Књижевне новине

Trajanje pod nebom

naivnosti

_ Gradski uglovi rastopljeni u teškoj svetlosti avgustovskog neba,

'Škripa vozila i nervozan ritam ljud~

skin koraka na pločniku. Kolporteri uzvikuju poslednje avanture atoma pretvorenih u pretnju i strah. Ulazim u ekspres-restoran. Ljudi jedu brzo, stojeći, skoro i ne gle dajući šta jedu. Jednostavno: dižu se i spuštaju kašike. Žena kraj mene, laka i izbledela, guta svoju supu kao da je baca u lonac bez dna. Njeni pokreti odmereni i ravnodu-

'Šni, skoro automatski, sećaju me

na once koje je opisao Kami u „Strancu” a nađ kojima se zamislio hrvatski kritičar Pavletić u svojoj „Sudbini automata”, snažnom i uznemirenom pitanju: čoveče kuda? Kuda u haosu divljenja ogromnoj energiji koju je oslobođio ljudski um i sumnje da to „oslobođenje” ne buđe njegov kraj ?, Kud. u zabrinutosti za danas inedoumici za sutra? „Čovjek se nadvio preko ruba pameti — kaže Pavletić na jednom mestu — i ukazao mu se ponor iajan i taman, nedokučan umu: praznina i na dnu nje stravični kosturi preživjelih iđe= ja i teorija oko kojih sablasno zavijaju, kao gladni šakali, sve nova i nova pitanja kojima se umjesto odgovora vraća vlastita stravotvorna jeka”. Šta naći i šta ima da se nađe u toj „Stravotvornoj jeci”?, Gde viđeti izlaz iz kruga koji se zatvara? Tramvajem s8sivkastozelenim nalik na onaj nazvan „Želja” polazim Pavletiću da ga to pitam. Ali, moja pretstava proroka i Kkritičareva široka pleća „sportsmena” nikako se ne slažu i razgovor počinje pitanjima koja obično zamenjuju pravi interes. Pisac odgovara ozbiljno, učtivo i, očigledno, u neđoumici čemu je sve to potrebno. Iza ziđa čuju se glasovi žena i treperenje jednog tamnog, prigušenog zvuka — neki rađio, verovatno. Ispod prozora ljudski koraci nastavljaju svoj beskonačni hod. Razgovor je, najzad, našao svoj tok.

— Problem automatizacije čovjeka u suvremenom svijetu porazio me kao otkriće (iskustveno i literarno)

' još davno, u srednjoškolskim klu-

pama, ali je do teze čitava stvar sazrela tek nekoliko godina kasnije, kadđ sam potkraj 1951 napisao esej „Sudbina automata”. Slušao sam prigovore da sam pogrešno pri kazao kao općeljudski jeđan fenomen koji je tobože karakterističan samo za kapitalističko društvo. Ali — dodaje tvrdoglavo — ostao sam nepokoleban u uvjerenju, da se u uvjetima današnjeg svijeta ljudi automatiziraju na svim mueridijanima i paralelama, na svoj način različito i na svoj način isto. LJ UDI se sve više dijele na one, kojima je sudbina da postaju sve više automati, i one koji za sebe uobražavaju da su automati sudbine, da njihovi postupci, dakle, imaju i moraju imati sudbinsku važnost za sve ostale, njima privremeno podređene ljude, Između toga stoji i odolijeva budna i Kritička ljudska svijest, a poezija i umjetnost na svoj način to ubrzavaju, odražavaju i suzbijaju. Poezija je otimanje automatizaciji — kaže trajanje pod nebom naivnosti i ne= posrednosti, neizveštačenosti i čiste humanosti. Zato poezija nije samo privilegija i sadržaj pjesništva pa ne mora ni biti obavezno verbalizirana...

Nebo iza okana dobija boju nezrele jabuke. Uznemiren zvuk sak= sofona smenjuje slabašan plač o. dojčeta.

— Moj sin — kaže pisac.

