Књижевне новине

Autologziija svetske liike

»Antologija svjetske lirike, uredili Slavko. Ježić i Gustav Krklec izdanje «Kulture», Zagreb

Antologičar pesama ka uvek ima da izvrši ođabiranje. Sastavljač antologije pesama iz više različitih Književnosti i jezika u isto vreme mora da vrši dvostruki odbir: on sastavlja antologiju originala i antologiju dobrih prepeva tih originala, Za takvu antologiju potrebne su solidne prevođilačke tradicije zasnovane na dobrim proznim prevodima celokupnih dela velikih pesnika svetske književnosti. Takvi prozni prevodi kod nas još ne postoje, pa su svi oni koji ne znaju jezik ovog ili onog velikog stranog „pesnika prinuđeni da čekaju na eventualnu pojavu prevoda u stihu. A na takve prevode često se čeka veoma dugo. Pa i pored te praznine u našoj književnosti postoji dovoljan broj savremenih i relativno uspelih prepeva i na osnovu njih je moguće danas dati jedan „solidan i veoma čitak presek kroz svetsaku liriku.

Te bogate zalihe prepeva nisu isRhorišćene u „Antologiji svjetske Mrike” Slavka Ježića i Gustava Krkleca. Naprotiv. Polovinu teksta ove obimne publikacije (100 stramica) popunili su prevodi urednika M još dvojiqe prevodilaca. Ima či. kavih odeljaka (naprimer poljsl:o pesništvo), koje je prevođio samo hedan saradnik. Najveći broj prevoda W owoj antologiji improvizoivani su specijalno za ovu priliku, dok o već postojećim, često boljim prevodima nije vođeno računa. TaKve improvizacije retko mogu đa Mrode dobrim rezultatima. „Antologija svjetske lirike” korisna kag Hinicijativa razočarala nas je u mnogo čemu, Ona ne daje realnu sliku ni stanja u našoj savremenoj prevođilačkoj literaturi, ni našeg prevodilačkog nasleđa, pa ni potencijalnih mogućnosti koje kod Ba Povoje za sastavljanje jedne mtologije prepeva. stranog pesniŠta, I pored toga što neki prepevi Gustava Krkleca sa nemiyučkog u potpunosti dočaravaju svežinu izvornika, u „Antologiji svjetske lirike” oni se gube u obilju improvizovamog materijala, kao što se gubi i nekoliko drugih izvrsnih prevoda Đure Daničića, Tome Maretića, Gotana Kovačića, Vlađimira Nazora i drugih. Antologija ima i stilskih i tehničkih nedostataka. Naprimer, egipatski zapis na papirusu kojim antologija počinje, pisan je pre skoro 4000 godina, a preveden u rimovanim trinaestercima! Neshva= tljivo otsustvo osećanja za stilizaciju prevoda. Citati na stranim jezicima puni su pravopisnih greBalca, Ruski stihovi navedeni su Tegđe starom, a negde novom Ortografijom! Najzad, bez potrebe su đata. dva registra istih pesnika.

Ali, „Antologija svjetske lirike" i kao smiologija ima ozbiljnih ne ostataka. Prostor koji je u mjoj ustupan pojedinim „pesnicima il književnostima nije u srazmeri sa njihovim vrednostima. Takođe odnos između modernog i starijeg pesniŠštva u okviru pojedinih Kknjiževnosti iđe prostorno na štetu starijeg pesništva. Zbog toga je veoma loše prošao, naprimer, predđanteovski period italijanskog pesništva. U antologiji nema odlične toskanske pe" Bnikinje Kompjute, a ni Nine, ta-

