Књижевне новине

| Jedan od najčešće obrađivanih predmeta u svetskoj književnosti svakako je život legendarnog španskog zavodnika, ljubimca žena i neustrašivog čoveka Don „Žuana. Skoro je nemoguće tačno odrediti koji je pesnik ili književnik prvi uneo Žuanov lik u svoje delo. Isto tako je teško kazati da li je Don Žuan, onakav kakvog ga znamo iz španske Književnosti, zaista i postojao. Smatra se da je prvi obrađio ili izmislio legendu o plemiću iz Sevilje don Žuanu đe Tenoriju neki opat iz Mercija po imenu Gabrijel Telez. Početkom XVII veka, pod pseudonimom Tirso de Molina, Telez je objavio svoju dramu o Don Žuanu. Od tog trenutka legenda o španskom zavodniku počela je svoj trijumfalni pohod kroz književnosti Evrope. Obrađivali su je i još je obrađuju najveći majstori reči i scene. Vrlo rano, još tokom XVII veka Don Žuan osvaja italijansko pozorište u dramama Điliberta i Čikonjinija, a otuda ga ubrzo prihvataju i francuske pozornice. Legendu o Don Žuanu obrađuju kao pozorišni komađ i daju u Lionu pa u Parizu Dorimon i Vilije, a Molijer od nje stvara remek delo koje ni do danas nije sišlo sa pozornice. Ali francuski Don Žuan nije bio isto što i španski razvratni plemić. Molijer i njegovi prethodnici dali su mu više galskog duha no što mu „pripada. To se naročito jasno osetilo u XIX veku, kada je čitav niz romantičarskih pesnika prihvatio temu o Don Žuanu.

Puškin je u „Kamenom gostu” podvukao Don Žuanovu volšebnu rečitost i hrabrost neumanjenu do poslednjih trenutaka života, engleski pesnik Prokter đao mu je ulogu nesrećnog i ljubomornog mu-– ža, a jedan od najvećih „duhova v\wremena, tvorac evropskog romantizma, veliki pesnik i novator u književnosti — Bajron, đao je Don Žuanu središno mesto u svom stva-– ralaštvu.

Spev „Don Žuan”, najbolje BajTonovo đelo, najpotpuniji je izraz onih shvatanja o umetnosti i žiwotu, koja su početkom prošlog veka iz Bajronovog pesništva snažno potekla u sve evropske knjiZevnosti i dala neizbrisiv pečat duhovima i delima. Zato. jejedan veliki mođerni autor svoju monografiju o Bajronu s pravom mogao da stavi pod naslov „Don Žuan”. Mi smo danas svakako daleko od apoteoza sma kojima je nekađ bilo dočekivamo svako Bajronovo delo. Srodne političke i socijalne prilike, unutrašnja zategnutost u gotovo svim evropskim „državama u početku XIX veka, pripremili su tle Bajronovom buntovnom pesništvu i uslovili njegovu ogromnu popularnost isto koliko i njegova obdarenost. Ali, ako hoćete da upoznate iđeje koje su oduševijavale jedno stoleće, ako hoćete da „provedete nekoliko prijatnih večeri u druŠštvu. jednog od naoriginalnijih umova, u društvu nenadmašnog kozera u stihu i velikog umetnika, čitajte Bajronovog „Don Žuana”.

Bajron je u „Don Žuanu” stvorio novi tip dela u Književnosti XIX veka. To je bila vrsta romana u stihovima u kojem se naročito isticao manir pričanja: mešavina proznog i poetskog prikazivanja života, pesnikovo stalno obra> ćanje čitaocu, divne lirske ili vanredno đuhovite digresije u delu koje je više izgrađeno na pesnikovoj ličnosti nego na glavnom junaku i događajima koji se opisuju. Bajron je svom Don Žuanu dao

Bajpomov „„Kbom Zu“

Izdanje „Narodne-

savremeni okvir i u tančine opisao njegov život. Njegov Don Žuan nijje stvoren đa bude zavodnik; on to postaje sticajem prilika. Ničeg tajanstvenog ni izuzetnog nema. u tom liku. To je jednostavan, lep i inteligentan mladić, kojeg život dovodi u zanimljive i nesvakidašnje situacije. Ali to je sve samo sredstvo, a ne cilj Bajronovog dela. Služeći se Don Žuanom i njegovim putovanjima i doživljajima, Bajron je ustvari izvršio jeđan gigantski obračun sa svojim · savremenicima, sa svojim đobom i njegovim predrasuđama.

