Књижевне новине

NA KAMENIM | TOPLIM OD

Došli smo noću, Nisam mogao tačno da odredim mesto gde se nalazimo, ne samo zato što mi je kraj bio nepoznat: išli smo po jedan a ja sam bio tceći od četvorice i to mi je celo vreme stvaralo osečaj neke vezanosti i zavisnosti. Naravno, pitali su za lozinku, ali nije sve bilo tako strogo kao što su nam pričali, bilo je toliko vatri okolo, na raznim uđaljenostima, dođuše, — al one su ipak umirivale. Čula se i pesma odnekud odole, već desetak minuta smo se spuštali. Već sam se čudđio da to može toliko da traje, mada je pad bio veoma blag: rupa pod nama bila je sva crna. Vatre su bile okolo na padinama. bregova. Sve je još bilo mokro od kiše i noge su nam u opancima od sirove kože bile sasvim nakvašene, ali nje bilo hladno. „Svih ovih poslednjih dana krajem aprila bilo je toplo, zemlja je bila topla, visoka, meka trava takođe je imala u svojoj vlažnosti nešto od mlakosti kišnog večera koje tek što je bilo prošlo.

Nismo, dakle, znali lozinku, ali su nas ipak pustili. Spasa koji je išao napred rekao je samo: drugovi iz Doljaće. I_to „Drugovi iz Doljače“ bilo je đovoljno uprkos stražarevog oklevanja. Ali sam osećao da se on više kočoperi; njegov detinjasti glas ga je odavao više nego bi to trebalo, tačnije: više nego što sam ja mislio da treba. Onda smo u nekoliko koraka bili kraj stražara. Pušku je držao na kolenima, sedeći u mračnonı udubljenju izlokanom postrance u bajiyu duboko usečenog puta. Stajali smo svi oko njega pipkajući mu pomalo pušku i kapu, petokraka se nije videla. Stražar reče: ij — Od somota je, ali su mi obećali jednu čehičnu emajliranu, sa srpom i čekićem. — Hteo sam da pitam ko mu je obećao, alu su Ba drugi več pitali. Njegov zamršeni odgovor nisam razumeo možda i zato što nam se nekoliko glasova približi, iz mraka odozdo: trebalo je da nas odvedu u „bazu“. ,

IŠH smo za njima pomalo drhtureći, bili smo mokri i lako zadihani od puta, a &ad su ođelo i čarape počeli dđa se hlađe na nama, stajali smo sa stražarom trenmutak-dva i to je bilo dovoljno, a i noć je postajala hladnija. Tako mi se bar Čimilo, možda samo trenutak, ali sam uskoro zaboravio na sve to.

Prolazili smo kraj nekih kuća — nisam znao da tu postoje kuće. Iznutra se čuo žagor. Kroz jedan prozor okremut unutra, dvotištu, videh ' trag svetlosti, nejak i titrav.

— Deli se večera — reče vodič. Spasa se odmah potrudio da xuže đa mi nismo večerali, ali da smo. pešačili dobra četiri sata i da bi se sada najrađe malo odmorili. Međutim, još dok je bio pra reči, samo za tren osvetli nas, ne sve, samo čelo naše male kolone, mlaz svetlosti baterijske lampe: videsmo Spasino lice i crni Šešir i vodičev šinjel sa podignutom jakom,

— Druže Nikola, — objasni vodič — ovo su omladinci iz Doljače, Došli su na proslavu.

— Imate li radio? — raspitivao se Spasa,

~— Da, ali to posle deset. Baterije su mu slabe... Smestite se

pcvo, posle će već sve biti u redu. Kod Gerika ima mesta. Na slami je, ali svi spavamo na slami. Uostalom, čovek se navikne... A vi ste, vidim, umorni. - Rekoh da nismo baš umorni, ali đa bismo mogli sesti. Nogavice i čarape su nam mokre, išli smo kroz rosu. Obraćao sam se Nikoli — izgledalo je da je on ovde neki šef. On ponovi đa odemo kod Gerika, a zatim, ako budemo hteli, da se vratimo na večeru. — Sve je to tu na gomili — reče on. — Ima tu dosta sveta koji je došao, ali sve će se to već urediti.

Išli smo kroz mrak, opet nadole, minut možda, ne više, A bnđa je trebalo naglo krenuti uz strminu.