jednog jJezisamo jedno

— zbilja, utiču li radi

KONJIŽEVNE NOVINE

kozvane Sicilijanke, sa svojim · izvrsnim „Sonetom o kopcu.” I ina, če, zapostavljen je ili sasvim izostavljen veliki broj odličnih, čak vrhunskih pesnika. Ako bi se cenilo po broju pesama kojima su za. Stupljeni u ovoj antologiji, Aranj i Petefi sa svoje dve tri pesme doŠli bi na poslednje mesto među mađarskim pesnicima, od kojih su neki zastupljeni sa po osam pesama. Među rimskim latinistima Ovidije je đobio najmanje prostora: samo jednu pesmu. Kon Fu Či je takođe među poslednjima od 'svojih zemljaka sa jednom pesmom. Slično je sa čuvenim persiskim pesnikom Musliš Ed Din Sađijem. U vezi sa tim pesnikom nameće se još jedno principsko pitanje. Zbog čega je bilo potrebno prevoditi jedinu Sađijevu pesmu u antologiji sa nemačkog, kadđ imamo odlične domaće prevođe Sađija sa origina < la? Nisu bolje prošli ni najveći e= vropski pesnici. Bajron u ovoj'an-– tologiji ima samo dve pesme, od kojih jedna zapravo i nije lirska pesma, nego odlomak iz Čajlđa Ha:: rolđa.” Slično je sa velikim poljskim romantičarima. Izvrsni. liri čari Mickjevič i Slovacki pretstavljeni su u ovoj antologiji odlomcima iz spevova koji su se prevodiocu našli pod rukom. Ali ima velikih pesnika koji uopšte nisu ušli u „Antologiju svjetske lirike”. U toj antologiji nema jednog od najvećih nordiskih pesnika, Johana Ludviga Runeberga, kao ni drugog velikana severnih ~ književnosti, Bjernstjerna Bjernsona. Pored toga što Runeberg pretstavlja pojara u književnosti Skandinavskog Poluostrva, on je i naročito zaslužio da bude kod nas prevođen. Runeberg je prevodilac našeg narodnoq pesništva na finski jezik pa ima i originalnih lirskih pesama inspirisanih metrom i duhom naših narodnih pesama, U „Antologiji svjetske lirike? nema ni Maksima Riljskog, najvećeg modđernog pesnika Ukrajine, koji nas je takođe zadužio izvrsnim prepevima naše narodne poezije. Najveći. crni pesnik, jeđan od „najboljih „pesnika koji danas pevaju, Leopold Sedar Sengor doživeo je sličnu sudbinu. Pesnik čiji je svaki stih eksplozija talenta, jedva je spomenut u „Antologiji svjetske lirike”, Sedar Sengor je pored toga. tvorac izvanred ne antologije crnačke lirike, kojoj je predgovor pisao Sartr, a kojom su se i urednici „Antologije svjet= ske lirike” obilno služili. Propusta ima i na drugoj strani. U asmtologiju nije ušao Vaiter Skot sa Svo jom naročitom lirikom inspirisanom narodnim pesmama pesnikovog zavičaja. Nema tu ni Servantesa sa par odličnih soneta i jednom · nadgrobnicom, nema. Bokača sa izvrsnim stihovima posvećenim Dantoeu, nema mođernih pesnika „Provanse od kojih je jeđan posvetio svoje najlepše stihove Jeleni Anžujskoji,

našoj srednjevekovnoj vlađarki. I=

ako je pesništvo u prozi zastupljeno u ovoj antologiji, ipak u njoj nema Turgenjevljevih izvrsnih lirskih dela te wrste., Nema ni ča-

robnih stranica Sirana De Beržeraka, dimwnog pesnika i neobičnog čovek#š. j

o-aktivna zračenja i satelihi ma ivoje književno akyaranje?...

. Kao što nedostaju mnogi dob:i pesnici, u „Antologiji svjetske lirike” nedostaju i mnoge dobre pe= sme. ;

Od pesnika Tomas Mur i Poljak K. Vjeršinski imaju slab izboz,

Berns nema izvrsnih stihova koji'

ulaze u istoriju pesništva kao obrazac svoje vrste, To je pesma: „Krasuljku kojeg je presekao plug”. Finac Ejno Lejno nema svoje odlične „Vajnamojnenove pesme”. Di Bele nema sjajnih stihova „Vetrovima od jednog sejača žita”. Gete nema „Bauka”, a moglo bi se di· skutovati i o izboru iz Hajnea.

U našoj književnosti ima prevedenih pesama koje su postale veoma čuvene. Jeđan od takvih prepeva je prevod Ljermontovljeve .pesme „Tamara”, Taj prevod ispevao je jedan naš veliki pesnik pa je pesma postala toliko popularna da se kod nas čak i peva. U „Antol:-. giju svjetske lirike” ta Ljermontovljeva pesma ušla je u nekom drugom prevođu. Mi imamo jejnog izvrsnog poznavaoca i prevo~

dioca Garsije Lorke. To je prijatelj španskog pesnika, svedok nje“ govog stvaranja i autor prevođa za koje je kod nas rečeno bez preterivanja da su „teški od lepote”. Nijeđan od njegovih prevođa «nije se pojavio u „Antologiji svjetske lirike“, Milorad Pavić

