već razišao. Sudovi recenzeašia, makoliko bili pravilni, retko sm mu od bilo kakve Rkotisti, A kako da i bndu? Iiritičar ima posi\ 6 objavljenim dclom, A nc Ni rukopisom, Njegov posao se sastoji u tome da Mkiže javnosti šta „je Tio w“ečlo, a me la, iiaže uJegovom piscu šta je, umesto toga, trebalo i kta e mogao da napiše. Međatiw, to je jedima vrsta Nritike od Jeoje autor može imati Woristi, Oni koji bi mogli da mu daju teu kritiku obično su, kao i on sam, suvYiŠe mm mekom drugom suviše zauzeti, suviše ožemjeni, waviše ebi ta EUVERe

Pretpostavimo da nahš učenik uspe da poslane posni OR pre ili MSI dolazi dan Rada cenzbor može mistina i prvi put da kače: „ či prave i sve su tvojeu: SVE VOČI ČR _ No, njegovo ozbuđenje zbom fogm ne {raje dugo. jer Be već sledećeg časa pojavljuje misuo: „Hoće li so to ikad ponoviti?* Ma kakav MDšo njegov asmiji život službenika, građanima i Wotođ100Gk ćoveka, njegov život pesmika biće do krnjm mješovih dana bez ikukvih planova za budućnost. On mikad neće moći da kaže: „Sutra ću pisafi pesmn i, mahvaljajnći mojoj rutini ı iskustvu, znam Već sad da ću uspešno urađiti {aj posao." U očima drugih čovek je pesm\h alo je napisan jedna dobrn pesmn. U sopstvenim očima, om je Sani samo U čagu kada \rši poslednju redakcija svoje najnovije pesme. "Trenntak pre Toga on je bio samo potencijalni Wesnik; irenntak posle loga om e čovek Koji je prestao da pise poeziju, moćda zanvek.,

"Tr Zbog toga nije mišća iznenađujuće io što mlad pesnik retko dobro polaže ispite, Ako vak \Mobija doba ocone, onda je om, ili me samo pesnik već takođe i buđući naučnik, 'ili je zaista wrlo dobar miadić, Student medicine vna da mora učiti anmatomiju bi posfno lekar, pi stoga imo razlog:

i ši da uči. Budući nančnik ima razloga da ući „ep om munje više zma šta hoće da zmaa. Ali, budući pesnik ne zun Šta treba da zna, On je prepuštem va milo

i nemilo#t irenutku, jep on mena Kkonkreinoz rinzlogsu da se ne prepušta zahtevima trenutka i, po svemu onome Šlo on sada zna, prepuštanje trenutnoj želji može du kasnije da se pokaže kao nmijbolje što je mogao dn uradi. Om čak možc osetiti neposrednu želju da prisustvuje nekom predmvanju. Sećam se jednog predavanja koje sam slušao, h koje je držao profesor Tolkijen, Ne sećavmı se mnijedne jedine reči ko,jm je om rekno, ali na jednom mesiu on „jc recitovao, i to sjajno, dug Đasms iz „Beovulfa“, Bio sam opčinjem, Znao sam dim će fa poezija biti moja predilekeiin, Zbop ioga sam biv spreman da se bavim anglosajksonskim jezikom jer, da to nisam uradio, ne bih mikad mogao da čitam fu poeziju. Nančio sam dovoljno da je mogu čitati, u poeziju. Naučio san dovolino da ie mogu čitati, makar i aljkavo, i tako sm anglosaksonska i srednjeengleska poezija postale jedsmnm od mojih na,jjačih i majtrajwijih uticajn. a A te je bilo nekto što mi ja, niti iko drugi, ni,e mogac predvideti, Onda, opet kakav me je đoba anđeo jedno poslepodne privukao Rlekvelu i iz somile MNmjiga izabrap mi eseje Vilijama Patonsm Mera?Nijedan kritičar koga sam posle toga čitao nijs mi otvorio takav pogled na neku vrste RknjiŽeyna noći Svih svetih, u koJjJoi su mrtvi, živi i merođeni pisci svih vremena i svih jezika okupljeni ma zajedničkom plemenitom i divilizatorskom wa datku. Niko drugi ne bi mogao da tako, istog časa, probudi kod mene fascimaciju z& prozodiju, Mo,ju nmikan više misam izgubio. Ne smete, mrđutim. vamisliti da biti nevaljao mladić zmači Samo uživati, U ioku tri godine khoje sam provco kao studeni ponekad sam se sjajuo provodio, stehao sam prijatelje za ceo Živoi, ali sam takođe znao da budem mnesrećniji nego Šfo sam ikad bio pre ili posle toga. Ja sada možda {u"aćim vreme, a možda i ne — {0 će iek budućnost polčazaii — ali ja sam sigurno tada {raćio mov&c“ mojih voditelja. Ne ireba da mislite ni to da mlad pesnik. zato što me uči, gledm s Yisoka ma SVa maućčma is{raživamja