Odjednom kao znak za uzbunu prosuše se rečenice,

— Život i svijet su danas odviše složeni đa bi se bezbrojni komplek;i, koje zapažamo kod pojedinaca i koji postaju obilježje poje= dinih ljudskih grupa povezanih nacionalnom, državnom, idđeološkom, religioznom, profesionalnom ili kakvom drugom uzajamnošću ili slič-

nošću, mogli sažeti u nekoliko formula. Osim automatizacije svijesti („sve je besmisleno i beznačajno, ništa nije dostojno naše vjere, niti naše simpatije i ljubavi!) smatram strah od buđućnosti najdubljim izvorom raznoraznih kompleksa, Taj strah je naime sam po sebi kompleksan „kako po uzrocima tako i po posljedicama i motivima, a došao je da zamijeni strah naših dalekih predaka, njihov strah od prirode, Njih je strah od prirođe doveo do religije, a nas strah od buđućnosti dovodi do raznih ekstrema, do dogmatičnosti jednako kao i do praznovjerja. Zbog straha od budućno~

Susret sa Vlotkom Pavletićem

alno probije granica dozvoljenog, ovjerena praksom i branjena ponekad snagama koje ne proizilaze iz snage argumenata poetske sugestiv nosti i ljudske riječi, Od umjetnosti su nekada htjeli napraviti sluškinju teologije i religije, a u novije vrijeme evidentni su napori tamo gdje su eviđentni, — da se ona podredi ne samo interesima, nego čak i dnevnoj taktici politike a to je nemoguće, jer umjetničko djelo nije novinski članak. Umjet= nik je uvijek, jednom nogom u buđućnosti, dakle na rubu negacije prolaznog stanja stvari i s onu stranu hermetičnosti. Grozdcoma Olujić-Lešić

Vlatko PAVLETIĆ Karlov most

Stojim na mostu koji već stoljećima stoji Dok pod njim tromo plazi Vitava

Čuje se nešto Kao jecaj na rastanku

Divlje guske mrkozelenih vratova Strpljivi ribič nasred rijeke

Čuje se nešto kao plač na rastanku

Samo ne znam plače li nešto u meni

Ili u stvarima

U rijeci koja se oprašta i teče Ili u mostu koji već stoljećima stoji

Ili svi zajedno tugujemo

Za onim što je zauvijek prošlo Zbog onog što je usudno zastalo.

(Prag 1957., kasna jesen)

sti pojedinci se đehumaniziraju pa gaze sve oko sebe — pod sobom, dakako! — postaju karijeristi, egocentrici itd. U našem slučaju — nastavlja — postavlja se kao najurgentniji problem da se usklade sa socijalističkim principima neslužbeni odnosi između pojeđinaca, bez obzira na njihov trenutan položaj u društvenoj hijerarhiji. Umjesto devize „ljubi bližnjeg svog” da se Stvore odnosi bazirani na devizi „poštuj druga svoga na istom: djelu”, a to pretpostavlja i stvaranje toplijeg podneblja zagrijanog: suncem povjerenja i očišćenog od otrovnih plikova sumnje, one bezrazložne, napominjem.

Moj moralni imperativ? — sleže ramenima. — Pa... on je da ne iznevjerim svoj moralni imperativ za volju lične egoistične književne politike... Hrvatska književna aimosfera? — pita — kakva je ta atmosfera u nekoj sređini najbolje pokazuju djela koja se u njoj objavljuju. Privatna osjećanja pojedinaca nisu toliko važna. Nažalost, tekstovi koje čitamo, ili ne čitamo, ponovno nas uvjeravaju da ponekima nisu jasne granice gdje jedna pjesma prestaje biti privatna stvar pojedinca, inventar njegove lične radne sobe ili sastavni dio neke privatne zbirke pjesama...

— Kad je reč o „granicama”, šta mislite o granicama slobode stvaranja? — pitam.

— Sloboda umjetničkog stvaranja — kaže pisac — ne ogleda se u diskusijama o toj slobođi i deklarativnim aktima, već u samom stvaralačkom aktu i gotovim ostvarenjima. Zato su djela jedino mjerilo slobođe u nekoj sredini, premda je potrebno imati ne samo U mjetničke već i građanske hrabrosti da se eventu~

Pred jednim romanom Dostojevskog

(Nastavak sa 5 strane)

generalice Stavrogine sa Stjepanom Verhovenskim, bezobzirnost bogata ške psihe dobija ovog puta drukčiji vid, ali je očigledno tla pisac nastavlja jednu od značajnih linija svoga stvaralaštva.

