Књижевне новине

Šlje; obedđi su nesvarljivi; ljudi su dosadni ili razdražljivi; ljubav je uglavnom opisana fizičkim terminima, i to onim odđvratnim. Ličnosti se okreću crkvi jer smatraju da je, život nepodnošljiv. Ju-

nakinja biva zaražena verom, „kao bolešću“, a .

božja milost, kađ se otkrije, više liči na kaznu.

U krajnjoj liniji, naravno, to je stvar svesti, M Grinova svest o duhovnim stvarnostima nesumnjivo je prefinjenija od Hemingvejeve. Henri Džems je rekao za ličnosti romana da „to što su one prefinjeno svesne — kao što su, recimo, Hamlet i Lir prefinjeno svesni — čini apsolutnim intenzitet njihovih doživliaja, daje maksimum značaja onome što se događa.“ Ali čovek može biti

svestan različitih stvari. Velike religije i filozo- .

fije, kao i veliki romani, umnogome su se razišli Fi pogledu onog što su potvrđivali i poricali u votu.

Uprkos „Kralja ljubavi“, vera nije obavezno nespojiva sa radošću stvorenog sveta i ljudske

ljubavi. Posmatranje' Montane ili borbi bikova kroz. Hemingvejeve oči, ili Navajo igara i etrurskih me- ”

sta kroz D. H. Lorencove, povećava čitaočeve vrednosti, ali ne zahteva od njega da prihvati neke nejasne ideje koje su izložene u „Smrti popodne“ ili „Fantaziji potsvesti“. Iznađ svega je važno, ksd je reč o odnosu književnosti prema vrednostima, setili se da je.imaginativna književnost i sama vrednost, cilj po sebi, sa svojim sopstvenim neposrednim zađovoljstvom kako za pisca tako i za čitaoca, ; ; Pat

Jedna đemokratija organizovana je kako bi dopustila, koliko god je to mogućno, slobodno đejstvo ličnog izbora, kako bi omogućila ljudima s veoma različitim vređnostima đa iđu slobodno za svojim ciljevima, a da ipak u najvećoj mogućnoj meri doprinesu društvu. Romam u tome pomaže dopuštajući nam da posmatramo stvari s veoma različitih tačaka gleđišta, povećavajući simpatiju, trpeljivost 1 osećanje indiviđualne odgovornosti. Istoriski, roman je počeo zajedno s demokratskim indiviđualizmom, dostipao vrhunac u đevetnaestom veku, i činilo se đa je u dvađesetom veku zajedno s njim osuđen na smrt, “

__ Međutim, nema poznatih zakona književnog razvitka, ničeg u elastičnoj formi samog romana, koji bi učinili njegove perspektive iole mračnijim danas nego Što su možda izgledali u gođini Sternovog ı „Tristrama Šenđija“ ili Hardijevoyg „Neznanog Džuda“, Možđa se činilo da je „Tristram Šenđi“ konačno ukiđanje forme. Možda se činilo da je „Neznani Džud“ ispisao tužan kraj onom individualizmu koji je raniji roman slavio.

Danas, u jeku borbe protiv totalitarizma, politika, religija i filozofija mnogo su zaokupljene ponovnim otkrivanjem pojedinaca, ponovnim potvrđivanjem njegove posebnosti, njegove sposobmosti za moralnu odgovormost, njegove mogućnosti da utiče kako na svoju ·'sopstvenu sudbinu tako i na sudbinu svoga naroda. To treba da styori jednu veoma pogodnu atmosferu za pisanje roma-–

Net OAe neue aiu ar ezuarArr KAD Lare manarrersr erna vau ik ume ieiaa ae ar see aaa araC ea avteaC? orah vaaGraesrOrKcirrcvasrizužeureiCrzz Hi ec aaria ee arzK amer rarie ara aaa Tur eca reı n.