_—·

RA

Slavoljub Bogojević: Buket

LUKAC O REALIZMU

Đerđ Lukač: »Problemi realizma«, izdanje »Svjetlost«, Sarajevo

Termin „realizam” u savremenoj estetici, esejistici i kritici dobija svakim danom sve raznolikija značenja. Zato, možđa, naslov ove Lukačeve knjige, koja se pojavila na našem jeziku, na izvestan način ne tačno sugerira jedno opšte rešenje problema, o kojima se u knjizi samo raspravlja. Na takvu konstataciju navođi i tematika „Luiukačevih razmišljanja: on je, uglavnom, . vezan za literarno stvaralaštvo ŽžUIX veka, kako što se tiče dela kojima se bavi, tako isto i svojim zaključ“ cima. Velika realistička „umetnost, po Lukaču, prestaje da egzistira, otprilike, krajem XIX ·RQ stoleća, Otada nastaje đekađentni raspad umetničkog delanja u lkapitalistič~

'Kkom svetu, đok socijalističko dru-

štvo još nije uspelo da.kreira umetnička dostignuća dostojna pravog humanizma, O aj Ovakvi zaključci Đemđa Lulkača, poznatog estetičara i esejiste, niukom slučaju ne obuhvataju celokupni sadržaj složene, pokatkad bolne problematike savremene literature. Jer ako prihvatimo,· između ostalog, poznatu misao da je svaka umetnost izvestan bunt, a moramo je prihvatiti, onda nas Lukačevo vraćanje u prošlost dovodi u situaciju da mođernoj literaturio-: sporimo bilo kakav humgni protest protiv onoga što muči i kinji savremenog čoveka. Ovo je, međutim, nemoguće, ako: ni zbog Čega drugog, a 'ono zbog, banaine. činjenice

'svaka umetnost,

da svako doba ima i svoju litera= turu,

Lukač naročito ističe kao velike realiste Balzaka i Tolstoja, i to s punim pravom. Njegova visprena analiza ukazala je na mnoge vrednosti ovih velikana književne istorije. Sa oduševljenjem i poznava= njem opisuje Lukač ova gigantska

poniranja mašte, čiji humanistički

krici bolno protestuju protiv isp= bličavanja i otuđivanja najlepše ljudskog u čoveku. Balzakova votrenovska hiperboličnost i 7TobMstojeva melanholična epika za Lukača su wrhunac realističke Kreativne mašte i umetničkog saznavanja društvenih procesa. To je nesporno tačno, ali samo posmatrano iz op=šteg aspekta razvitka svetske lite~

rature i njenih vrhunskih dometa.

Tako posmatrajući stvari, možemo, takođe, sa istim pravom, navesti niz imena od Homera, preko Šekspira do Getea.

. Međutim, nas interesuje, kada se već diskutuje o problemima literature, naša svakidašnja problematika, čije odraze tražimo u stvaranju onih koji žive pod istim il sličnim uslovima kao i mi. Teško možemo usvojiti Lukačevo mišlje-

nje đa su Romen Rolan, Tomas i

Hajnrih Man skoro jedini veliki pisci, današnjice, Pišući u studiji

„Marks i problemi ideološkog pro=

padanja” o ideološkim strujanjima i ideološkim borbama, Lukač je 'iz=

veo sjajnu analizu ideoloških suko-,

ba i propadanja Marksovog vremena. Tu sm ogromna erudicija Lukačeva i njegova sposobnost za luciđdno uočavanje detalja u okviru jedne celine, došli do svog punog izražaja. Ali bilo bi ne samo zanim ljivo nego i potrebno da se mark= sističkom analizom osvetle i umet= nički problemi u odnosu na zbiva~– nja vremena u kome mi živimo. U ovoj knjizi, međutim, nema ni jednog eseja niti ogleda o tome.”