Uprkos mišljenju onih kritičara koji smatraju da je Dostojevski u romanu „Zli dusi” izneverio svoje „jadne ljuđe” i da se privremeno rastao s poniženim i uvređenim, neophodno je uočiti da se jedan od junaka ovog dela, Šatov, često Oseća nesrećan, poniženm, opkoljen nerazumevanjem. Između „Zlih duhova” i ostalih romana i pripoveđaka Dostojevskog postoje i mnoga druga zajednička tematska i čisto umetnička obeležja, što ne znači, naravno, da se može jednostavno potisnuti na sporedni plan posebna usmerenost ovog dela. Ona je očigledna, i njome su uslovljeni

Ttusto Stijović: Skulptura

kako sađržaji, tako — znatnim delom — i ton romana, ali pažljivi čitalac svakako će umeti da izdvoji stranice, poglavlja i likove kroz koje struji posebna, ogromna moč umetničke reči Dostojevskog.

I sam pisac bio je potpuno načisto s tim da su „Zli dusi” publicističko-pamfletski roman. Početkom aprila 1870 godine on je pisao Kkritičaru Nikolaju Strahovu, svome prijatelju: „Polažem velike nade u stvar koju pišem za „Ruski Yesnik”, ali ne sa gledišta umetnosti, već sa gledišta tendencije hoću da kažem nekoliko misli, pa makar i strađala moja umetnost. Ali mene potstiče ono što se nagomilalo u qlavi i srcu; neka ispadne pamšlet, ali ja ću se iskazati.” Po svemu sudeći, Dostojevski se rešio da #Žrtvuje svoju umetnost kako bi mogao širom otvoriti vrata publicistici i pamfletu — i tako se obračunavati s liberalima i zapadnjaci=.

Aldos HAKSLI

Umetnost i očigledno

_Sue su velike istine očigledne istine. Ali sue očigledne istine nisu velike istine. Tako, do Krajnosti je očigledno da je žiuot kratak i sudbina neizvesna. Očigledno je da sreća, u velikoj meri, zavisi od samog čoveka, a ne od spoljnih okolnosti, Očigledno je da roditelji obično vole suoju decu i da muškarci i žene privlače jedni druge na razne načine. Očigledno je da mnogi ljudi uživaju u šelu i da raznoliki izgledi prirode izazivaju u njima osećanje oduševljenja, strahopoštovanja, nmežnosti, veselja, melanholije. Očigledno je da je večina ljudi i žena odana svojim domovima i zemljama, verovanjima kojima je učena u detinjstvu i moralnim propisima suvog plemena. Suve su to, pomavljam, očigledne istine i sve su velike istine, jer su od opšteg značaja, jer se tiču osnovnih Kkarakterističnih osobina ljudske prirode.

Ali postoji još jedna klasa očiglednih istina očiglednih istina koje se, lišene večnog značaja i bez veze s osnovama ljudske prirođe, ne mogu nazvati velikim istinama. Tako, očigledno je za suakog ko je tamo bio, ili čak izdaleka čuo o tom mestu, da u Njujorku ima mnoštvo automobila i mnogo visokih zgrada. Očigledno je đa su večernje haljine ove godine duže i da veoma malo ljudi nosi cilindre ili visoke uštirkane okovratnike. Očigledno je da za dua i po časa možete doleteti iz Londona u Pariz, da postoji časopis koji se zove Seterdđi Iuvuning Post, da je zemlja okrugla i da g. Rigli pravi žuakaču gumu. Uprkos svojoj očiglednosti, bar danas — jer može doči vrema kad se večernje haljine, duge ili kratke, uopšte neče nositi i kad če automobil biti muzejska retkost, kao mašine u Erivenu — oue istine nisu velike istine, One bi mogle prestati đa budu istinite a da se ljudska priroda ni najmanje ne izmeni u nekoj svojoj osnovi.