koja e više

veoma mud. oko njega, Ukoliko on zaisla nije

JOJO „Om zuz da bi, da pije bilo mhučnjka, (aji Su hapv»li nad rukopisima, prepisujaći ih"i wp» 'POUJBCĆI, minoge pesme osfale pedostupne, wklin“uJUČI i Jšiatnlove i muoge druge, pune stipova NhoJuna se pre toga mnijč mogao pozma{j gOMAa0. Niti de pronalazak štamparije učinio izdavače nojidtrelbnim, Srećan ije onaj pesnik čija, sabrama dela misa puna štamparskih grešaka, ,

Čak i mlad: pesnik zna ili će vrlo skoro shvatiti da bi _on, da nije naučnika, bio prepušten na mjlosi i nemilowt hmjiževnom uknsu jedne prošle zoncratije der, kada je djedmom knjiga izišla iz štampe i »xDoravljena, jedimo maučnik, sa svojom meBWebičnom hrabrošćn duwu čita mečitljivo, osvaja, im reflmw masradu, Moliko bi on poznavao čak i Dana, du nije bilo prolesora Grirsona? Riba bi on znao o Kleru ili Barnsu, ili Kristofera Šmartu, da nije g#g. Blandena, Grigsonna, Fors-Mtida i Bonda? Niti je izdvajanje lorjiževnih dela sve Što su naučnici već wradili za njega, Postoji blagosloven spoj pesnika i naučnika, prevodilac, hako bi pesnik naprimer, bez obyrazovanju i talenta ser Artura Vejlija mogao otkriti, i 10 ber. vodilac, Rako bi pesnik naprimer, bez obyrarovanja i talemta ser Arkudra, Vejlija mogao otkriti, i to bez i majmamnjeg sopbtvemom napora, jedavw polpumo nov svet poezije, svet kineske poezije, A onda, ma koliko inače blli različiti, pesnici i mnaučmici imat jodnmu stva, zajedničku. Oni nism gospođa, Univerzitet „e ono Što, jedni i drugi, poš{o mnisn ljadi s umiverriteta, obožavaju sa pasijom,

Ne, ono to zadržava, mlađog: pesnika od aAlademskih studijn mije nobražena mnezahvalnohf. Yeć zakon dnševnom razvitka, Izuzey n stvarima Žživct& i smrli, svetovnim i dnmhovnim, na pitanja me Trebam odgovarati pre mego što su ona postavliema, a 6AdA on nema mikakvih pitanja, Za njega sada. nema velike razl'ke između Kkmjige, kefnje po prirodi i pDljupca, Mve su fo Jednako za njega iskusiv&, koja, laloči u svom sećanio. Ninda bi istoričar Kkujiževmosii mogao da pokleda unazad n mečije sećanje, on bi tu našao mnoge pripadmike te vrte Hoju ma ziva knjigama, Wii se one ovde na čuadnovat nkčim razlikuju od knjiga koje on ima u svojoj biblioteci,

Datumi su &Vi izmenjani. „Im Memorism"* je napisano . wi J

Dre „Pedanterijađe“?), a trimaesti vek dolazi posle Šesmaestoyr, On je uvek mislio da ie Robert Bertom napisao većliku Kmjigu o melaholiji, Ovđe izgledm da je maplsao samo deset stranica, On je mavikmnul; nu pomisao da svaka, knjiga moše samo jedanupnt da Dade mapisana, "Tm se neke stalno ponovo pišu. M mnjegovoi biblioteci knjige su uredno složene po oblastima ili predmefu, Ovde izgleda, da ie majčešći princip slazemja Knjiga po Wzrastm. „Peta orač MH,” stoji poređ MirhWegardovih „Dnevnika”, Pelar orač TV“ pored „Sitvaranja engleskom pejzaža“, Najviše zbunjuje to Sto, nmesto da se druži samo sa pripadnicima svoje vrste, m ovoi neobićnoi demohcratiji svaka vrsia bića poznaje svaku drdgn vrstn, & nnjbliži prijatelji neke knjige je relikao ne druga Knjiga. „Guliverova putovanja“ idn rukn pod vuka sa nekom ljubavnom avanturont, jedno pevanje „Baja“ stoji pred izvanredno dobre večere, „Mia i mwir' mikad me mapušta prizor sirotinjskos Bu Zića w nekom stranom gradu, deseia „Zimska bajka“ pozdravlja prvu odličun „Favoritu, M

