Књижевне новине
Vlatko PAVLETIĆ.
Beskompromnisni kuićičau
Pojavio se iznenada snažno kao vijavica*), izvršio siloviti ali do bro pripremljen juriš, a nakraju, no još uvijek vrlo rano, vrlo mlad, staložio se, sređio, donekle smirio kao već sasvim zreli književnik, predđ kojim se zavodljivo smiješila sigurna. budućnost.
Ali nije ju dočekao. Smrt ga je prekinula u stvaranju, kad su od njega svi očekivali još čajnij dici. j značajnija
Kao kritičar i tumač težnji moderne umjetnosti ostao je, zbog to. ga, nedorečen.
KHratkotrajna epizoda: aki trajna,
Nastupio je odmah odlučno, makar je tek bio poletio. Poletarac, zapravo, iz gimnazijske je klupe zakoračio u književnost i život, isključivo umjetnosti posvećen. Pisao je manifeste, pokušavajući da ne pokuša unaprijed definirati svoj pro gram. Ali „Namjesto svih programa” bio je također program. Priznao je, muđro, da ne zna ono, Što nije znao „nitko dosada”, samo on to, eto, i otvoreno priznaje, odgovarajući na pitanje, koje je sebi sam postavio, i koje uvijek iznova is; va:
kratka
ŠTA JE UMJETNOST?
„Velika stvar je, uistinu. Od Platona i Plotina pa do Kanta i današnjih estetika napisana je o umjetnosti silna gomila knjiga; ali je, uistinu, o umjetnosti napisano, rečeno vrlo malo; čudno malo; tek nekoliko istina. I ma da se zna o umjetnosti tih nekoliko istina, ona se ne zna; umjetnost. Nitko još nije pogledao do nadno toga bezdana koji se zove umjetnost; da li se to uopće može kad jebezđdđan? I da li to uopće treba?
i Mnogo je da umjetnost postoji. Znate li šta to znači da čovjek stvara; stvara. Da stvara Uumietnost, to će reći nove stvari; djela, vječna djela. „Kakav je morao biti osjećaj umjetnika ko~
_ ji je prvi doživio čas spoznaje đa _ je Stvorio Nešto; stvar u kojoj je za vječno ostavio sebe i Kroz koju je, poslije svxšenosti, protekao jedan viši, vječni život” (Vijavica 1, 1918).
Potaknut njemačkim ekspresionizmom A. B. Šimić pisao je svoj oduševljeni „vjeruju“, i vjerovao je slijepo u ono što je pisao; inače otkuđa mu tako nepatvoreni zanos, koji daje pjesničku snagu i onim riječima, koje su — kritički ocijenjene — bile očigledno pretjerane, ba ih se ubrzo i odrekao. Klicao je, đa ne „postoje nikakvi raspoređi gramatike ili sintakse... Mi čemo se, ako treba, izražavati tako, da nitko ne će moći da nađe ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav tzv. onaj stil. Mi ćemo, ako treba, zavrištati neartikuliranim glasovima kao životinje...” Srećom, to nije bilo potrebno, ali je možđa bilo potrebno da se to napiše, i tako (svejedno kako) izrazi dugo nakupljano ogorčenje protiv pjesničke retorike, đeklamacije, verbalizma, umivenog, milozvučnog diletantizma i medđiokretenske rogobatnosti većeq dijela tađašnje poezije, koja se vrtila u krugu, u zrakopraznom prostoru, ne izražavajući ništa.
'U vrijeme, kad je rat nemilosrdno razgolićavao bijedu i nemoć papirnatog lijeporječiva patriotizma, u životu i literaturi, potencirajući besmislenost artističke besadržajne kvazipoetske rječitosti nedarovitih verzifikatora, a nakon dugogodišnjih jalovih diskusija o ljepoti i harmoniji, presađivanih uludo iz staklenika njemačkih estetičara (što je isto, kao kad bi netko usadio papirnati pupoljak očekujući da procvjeta), A. B. Simič je, sasvim prirodno i prirodnim pravom mladosti koja se ne da prevariti, sarkastično napisao: „Ne bismo prolili
ni suze da sutra sve one grdne germanske spekulativne Estetike stignu suđbinu crljenoga ognja... Prema njegovu uvjerenju, koga se
:: ia života, makar nije odrekao dokraja Žž! . n je naknadno revidirao i ublažio ne" ka druga svoja gledišta, umjetnosti nije svrha, nego da bude umjetnost, i sve prije đa bude, samo o — prikazivanje i ZGOOVOIIE Oi o koga kanona predviđenog kodekso:
ljepote. „Umjetnost je ea umjetnikovih osjećanja; OVaP" OE unutrašnjosti U
nje umjetnikove unu zvucima, bojama, linijam čima: stoga, u ekspresiji.
