Књижевне новине

Pred jednim romanom Dostojevskog

Prvi put posle dvadeset i šest godina izišao je u SSSR-u roman PF. M. Dostojevskog „Zli dusi”. Roman je objavljen u izđanju moskovskog Držav nog preduzeća za književnost (GOSLITIZDAT), kao esmi tom sabranih umetničkih dela Dostojevskog. Ovo izdanje obuhvata deset tomova, a štampa se u

Svome romanu „Zli dusi” Dostojevski je namenio potpuno određenu publicističko-političku ulogu — ulogu oružja u borbi protiv sve jačeg ruskog revolucjonarnog pokreta, ulogu dela na čijem se velikom prostoru neposredna „razobličenja” i aluzije gusto pre-

pliću i stapaju u antinihilistički, umnogome pamfletski oblikovan

tekst. Sama zamisao autora predodređila je donekle sudbinu ovog dela u toku osam i po decenija proteklih od njegovog prvog Oobjavljivanja (na stranicama nazadnog časopisa „Ruski vesnik”, 1871 i 1872 godine) do đanas. Smer i svrha romana „Zli đusi” sami po sebi upućuju na nemilo poređenje sa delima sličnog karaktera, nastalim u istom razdoblju, pod istim društvenim okolnostima i iz pobuda pođuđarnih s nastojanjima Dostojevskog, a to su romani Ljeskova, Pisemskog, Kljušnikova, Krestovskog itd. Prema oceni Gorkog, „Zli dusi” su „najtalentovaniji i najzlobniji u čitavom mnoštvu pokušaja da se izvrgne ruglu revolucionarni poKkret sedamdesetih godina”.

U romanu o kome je reč Dostojevski — publicist i pamfletist istupa i postupa aktivnije, odlučnije, jeđnostranije nego u. ma kojem đrugom slučaju, ne izuzimajući čak obimnu pripovetku „Zapisi iz podđzemlja”, protkanu mnoštvom niti polemike sa slobođarskom, naprednom mišlju, a ni poslednji roman — „Braću Karamazove” napisan pod izvesnim uticajem mračnjačkih jđeja K. P, Pobjedonosceva, najizrazitijeg pretstavnika nazadnjaštva među ruskim „dostojanstvenicima druge polovine prošlog i početkom ovog veka.

Međutim, ma koliko da je dubok prodor regresivnih nastrojenja u roman Dostojevskog, ma koliko da se iza pamfletskih konstrukcija i invektiva oseća strah od revolucije, ovo delo svakako ne može da bude potpuno izdvojeno iz umetničkog opusa genijalnog pisca i svrstano u područje njegove publicistike. A naposletku, ni publicistika Fjođora Mihajloviča, „ona najzagriženija, frontalno suprotstavljena svemu Sto je u tađašnjoj Rusiji zračilo lepotom i snagom revolucionarnih težnji, ipak nije bila u svemu i po svemu na liniji oficijelnih stavova. Zastupajući koncepciju „jedinstva cara i narođa”, propovedajući smer nost, ukazujući na „veliku syetsku misiju” Rusije, carske i pravoslavne, Dostojevski je, i pod veoma teškim teretom svojih zabluda, očuvao i do kraja proneo kroz čitavo svoje delo (kako publi-ističko, tako i umetničko) opredeljenje protiv plemstva. „Jadni ljudi”, taj roman dotle potpuno nepoznatog poručnika u ostavci, značili su 1846 godine ne samo pojavu genijalnog pisca, već i odlučnu osuđu literature odnegovane u krilu plemićke klase, a i nje same. Pisac koji se skoro uvek osećao jedinkom u velikom gradu, pisac bez ikakva korena u mentalitetu plemstva, Dostojevski nije bio saputnik te klase ni na jednoj etapi svoje delatnosti. Kao publicist, on gradi svoju monarhističkomisionarsku koncepciju i na postavci da se plemstvo udaljilo od stremljenja i potreba Rusije, „kao romansijer i pripoveđač on stvara dela u kojima su likovi plemića mahom tamni, unakaženi zlobom, nečovečnošću, rušilačkim nagonima. Posmatrano samo u relacijama ruske književnosti, umetničko stvaralaštvo Dostojevskog najjasnije je obeležilo kraj periođa u kome je plemstvo uticalo na literaturu i njen razvoj.