8 ~ Kratko je — reče vodič — ima svega desetak metara. Shvatio sam da se krećemo ka Gerikovoj kući, mada nije bilo nikakve Svetlosti, kuća se razaznavala sasvim jasno: oblaci su se bil) ražišli, bila je proletnja noć puna zvezđa i bez meseca.

| Kuća je bila uska, štrkljasta, skoro planinska — nisam žznao da wu tom kraju ima takvih kuća, sa kamenim stepenicama od tri stepenika,

— Ima tri skaline — reče vodič. :

— Pazite da ne padnete — reče Spasa, — On je vodio našu trupu i pravio se pomalo važan, n

Bile su tri sobe, računajući i srednju u koju se ulazilo direktmo sa stepenica. Svuda po podu su ležali ljudi, spavajući — nekoliko glasnih hrkača to su jasno ođavali — 3«nnekoiko je pušilo ćuteći, „dvojica-trojica su pričali. Čuli smo da su omi propešačili mnogo toga dana, čak više od nas, bili su umorni, neki nisu ni večerali, Vodič

PRIČa „KNUIŽEVNIH NOV/Na”

je rekao tiho da smo gosti, neka- nas smeste, a da će on doći posle.

·'Na odlasku prinese pesnicu desnoj

A __

Džems Džoms namerava uskoro dmn napusti Sjeđinjene Američke Države ?* đa se zo, stalno nastani u Parizu. Kao što je poznato Džons je autor romana »Odavđe do večnosti«, koji je postigao jeđan od najvećih uspeha u američkoj Književnosti posle rata. {Roman je takođe adaptiran i za film vw vežiji Freda Cinemana) „MNovo

Tžonsovo delo, koje se krajem Mpro> .

Ččle gođine pojavilo u izlozima nmije dobro primljeno ođ strane zvanične ·Writike, a ni od jednog đela čitalaca. Đuže je od romana »Ođavđe do večmostie, ima. 1.266 stranica, a u centru pažnje se nalazi jeđan povratnik iz vrata koji traži načina da se ponovo uključi u društveni živof. Džons nije očekivao tako oštru Kritiku njegovog novog romana. (Jeđan od Kri'fičara je čak pisao da je to »najmoć„niji lek za uspavljivanje proizveđen % u toku godine«). Na sve Džems, Džons je odgovorio sledećim rečima; »Oti-

:;

ći ću u Francusku gde ljuđi spavaju bez sredstava za uspavljivanje i gde je još moguće pisati na miru«. On takođe ima u projektu saradnju sk francuskom MKkinematografijom, gde bi se angažovae w svojstvu Dbisca scenarija. Rađi sprovođenja. ovih pla-

***

Blizak i đugogođišnji prijatelj ĐDiJema Tomasa, pesnik Vernon Votkins izđao je zbirku pisama iz mjihove međusobne prepiske (1936—1948) a, koja izgleđa tek sad baca pravu Sveflost na lik Dilena Tomasa, Suprotno biografiji koju je napisala pesnikova, žena, iz ovih pisama upoznajemo pesnikovu dušu i misli koje se poveravaju „samo najboljem prijateliu, Uprkos ustalienoj. slici koju Kkomnvencionalni biografi i Kritičari Gaju

·

* *

APBBA OKO BOMANA PISANOG POD HIPNOZOM

U Knjižarskim izlozima Zapadne .

Nemačke pre nekoliko meseci pojavila se jedna »novina«, roman MHajnriha Merlaha »Armija koju su izdali«, Ova obimna Knjiga, ma Grav iše od pet stotina, stranica opisuje Oe Pira Vake vojske pod Staljin- građom, Ne treba biti naročito pro- micljiv đa se već iz samog naslova

izvuče zaključak o stavu autora TO”.

wana, Štampa je naširoko reklamirala ovm Knjigu i ona je bila best» seler sezone. | Poslednjih neđelja, međutim, ime WHerlaha se ponovo pojavilo na strajicama.zapadnonemačkih listova, Neki doktor Šmic poveo je sudski pror ces protiv, Herlaha, kražeći da mu se

isplati deo honorara kao Kkoautoru knjige »Armija koju su izdali« Roman, izjavio je Šmic na sudu, pisao sam sa Herlahom u stanju hipnoze u ıkoju sam ga dovođio jeđanput neđeljno. u toku iri sedmice. Sve Što je Herlah govorio zapisivao je Stienograf. Po, Šmicovom mišljenju :konačno izdanje romana malo se po čemu razlikuje od prvobitnih stenografskih beležaka. »Konautor« je Dodmeo na uvid sudu i dogovor o podeli honorara koji je potpisao sam Her-

. Tah, Međutim »romansijer« se brani

đa je ne samo knjiga, već i sam ugovor sačinjen u transu, pod hipnozoom, i Isbod ovog zanimljivog »literarnog« procesa, još uvek nije pozma,.