Nastavak sa 6 strane

o kome nikađa ranije nismo ništa čuli, onda je to zaista veliko Iz« nenađenje. \ Earl of Harewood

Festival snova letnjih . večeri

Pokušajmo nekom akrobacijom mašte povezati unutar nekog sklo· pa starih zidina strme ulice Albaicina, samostan st. Michel đe Cuxa u Pradesu, dvorište nađb!skupskog dvorca u Aixu, trg pređ st. Michelom u Mantonu, jedno polje u Perugi i neke crkve iz Venecije, da „dobijemo donekle pretstavu o izgledu i lepotama Dubrovnika. Čipke ođ kamena, kolonađe, kapiteli i balkoni, atrium: palata i fasađe crkava, terase na tvrđavama i parkovi, idealan su dekor, koji se stapa s magijom teči i dramama, misterijom muzike i čarom dubrovačke noći. Dubrovnik je grad sa 17 prirodnih pozornica pod vedrim nebom koje su kao stvorene za dramska i koncertna izvođenja. | Jean de Rigault „Combat“, Paris

Sumce i zvezđe preko mora

Dubrovnik je divan ambijent za dramsko-muzičke, operske i baletske priređbe i folklor. Razna mesta u gradu što preko dana oduševljavaju turiste svojom prirodnom i arhitektonskom lepotom,

na. Romanopisac, u individualističkom društvu, ima prednost nad društvenim naučnicima koji teže da

. tretiraju pojedince kao članove grupa. Sama pri-

rođa romanopiščeve umetnosti zahteva od njega da ispita svako uopštavanje, svaku vrednost, svaki oblik akcije prema njegovom značaju za pojedinca.

Teškoće s inđiviđualizmom leže u “#dosećanju ljudske izdvojenosti, otuđivanja, koja će on. verovatno stvoriti. Služeći se „tačkom gledišta“, reflektivnom svesti, što dramatičar i biograf ne mogu, romanopisac pomaže đa se ta ođvojenost savlada. Posmatrajući život očima drugoga, osećajući ono što on oseća, misleći ono što on misii, mi delimo značenje i vrednost koje za njega ima iskustvo. Ličnosti romana, štaviše, nisu prosto stvarni pojedinci koje poznajemo u stvarnom životu, preneseni na štampane stranice, ali ipak posmatrane

spolja. Veće od života, „više istinite nego stvarne“,

-

kao što je IIarđi rekao, na njih se gleda kroz đuh autora, s kojim ih čitalac, svestan je toga, deli i kritikuje, Niti *je, isto tako, autor van njih. Njihov život, njihova inđiviđualnost potiče“ upravo

~0d njega. „Bovary, c'est moi“, izjavio je Flober.

Čitalac deli ličnost, događaje, posebnu viziju romana, ne samo s autorom „već sa svim njego-” vim ditaocima, · prošlim i sadašnjim, Romani i njihove ličnosti postoje kako u istoriji tako i van nje kao objekivna sveđočanstva našeg zajedničkog pokušaja da shvatimo, određimo vrednost i kontrolišemo svoje iskustvo.

„Moj advokat,“ rekao ie Filding, „nije samo živ već je bio takav ovih četiri hiljade godđina“. Romani pokazuju kako postojanost tako i menjanje tipova karaktera i tipova iskustva u promenljivim društvenim prilikama. Oni vezuju pojedinca za grupu a da od njega ne zahtevaju da žrtvuje svoju inđiviđualnost. Oni su jedno od glavnih sredstava za prerastnanie granica inđividual–nog iskustva i saznanje kako je biti čovek.

Kritičari svakog periođa žalili su se na ljuđe i akcije o kojima su realistički romanopisci izabrali da pišu. Ali samo· ukoliko roman "obuhvata ekscentrične ljuđe, izgnanike, surove, krčmare i gre•Šnike, imaginativna simpatija postaje savršena u svojoj humanosti, otkriya osnove društvene odgovornosti u zajedničkoj ljudskoj prirodi.

Zbog toga što imaju jednu takvu, svesnu ili nesvesnu, koncepciju „značaja romana, tako je mnogo ljudi zabrinuto zbog „današnjeg stanja romana i njegovih buđućih izgleda. To je dobar znak. Ali ništa u istoriji romana ne daje povoda

. za pesimizam u pogledu njegove budućnosti do-

gođ sloboda, odgovornost i dostojanstvo pojedinca ostanu glavne brige našeg društva, dogod su pisci svesni toga da sami imaju moć za stvaranje vrednosti. Naprotiv, postoje svi razlozi za pretpostavku da će mladi romanopisci, shvativši duh vremćna, i s ponovo probuđenim uzbuđenjem' zbog mogućnosti svoje umetnosti, pronaći nove načine da nam pokažu ono Što znači biti čovek pod aspektom večnosti i šta znači biti čovek u Deđdesetim godinama dvadesetog veka, saznanje koje, nam, možda, samo roman može u pravom smislu da pruži.