Ove opaske nameću se u razgovoru o romanu „Zli dusi” čije su umetnič ki najznačajnije stranice | upravo

one na kojima pisac slika pripadnike posedničkog plemstva, plemiće

na gornjim stepenima činovničke hijerarhije, i plemića — liberala Stjepana „Trofimoviča Verhoven=

skog. Svakako, i tu su neizbežne ograđe, i tu su mnoga mesta teško održiva, ali Dostojevski — pisac „Zlih đuhova” najviše je umetnik, i ponajmanje vehementni pamfletist, kad pripoveđa o „svojim” plemićima. Posmatramo li Stjepana Verhovenskog, kolebljivog, nesposobnog da na hiljadama vlastitih i nekad pročitanih fraza zašnuje bilo kakav čin, a usto celim bićem pređodređen da od nekoga zavisi i da se nečega plaši, — posmatramo li tog

500.000 primeraka.

Verhovenskog kao umetničku karak terizaciju i lik za sebe, kao tip načitanog frazera i mlakonje s plemićkim manirima, uočićemo snažne poteze genijalnog pis-a.

Naposletku, 'da li su za umetnost i čitaoca presudno važne činjenice iz „laboratorije” Dostojevskog, povezane s izgrađivanjem toga lika, s njegovim dugim i zamornim putovanjem od „prototipa” do umetničkog ostvarenja? Doista, ove činjenice nisu „najbitnije, „utoliko pre što se u danom slučaju prototip ustvari ne može smatrati prototipom. Pređ Dostojevskim lebdeo je tada, gledan kroz gustu koprenu društveno=političkih zabluda, jedan svetli lik iz ruske stvarnosti četrdesetih i peđesetih godina. Bio je to lik veoma talentovanog naučnika T. N. Granovskog (1815 1855), čiju je značajnu i plodnu delatnost pisac „Zlih duhova” ocenjivao pristrasno, sa regresivnih pozicija. Slikajući Stjepana Verhovenskog, Dostojevski, naravno, nije odrazio pravu unutarnju realnost Granovskog i pokazao se veoma nepravičan prema njemu. Ali nezavisno od toga i uprkos autorovoj nameri đa pamfletski prikaže Granovskog, lik Verhovenskog živi u romanu samostalnim, vlastitim životom. I, što je glavno, ovo nije život u granicama pamfleta, već sasvim drukčiji, mnogo intenzivniji i trajniji, Osvetljen velikom umetnošću.

U romanu „Zli đusi” Dostojevski je nastavio pojedine motive iz dva svoja ranija dela — iz „Zločina i kazne” i „Idiota”. Iako se u tim delima Fjodor Mihajlovič potpunije, celovitije iskazao kao umetnik i

Lav ZAHAROV

stvaralac na čijem vidiku promiču, sa svojim složenim unutarnjim svetovima, progonjeni i njihovi neprijatelji, poniženi i oni što ponižava~

' ju, ni u romanu nastalom iz publici= stičko-pamfletskih pobuda taj smer “——7—

umetnosti Dostojevskog nije konačno napušten. Nikolaj Stavrogin, kome se priviđa majušni, odvratni, bolesni demon anarhoidnog i mračnog besmisla, taj Stavrogin koji. ne uspeva da nađe cilj postojanja, taj egocentrični očajnik, pun prezira za ljude, ali i za vlastiti parazitizam, dat je u romanu „Zli dusi” kao duhovni srodnik Svidrigajlova iz „Zločina i kazne”, doduše na nešto nižem stupnju piščeve kreativne snage i uverljivosti. IZ romana „Idiot” prenet je jedan motiv veoma blizak Dostojevskom i ši.roko obrađen još u „Poniženim i uvređenim”. To je motiv bogataškog despotizma, najčešće prikrivenog i veoma upornog, motiv pritiska novca na volje i sudbine. Oličena u osobenjačkom ·|„postupanju (Nastavak na 6 strani)