Narođna umetnost koristi danas obe klase očiglednih istina — malu očiglednost isto. kdo i ucliku. Mala očiglednost ispunjava (po skromnoj proceni) dobru polovinu velike većine savremenih

. romana, priča i filmova. Velika publika izvodi naročito zadovoljstuo iz čistog prepoznavanja poznatih predmeta i okolnosti. Ona je sklona da se donekle uznemiri delima čiste uobrazilje, čiji je sadržaj izvučen iz drukčijih svelova od onog u kom ona živi, kreče se i suakodnevno opstaje. Filmovi moraju imati mnogo pravih Fordovih automobila i istinskih policajaca i vozova u koje se ne može posumnjati, Romani moraju sadržati duge opise baš onih soba, omih ulica, onih restorana i prodavnica i kancelarija koje su prosečnom čoveku i ženi najpoznatije. Svaki čitalac, svaki član publike mora biti u stanju da kaže — s kako pouzdanim zadovoljstvom! — „Ah, eto pravog fordđa, eto policajca, taj salon je baš kao salon Braunovih.” Mogučnost prepoznavanja je umetnička odlika koju većina ljudi smatra duboko uzbudljiuom.

Male očigledne istine misu jedina aočiglednost koju ceni široka publika. Ona isto tako zahteva i velike očigledne istine. Od nabavljača umetnosti ona zahteva najodređenije iskaze koji se odnose na ljubav majki prema deci, vrlinu poštenja kao politike, uzvišene utiske koje u turisla iz velikih gradova stvaraju slikovite lepote prirode, prevlasi brakova iz ljubavi nad brakovima iz računa, Kkrat-

koću ljudskog postojanja, lepotu prve ljubavi Rd.

Ona traži jedno stalno ponauvljanho jemstiuo o vredmosti ovih velikih očiglednih istina. A mabauvljači narodne umetnosti čine oho što se od njih i traži. Oni iznose velike, očigledne, nepromenijive istine o ljudskoj prirodi — ali ih, avaj, u večini slučajeva iznose s izrazitom mesposobnošću koja, za osetljivog čitaoca, čini mjihova turđenja meizmerno odvratnim i čak bolnim. Tako, činjenica da majke vole svoju decu jeste, kao što sam, istakao, jedna od velikih očiglednih istina. Ali kad se ova velika očigledna istina potvrđi odvratno sladunjavom, maminom pesmom, nizom duševnih Kkinematografskih slika snimljenih izbliza, post-vilkoksijanskom lirskom pesmom ili stranicom magazihske priče, ose= fljivi ljudi mogu samo da se ftrgnu i odurate lica, crveneči od meke vrste stida u ime čitavog čovečanstva, i Velike očigledne „istine često su u prošlosti bile | iznošene s naglašavanjem koje odbija, tonom. koji i je učinio da izgledaju — jer takva je gotovo ča| robna moč umetničke mesposobnosti — ne uveliko | istine, već velike i strašne laži. Ali mikad u pro| šlosti nisu ova umetnička nasilja bila tako mnogo= brojna kao danas. Ouo je posledica mekolikih uzroka. Pre suega, širehje obrazovanja, dokolice, ekonomskog blagostanja dovelo je do mečuvene potražnje narodne umetnosti, Pošto je broj dobrih umetnika uvek tačno određen, proizlazi da su ovu potražnju uglavnom zadovoljavali loši umetnici. Otud su i potvrde velikih očiglednih istina obično bile nemerodavne i stoga odvratne. Mogučno je takođe da su Kkidanje sa svim starim tradicijama, mehanizacija rada i dokolice (sada je, kako iz jednog tako i iz drugog, za ogromnu većinu ociuvilizo= uanih ljudi i žena stvaralački napor isključen) loše | delovali na nanodni ukus i narodnu osečajhost. Ali,