Pa, ipak fo je svet od koga #6 prave pesme, “defs ga opisuje kao „gomilu sakupljenih otpadaka', Dozvolite mi da se pnslažim manja ružnom ali -me manje anarhičnum slikom čaja koj Sumanulogp šeširdžije, ı1V

Ne postoji mekakav MNyilički princip ma osnovm Rogn pesnik može, dok tako čita, dam bira svoje knjige, imajući na umu da svoje pamcenje obogati slikama i» kojih će nm Svom Masnijem rado moći da crpe. Rritički god „Ova kmjigm je dobra ili &la= ba podrarumeva, dobar ili slab Kvalitet Oe: w svako doba, ali mw odnosu na budućnost čifaoch, Toijiga, je dobra sada, „ko je mjeno bađuće dče,stvo dobro, a, pošto je budućnost nepoznafa, we ore se donotifi nikakav sud. Stoga je naivni mokritićki princip ličnog dopadanja majbolje merilo, čovek zna bar jedno o svojoi Dndđucnosti, a fo jie da će ona, ma koliko bila različita od njegove sadašnjosti,

io još nveMh biti njegova baudmćnosi. Ma koliko da

se om mm izmeni, fo Će pak biti om, me meko drugi. Zbog toga ono Šio mm se sada, dopada, bilo da to neki Dezlični sud odobravn ili me. imyu ipak uajbolje izgleda da mn kasnije buđe orisno, Pesnik je mfoliko spremumiji da se wpravlja pe svom ličnom wkusm zbom {Og šio pretposiavija, i dm, mislim, s razlogom, da, s obzirom ma {o što om sam Želi da piše poeziju. njegov ulhms može UDiti ograničen, ali ipsk neće biti toliko rđav da bi 4 poveo strampnficom, Ima izgleda da će ji MKeoitićavr odobravati većina Knjiga, Boie mn se dopadaju. Međutim, ako dođe do sulioba između dopadanja i odo

Prim, prev. *) "The Duncjanml 1) Piers Ploughman III

bravamja, mišklim da će Om uvek slati na, stbAMML

doppdanje:

Prilikom ocenjivanja wekoeg dela prošlosti, pi1239 istoriskog: Mriliičara: „Sta je pisac ovog dela ipo na umWnm? Jvoliko je Om w fome uspeo?“, mA, holiko omo bilo važmo, nuvek će manje inieresovafi pesmika nego pitanje: „Sila evo delo sugerira živim piseima, danas? Hoće li im omo pomovći, ili će il omefati n iome Što oni Žele da pišu?

_ ye nekoliko godina naišao sam, ma sledeće stiŽave:4) Wherewikh love io ihe hariečs forest he fleeth, Leaving his ewterprise with paine and crye, Awl fhere him hidđeth and mot appearelh,

What may 1 do? whem My,mx&tepr Tearećth,

But in the field with him to live and die,

Por good is We life, ending {aithfuliy,

Našao mam. Yitam ovih swhihova meobično lepim, owi #U me progomil, i znam da sa ima}i nlicaja mA Titam mekih mojih stihoyv#,

Na kojom ljabavlja om beži m jelengaj. ostavljajući rad sa tagom i suzama,

i ia se Kkrije i ne pojavljaje se.

Što da jm ćimim, kad moj gospodar sirahnuje, Mo m polja s njim dmwm živim i umirem,

jer dobar je život koji se završava Yernošću,

„Naravno, ja gmam dw sve istoriske činjemice mika, vaja na to da je Vajaft nastojao da piše u pravilnom j&mbmu |j da bi, u ritmu Nhoji Je ow Tražio, njegovi stihovi glasili ovako:

And ihćre him hiđeth šmd not &ppearčih What mš&y I dodo? whem my mastćr learćth But im the Tićid wikh him fo live and die. Tor good is thć life, ćnding fAith{ully,

·

Pošto ti slihovi ne mogu fako da se čitaju a dn Mo ZVUČ6 sifašno, mora se reći da Vajat nije uspeo w onom što je imao na umu, i kmjičćevni istoričar šesnaestog veka moraće da ga pokudi,

Srećom sam ja pošteđen od te dužnosti i mogu be» rezerve da izrazim odobravanje, Između Vajaia i današnjeg dana nhnlari se. čefiri siotine godinwm prakse i razvoja prozodije, Zahvaljnjući radm muših „prethodnika, svaki đak može danas da piše n pra