O

DŽEMS DŽONS NAPUŠTA S.A.D.

Pisma Dilena Tomasa

STEPENI SUNCA

Mi učinismo isto, malo nespretno, naglo, skoro iznenađeno.

— A trorogih kapa nema više —,reče Spasa, — Nisam viđeo.

— Ima, — reče jedan od vojnika — vidđećeš sutra.

. Spasa sa mojim drugovima se već smestio unutra, a ja san . ostao napolju, na kamenim stepenicama još toplim od sunca. Seo sam, izuo se 5 tabane mj je milovao blag kamen, komad kamena, jedan stepenik izlizan od upotrebe.

Odozdo se čula pesma, sve glasnija. Vatre nisu jenjavale, naprotiv. Ali sada sam mogao da ocenim njihovu udaljenost — bile su prilično daleko. Znao sam sve pesme koje pevaju, ali su noč i daljina sa koje su dolazile menjali nešto od njihove boje, Svakako da sam bio i umoran, zvuci koji su mi dopiralh do svesti bili su sada meki i ne sasvim jasni. Sve je bilo više blago i toplije nego inače, Ponovo je trebalo da priznam, samom sebi, naravno, da je sve drugačije, jednostavnije i prostije nego što sam zamišljao. Taj prvi su~

i · Čedomir lazne BRAŠANAC

| sret. To upoznavanje sa svim onim dalekim, tajnim, opasnim. Tdliko

objašnjavanim a ipak nepoznatim. Kako se tu živi, kako se, jede, spava, korača, peva... Kako izgleda mnogo partizana na okupu, zdravih, odmornih, slobodnih u svome carstvu, kad misu u borbi.

Priznajem da sam sve zamišljao više nesređeno, brzo, oštro, Strogo, tajanstvenije, Od svega je jedino tišina bila ta koja nije iznevertila moju pretstavu, Bilo je zaista mirno, čak i bez onog drhtaja, unutrašnjeg drhtaja koji me je mučio odavno, nesigurnost koja je bila u kostima. Zamišljao sam da će to biti čitava bolest, da prođe, da iščili, đa nestane. Da. će se strah boriti za svoje mesto u meni, da neće hteti da otstupi. Da će se vraćati tajnim kanalima, tajnim vratima, tajnim putevima uvek ponovo, lepeći se za samu srž. Ali nije bilo tako. Možda samo malo nervoze od praznog stomaka, ali i to ublaženo umorom, jedva dostupno osećanju.

Cak ni huka, iz ogromne daljine, koja mi je sada, smirenom, Gopirala do uha, govorila o neprjjatelju koji je ·budan, koji se kreće i nešto smišlja, nije mogla da postane nikakav ozbiljan potporanj nemiru. Pesma je, uostalom, postajala sve jača, ona je nadvladavala,

Nekoliko slepih miševa proleteše u sunovratu kraj mene, bešumnih potpuno. Iz nedaleke šume koja nas je opasivala sa tri strane ~— znao sam to po putu koji smo prešli — đopirali su noćni zvuci neuništivi i večni. Život noći je dakle rastao ! širio se i osvajao ne mareći za sve okolo. Osetio sam da je on tajniji i ozbiljniji nego što o njemu inače rasuđujemo, da je moćan! Vetar koji se polako spuštao — osetih ga tek kao lak dodir, skoro slučajan — donese odnekud mimis bagrema koji je u sebi takođe imao i nešto toplo... Noge sam istog trenutka premestio na novo mesto, suvo, čija vrelima nije bila istrošena. Pomislih sad na ogromnu količinu topline koju kamen u sebi može da skupi, da nataloži; na snagu kamena.