O

SIMA MATAVULJ ~

(Nastavak sa 1 strane)

je svekoliko srpsko društvo da prisvoji sve, do pojedinosti, što se tiče nje i života naroda u njoj, uspostavivši time asocijacije potrebne za razumevanje svega „duhovmog i književnog što se u njoj, o njoj iod njenih sinova stvaralo. Sve što je iz Srbije poticalo imalo je poseban čar, i mimo kvaliteta. Sasvim je bio drugi slučaj sa proizvodima iz drugih naših krajeva. Prisni odnos i neposredni prilaz čitalačke publike takvim književnim delima, i njenu prijemljivu gotovost, zameriše sad već više politička radoznalost, patriotsko zadovoljstvo, i, donekle, neka vrsta nesvesne snishodljivosti. Tako je i došlo bilo do razvrstavanja na provincijalne , literature, na pokrajinske naravi i tipove, rečnike i stilove, nasuprot beogradskima. Matavulj je bio okategorisan kao pisac našega Primorja, i Ssvršeno. Uz to, a to je možda još i važnije, Matavulj je imao direktno izrađenu odvratnost prema svakoj razneženosti. On iznosi ljuđe i stvari, s visine čoveka koji je iznad njih, već i time što nije reč o njemu lično u toj i toj pripoveci, no još više kao čovek koji je iznad njih naročito time što ima svoju izrađenu životnu filozofiju, što zna da se sve tragično u životu, obično, vremenom nekako izravna u neko potmulo trpljenje i podnošenje a često i u komiku i grotesku, kada se u sukobu sa stvarnošću ljudska uobraženja, iluzije, „precenjivanja, snovi i ideali, razbiju, rasplinu i izrođe u puko mlataranje u proSstoru. E, ako je Skerlić na to mislio u onoj svojoj kratkoj rečenici, onda je pogodio istinu. Naš svet još uvek, a možđa će još za dugo, teško moći da podnosi takvu filozofiju i takve, recimo, superiorne ljuđe. A tek pre pedeset godina. Samo sredine starih civilizacija mogu da razumeju takvu filozofiju i đa prigrle ljuđe s takvim stavom u životu i umetnosti. Naša čitalačka publika, možda više no ostale, traži da se pisac otvoreno izjašnjava, da zalegne za svoje ljuđe i stvari, pa bilo u obliku sentimentalne razneženosti, bilo u obliku govorničke, zađuvane dijalektike, za ili protiv nekoga i nečega, bilo u obliku satiričnog izrugavanja ili zainteresovanog zasmejavanja. Superiorni, humani humor onona koji upoređuje stalno naše sitne bede s večitom

grmljavinom kosmičkih sila, te njegovu mislenu, „uzdržanu ironiju, naši, izmučeni i rastrzani, ljudi ne mogu da podnesu. Takvog čoveka naše društvo smatra da se odvojio od celine, da se izolirao, usamio, da se đezinteresovao za njegovu sudbinu.

Po našem mišljenju, tu treba tražiti uzroke Što se Matavulj nije mogao dosada dovoljno da omili našoj publici.