kakvi da su uzroci, oslaje“ Hayaja: vreme proizvelo dosad odne umetnosti (narodne u za narod, GL TIE > L_. je a tragedija — da je narod stvara), _je a toJnB OGPAONI sastavljena pola iz (Oi KO glednih istina, obično iznesenih 8 POTPVI e re šljibim realizmom, pola iz velikih očigledni a ; koje su (jer ih je veoma teško izraziti na zadovoljavgjuči način) najuećim delom CL s nespa> sobnošću koja čini da izgledaju, lažne i O Oe he. Na neke najosetljivije i najsamosvesni je umetnike našeg doba OVO stanje stuari imalo je čudnovato i, verujem, nečuveno dejstvo, Oni su počeli da se plaše očiglednosti, kako velike tako i male. U svakom periodu, istina, mnogi su se umetnici plašii — ili, možda bi tačnije bilo reči, prezirali male očigledne istine. U istoriji umetnosti naturalizam je relativno retka pojava; ako se o njima sudi na osnovu nekog standarda statističke normalnosti, Karavađo i viktorijanski akademik behu umetnička čudovišta. Nečuvena činjenica je „Ovo: neki najosetljiviji umetnici našeg doba odbacili su me samo spoljni realizam (zbog čega možemo da buđemo prilično zahvalni) več čak i ono što mogu da nazovem unutrašnjim realizmom; odbili su da u svojoj umetnosti prime k znanju večinu majznačajnijih činjenica ljudske prirode, Preterivanja narodne umetnosti ispunila su ih strahom od očiglednog — čak i od očiglednih uzvišenosti i lepota i čuda. Danas očigledno sačinjava tačno oko devet desetina života. Što znači da ima osetljivih modđernih umetnika koji su, svojim gađenjem i strahom, prisiljeni da se ograniče ma iskorišćavanje tek meznatnog dela postojanja. NME Najsamosvesniji savremeni umetnički centar je Pariz, i u Parizu je, kao što bismo očekivali, ovaj čudni novi strah od očiglednog domeo „najneobičnije plodove. Ali što važi za Pariz važi i za druge umetničke prestonice sveta, bilo zato što one na-

u svakom slučaju, činjenica da je nečuvenu količinu mar smislu da se stvara

merno podđražavaju francuskim uzorima, bilo zato ·

šfo su ih slične okolnosti naterale da slično reaquju. Napredna umetnost drugih zemalja razlikuje se od francuske napredne umetnosti samo u tome što je nešto manje namerna i manje beskompromi-

sna. U svakoj zemlji, ali u Franouskoj malo jasnije

nego drugde, vidimo kako je isti strah od očigled» mog izazvao iste posledice. Vidimo da su plastične umetnosti lišene suvih suojih „Kknjiževnih” osobina, da su slike i kipovi svedeni ma svoje strogo formalne elemente. Slušamo muziku iz koje je gotovo suaki izraz tragičnog, tužnog, nežnog osećanja bio isključen — muziku koja se namerno ograničava na izražavanje Jizičke snage, liricizma brzine i mehaničkog kretanja. 1 muzika i vizuelne umetnosti prožete su u većoj ili manjoj meri novim naopakim romanticizmom koji uzdiže mašinu, gomilu, samo mišičavo telo, a prezire dušu i osamljenost i prirodu. Napredna Književnost je puna istih izvrnutih· romanticizama. Njen sadržaj je proizvoljno uprošćen isključivanjem suvih velikih večnih očiglednosti ljudske prirode. Ovaj se proces teoretski opravdava nekom vrstom filozofije istorije koja — sasuim bezrazložno i, uverem sam, sasvim „pogrešno tordđi da se ljudska priroda bilno izmenila za poslednjih nekoliko godina i da se današnju čovek, ili bar treba da se, bitno razlikuje od suojih predaka. Piščev strah od očiglednog me ispoljava se samo u pogledu sadržaja. Njegovo umetničko sređstvo sadrži strah od očiglednog — strah koji qa vodi teškim naporima u cilju uništenja postepeno usavršavanog oruda Jezika. Oni koji su sasvim ı neumoljivo logični ističu jedan potpuni mihilizam ı voleli bi đa vide ukidanje sve umetnosti, sve nauke, i sueg bilo kog organizovanog društva. Neobično je dokle jedan paničan strah može da dovede suoje žrtve, | Na taj način, vidi se da je gotovo sve što je najsmelije u savremenoj umetnost plod straha straha, u jednom dobu mečuvene vulgarnmostu, od očiglednog, Smatram da je prizor toliko strahom nađahnute smelosti prilično „obeshrabrujuć. Ako mladi umetnici zaista žele da ponude dokaz za svoju hrabrost, treba da napadnu čudovište očiglednog ı pokušaju da ga pobede, pokušaju da ga vrate u pređašnje stanje umetničke odomaćenosti, ne da strašljivo pobegnu od njega. Jer velike očigledne istine su tamo — činjemice. Oni koji poriču nji houo postojanje, oni koji objavljuju da se ljudsko priroda izmenila od 4 avgusta 1914 godine, samo racionališu svoje strahove i gadđenja. Narodna umetnost daje očiglednom žalosno strašan izraz: prema tome, jednim prirodnim, ali jako nenaučnim procesom, oni tvrde da stvori tako odvratno izražene me postoje, Ali one postoje, kao što pokazuje svako nepristrasno ispitivanje. A pošto postoje, pofrebno je suočiti se s njima, boriti se i vratiti ih na umetnički stupanj. Pretvarajuči se da isuesne stvari, koje zaista postoje, me postoje, veliki deo najsavršenije moderne umetnosti osuđuje sebe na {DOI RRAG86, na jalovost, na preranu onemočalos?