Svi engleski pesnici jedan za đrugim izašli su u Bajronovom „Don Žuanu” pred nemilosrdni sud najboljeg među njima. Kulturu i evropska politička stremljenja početkom XIX / veka podvrgao je Bajron u „Don Žuanu” neumoljivoj kritici; izneta je sva nemoralnost onoga Što se u vladajućim evropskim slojevima onog vremena kKrstilo moralom, i moralnost mnogo čega što je bilo obeleženo kao nemoral. Sa nenadmašnom ironijom izvrgnuto je ruglu suvoparno teoretsko vaspitanje omladđine molitvenikom i latinskim čitankama. Pod Bajronovo pero došla je bigotna Španija, problemi porobljene Grčke, apsurdni ruski imperijalistički ratovi, trulež i učmalost koji su počeli da hvataju Portu, inaročito parlamentarna ali ne i slobodna Engleska. Pisan u Italiji, „Don Žuan” je i iz ove zemlje poneo obeležje. Izvanredan majstor živog i prirodnog stiha, raspolažući nepresušnim izvorom novih nekorišćenih rima, Bajron se nije bojao danteovske tercine, pa se nije ustezao da za formu svog novog đela upotrebi i jeđan drugi veoma težak oblik — omiljenu Tasovu oktavu. Takav i tako pisan Bajronov „Don Žuan” postao je preko noći najčitanije đelo na kontinentu i u pesnikovoj postojbini.

Taj snažan uticaj nije izostao ni u našoj književnosti. Iste, 1818 godine, kađa je Bajron u Veneciji počeo da piše „Don Žuana”, pojavio se prvi naš prevođ jedne Bajronove pesme i veliki engleski pesnik imao ga je u rukama. To je bio prvi prevod Bajrona u slovenskim književnostima i štampan je u Padovi, a objavljen u. Veneciji zajedno sa engleskim originalom. Međutim, ovako započet rad na prevođenju Bajrona kod nas nažalost nije nastavljen. Dalje se prevodilo retko, tako da ni danas čitalac koji se oslanja na prevođe nema sliku o Bajronovom pesništvu. Izuzetak je „Don Žuan”. Najpre u nastavcima u „Novom beogradskom dnevniku”, a zatim i kao zasebna knjiga 1887 gođine, izišao je odličan prozni prevod Bajronovog „Don Žuana” ođ Okice Gluščevića.

Ovih đana pojavilo se novo izđanje ovog Gluščevićevog . prevođa sa predgovorom Miodraga Šijakovića. U ređakciji Krste Rađovića i Miodraga Nikačevića neosetno su uklonjene neznatne jezičke razlike koje su Cluščevićev prevod udaljavale od današnjeg čitaoca. Pa ipak potkrala su se neka mesta gde je redaktor trebalo da buđe dosledniji, dok je na drugoj strani ponešto oštećeno od svežine Gluščevićevog izraza. Osim toga u ovom izdamja trebalo je ispraviti neke manje Gtuščevićeve omaške, koje su nastale usled toga što se prevodila= služio izđanjem originala koje je danas u pogledu kKritičnosti daleko prevaziđeno. Tako, naprimer, stihovi pod posvetom kojima „Dom

Žuan” počinje, nose ustvari ovakav

knjige“, Beograd

naslov: „Odlomak ispisan na poleđini pesnikovog rukopisa prve pesme”. Trebalo je, dakle, ispraviti Gluščevićev tekst gđe se kaže đa su to odlomci iz prvog pevanja. Dalje, Gluščević nije đao uz svoj prevod moto „Don Žuana”. A Bajronov „Don Žuan” ima jeđan moto iz Horacija i jedan iz Šekspira (iz drame „Kako vam drago”). I ovo je trebalo popraviti u drugom izdanju. Najzad, Gluščević je prevodio „Don Žuana” u prozi, ali je zadržao brojeve koji označavaju red strofa. Tako je njegov prevod ipak ostavljao utisak dela pisanog

u stihovima. U novom izđanju ti

brojevi su izostali, tako da je dobijen kontinuirani prozni tekst. To možđa olakšava čitanje, ali mislim da takav postupak prevazilazi kompetenciju ređaktora. Sve to ipak

nisu nedostaci koji bi naročito smetali. Višestruko je koristan pođu-

hvat „Narodne Knjige” dsi se GluŠčevićev prevod „Don Žuana” ponovo izda. To je zaista uspeo prevod i shvatanja sa kojim je rađen ne razlikuju se mnogo od dana-