a, ili rijeUmjetnost *) „Vijavica”, „
nik” — tako je A n čak simbolično) nazvao
Juriš”, „KnjižeVv“
držajno,
časopise, što ih je okrenu i uređivao 1917—1918, 1919 i
1925 god.
WWDH:2OĐN-NIE MONMENJ
se dakle otkriva t ekspresiji, ne u ljepoti,”
Priznajući da „ni poslije ovoga svega” ne zna šta je to umjetnost, dac je naslutiti đa možđa on ipak „osjeća” šta je umjetnost. Doista, on je to osjećao, instinktivno, zahvaljujući vanredno istančanom uKusu i lucidnoj intuiciji, ali svoja ispravna naslućivanja i „uvjerenja nije uspio, ili nije dospio teoretski potpuno razrađiti i uvjerljivo obrazložiti. U zahtjevu, da „umjetnost bude ekspresivna, oslanjao se na ekspresioniste, a prema vlastitom priznanju — i na Matoša, dok je 'USprkos svojoj rađikalnosti, ipak već u prvim formulacijama na svoj način nastavio i prođubao zahtjev, koji je donijelo novo vrijeme i postavila nova kritika suprotna, kao i umjetnost, staroj; — naime za-
htjev da pjesnik izrazi unutrašnju, a ne vanjsku stvarnost. Kao najbit-
niji imperativ mođerne kKknjiževnosti A. B. Šimić je istaknuo činjenicu. da „ona postaje, raste i raste, kao silan cvijet sa dna, iz boli, iz potresa, iz oluja”, jer:
„Ima nešto i spođ vanjskoga, ispod površine, ispod patine stvari. Ima jedno Unutra. Duboko Unutra. Bezdano Ununtra. Ako vjerujete da ima dđuša, komu ste pogledali na Dno? Ako ne vjerujete dđa ima duša, onda ništa i ne viđite; tek možđa ono što je posve izvana. Današnja umjetnost nije nipošto umjetnost onoga što je izvana, nije nipošto umjetnost onoga što je na površini. Ona raste iz onoga što je unutra. Nije samo đanašnja umjetnost to; ali je đanašnja umjetnost to Današnja umjetnost koja je postala iz doživljaja stvarača da buđe doživljavana; koja nije za užitak gurmana, ni esteta, nije za đokolicu, ni za igru, ni za zabavu, ne-
go za više” („Proljetni salom”, Vijavica 1, 1918).
Da ovo „više“ nije u njegovoj glavi bilo tako neođređeno, kao što je ostalo u njegovu verbaliziranom cređu, dokaz je čitav njegov pjesnički rad, izrazito povezan s problemima života; s Korijenom u stvarnosti isto toliko, koliko i u piscu. Zahtjev da pjesnici treba da izraze sebe i onda kad pišu o drugima, čitan obratno, traži od pjesnika đa o drugima govore kao da su sami u pitanju; i da jedino tada govore, kađ za to osjećaju duboku potrebu:
„Ima dvije vrste pjesnika. Jednima je poezija njihova i život njihov jed no, i pjesnik od ove, najodličnije, vrste daje u svojoj poeziji sebe cijeloga, gola, istinita, dušu, i svu krv svoju do kapi. Drugima je poezija kao zabava neka ili odmor neki, i oni od lijepih stvari i stvarčica prave sebi jedan drag i ugodan svijet u strofama: to su pjesnici koji mogu imati talenta dosta, ali koji nisu oni veliki pjesnici; pjesnici su to amateuri ili pjesni ci od zabave” („Lirika Domjanića”, Vijavica 1, 1918).