Ali zato Lukač govoreći o literar nim likovima i, „klemM harmoničnog čoveka u građanskoj estetici", saopštava niz originalnih zapažanja u odposu na sadašnji i perspektiv-: mi vid humanizma u literaturi, Knji ževnost, . maglašava Lukač, mora pružati čoveku lepe ideale prošloski, sadašnjosti i budućnosti, (Ona mora biti satkana od dubokih i mesvakidašnjih misli. Navodeći Cetea i Tolstoja, autor pledira za misaonu literaturu, koja će otkrivati protivurečnosti društvenih zbiva nja. Uostalom, književnost kao i treba da kazuje čitaocu ono što on sam ne može da zapazi i uoči, U tome se nalazi jedan od osnovnih atributa istinske poetske reči. Na jednom

| mestu Lukač piše: „Jer što.je to me-

rilo nepatvorenije, to jače razotkriva unutrašnje protivurečnosti društvenog razvitka, tim će pisac organskije da razgolićava velike druškyene konflikte u sudbini nekog

pojeđinca koju je sam đoživeo. Čisti relativizam osiromašuje čoveka, pisca i njegove likove”.

Ovaj Lukačev zahtev da litera= tura prikazuje suštinu stvari i đogađaja, koji se nalaze ispod površine zbivanja — sasvim je na svom mestu. Ali je netačna njegova kon= Btatacija đa mođerna literatura opisuje same banalndsti. Ovde je Lukač previđeo i zanemario određeni

stil i umetnički izraz, koji na svoj

osobeni način poseduje svaki riod istorije društva. On tvrđi da ono što se može naći u modernoj književnosti — zna svaki čovek, Čak i površne analiza najboljih de« la savremene gvetske literature, pokazaće da ovo tvrđenje nema swodj osnova. Inače, Lukač veoma enimljivo piše o odnosu banalnog i nesvakiđašnjeg u literaturi, Tome je posvećen esej „Ispripovedati ili opisati”, gde Lukač pokazuje. slabosti Zolinog naturalističkog metoda, Takođe, interesantni su ogleđi „Umetnost i objektivna istina" i „Pisac i Kritičar”, Lukača. posebno interesuju veliki umetnici. kao kritičari, o čemu je dao miz . izvanrednih opaski. |

'Kseji „Marks — Engelsova raSprava sa·Lasalom o Sikingenu” i „Fridrih Engels kao književni teeretičar i književni kritičar” govone 6 već opšte poznatim činjenircama. ho |

Knjiga „Problemi realizma" pisa na je majstorskim stjlom i sa .invencijom darovitog esejiste, Po

svojoj tematici, izmmetim 'pledištima

i načima #zlaganja, ona je dobro došla, jee će, svakako, potstaći na razmišljanje i · điskusiju o osnovmim problemima marksističke estetike, Pogovor je napisao Boris Ziherl. Predrag S. Perović

IL

7.

Rože Ikor: »POMIJEŠANE VODA roman, inđanje Otokar MKefšovamie, Miljeka., ,

Institut sa izučavanje rađničkog pokreta: »XIV KONGRES WOMUNISTICKE PARTIJE FRANCUSKE«. el dokumentacija, „izđanje »MKRulturee, mWeograđ.

?NURLEARNA ENERGIJA U MIBU TI RATU«, sastavio Voja Terić. Mzđanje »Nolite, Beograd.

Mmtoogđan BŠešić: »DIJALEKTIČKI MA TERIJALIZAM JOZEFA DICGENA« Mrđanje »KRulture«, Beograđ. . Bernar „Dorival: »SAVREMENO Fr RANCUSKO BLIKARSTVO« #0, iz-

,

SUNČANA · PESMA · LJUBAVI

(Vesna Parun: „Ropstvo”, No, Beograd, 1957) ;

U pesmi „Povratak stablu vtemena”, koja se, ne slučajno, nalazi na početku ove zbirke, pesnikinja Parun je otkrila ideju svoje najnovije knjige, bolje rečeno, u ovoj pesmi su sažete eksplicite koje su stihovima zbirke dale određen stil poimanja i prihvatanja života. Odgovarajući na pitanje ođakle smelosti „da sva opet sunčano pjevam ljubav”, pesnikinja poručuje, pesničkim. sredstvima i lirskim jezikom, da je to jeđan neminovan povratak sebi, ali ne sebi istom, nekadašnjem, već sebi promenjenom, gde Je prolaznost izmenila doživljaj, gde je stablo osećanja i bliskosti umrlo, postalo ugalj, postalo kamen, ili ništa, „jer ni kamen ne o= staje kamen, jer se i kamen neku da seli”. I posle svega što je bilo, prošlo, nestalo, u pesniku se' javlja grčevita želja da se pesmom oduprae vremenu, da se vrati u „korjen svoje pjesme", a taj koren je vi= briranje misli i osećanja do strasti i ropstva. |