· šnjih principa prevođenja, tako da

je naša čitalačka publika dobila u savremenom prevođu najbolje Bajronovo delo. Kako je prvo izđanje već ođavno bibliografska retkost, ponovno izdavanje Gluščevićevog prevoda znači i osveženje sećanja na ovog našeg zaslužnog prevodi-

· oca i kulturnog radnika. Sa · dru. ge strane, štampanje jednog veli· kog pesničkog đela u proznom pre·vođu izvanredno je korisna inicija-

tiva. Običaj prevođenja u prozi pesničkih dela ođomaćen je gotovo u svim Književnostima. Dobri prozni prevodi velikih pesnika popunili bi jednu osetnu praznim i u

· našem kulturnom životu.

Milorad Pavić

Đorđe Krstić: Anatom (1880)

| LOGIKA l

/

...

DIJALEKTIKA

ya OG O KNMIZI „UVOD U DIJALEKTIČKU

IKU“

OD BOGDANA ŠEŠIĆA

Bogdan Šešić raspravlja problem odnosa elementarne logičke i dijalektičke zakonitosti mišljenja. To je po njemu osnovni problem logike i celokupne teoriske Žjilozofije. Suština krize savremene logike sastoji se, po Šešiću, u protivurečnosti elementarne logike i dijalektike.

Rešenje je jednostavno: „Elemen tarno-logička zakonitost koja utvrđuje spoljašnju, prosto-identičnu... i statičku određenost stvari i oblika mišljenja, pretstavlja samo jednu posebnu stranu i graničan slučaj najprostijeg oblika opšte i svestrane dijalektičke zakonitosti (str. 216). Prema tome elementarna logika nije ni svevremenski opštečovečanski nivo koji nikako ne može biti prevaziđen, niti ona pretstavlja samo jeđan istorijski relativan stupanj saznanja koji je danas ravan zabludi.

U čemu se sastoji smisao odnosa između elementarno logičkog i dijalektičkog shvatanja stvari može se lepo razumeti iz ovog istorijskog primera. U predgovoru „Fenomenologije duha” piše Hegel da razvitak biljke nuđi uzornu sliku o dijalektičkom kretanju uopšte. Do-. slovno: „Pupoljak iščezava u rascvatu cvijeta, pa bi se moglo reći, da cvijet opovrgava pupoljak; isto tako plod proglašava cvijet lažnom opstojnošću biljke, a kao istina stu pa plođ na mjesto cvijeta. Te se forme ne samo razlikuju, nego se međusobno i potiskuju kao nepodnošljive. No ujedno ih njihova skladna prirođa čini momentima organskog jedinstva, u kojima ne samo da sebi ne protivuriječe, nego je'jeđan isto tako nužđan kao ii drugi; a ta jednaka nužnost sačinjava tek život cjeline” (prevod V. Zonenfelđa). Hegel đakle razlikuje „momente organskog jedinstva” kao pojmovno-logički odđredljive (u smislu pojmovnog intendiranja stvari kao pređmeta „mišljenja), ali njegova analiza stoji u službi poimanja celine stvari. Međutim je Gete na gore izložene reči vrlo oštro reagovao. Geteu smeta krut, šematski, apstraktan ·Hegelov način („cvijet opovrgava pupoljak”, „plod proglašava cvijet la-

žnom opstojanošću biljke” itd.): „Nešto. monstruoznije reći zazelo nije moguće, piše Gete u pismu

Zeebeku (od 28-%I-181?2). Hteti wništiti večnu realnost prirođe takvom rđavom sofističkom šalom izaleđa mi sasvim neđostojno razumna čoveka”... Ako je pri tome u pitanju „jeđan odličan mislilac koji centrira iđeju”, kao što je to sa Tegelom slučaj, „onda čovek ne

:až Šš Gete:

šta da kaže”, završava x: "Pazlikovanje , „momenata Organ skog jedinstva” prema RČ 2 primeru stvar je elemen Gataliia ike. Hegelov način koji | kritikuja je apstraktno dial Hari đutim, ako se želi racionalno O< drediti „komplekn aa 683 ta da se pr ! : : ta apsolutnoga i inacion i POGM a odose

i ešićeva SA SakOnioati elementarno ~ O Oka apstraktno-dijalektiio A

-đdij tičkog mi .