(Preveo Slobodan Đorđević)

Prizor iz »Hamleta« na Lovrijencu ·

naveče postaju operske i dramske pozornice. „Don Huan“ se, na primer, prikazuje na trgu jedinstvehe lepote, pred gradskim ZvVvOnikom, fasadama raskošnih građevina i pokraj renesansne fontane.

„Opera News", New Vork

Šekspir, Kornej i Gete na sastanku u Dubrovniku

Pisac u uvodu govori o istoriskom razvitku Dubrovnika, njego vim jedinstvenim arhitektonskim | spomenicima, živopisnim narodn m nošnjama' seljaka iz okoline.. Između ostalog kaže: „Raspored stepenica i terasa Uu staroj tvrđavi Lovrijenac omogućava da se odjednom iskoristi pet scenskih planova. (...), Malom antičkom kolonadom i s nekoliko reflektora na borovima i čempresima U parku Gradac ostvarena je scena savršenija I bolja nego U bilo kojem teatru. To je u pravom smislu fantastična atmosfera svetla i senki. (...J. Terasa goleme tvrđave Revelin, pozornice „Cida“, Sjediniuje u sebi jednoštavnost Dir x

i. jem' iradi „(0590 SOLI UO 'Rdba Pontaine „Le Monđe“, Paris

Jedinstveni festival u lepom Dubrovniku Večerom smbo sedeli usred publike željne kulture, slušali lepe \%oncerte, — i najzad 5 mukom

smo mogli đa ostanemo mini kad se pred nama, ne znam po koji put, izvodilo slikovito narodno kolo, koje se pretvaralo u vrtlog plamenih boja. |

Cer van Berkel

„Het Vaderland“, Haag

Pozorište bez pozorišne zgrade

Prigustvovala sam pretstavi komedije „Dundo Maroje“, dela starog dubrovačkog komediografa, Šekspirovog prethodnika za nekoliko decenija. „Dundo Maroje“ je izvrstan primer renesansne komedije intrige. Pretstava je odigrana na gradskoj tržnici, okruženoj starim kućama, Glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta, izvođači u ovom komadu, ulazili šu na pozornicu i silazili , preko niza stepenica osvetljenih upaljenim bakljama. „San letnje noći" izveden je u parku Građac, u borovoj šumi ispresecanoj stazama, fontanama, terasama. Svetlosni efekti savršeno su uevocirali čaroban svet Šekspirove fantazije. Mislim, da ni sam Gete, stvarajući svoju „Ifigeniju na Tavridi“, nije mogao poželeti podesniju scenu od ovog, dubrovačkog parka.

Među dramskim pretstavama nesumnjivo najjači utisak na gledaoce ostavlja „Hamlet“ odigran u srednievekovnoj tvrđavi Lovrijenac, koja kao da je izqrađena za

to da u'njoj odzvanja jeka duha

ubijenog kralja i bubnjeva doboša koji najavljuju Fortinbrasa. Na terasi istoriske . zgrađe . porodice Gunđulić odigrana je drama dubrovačkog pisca Iva Vojnovića. On opisuje propast dVlastele starog grada — republike, gde još žive ljuđi koji su inspirisali pesnika. U izvođenju dramskog repertoara ovog festivala sudeluju isključivo domaći umetnici, pa gledaoci na ovim priredbama mogu dobiti jasnu sliku šta je u Jugoslaviji postignuto na dramskom polju. Treba priznati, da ova zemlja ima zaista vrlo Živo pozorište. Iako se sve pretstave izvođe na srpskohrvatskom jeziku i stranci ih razumeju i mogu pratiti igr, a to je svakako laskavo priznanje jugoslovenskim · glumcima. Čovek napušta Dubrovnik s jednim lepim iskustvom i sa željom đa se onamo opet vrati. . T. Goth „Sipario“, ·

Ovo je samo kratak izvod. Nismo naveli napise listova kao što su „Die Kultur", „Teatr“, „Divađlo“, „Arts“ i, mnogih drugih objavljenih pod raznim naslovima „Beli grad u „podnožju krša“, „Poseta , jadranskom Salzburgu“, „Rossini i Mozart u Dubrovniku“ itd. Svi oni dojsta svedđoče „o proširenosti glasa i pre= stiža koje su Ljetne igre stekle u

ostranstvu“, -

Milano

„The Times“,

Vodiči kroz umetnička dela

Za ovakvom jednom edicijom*) naša zemlja je imala potrebu, Čini mi se, još pre trideset godina: u vreme kad su se prvi put počeli osećati vidniji prelomi i u našoj likovnoj umetnosti, čiji su putevi inače u velikom svetu odavno već bili izmenjeni i razračvani. I verziraniji ljubitelji umetnosti stajali su tih godina.kod nas ne jednom zbunjeni i bespomoćni pred mnogim našim i stranim delima takozvanih novih pravaca. Pa i ne mali broj umetnika nije se snalazio. Do tog vremena išlo se starim u-