Nije potrebno posedovanje navo čitog smisla za sintezu pa iz neko liko elemenata s kojima se čovek odmah susreće pri dođiru sa ovom knjigom, kao što su pre svega ime zbirke, koje racionalno lebdi iznad poezije, koja mu je opet kontrast, — zaključiti da jednu ličnost rastrzavaju ' dve suprotne sile koje imaju isti izvor: ljubav kao 'emo= cija, i ljubav kao saznanje, Emo“ cija je pokret, dinamika življenja, ona ispunjava prazne prostore, po= beđuje pustoš, čini život životom, ali ona je i nemir, i gubljenje sebe, jer se njoj potčinjuje svaka odluka, jednom reči kađa prevaziđe svoju elementarnu snagu, svoje čulne kvalitete, ona donosi porazno saznanje onom kome je dato đa oseća i saznaje. Međutim, posle pretpo= stavke da nas ova knjiga ispunjujo refleksijama koje proističu iz na= slova, dolazi poezija koja govori sasvim nešto drugo. d

Pre svega, naslov „Ropstvo“ nije adekvatan poeziji koju pretstavlja, On sugerira, kao što smo već nas pomenuli, saznanje ljubavi a ne lir« ske varijacije na tu temu, što' ja · poezija ove knjige bezmalo ođ prve do poslednje pesme. Ljubav ovđa nije pretstavljena kao nesvesna gubljenje svoje ličnosti, potčinja= vanje svih emotivnih i misaonih snaga onom što je predmet naše ljubavi, ili onom smeru koji će naj= celishodnije da iskoristi ljubav.. Us mesto takvog ropstva mi u ovoj knjizi nailazimo na jedno druge „TOpstvo”. Čovek se manifestuje jednim određenim osećanjem i or ne može biti rob samom sebi, rob jednog određenog osećanja, jer: jad to on a ne neko drugi. U ovoj knji zi ropstvo treba da buđe ljubav koja potpuno ispunjava jednu ličs nost, koja, inspirisana i poneta, traži lepo koje će ljubavi pružiti sve uslove za njeno puno trajanje, ili simbole koji će se u mnogo čermi izjednačiti sa ljubavlju. „Ropstvo' je natopljeno neposređnim, toplin{ rečima koje su upućene mladićima, realnim bliskim mlađićima

Mislim da bi bilo veoma teš pronaći meke nove osobine u Sol knjizi, koje bi promenile već' ste« čen utisak o fizionomiji njenog pis-+ ca. Pri svakom susretu sa Vesninotri poezijom teško je izbeći onu pris jatnu jezu koja nas obaveštava :da smo se sastali sa jednim izvanređd= nim talentom. To ne znači, pak,. da pesnikinjina reč oscilira oko jedne tačke. Pre bi se moglo reći dđaiscd Vesna Parun još nije oslobodiiš onoga što je njena najveća snaga još uvek neđovoljno transponovana., Njena poezija je emocija pretočena u stihove, a fi stihovi se pokoravaju i služe samo emociji koju izražavaju. Kađ sam rekao da ova~

kvoj pesnikinji pretstoji oslobođenje od' emocije, onda sam mislic ne na njeno otstranjenje nego potčinjavanje jednom saznanju. Samo tađa emocija može da buđe nešto više od svoga neposrednog i'efe~

mernog značenja. S Žika Lazić '

e a O AARRKAO ACO VAIO OSA ATAVAO AGRO AVA A AAA 6 AAA IR IIRRRVID

NOVE KNJIGE I LISTOVI

O TJ ZU 7

OV

đanje »Svjetlosta, Sarajevo. Prevažša Aleksandra Zarahović.

W. Shakespeare: »MJERA ZA MJERU«, izdanje Matice Hrvatske, Zagreb. Preveo Josip Torbarina.

»LENJIN 1917« — pisma, članci, res terati. izdanje »Kulture«a Beograć, Preveli Zvonko Tkalec i Mihajlo Ignjatović, "75. .Spinoza: »TEOLOSKO POLITIČKI TRAICPAT«, izđanje »Kulture« Beograd, Preveo dr. Branko BH. Gavyela,

»RAZGLEDI«, list za umetnost, kulturu, nauku i društvena pitanja, broj 19. Izdanje »Nova Makedonija, Skoplje. Glavni urešnik Kole Ča-

-. 3