RO 0 RO na doslednost mislilačkom razvoju Bogdana 1, šića, U raspravi „Principi PDS a ne istine“ objavljenoj 1958 g 200 šić polazi sa stanovišta On _ nog kritičkog objektivizma . O glavna stvar problem određenosti i identiteta, jer tek uspešno ponja ovog problema O va lkuid Oba tne istine. ŠSeSIC Ir oPo nerički (posebni) IG IUEH On piše: „Odredbe zamišljeno? e i nja stvari su proste ili sastav Jeo iz prostih, odredbe realnog bića Š složene i kompleksne”... „Mi OE stanju saznati o kompleksnom i đenom biću samo njegove momente ukoliko se oni daju razložiti ki proste momente”. — U knjizi koje sada objavljuje Šešić upravo na“ stoji đa ispita i određi racionalnost „kompleksnog određenog bića Oe. Odlučna je pri tom SŠešićeva Odđredba subjektivnosti saznanja. On6 što saznajemo nužno je subjektivno „ali subjektivnost ne znači +to, da mi nismo u stanju saznati pravo stanje stvari i đa u saznanju nema apsolutne sigurnosti. Upra= vo saznanje prosto-iđentične, „ne= protivurečne i statičke odđređenosti stvari je apsolutno sigurno iako subjektivno, jer se njime shvataju „samo posebni momenti, posebne 1 pojedine osobine i svojstva objektivnih procesa, u čemu se upravđ i sastoji subjektivna strana zako“ nitosti mišljenja” (str. 159 — podvukao M. D.). Iz ovog određenja subjektivnosti saznanja postaje jas. sno zašto problem ođnosa elemen=. tarne i dijalektičke logike prets= stavlja „osnovni problem celokupne teorijske filozofije”. Znmonje o grade nicama elementarno, pOojMmOobDNO w. logičkog znanja i mastojanmje da se pojmom savlađoju te granice rađi shvatanja celine stvari — u tome se sastoji suština dijalektičkog mi= šljenia. To je zaista problem več= ne filozofije, ako se pođ večnomi filozofijom razume trađicionalna e= vropska metafizika. ||

Dr Milom Damnjonović

KINESKA LIRIK

· Za {e iri hiljade godina kineske Hrike ništa se nije promenilo, suštastvena formulacija lirike ostala je ista: čovekovo osećomje u odnosu ncr kosmos, simboli mikrokosmo= sa u sučeljuvonju sa simbolima mikrokosmosa. Jedno prema drugom: icmo ceo svemir, vasionska sveobuhvotnosi, smisao sveopštega, sa svojim simboličkim supsiratima (bog, vreme, mesec, noć, velcr, ptice); ovde irenuina svesnost jednog ljudskog osećomja, „prolazni slika jednog čovečemskog gesta, e= femernc melalfora jednog zemcljskog predmeta, Postojomje logci si-

e:

KOj4ŽEV.NE NOVINE

| Ali, dragi, tvoja autobiografija ne može biti potpuna bez ovih ljubavnih pisama koja si mi nekad pisao!...

fuironja: makrokosmosa premc mikrokosmosu svuda je wu toj lirici isto, menja: se samo postupcik: najčešće, pesnik polazi od opšte-kosmičkog · prema kome se posebnočovečomsko javlja koo :mntitetička poenta; često se pesnik služi inver= sionom, vorijcmtom: od sitno-ljudskog uzdiže se ka krupno-svemirskom; ponekad stoje ta dva principa naporedo, vezana {ek simboličkim međudejsivimoa; „ponekad jedom princip rađa drugi; onda se opet suproistavlju jedem drugom; noajzad, nekad je postupak samo u silaženju iz opšteg u posebno. |

lako se kroz istoriju kineske liri> ke ništa nije izmenilo, ipok se mos že praHii pomeranje odnosa. dva principe. Do pojave nojvećeg lir= ka, Li-Tci-Pe-a, kosmos i čovek ni-