. trvenim putevima. Tek ovda-onda

unosili bi poneki novinu u,svoju tematiku, tehniku i „svoj. izraž, ali nikad ne i u svoja osnovna gledanja na umetnost i svet, Što je opet tako vidljivo potsticano u velikom svetu. U doba kad su moderne škole uveliko već osvajale zavidan krug zvanične kritike i stalne izložbene publike, kod tas šu se i sami stvaraoci mogli izbro-

·jati na prste koji bi bar odobra-

vali nove puteve, a da ne govorimo o ličnom učešću u tim novim 'pravcima. A u to vreme u 'stranom svetu razgarali su se najekstremniji pravci i umetnosti uopšte. Nadežđa Petrbvić je bila „zagonetka" i „ludorija“ još i posle Prvog svet skog rata. Zadugo, sličan slučaj je bio i sa ostalim modernim likovnim stvaraocima u svim delovima naše zemlje. Gledalac je još tražio prvo da „razume“, pa tek onda da oseti. A da bi razumeo, očekivao je i izvesna objašnjenja van izloženih dela: o uzrocima nastojamja takvih pravaca, o motivima, o tehnici, o samim „stvaraocima. Međutim, o svemu tome govorilo se ili pisalo vrlo malo, najčešće nimalo. :

Popularisanje stare ili nove Umetnosti kod nas, počinjano je u nekoliko mahova, na razne načine još pre Drugog svetskog rata, al: se obično malaksavalo već posle prvih koraka. Doduše, ostalo je ipak nekoliko izvanrednih edicija, među kojima su izvesne i trajnije umetničke vrednosti, ali je sve to

' bilo malo za jednu zemlju od 16

do 17 miliona stanovnika. Međutim. naš čovek je tražio takvu jeđ nu ediciju skoro posle svake veće likovne manifestacije u kojoj bi bili zastupljeni pojedinci ili čitave grupe na koje on nije navikao. Hteo je da sazna što više o delu koje gleda i njegovu autoru i van onoga što mu se pokazuje na izložbama. Kako je do tih pravaca

došlo, kako je koja slika nastala, umetnik postao to što je,

kako je r ko je ony ođakle je, šta u osnov“ nim svojim potezima želi i kolika je zvanična kritička vrednost tih „njegovih poduhvata. Tražio je vodiča kroz svako značajnije delo, odnosno svakog umetnika. Jeđan katihiziš, ali koji miukom slučaju ne bi bio bukvar, već čitančica i to za „đake“ starijih razređa. Jer, čak i prosečam ljubitelj umetnosti kod nas već triđesetih godina nije više bio bukvarac, ali ni siguran znalac i poznavalac onoga što, međutim, u stranom „svetu odavno više nije bila „tajna“ za ene kojima je stalo do upoznavanja svoje i tuđe umetnosti. · ·

Najveća naša izdavačka kuća „Prosveta“ pokrenula je ove godine jednu popularnu ediciju „Slikari i vajari“ koja će izlaziti u po Šest sveščica, sa reprođukcijama i manjim tekstom o svakom ume*niku ponaosob u određenom razma ku vremena. Ideja sjajna i korisna. Baš, ono što se, eto, čeka to-

like godine. I cena, s obzirom na

*) »Slikari i vajari«, prvo kolo šest monografija, 10? reprodukcije; izdanje »Prosvete«, Beograd — 1957.

cenu ostalih knjiga, pristupačna je — 1.000 dinara šest 'svezaka. I izbor umetnika dosta je srećan, Ali, način kako su ti umetnici reprezentovani, nažalost, bat u ovom prvom kolu, nije mnogo ujednačen,

nema neke vidljivije osnovne spo -

ne koja bi mogla te umetnike povezati čvršće i držati u svesti čitaoca kao jednu književnu celinu, što je neophodno kod ovakvih edicija. Tako, su nazvane monografijama3, one to nisu u strogom „smislu reči. To su pre opširniji prigodni članci, sa nešto biografskih podataka i opštih sudova o dotičnom u-– metniku i njegovom delu.