Ali mi se stražarev glas, sada oštar, učini.mnogo jači. Opet je odnekud dolazila nova grupa. Ovoga puta čuh i lozinku, Pomislihb da je svako može čuti — stvar je samo u tome što se mnogi ne usuđuju. Bilo je ustvari strašno odlučiti se. Rešiti se na ovaj dolazak pomalo na svoju ruku, prkosan i dečji samovoljan, Ali i mi smo hteli da učestvujemo u proslavi, Spasa reče: po svaku cenu, ne misleći pri tome, verujem, ni na šta određeno. Kad već budem tamo — rekao je — niko nas neće moći oterati. A i što da nas teraju — ima mlađih od nas, čuo sam. — I ja sam to čuo.

I dok smo koračali kroz polja, duž jablanova, polako a zatim trčeći, trčeći sve brže, sami odjednom kraj pruge i beskrajno daleke šume, u polju crnom sa tek izniklim kukuruzima i tamno-zelenim niskim žitima, golom polju bez ptica, bez šumova, bez senki, sa oblacima i čudnom, nestvarnom bojom daljina pređ kišu, uhvatio nas je bio — za sebe sam siguran — čudan, golicav strah, dahćuči, sa malo suvoće u grlu i neprogutanom pljuvačkom: da se vratimo!

Odmarali smo se kraj zelenog i otužno smrdljivog zovinog žbunja. Tišina nam je zujala u ušima, voz je dole na pruzi puštao izvanredno gustu, po zemlji poleglu, perjanicu dima, čulo se nekoliko uobičajenih pucnjeva na koje smo u selu već bili navikli. To je iz utvrđenja kraj železničke stanice, tek onako. da se zna da su živi. Sedeli smo zadihani, crvenih obraza, sa neprijatnim osećajem znojavih leđa koja se hlade.

Kiša je već počinjala, ne jaka i ne naročito ocbespokojavajuća, ali je ipak bilo potrebno da se odđlučimo. Govorili smo samo obične stvari, o epancima koji nas žulje, o kiši koja je u daljini sigurno jaća nego ovde, i o tome da li se kreće prema nama. I podosmo tako: polako kao nećkajući se, pa onda opet sve brže, i naposletku smo trčali. | _ . _ .

Sad je to dole bio čitav hor — sigurno je bio hor, uvežbaval

Tomas osećao među ljuđima trovali su nervno labilnog pesnika. Tako om u jednom pismu iz 1939 gp. iznosi 5VOje wtiske sa jednog čitanja svojih pesama pred publikom i kaže: »Mio sam u Lopdonu prošle neđelje i čitao pesme stuđentima, Ja nisam VoOleo te ljuđe uopšte? neki su izgleđali kao limunovi dok su svi govorili ođvrafnim glasovim». Ja se gnušamni poniženja koje sam osetio, a inače sam uvek besan kad sam ponižen«. MU kasnijim pismima {o gnušanje na Mudđe prelazi u bes, ali opšti ton tih pisama je lak, topao i sa iskrama humora, Oskuđica Moja ga je stalno brafila nalazi izraza ti jednom pisbD gde kaže: »Hvala ma pismu i nn 0» Kkruglim i srebrnim otpacima, ali pola. Krune je najveća para MWoju sam u poslednje vreme viđeo, Izgleda Smešno, ali ta šala isuviše dugo tiraje i nije fer biti bese penija svakog jutra«. | .

nova već je stupio w. komtakk sa re= žiserom Žil Đasenom, koji je takođe svojevremeno napustio SAD. Filmska verzija »Odavđe do večnosti« donela, je MDžonsm zarađum od 230,000 đolara, sumu koju je poslednjih godina pres mašio samo Hemingvej.

čitalačkoj publici o ličnosti pesmikovoj, a Kkoja ga, najblaže rečeno, pretstavlja kao pijanicu i vrio komn-

Tuzmu ličnost, ova pisma su đokaz nečeg sasvim drugog. Nesrećam unu farnji život i usamljenost koju je

Mšnteresanian je podatak o pešniKkovoj averziji prema svim mehaničM%im napravama, tako da je om SVE

Dilen Tomas sa Suprugom

MA.