Jer, inače, kao što rekosmo, on bi imao mnogo, na pretek, baš onih, naših, domaćih, narodnih elemena= ta u svome delu koji bi morali da privuku i zagreju našega čitaoca, |

Matavulj je, kao pripovedač, izašao direktno iz škole svoga velikoga zemljaka, Stjepana Mitrova Ljubiše. Ali, upoznavši se s dobrim italijanskim i francuskim novelistima, on se oslobodio Ljubišinog slepog pridđržavanja narodnome pre> danju, folkloru i narodnome povedanju u odžaklijama. On je, najzad, zapazio čoveka pod tokama, tražio pod njima onog čoveka koji je, kako hrvatski Zagorci kažu, krvav pod kožom kao svaki čovek, tražio, zapažao i prikazivao čitavu galeriju naših ljudi, različitih naravi, karaktera, temperamenata i #čćudi, prikazivao ih tako da oni ostaju živi pred našim očima, i po svojoj karakterističnoj spoljašnosti, u o= delu, kretanju, rečniku i osobitim osetljivostima, i po onom opštem, ljudskom, po razabiranju njihovom, uspinjanju i padanju, među iskušenjima života, pred opštim pitanjima sreće i nedaće, zadovoljstva i bola, opiranja i povijanja, postojanja i uništenja.

Iako je strog i čist realista, koji skoro ništa ne domišlja, koji oseća sve ljudske sudbine, tako reći, podjednako zanimljivima, hoću reći značajnima, opet Matavulj, i ne priznajući to izričito, oseća razliku između herojskoga shvatanja života i smrti i kompromisnog snalaženja u mođernome društvu, koje opet dovodi đo mukle patnje, do tupog oglušivanja, ili do moralnog i jntelektualnog preobražavanja kod naših ljudi. I zato njegove pripovetke nisu ni pokrajinske ni vremenske fotografije, već umetničke, pesničke tvorevine, u kojima je samo materijal iz, recimo, Dalmacije osamdesetih godina, ali suština je večita, nacionalna i čovečanska. Njegove: „Bodulica”, „Povereta”, „Pilipenđa”, „Qškotac i Bila”, „DY,

Paolo”, i tolike druge, do sedamdeset raznih pripovedaka, klasični su uzori pripovedačke umetnosti. Kao u najboljim delima te vrste u svetskoj književnosti, tu se ne Oseća da tema, da neki zaplet i neki iznenadni dramski obrt, treba da opravdaju napisanu stvar, već se tema kao skriva u samome .pričanju, kao da je pričanje nešto za sebe, cilj za sebe. Međutim, tek posle čitanja, posle onog prijatnog razigravanja pažnje i uzavrenja Žživaca, čitalac počinje da misli i Oseća, domišljajući, nekako „pitomo dirnut, u svojim dubokim osećanjima, dalji tok stvari, dalje probijanje, lutanje i posrtanje našeg grešnog čoveka, pa se sve više mami na uopštavanje ljudske borbe, čovekovih snaga i slabosti, dok se ne spusti i ne sredsredi na sebe sama.

Može biti da baš ta činjenica što Matavulj ne daje finalna rešenja, zaokružene fabule svojim pripovetkama, kao većina njegovih omiljenih, latinskih, italijanskih i francu= skih novelista, te time postavlja teške zahteve mašti i osećanju čitalačke publike, koja u većini slučajeva beži od sebe, beži od teško prođirne zagonetke, mračne perspektive životnog ništavila; može biti da baš ta činjenica otežava, pored ranije navedenih razloga, da Matavulj zađobije naše mase.

Ako je tako, onda je opravdana nađa da će Matavuljeva dela još do čekati svoje vreme. Kada se svet zasiti preteranog subjektivizma i lirizma, reporterskog dovikivanja i beležaka u trku, kada na stvari i ljude od pre seđamđeset godina popadne istorijska patina, a kada se, pre svega, u Jugoslaviji uzajamno zamene i intimno usvoje svi bitni doživljaji sviju krajeva iz prošlosti i sađašnjosti, te životne vrednosti svih plemena i svih pokrajina postanu jedan jedinstven moralan, osećajan i intelektualan fond i kapital, pripovedđačko delo Sime Matavulja će tek tada steći svoju istinsku publiku, svoje bezbrojne ljubitelje koje zaslužuje. A moglo bi se dogoditi i to čudo da ga još pre toga dohvate strani veliki narodi, koji se već počinju da zanimaju za naše istinske i Izvorne vrednosti, pa đa ga ne otkriju i ne nature našoj školovanoj, takozvanoj „inteligenciji”. To se veoma često događa s velikim duhovnim vređnostima koje suviše rano iskoče i iznaprednjače, u jednoj sredini čija se zaostalost i primitivnost ogleđa naročito u njenome snobističkom neshvatanju i nipodaštavanju svega što je domaće. :