su bili postavljeni u krojnjem ra-

sponu emfiteze. Čovek sa osobina= mc uopštenog još je {iu bliz kosmosu. U tom periodu, posebem čovek ne služi uvek suproistavljemju principa; često fome služe somo predmetni simboli. (Kong-Fu-Ce u »Čovekovoj sudbi« kosmos i humka groba). UzroŠna povezanost dva principa fu još nije eksplicitno objašnjavonma. (Vem-Seng-Ju u »Osomljenoma: mesec i čovek som sa svojom fugom), I u inversiji, tokvo objektivno situiromje principa osta= je isto. (Vong=Fej u »Prijoteljskom rasicmku«: čovekova nesreća i večni oblaci). U tom periodu ima još i neliričkih opisivomja, didcktičkih dociremja, prciktičkih komone. (Pod uticajem »Knjige pesama, Ši-King, raine pesme Vemg-Čemg-Ling=a »Pogled na zapad• i Cij-Tao-a »Savet vojnicima),

Tek Li-Tai-Pe doo je vrhunsku sublimaciju principa lirike. Pesnik peva i pije da zaboravi nepremo= slivost neba i zemlje: »Od vječnosti svoje nebo nešto će i zemlji dafi«, ali: »Živjeti pa umrijeti-čovjekov cilj je to. Jao! Jaole (sPesma fuzicl,

Pesnik zomišlju sebe kao mosi između meseca i svoje senke, jer »...sve što radim- radi moja sjena, a mjesec blijed« (»Tri prijatelja«). Badava pesnik pokušava da svemiru podmetne osobine čoveka: »Mesec blebeće~ogovarqa. oblake« (»Sem po noćie). Badava — uvek čovek oslaje privezom za zemlju svojim bolom (»Na oboli«):

»R najljepša od tih djeva šalje

njemu duge, zabrinute poglede:

a plamenu njenih krupnih očiju

plače samo razdraženost njena

Srca,

Ponekad je cela pesma somo konstatacija večne cntiteze kosmičkog postojomja i čovekovog putovanja (»Kod se na noćištu putnik budis): ! O

»Dižem glavu. \

Pogled moj na svetli mesec pao,

Glovu spuštam.

Mislim:

Na daleki pute,

Gde.je izlaz, uteha, rešenje? Moždc u zaboravu: »U Li-Toj-Pe; i pesmc, i mesec, sve u zaborav pada« (»U proleće«), »Ko valova nestalo je svegcr: i drage, i palače i cora« (»Oda Nemkingu-).

Možda je izloz u trenubnom izjednačenju čoveka sa vaseljenom: » — i meni se čini da som sretan kao bog« (»Laoka pesma), možda uw nestajonju u bespućima noći (»Zimska vojna):

»Nebesa! O, svi svecii Pomoći

Spolite me!

Zaogrlite sivo zimskom olujom!

Bacite munju na ukočeno, uzdiguto čelo, da uzdignem se plamen — stub — u noćil«

Pa ipak, jedno postoji što izjednačuje čoveka-pesnika sa večno= šću (»Pismo o pesmama mojime):

»Samo moja slova što ih pišem

vječna sul

Ja to snom, ja, Li-Tai-Pele

To uverenje nije ostalo tako tristolno samo kod Li-Toai-Pe-a, nego

i kod drugog velikog. pesnika iogc

(PREVODI ZLATKA GORJANA, IZDANJE »SLOGE«, ZAGREB)

vremena, kod Thu-Fu-a (>Pesni= ci«). Kod njega se nepremostivosš dva principa ubloažava, i veza se U«i spostavlju smernijim simbolimoe: jednim cvetom, jednom lcstorviconma (»Noć u šoatoru«), uvelom šašom {>Prognoanik•), · belim čamcem (»Nada«) — i ta veza, taj znak nas klonosti večnosti nosi utehu i nadu, "Thu-Fu je više optimist: on veruje dc će se moći prebaciti most. Izq ova dvc velikema, plejade pesnika samo vorirqju njihove stavove. Ali »Večna oniiteza« ostaje: krčag čos vekov (čovek pije) i krčag bos gova (kiša lije), (Cung-Cong=Če »Kad bogovi piju«), mesec i tužna žena (Pe-Khi-}h „»Žena wu lađie), vreme i čovek pjom. (Vem–VI »Pijmo da zaboravimo•«), sunce i jedna ros da (Čong~ Ti-Ci »Bela roda«), mes šeCevreme i ljubav — šal (Li-Oej

Josip Kulundžić (Nastavak na 4 strani)

3

Ankica Oprešnik: Devojka sa jabukomi