'wilnim jambovima, koje je Vajat, nastoleći da, iz-

begne metlričkm anarhija. pelnaestog b ranog eSnBesliog veka, malario toliko teškim. Naš problemi um dvadesetom veku nije Gakao da pišemo n jambu, već hako da ne pišemo m jambn automa#jski, po običćajmu, alo io mije maša stvarna mamera, MKto je za Vajafa bio newspeh, fo JjC za mas blagoslov. Mora li meko delo da se kudi zbog toga što je slučajno lepo? Ja preipostavlianı da morz, ali pesnik će uvek imati tajmog obzira prema srećnom slučnju. jer on wna kakvn mlogu on igra wu pisanim poezije, Uvek se desi nešto neočekivano i, mada, pešnik zna da 10 muopna proći kroz cenzorove ruke, on ceni sećanje na Ktećam potez. -

Mindi pesnik je wnožda uobražen u Svoj dobar ulkags, ali om nema ilazija u pogledu svog vwnanja. On je potpuno svestan toga Koliko ima poezije koja bi mu 66 dopali, ali on o njoj nije nikad uv,

izma da ima obrazovanih liadi koji sa ovm pesmu

pročitali, Njegov problem je da saznnm koje obrazxovane Jjudo da pit, jer om ne želi da čita prosto i druga dobru poezija. već poeziju one vwyrsie Noj mn ge dopada, On udi o nekoj naadčnoi knjizi ili hritičkoj raspravi maje po ielsftu, a više po ocifatim#. i mislim da wvek, kad god čita delo nekog Nyritičara, može sebe uhvatiti Lako nastoji da po#0đdi kakav ulkus Stoji iza Kkritičareyog wnwda, Rao Metjn Arnold, i ja imam svoje kamenove spoticanji, ali oni slože za proveravanje kriličara. a» ne pesnika. Muogi od njih Tičm se wkusma w dragim wWivarimn mego šio je pooemija Ili čak literatara, ali ovde su četiri pitanja kojm bih i. postavio Kritičaru, kad bi trebalo da ma ispitujem:

TĐopadaja li vam 8C, a iu podrazumevam dx li vam se zaista, dopadaju A ne dia li m priačipu odobravate: 1. duge liste vlastitih imen&, liao šlo su rodoSL u Starom zavetu ili Ratalopr brodova u „Il“ jadi“?”

2. zagonetke i svi oslali načini da se sivari me mazovn svojim pravim imenom”?

5."Bomplikovans forme sfihova, iehmički veoma teške kao šfe => englini»), drot-kvetsi i sestine, čak i Kad je njihova sadržina trivijalma?

4. svesno feninlno preuveličavanje, barokuo ki mjast. stil, kao što je Drajdenova dobrodošliea vojvotkinji od, Ovmamnmda,j?

Ako MWritičar može iskreno odgovoriti „„da“ nm sva če{iri pitanja, omdm ću samim tim prihvatiti mjegov sud o svim Rknjičevnim stvarima.

(Prevela Ema Časar)

4) Prim, prev.: Pravod wu prori glasi: 5) Prim, prev.: kratki epigrami na RKkotskoni obično kaireni,

« | % . co. e e i stojniji Junak! — i u sreći, i u tuzi, u luspesimxz i neuspesima, wu nađi i snovima, u ljubavi i

IZLOŽBA U MTELJEU 212

Jovan Milićević i Irena MBolesar

li Sartr po malo u sukobu sa m izljašnjavanjem za hoti čnu'" medorečenost situacije i uopšile umetničkog dela. Postavlja se onda pitanje tran aponovanja te drame Kategorija u scenski oblik, Ako prihvatimo zaključak da je sva dramška na petost ovog komada (osnovna a&pecifično-dramska vrocđinost)y za tvorenma u filosofski Mrug nepresfame težnje da se čovok odredi identifikovanjem bića za sebe i bića po sebi i da je prvi rezultat. neuspeha u tome, stanje teskobe (u čiju se bpodrobnu analigu ovde ne može ulaviti ali kole oćigledno ima i psihološki aspeki) onda izgleda da se ne može u načeM odbaciti oblik psihološke drame, Ovo vWutoilko Dre BHfo prema samom Sartru me{afizika nije viša sterilma wdi&lsija o aostraktnim MWategorj

jama već „.živi napon da se Iz-e mutra osVetli ljuđeka kondiciia u njenoj fotalnosti“ (čime meta fizika na konkreten način znRO račuje u svet kmjiževnosti, Po gotovu što i sama, Sarftova Ynisao u delima izrazito Tfilosofsh-g kenraktera mije mo suštini t-

straktno-kategoriska već se više MWreće w domeni etike i ontolopije koja ostain w oblasti psiho losM4je (a psaibologija i etike #U oduvek bile predmet literature).