(Preveo Slobodom Đorđević)

ma, a pre svega sa revolucionarima. Sredstva publicističke i pamfletske reči izgledala su Dostojevskom ubojitija ođ onih koja bi se mogla naći na području umetnosti. Ton pamfleta preovladao je u pripovedanju Dostojevskog o književniku Karmazinovu, u toj uvredljivoj i veoma neodmerenoj karikaturi koja bi, prema autorovoj zamisli, trebalo da liči na Turgenjeva. Suđenje članovima grupe mladog anarhista Nečajeva (prvi javni politički proces u Rusiji) upleteno je u fabulu „Zlih duhova” s aočiglednom namerom da „se Nečajevijevi anarhističko-avanturistički poduhvati prikažu kao veran odraz duha, suštine tadašnjeg ruskog revolucionarnog pokreta, Dostojevski je težio đa poistoveti taj pokret s „nečajevšti. nom” i da, ističući njen niski politički nivo, diskređituje u očima či. talaca tožnje i delatnost pravih revolucjionara. I u samom slikanju „nečajevštine” Dostojevski se ustvari poslužio metodom crtanja karikatura, iako su linije povučene staloženije nego na karikaturi Turgenjeva-Karmazinova. Grupu podmuklog, ciničkog i bezočnog Petra Verhovenskog čine u romanu „Zli dusi” ljuđi za koje je Dostojevski uzeo „prototipe” iz stvarnosti, ali na takav način da su osnovne, veoma pozitivne crte njihovih karaktera ostale izvan roma=– na, neuočene ili, što je mnogo verovatnije, namerno zanemarene, Prema sveskama u koje je Dostojevski unosio svoje planove karakterizacije ličnosti romana „Zli dusi”, Šigaljov, Virginski i Liputin zamišljeni su kao portreti — doduše, ne mnogo prezizni — trojice ruskih publicista te epohe: V. A. Zajceva, P, G. Uspenskog i A. P. Miljukova, Pri portretisganju Dostojevski se u= daljio od originala u istoj meri kao iu izgrađivanju „karakterizacije

Stjepana Verhovenskog, inače najreljefnije ostvarenog lika na stranicama romana „Zli dusi'.

Autorovom voljom, umetnost je Sa svih strana opkoljena i ugrožena u ovom romanu. Unapred Oosuđena da tavori u senci „pamfleta, stavljena pred bezobzirni ultimatum publicistike koja je htela da se obračuna sa revolucionarima, primorana da se povuče mnogo primetnije nego ikad u praksi Dostojevskog, umetnost je ipak progovorila i kroz „Zle duhove”, jako na užem području i ne tako prodorno i uzbudljivo kao što je naučila kod pjodora Mihajloviča, Ali, na kraju krajeva, dragoceni su i ti isprekiđani i po snazi neujednačeni glasovi njegove osobene, tako bolne i ustreptale umetničke reči, glasovi što se probijaju kroz tamnu koru „nehu» mane publicistike, prkoseći joj svo» jim ljudskim sađržajima.

Lov Zahcrov

KNJIŽEVNE NOVINNB.,