On takve nije priznavao. I kad se, zbog tko zna kojih razloga, osjećao sentimentalno — uspomena– ma djetinjstva — vezan za neke od njihovih stihova, znao je, da su oni oličenje svega onoga, što treba prevladati. Jer:
„Treba jeđamput đa bacimo sa sebe svu tu laž, „otmjenost”, dekorativnost, pa, ako je potrebno, i odijelo sa sebe, kragne, manšete, kravatne, šalove, i sve ono drugo; da bacimo iz -sebe sve trope, figure, metonimije, aljiteracije, asonance, klimakse, sve ono što je nakit, što je ukras, što je retorika i „ljepota”, to će reći sve ono što je suvišno — i da govorimo istiriu., Ja vjerujem da dolazi jedna mladost bez ukrasa i bez „ljepote” koja će imati i moći da nešto izrekne” („Visokotalentovani kritik Andrija Milčinović”, Vijavica 1, 1918).
A. B. Šimić {ertež Pjera Križanića) A. B. Šimić je “vjerovao u tua
mladost, koja je — mnogo kasnije — i došla, ali i on je već bio
„ta mlađost” koja je imala što i”
znala kako da izrekne; u svakom slučaju drukčije, posve drukčije od prethodnika. Pritom on nije postav ljao unaprijeđ zakone, kako da pjesnik piše; ukazivao je, kako ne tre ba da pjeva:
„Nisu svi stari pjesnici jednaki. Ima starih pjesnika koje ja ne zovem starim pjesnicima. Ostali, oni mnogobrojni, svi su ovi moji stari pjesnici. 3
Stari pjesnici nađu ono što je „lijepo”, ponajviše vanjski lijepo. 1 to pjevaju. -
Svoje sadržaje zbiti u neke određene simetrične forme. Sirotni sadržaj postaje još sirotniji dok ga skalupljuju, ođrezuju rađi pravilnosti i simetrije isiluju na rimu, tu okrutnu sudbinu starih pjesama.
Ali stari pjesnici znaju đa sebi pomognu. Oni vele đa je glavno „forma“. Forma im je opet ta simietrija i taj jednak militaristički discipliniran ritam i te rime. Zato oni traže prije svega zvonkost, muzikalnost i sve ostale stvari vještine i tehnike.“ („Stari pjesnici“, Vijavica 4, 1919).
Pišući o tehnici pjesme, A. B. Šimić nije namjeravao staru tehniku zamijeniti novom, već je, naprotiv, tvrđio da slobodni stihovi nisu ni novi ni slobodni samim tim što nisu vezani metričkom shemom i rimama, jer su podjednako neizražajni, kao i vezani — ako nisu proizašli iz istinskog doživljaja, ako nisu njegov ađekvatni izraz. Zato je lako moguće, đa se pjesnici u nekim slučajevima izraze slobod-
Nastavak na 95 strani
engl ri ariirepa ri rarsan SBK |
AKTUELNA REC
U BLEJKOVOM DELU
godina od pesnikovog rođenja
Dvesta
U engleskoj književnosti, čak i šire: u opštim okvirima toga posebnog mentaliteta Ostrvljonc redok. je čovek koji je živeo i stvarao van iradiciju te zemlje. Pogotovo je retkost da takav čovek oslavi duži eho iza sebe, da posle ioliko vremenc_ njegova Te bude aktuelna kao što je slučaj 5G Vilijemom Blejkom (1757—1827). Jer, reč je o pesniku koji za života nijednom nije bio »lav« sezone, koga su savremenici proglasili ludim i koga je ic foma pratila kroz ceo život. Reč je o čudnom pulu jednog pesničkog temperamentict koga su bre prekomerna prisustva nego oisustvc odvojile od mcoatice romontizma, sprečila ga da bude celim delom vođ nove generacije. Njegovo delo polencijalno nosi skoro sve elemenie romcemtičke avconiure: prkos originalnosti, VizionaTsivo i proročku čežnju pre sveqa.
Ako tragamo i tamo gde nisu vrhovi pesnikovog dometa, po njeqgovim »Proročkim knjigomade, naći ćemo i titemizom i revolucionarni duh. Bezmalo, sve novo šio romontizom donosi. Pa ipok, pre svega pesnik koji vidi pravu misiju na onom tlu gde se susliču filozofija i pesništvo puni ombicije da što pre izmene život, Blejk je u suštini cmticipirco savremeni 'iracionollizom pre, nego njegovu romcmiičku VGrijomtu. Mnogo dema pre Remboa jedem je čovek bar donekle uspeo de bude »Vrhovni NMaučnik«. Licem okrenut budućnosti Blejk je po SVOjim oforizmima o Razumu nezvCOmICni predak ncdrealističke misli, po svojoj lezi O pokretačkoj energiji preteča psihocmalitičara, po „shvaimmju religije i vere u n svet (»Večni Svete on io zove) brat je Ničeov, Dodajmo tome temu otuđenosti i egzistencijalističko upozorenje na teškoću (oli i imperativ) opredeljenja, pa ćemo. zatvoriti središnji krug preokupacija savremene književnosti.