TĐvancuski Wyitičar Pjer đe BO adefr wu jednoj raspravi izražava bojazan da je Sart,„ odlično shva tie mogućnost mleftifikacije u pozorištu. Jer ako je ı svetlosfi

pornjih zmkliučaka jnšnmo da se ' kao krajnji rezultat tih ( u dra mi ..lza zafvoroemih vrafa“ foT-

mulisanih) filosofskih ·owotianja i Tolvrđivania rađa Mvalitet ei hološke vrirode,„ kako je oda moguće vzamijslit: dvanui, kojia bi bila lišena mosilacm, tog TsBihOloškom kretania (lkarakteray kao ! mustema iswyremletamih ·eodnosa u kojima taj )evalitet treba da Pe Yealiznie? Tli se možđa ve onda svođi nm, mitamin Momačme određenosti Tih karnmktera? IzPleda da oni po foyvmi oefajn neprotmemjemi, ali da dobiintjin drukčiju amutrašniu nanmefn#i, fnapeiost liuđi koil «u i službi Tfomtoma slobnđe., kom bpisnc đe \imiše đa bi ih opredelio, ali Čije TĐošledlce mne odmernva), Smnvot ni va\kliučci jmpli bi međomledme Tom lerlice: uomemn li ds se vori o čistim podstrpkOnim sfaenvimn ko mema.ju svoj psihološki ek

osobinama, karaltera. drama bi Mila, jik: vidđirana (emociju smo prognali i sko joj odđduzmemo i psihologi ju svako dramško kretamje DOstalo bi apsurdmoy. Isto tako ako bi nestao interes za Scensku al ciju i Monflikt ostalo .bi samo cerebralmno odgonetanje u kome učestvuje publika upućema u ta.j ne filosofije.

vivalent u i atmos{ehni,

Pri takvoj analizi Sartrove dra, ,

postaje nemoguce da, se u pr ipu odbaci koncepcija, psihološke came Kojoj je Dpuribegla Mira Trailović i sve onda, svođi na pitanje pronalaženja Oosnovnih mimogsfera i unutrasnjih altoija, ličnosti u )hcojima će 5ć ot kriti Sartrova misao. Jako „je rediteli možda više jnsištirao na napetim ukrštanjima među. ličnostima ove drame, na prcciznoj dramaturškoj amalizi Klimaksa, pauza. padova i akcenuta me bi se moglo reći da se u NJeEgOVO.,D realis/chji nije u dovoljnoj merj otkrivala i ona drama mŽmučuog *numoivpitivanja, kad čovek traži potvrđu samog sebe u tuđim očima,. Nosilac fog stanja bio je

mahturgije

.Garsen, na koga je i Bartr sta-

vio akcent, Reditelju bi'se pre

moglo zameriti što je štanje le- > .s8kobe — ka, kome evoluira tokom

drame celokupna misaOna i dram ska alktolja — sveo na karakteri stike jednog neurotičnog stanja. "Teskoba se tako ogledala u tri glavna pravca: kamo osećaj poraza u izvršenju jednog zadatka; kao omećaj opasnosti, krivice ili pretnje kasnom i kao nastojanje da se teskoba uskloni užurbamošću i pomoćnim alkciijamn. Odatle je proizlazilo da je Bartro vo dovođenje morala u pitanje samo pošledica. jedne neurožć, dol je ono, međutim, š#udbinsk pitanje epobe koje se samo Otlova u amalizi Jednog neunotlič nom štanja, Verovatno “da 1o mijzanscen I osnovna aftınoaiera nisi imali karakter skučemosli i aluzii„ pakla viie bila dovoljno ubedljiva a otuđa je dolazilo i do mregrejanoti akcije kola ie pre čila da drama poštane i jedno nemo prišuštVo, nemo krađenje očima,