Sreten Stojanović: Devojka sa cvetom

Ne treba tražiti da buđu Bvi Q5 vakvi napisi na jeđan kalup, ali se mora sprovesti jedna osnovna stručna i književna zamisao, Treba se jasno odlučiti: monografija, biografija, esej ili od svega pomalo; ali onda i to sistematski sprovesti u svim slučajevima. Ta neodređe= nost oseća se naročito kod tri najzanimljivija umetnika u ovom kolu: Jovana Bjelića (Đorđe Popović), Sretena Stojanovića (Miodrag B. Protić) i Marka Čelebonoviča (Stojan Čelić), čije su „monogras fije pisali njihove istaknute esna« flije, mlađe kolege. Baš zato što je reč o savremenicima, + ljudima čiji &u životistvaranje mogli biti dostupni i ličnom „posmatranju, ovakvi napisi zahtevali su mnogo više intimne atmosfere, topline, zamimljivosti i po materijalu i po

ij stilu. Trebalo je ne jednom pustiti

i samog umetnika da kaže poneku reč o sebi i svome đelu. To bi dalo i živosti celoj stvari. Samo u tom slučaju čitalac bi se Pretvorio jednoga dana i u gleđaoca. Ne bi se zadržao jeđino na razgleđanju ovih nekoliko reprodukcija + čitanju predgovora, nego bi došac i na izložbu umetnika o kome je reč, a možđa zaželeo da uđe jeds noga dana i u njegov atelje kao kupac.

Ostale tri monografije: Paja Jo=

|| vanović (Dejan Medaković), Đorđe

Krstič (Vojislav J. Đurić) i Sava Sumanović (Momčilo Stevanović),

| koje su kao književna forma mno=

go uspelije, imaju pak drugih ne« dostataka: ili im nedostaje baš ona stručna strana i sud, ili taj sud zvuči suviše subjektivno, · što bi pre odgovaralo jednoj zasebnoj studiji o dotičnom umetniku, a

nikako jednoj ovakvoj popularnoj

ediciji. Ta subjektivnost, ma Kkoliko ona bila vrlo zanimljiva, i ac

j materijal i kao misao, naročito se | zapaža u napisu Momčila Stevanmo=

vića. On prikazuje Savu Šumanovis

j ča u jednoj sasvim novoj svetlosti,

ali, čini mi se, bez dublje i uver“ ljivije analize, da to ponekad zvu«

či pomalo skoro i pamfletski, kađ je reč o dosađašnjim Kritičkim su-

| dovima o Savi Šumanoviću i njego

vim najpoznatijim delima, Sinišc Paunović

OSETITI I RAZUMETI

Odovud-odonud, vrtio se, kružio moj muzičko-estetički člančić iz prošlog broja okolo svetski čuvenih -imena dodekafonije. Sistem je to muzičkog jezika, jedan među nekolikima koji su već bili, i od onih koji će možđa biti. I kada ovde, u naslovu, nastupa w„brmuti red reči od onog u prošlom ogledu, muzički verzirani čitalac može pomisliti da se na rečima pokazuje mustra račjeg, retrograđnog kretanja elemenata osnovnog reda (niza). To nije slučaj. Ali, ako se istim elementima jedne teze — „razumeti 'i osetiti”, pa zatim „osetiti i razumeti” može skicirati (i u veoma skraćenom obliku izvesti) sam suštinski smisao cirkulisanja jedne kompozitorove tonske vizije preko ostvarenih, konkretnih tonskih slika, do auditivnog opažanja,

Bava Bumanović: Most na Beni ~

muzički „logičnog” praćenja i emotivmog usvajanja njenih vrednosti od strane slušaoca, a potom od slušaočevog estetičkog doživljaja, preko njegovih mogućnosti đa otkrije unutarnji tonus kompozitorovog raspoloženja Ho sposobnosti da upozna čitavu duhovnu klimu, životno filozofsku orijentaciju kompozitorove ličnosti (stav onoga koji se, po pravilu, ne bavi ni filozofiranjem ni moralisanjem, a pogotovu se ne iskazuje mislima), onda izvesna, makar i samo spoljašnja, diskurzivno~konstruktivistička amalogija između dijalektičkog toka teze, koju ću odmah. saopštiti, i čvrstine formalnih „„zakonitosti” građenja „dvanaestostepenog tonskog stava, sasvim lepo i pristojnc Pavle Stefanović Nastavak na 9 strani