Da, iaj pesnik nije znao, jezik kojim se qovorilo u njegovo vreme, dli je dileme koje je čoveku donosio novi tip oseiljivosti pokušao vizionarski da razreši. Vizija je bila njegovo oružje koje mu ODA vclo cktuelnost, ali i oružje koje je zahtevalo koncesije zaradi svoje
ubojitosti,
vilijem Blejk (crtež iz 1821)
U zajedničkom izdonju svojih glavnih zbirki, »Pesme nevinosti i »Pesme iskustva«, Blejk stavlja primedbu da te dve zbirke pokazuju »dva suprotna stanja ljudske duše«, Voleti, verovati, prihvatati, preimućsiva su nevinosti. Patiti, sumnjati, mrzeti, iskustva su koja donosi život. Toj lepoti dečje nevinosli koju pesnik sugeriše čoveku kao njegov deo preti drugo lice stvornosli, »okovi umom “·skovanic kako kože u pesmi rodnom gradu. Preko iog nezajažljivog ponora čovekove cmbivocleninosti on pokušava da gradi most pomirenja ioliko potrebon čoveku. Prve zbirke su doživljaj takvog sveta, polonji spevovi su pokušaj osvelljenja njegovog mrcike. Blizu je pometi da pesnik pišući o crkvi koja »bodlji= kavim droačem ograđuje sve radosti i željec i o predrasudoma zbog
kojih
»Deca budućeg dobc
Čitojući ovu sramoinu stromu
Znaće da je nekada
Ljubavi divna ljubav, smatrana zločinoml«
mogao da izrazi sebe pre nego kada se opredelio da proročkim vizijomer ukaže nac novi smisao. Ili još pre, kad egzoltirom toplom pastoralom detinjstva stvara jedin-
siven dečji foiklo. ili kad užasnut
slikom molišoncr u povorci sa Gnušonjem uzvikuje:
»Zar je taj drhiavi krik pesma? Zar je to pesma radosti?
A toliko siromašne dece!
Pa io je zemlja bedel...
Ti kod proročki, pun vere pevac: i
»U budućnosti
Proročki vidim
Koko se zemlja budi.
(Urežite duboko ovu rečenicu)«.
Ili kad u sirošnoj simelriji grabljive zveri vidi inkornociju zla koje je moćno i vlada životom, ili kad ita ii
U »Proročkim Fnjiqoma- koje je pisao celog živola posle iri icmke sveske stihova pesnik je svesno napustio lirsko ile i kao Zarotusira počeo da propoveda. »Ludi Blejk, oporo su definisali savremenici (čak i Vordsvort s kojim je neko vreme i drugovao), »mistik«, ublažili su potomci. Zcdsta,, enigmatičnct je njegova simbolika složena od hrišćemske, klasične, keliske i vlaslite mitologije. Ali zar oplužiti pesnika zbog misticizma (kod Blejka je to jedon novi neodređeni sistem verovanja proilvstavljen zvaničnom hrišćomsivu) u vremenu kad je trebalo snage (i saveznike) da se izmeni čovekova svest još jednom. Da bismo bili bar korak bliže ostvarenju njegove čežnje još iz »Pesničkih skica« »O, Slobodo, kako si veličemsivena umeinost}e Ne treba zaboraviti da je toj »mislike pre Monconija, Lomerina i Igoa verovao u moć i deloivornost poeiske reči, da je rusoislički strasno bronio čovekovu prvoinu prirodu „..