Samo Sartrovo delo maišlo je ma prilično hladan prijem kod publike i to je ma ubedljiv načim pokazalo koliko su Sartrove 1620 (i, postunak njihovog otkWwivania u apMupdnoj situaciji, koje su do pre nekoliko godina primane kao

um drami »Plug i zvezđeć

otkrovenje mpostale vrlo bizo we prodorne. Sartr tako nije delo-. lovao nimalo ekstremno i strašno već više kao neko ko nije u sta nju da do kraja angažuje paŽžnju publike. Ustvari, omo ŠiO je preživelo i što je nellazilo na prijem bili su izvrsni kvaliteti jednog ozbiljnog dramatičara, Marija Crnobori kao Imes Berano, (oživela, je verovatno &VO ju najveću glumačku atirmaziju otkad nastupa na beogradskoj sceni. Neosporno je da je igrala samo neke aspekte te ličnosti, ali je takođe nesumnjivo dam ie procenjivanje stepena pođudara nja. sa amtorovoam namerom 5s5&Do jedan od načina đa še odredi ko liko je glumac postigao, lad glumac u toj meri dominira ·\ı toku mpretstave nad uobraziljoni gledaoca, da ovaj potisne VOJje

opiranje koncepciji koju ne Usvaja, i kad se u njemu začnt sVa, 1apoloženja koja u D' tlu

mije prihvatao može biti reči S mo o ozbiljnoj, umetnosti. Način prilaženja ulozi Milarije Crmoborl bio je izrazito kameran. Ons je Ve Dostigla po}utonovima, ago vešta,jima, ogrommim unutrašujim naponom koji 8e u početicu vidno ns manifestuju a odmah zatin Be OošBeća m Wvakom _pritajenonı pokretu. Njena Ines Serano bila je hladn„ i daleka svetlost, no Ro otuđem ođ #amog sebe i kad se u njoj na trenutke oftkrivalo uznemitenje to su bili pravi beš dmsmi mraka ji pustoši.

Branko Pleša igrao je Garsena wu funkciji ijednog odđigranog ·Života. U njegovoi glumi.koja Je obilovala, manifestacijama mneuro tične psihe odećalo še suviše da jie Gaysen, dole ma zemlji, bio pođlac i kukavica, i na taj način Sartrova, formula o poslednjem člmu koji opređeljuje čitav #ivOt niije dovoljno dolasila do ićražuja, 'Pako sć dobijao utlisa,R da, je sva Gasenova muke u njemti samom, Nasuprot ovom potrebno ie maglagiti da je B. Pleša sa Jamo mere i pravog načina svakom tremitku GaomsBenovom po stojonja ingsihtiyao na s&vođenju životnog računa, Moje ie tipično za OVOg Sartnovog junaka,

Olga SpirMđonović igrala ie TDstem Ttigo sa finom dozom čuli noc šŠmoma, koji je svojstven 0 voi ličnosti, ali bez neke dublje zajterekovanoti. za. Bartrove {j= lošofshe probleme,

Vladimir Stamenković,

Pošto je likovna wmjeilnost več \wekovima oornistila magičnu sna Bu reči, mije ništa neobično &to je literatura, potražila u njoj 8ARvoesnika, wa svoja tadoznala, ijStraživanja, Ovim se, iggleMa, naj više Morisbi mođemo pozorišie, Ovde, naravno, neće biti reči o savvemenoj drami, jer ona goVOri, dovoljno sama, za. sebe, Već O njenim prijateljskim vezama sa eavrememnim likovnim stvaranjem, o čemu i jeđnmo i drugo nisu ni izdaleka dovoljno gOVO+ rili. Jer, zvalšsta, teško je poverovati koliko jeđan mačin posmatranja, Života upotpunjava drugi, i koliko jedna delatnost ljudskog duh&, bez obzira ma svoju isključivost, priptanja uslove žza druge delatnodti. aročito kad su u pitanju reč i wlika...

Bilo je već i ranije pokušaja đa se kuloari gleđališta wWirašse slikama ili skulpturoin. o dje činjeno iz pretežno dekorativnih razloga, pa je estetski princip, ogoljen u avojoj &tilskoj ili programoskoj niccionalnosti, bio Ostavljen đa visi ma isti Kklin sa slikom, ili đa buđe isto ioliko usamljen u nekom iglu: Kao ekculptura. Nije se računalo sa time da li će neko od dokonih' Kšledmlaca baciti, — imeđu dva čina, — pogled na ove 'slike jli ove skulpture, On nije mišta gubin time, niti su one ma šta do bijale. Samo bi slučaj ili tre= nutbno waspoloženje | omogućili odnos mnogo prisniji nego Što Se to inače događalo.