Meljko Peirović

Ginfer Bruno Fuhs

Rene Alfiman

. Rihard Salis

Hajnc Kalau

Jirgen Bekeflman

LIRIKA U PREVODU

MLADI NEMAČKI PESNICI

GKINTER BRUNO rUHS . (Ginter Bruno Fuchs) rođen je 1928 godine u Berlinu gde i danas Živi. Pisac i grafičar, Štampao i preko rađia emitovao rađiodrame, pripovetke i poeziju. e

,

LEGITIMACIJA

Stanujem pod koracima

policajca, koji pita za moj pasoš. Stanujem u podrumu osrednje ruševine, staračkom domu za penzionisane vetrove.

Stanujem u kavezu jednog papagaja, koji lebdi, i koji je sve tomove zakonika naučio napamet.

Moj dom JJ na trgu javnog nemira

cirkus je u plamenu —

moji pozdravi

na rukama hođajući đođu do tebe, moji pozdravi

poslednji su akrobati

ispod kupole koja gori.

RENE ALTMAN (Hene Altmann) rođen je 1929 gođine u Kucernu, Živi u Beču. Piše pesme i Kratke dramske skice. Meke pesme objavljene su mu mw antologijama „,Glasovi savremenosti”, „„'ransit” i „Continuum”,

TREBALO BI DA PEVAM

ıI rodi Beč Čikago Čikago rodi Čikago

Svakim korakom lopatu trave lopatu trave među pleća

Trebalo bi da pevam o stvarima koje mirišu na travu

RIHARD SALIS (Richard Salis) rođen je 1931 godine u Sćećinu, Vajar, pesnik i izdavač časopisa „Visum”. Poređ pesama pisao i prozu i parodije. Knjige pesama: „Prozor i put” (1955, „Kirika za po svećene” (1956) i „Ukrštianja kroz tvoju egzistenciju” (1957),

PROTIV DRŽAVE

Ogromna si, ogromna,

možđa Golijat,

ali kako nemaš čela,

ne uspeva mi smrtonosni hitac kamenom

Pokušavam malim zarđalim iglicama da te bockam.

Ali u tvom salu

ni kapi krvi nema.

Tako nećeš čak ni umreti od trovanja Krvi.

HAJNC KALAU (Heinz Kahlav) rođen je 1931 godine u Drevicu Kraj Berlina. Stampao dve zbirke pesama: „Nada Živi u granju” i „Pokušaj”. Živi u Berlinu.

NOVINE

Pisalo je u novinama: Jedan je čovek osuđen, Zašto i protiv čega?

Ko je sačinio presudu? Zašto i protiv čega?

U novinama je samo pisalo: Jedan je čovek osuđen. Cije su bile novine,

a čiji je čovek?

JIRGEN BEKELMAN (JirBen MBeckeIlmann) rođen je 1993 gođine u Magdeburgu. Sađa živi u Minhenu gde uređuje časopis „Panorama”, Pesme je objavljivao u vođećim nemačkim časopisima.

POSLEDNJA OPOMENA

Imam akvarijum sa jednom slepom ribom koja ponekad krikne.

Kroz zeleni vetar

iza stakla lebdi u bledom očajanju

kroz vodeni vazđuh koji je crnim \ koncima algi prekriven.

To znači:

Slepa riba viđi kroz staklo svet i sve Što se događa. Dva puta je već Kkriknula, a kada treći put

krikne

biće smak sveta.

(Preveo Ivom Ivonji)

- Miaa

2