Somouk i usomljenik je ostao istraživač Dobra u vremenu kad ga ja Zlo okružavalo. Čak i onda ked se prebhranjivao od ilusiracijau za iuđa dela. Koo i Apoliner mnogo godina posle njega, on se umorcen od starog sveia predao novoj bujici koja je i iz njega progovorila, Istoričor književnosti verovetno ne preleruje kad Blejko zajedno sa Bernsom karakteriše kao pojeve u kofima je »snaga ličnosti konočno odnela pobedu nad literernom kon=
vencijome, Nikola Koljević
12 NOVIJE
FRANCUSKE |_ LIRIKE
IV BONEFOA (\ves Bonnefoy) rođen je 1923 gođine mw Turu, Objavio je knjigu pesama »Kretanje i nepomičnost Duge (1955. Bavi se i esejl= stikom.
BI ·Bonefoa PRAVO IME
Nazvaću pustinjom zamak Koji ti beše, Nočju taj glas, otsutnošću tvoje lice,
I kada buđeš pala na neplodnu zemlju Nazvaću ništavilom plamen koji te preneo,
Umreti je zemlja koju si voleo. Dolazim Ali večito tvojim mračnim putevima.
Ja uništavam tvoju želju, oblik, tvoje pamćenje,
· Ja sam tvoj neprijatelj bez milosti. { Nazvaću te ratom i uzeću i
Od tebe slobodu rata i imaću
U svojim rukama tvoje lice mračno i probito, U mom srcu tu zemlju koju osvetljava nepogoda,
ii *
šROZŽE ZŽZIRU (Roger Giromx) rođen je 1925 godine mu Lionu. Gođine 1951 objavio je pesme Prevodi
Rože ŽZiru
i JEDNA PFICA, POŠTO ODE..”
u zbirci »Naći reče. sa engleskog.
Jedna ptica, pošto ode
na more, kao što se diše,
Da pamti od zemlje do kraja tog dana Svetlost i ljubav, jedna ptica...
Kako to reći a ne narušiti čin
Očiju, ruku, i celoga lica,
I ne ubiti u nama pticu i reči... Kako to reći a ne pocrveniti i ćutati...
Svaki čin je tuđ, svaka reč otsutna, Pesma se smeje, i čika me da živim Tu želju prostora gde će vreme biti ništavno, I to je dar ništavila, ta moć da imenujem
ki] Jednu. pticu, kađ ode na more, kao što se diše, Taj tren koji traje samo zato da umre, tamo dole, Zatim početak sveta do poslednjeg brodoloma A možđa i dalje, prema poslednjoj zvezdi, prvoj reči, O kako to reći...
i |
ANRI PIŠET (Henri Pieheife) rođen je 19%4 gođine od majke Francuskinje | oca Adra- Anri Pi šof ain EBS Ml Piše pesme,
~ SVEST O RATU
Gle. Crna će mi kuća biti Poprimiće žalost gradova. Ruševine observatorija Biće ropski stubovi
Koje će pritiskati teško
Nebo mračni poklopac.
U mrtvom se oku viđi taj krug: Zenice boje ništavila.
Slepi sunčanik lutaće u krugu, Moja kazaljka uvenuće,
To časovi — uđovci rastežu Noć preko celog dana.
Moje je ogleđalo voda što ne teče, Noktom mu izgrebana sjajna ploha; Ni jedne slike razvučene.
Što je pustinja bez hleba.
Niko neće otpočinuti na stolici,
Ni najmanjeg đaška u mehu,
Suva šuma čekaće na svoju varnicu U potpunoj napuštenosti.
Ognjište je razasuta smrt.
Moje srce zvoni na uzbunu, Moje ruke miluju streljano telo. Jedan krst put zatvara.
*
ARMEN TARPINIJAN (Aymen Tarpinian) rođen je 1923 gođine. Jermenskog je porekla, Objavio je 1%3 gođine knjigu stihova »Pesma i sena.
Armen Tarpinijan TAKO POČINJE
Tako počinje sreća, tišina gde se reči usklađuju. Život i smrt su dve usne sunca,
Zemlja koja se ispilila na našim licima.
O usta otvorena na početku!
Nevidljive ptice lete u našim žilama. Duša je veća nego njeno ime. Ali strah ima osmeh đavola, ima njegova pluća od peska Strah koji nas vođi u smrt bez svetlosti.
Nosite ravnicu u vašim nogama, i planinu na vašim ramenima. Dajte breg ženi, vratite njenu blagost tajni. | Budite voljena zemlja! Nesreća je lav koga ljubav Kroti.
(Preveo Bremko Miljković)