Nasuprot ovome, Atelje 219 ma. činio je jedan pokušaj, koji, ea iačke gledišta. likovnog ŽivotA, nije ništa manje muačajan Od Onog& to se događa na njegovoj pozornici. Moaje više nije pro= storija u Kojoj se ljaju da popuše cigaretu ili da pozdravc svoje podžnanike, Omi mogu i to da učine, — to svaknko i čine, — mueđufim, ako je jedno #ledalište zaista savremeno, mjegovi T{oajei šluže uglavnom za izmenu misli, za sređivanje wtiigaka, za stišavanje one katarše, povodom koje je Ariatotelo owtavio mekoliko Kkomentara i ba1m»broj komentatora, U foajeu Ateljea 212 načiniena je jedna ijložba,. koja, strogo uzevši, i mije dziožba, + mjje, naime, ma njoj mišta izloženo (a to je kod nas prešlo skoro u Običaj) od onoga Što pripada slučajnosti stvaranja ili ćuđim, onih koji stvaraju. Izlagači su Očigledno imali Jjedmu određenu nameru, tačnije rečeno: jedno Određeno mišljenie u pogledu odabiranja i Ssvrstavanja dizložboenog materijala. Osnovna tema je raznovrsnosi plastičnog izraza, Jer, ukoliko bi neki neprijateij modeme umetnosti, — a fakgvih iman ioš uvelm mnogo, — prekoreo damašnje wlikarstvo i današnju skulofturu zbog wiromaštva w anegdoti, on im swigumoe ne bi mogao osporiti bogatstvo u emoeijama ili postupku. Pa ipak, ova složenosti koja zbunjuje, Ovo dragoceno mnagomijlavanje ose ćajnosti izražene kroz boju ili bronzu, imaju tua lepn osobinu da š#u jašniie što su viša kombplikovane, i da deluju majneposrednije u trenutku kad izgledaju na;iviše opterećene uzgredmim ečmo ejlama, T.jkovnmo jeđinstvo vih ovih. Škola i svih ovih pravac& potiče wnravo jm mijihove „sijlske ili etatske raznnlikomfi,

Jedan „Pejsaž“ Mihaila XOV& izvćeđem je VeopDia

Pet. ulan-

leđaoci skup-

čanim mervom za lonska tkanja, veoma, je blizak, — Uprkos razliČitih sređstava u izgrađivam;ju i sintemi, — onom. inače VFIIO poznatom „Pejzažu“ Stiojena Ćelića, koji se već nalazi na ivici apstrakcije. T. jeđan i drugi pripadaju oblastima, mođernih na vwiraniam, onih mneziranja koji pro. izilaze iz slobodnog odabiranja estetslih principa i još slobodnijeg izgrađivanja., jednog estelskog programa. Može to da se nekome dopada ili ne, ali je činjenica, koju ne može ni jeđan pošlovićan mukus da ospori, da senzibilnost prema, pojavama. ili predmetima nije više tema NOoJA se slika, već elemenat kojm se slika, Lepi „Galebovi“ Peđe Milomavljević “aspolašu jednom čisto poetskom ašocijacijom, i mjihova vrednost miip 11 mateiTjalizaciji ili simbolu, već, naprotiv, u izvanredno finom tičiciranju sm dva ili liri &rebma i Wiva tona, u njihovoj čistoi, prozvačnoj, zvonkoj sami koja _ je srećno owlobođena robovanja hro wrnatici ili osvetljenju.

Iz ove se veoma Mntelektualne i isto vreme vcoma lirične ODbO-

jenosti može otići u #šdekvaino izgrađenu konstrukciju 'roz „Staru ulicu u Rovinju“ Mio-

draga Probića, koja će nas odvesti u probleme kolorističkog predimengioniranja, prostora, i koja če nas upoznati sa nastojanjima najmlađih Muliđovih potomaka. Jedni od njih će, kao SlojanovićSip-u svojoj „Ulici“, istraživaii dubinu planova pomoću boje i obojenost pomoću volumena. Dri gi će, kao B. Protić u | „Parizu“; potražiti najfinije i najdramatičniie kolorističke odnose tamo gde bi njegovi wtaviji preithodnici neizoštavno otišli u mateniju. Međutim, tamo gđe bi ti isti alikai. pošli za smirenim i ljupkim valerahkim harmonijamš, Aleksandar Loković u svom „bHar lelkinu“, Olivera Galović u svojo: „Mrtvoj prirodi“ i lL,agar Vujaklija vw svojoj „Komimozje stvarili an jadnu vistu el onizma lhoja ide od mpaletike · lirike, i od lirike đo ixrazite dekorativnosti, OyE ea Tenenađenje preistavlja jedna grupa mladih nadrealista, od KOjih su jeđam profesionalni slika a dvojica arhitekte. Nadrealizam nije za nas mišta mOVO, ni MN6O-