Tiustracija Slavoliuba Bogojevića

su „Vojvođansku brigađu“. Spasa se vratio iz prednje sobe govoreći da ima mesta, da je malo dremao i da sad možemo na večeru. Znao sam da je izmislio ono o đremanju. On je stalno osećao neku potrebu da dokazuje kako je dobro, čak i tamo gde je to bilo sasvim izlišno, Znao sam da neću moći zaspat: cele noći, nikad nisam moga» da spavam u novoj sredini, u goste kad odem, ili bilo gde prvi put kad se nađem, suočen sa toliko novih stvari i događaja odjednom. Mislio sam ipak da ne treba da ga razočaram prepirući se sada s njim, samo rekoh da neću na večeru, ne još. i

Na kamenim stepenicama toplim od sunca odmarala su se

moja gola stopala.

svoje rađove pisao rukom i uporme odbijao da ikađ upotrebi pisaču mašinu. On je uglavnom slao svoje De sme Votkinsu Koji bi ih pregledao, prekucavao ma mašini i spremao štampu.

*

RAD SVAKI PESNIK ŽELI PREMIJU.. „

Manija literarnih premija, u Franeuskoj uzima sve veće razmćre,. Pored naglog umnožavanja broja premija i, prirodno, umanjivanja nji» hovog značaja, sada se javljaju i nove komplikacije. Mnogi Kwjiževnici nerado ulaze m Žžirije. Tako je neđavno i kritičar Rober Male odbio da uđe u Žiri za đodđeljivanje premije »Gijom Apoliner« (koja se ređovna dođeljuje majboljem pesniku gođine), izjavivši: »Uređujem jednu biblioteku poezije kod izđavača „mGalimars. Svaki od pesnika čiju knjigu objavim smatrao bi da ima pravo ma »Premiju Apoliner«. Moj život hi ta. đa. bio nepodnošljiv.«

* ,

Viktor Igonojbob ulornij strani bisac u SSSR

Najpopularniji strani pisac wu Sovjetskom Savezu je Francuz Viktor Jeo, koji ovaj rekord drži već punih trideset i pet godina. Mjegova dela su preveđena na 45 raznih jezika Kkojima se služe narodi SSSR-a. Na drogom muestu se nalaze priče Kri< stijana Andersena, prevedene na 3 jezika, zatim slede Džek London sa prevođima ma 32 Jezika, Šekspir i Balzak su prevedeni na 27 odnosno 17 jezika. Takođe je zanimljivo da i knjige poezije doživliuju velike izdavačke uspehe. U Sovjetskom Savezu postoji preko 400.000 biblioteka „ljubitelja poezije«, a na poslednjem kongresu Književnika istaknuto je da dosađašnji prosečni tiraži zbirki pesama (40—50.000 primeraka) ne zado woljavaju votražnjz

| apvorc Nera ivaaeK Ha

Nova Mikelanđelova biografija

Posle nekoliko biografija slavnog fiorentinskog mmetnika koje su izas Mle.iz pera, Evropljana, i jedan Ame« Yikanac, Književnik iIrvin Ston po čšeo je da radi na romansiranoj bios grafiji Mikelanđela koju mnameravš da objavi krajem ove godine. Irvin Ston je proveo više od gođinu đana u Pirenci gđe je sakupljao materijal

o životu i radu slavnog italijanskog uzapitnika. .

ua OCR O Sp er ere pi: | KNJIŽEVNE NOVINE,

List za književnost, urmetnost i društvena pitanja Ređakcioni odbor:

Oto Bihalji-Merin, Miodrag Bu-

latović, Bora Ćosić, dr. Mihailo

Markoyić, Peđa Milosavljević,

Tanasije Mladenović, M. Panić-

Surep, Vladimir Petrić, Đuza

Rađović, Risto 'Pošović '·xwrednici:

DUŠAN MATIĆ, CEDOMIBE, MINDEROVIĆ i MILOŠ 1, BANDIĆ Direktotn: TANASIJE MLADENOVIĆ List izđaje Novinsko-izdavačko preduzeće »Književne novine, Beograd, Francuska ~, Redakcija: Francuska 7, tel, 21-000, tek. račun: 10-K5-352-2-208. List izlazi svakog drugog petka. Pojeđini broi Din. 30. Go“išnja preiplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostran-

Stvo dvostruko. \ Tehničko-umetnička oprema: Đragomir Dimitrijević Odgovorni urednik: Dušan Matić Štampa »*GLASx, Beogtad

Vlajkovićevs

lika inaipaku isasps ner :mahpaaasni