čekivano, ali ne bi trebalo da bu-,

«e ni stvar prošlosti. Ovaj pokret je wu svoje vreme toliko uzbuđio duhove, da su Aa, ubrzo proglasili iscrpenim i nesposobni de se obnavlja bez ponavljanja. Om je, međutim, — l! Vreme kada je mruštveni ıečvolt zamenio noim Školama stvaralačke emočije, — olktio neslućeno bogatstvo ljudske potsvesti. Veoma blizak pšihoanalizi, i često mešan 5a njom, on je bio izbačen iz Bavremenog slikavstva da bi ušao u Savremenu literaturu, i danas se ne može ćći ništa Ni protiv mi u prjloz mjemu, a da Se ne upotrebi mijegov, mopstvemi rečnik. Toliko je još uvek blia&k imtrospekciji, pokazuje „Usamlje-

nik“ Kaše Nikolića, a MRoliko „e omogućio jnšmpibaciju Tantastičmom i muetafizičkom . slikarstvu

De Kiik«a i Tada, Kaye. pokažu. ju dve zanimljive figuralne Kkom-" pozicije:. „Sv, Sebastijan“ Leoniđa šejke i „Konjanik“ Sin Vukoviće..

Miodrag Kolarić

šVome ,

|

(lo fotografije

ea rrhat 4111 }HHHI{IHHFH)}yhdf1{1THyytrir ras o. ———

Jzlošba »Porodtea čoveka«

Pol Nils — Nilson: Usputni razgovor

Veličanstvena izložbe: izložba, o Dama samima, Covek je bio i ostao, od po-

četka, do Kraja, mjem mnajpostojaniji IL najdo-

je tema oYVe

požrtvovanju, Covek borac i čovek stvaralac. A to je ovde, u ovom trenutku, najpatetičniji i najuzbudljiviji motiv, ispričan jezikom *liWa, jezikom Ssugestivnim i opšte razumljiyim.

Ali ako nam je ova izložba tako iskreno i lako verodosiojno pokazala lik i duh čoveka, onda nam je u isti mah pokazala 1 sve ono što je njegova zajednička sudbina, sve ono što oličava zajedničke manifestacije i zajednička pregnuća njegovog Srca i njegovih instikta. Ni drugi jezici, ni druga podneblja, ni drugi kontimenti, ni različita boja kože i različite navike, nisu mogle ui da izmenc ni da utiču nix upečatljivu i jednostavnu Sskladnost te slike,

Ova tako lepa „i tako ozbilina izložba, plod je zajedničkih napora stotine fotoreportera, širom oeelog Sveta, i profesionalaca i amatera, veštih majstora i predanih početnika, Sa kamerom u ruci oni su, pri svome svakodnevnom poslu ili svolim svakodnevnim šetnjama, postojano beležili sve ono što bi im se za trenutak, u magnovenju vremena i prostora, učinilo, mo-

Zda, kao izraz, hao \suštastveno ovaploćenje našeg Žživola, prProde i Vremena, Njihovo delo je ozbilina i priča o svim ljuđima koji žive i đaju pod ovim suncem |I ovim zVezdama i syakome je mogućno da u njenim bezimenim JjJunacima prepozna i samog sebe, da čuje tople i strasne .glašove te velike ljudske porodice, glasove KoJI odzvanjaju dobrotom, ljubavlju 1 solidarnošću. Neuporediva lačnosšst i Vernost Totografskog sočiva dala je ovim slikama nelzmermi dokumentarnu snagu i samo zahvaljujućči toj snećnoj okolnosti pred nama su najednom zablistali, ovekoveči}i su se, mnogi na oko sitni i beznačajni irenuci, trenuci u Nhojimza se . smejemo, m kojima tugujemo ili mu kojima se volimo. Fotografija je tako ispravila i nadokmadila ono štlo slikarstvo nije moglo 4 često nije ni htelo: da sačnva i da zabeleži obične dane | obične živote običnog, »malog« čoveka. Uzložba fotografija »Porođica Čovekac oštvarena je Đo zamisli jednog od najistaknutijih svetskih fotoreportera MHadvarda Stajbena, sada direktora mwodeljenia za umetničku fotografiju Mureja moderne umetnosti u Njujorku, dok je prologz za izložbu mapisao veliki američki pe

msaik Mar Sandberzg. M. Milošević

polresma epska koji se ra-

Judžin dmil: Svet ce se rodđifi pod vašim stopama

KNJIŽEVNE NOVINE