Књижевне новине

SPAI

lb

PROZŽA

Vilijem FOKNER

_ Grupa Je naštavila put samom ivičom baražne · vatre, uskačući u stare i nove kratere od granata i. puzeči opet izlazila iz mjih, Dva čoveka su više vukla nego nosila trećeg, đok su dvojica iza njih nosila tri puške. Glava trećeg čoveka bila je umo'tana krvavim krpama i on je posrcao na svojim bespomoćnim nogama dok mu se glava klatila i znoj cureo polako, brazđajući mu lice pokriveno okorelim blatom, Baraž se širio sve dalje i granate su gusto padale. Povremeno bi blagi .vetrić dolazeći od nekud, razredio na čas tamni dim iznad gustiša iskidanih topola. Uđoše sada u njivu ·'koja je bila pre mesec dana zasejana kukuruzom i na kojoj su mlade vlati još uvek rasle, tvrdoglavo se pripijajući za isprevrtano zemljište, između komađa metala 'i nagorelih krpetina uniformi, Prošli su poljem i izbili na kanal, oivičen grubo ali jednako posečenim panjevima do visine od pet stopa. Oni se sručiše niz strmu obalu i napiše se prljave vode, napunivši i svoje čuture. Ona dvojica spustiše ranjenika da sklizne na zemlju i.on je sada visio mlitavo na obali kanala sa glavom i rukama u vodi. Ostali mu priđoše i digoše ga. Jedan od njih zahvati šlemom vodu, ali ranjenik nije mogao da je proguta, Tada ga nasloniše i jedan prinese prepuni šlem do njegovih usta i nagnuvši ga prosipao mu je vodu na glavu kvaseći zavoj. Vojnik izvadi iz džepa neku prljavu krpu i obrisa ranjenikovo lice nespretno ali nežno.

Kapetan, potporučnik i narednik, još stojeći, zurili su u zablaćenu mapu, Iza kanala tlo se poSstepeno dizalo i kanal je, presecajući ga otkrivao njegov krečnjački sastav u belim slojevima. Kapetan odloži kartu a narednik poče tiho da govori ljudima ispod svojih nogu. Ona dva vojnika digoše ranjenika i svi pođoše obalom kanala gde uskoro stigoše do nekakvog mosta, napravljenog od vodom provaljene barke, iskrivljenog korita i sa pramcem na drugoj obali. Oni ga pređoše. "Ovde su opet zastali, dok kapetan i poručnik još jednom pogiedaše u kartu, ,

Topovska paljba se širila Kroz bledo prolećno podne kao beskrajna tutnjava zrna građa po ogromnom limenom krovu. Sa daljim „napredovanjem krečno zemljište se sve više dizalo pod njihovim nogama. Tlo je bilo sada suvo, neravno i hođanje je postalo još teže onoj dvojici što su nosili ranjenika, Ali čim bi zastali, ranjenik se otimao i otrgnuvši se, nastavljao da posrće sam, držeći se rukama za glavu, đok se ne bi spotakao i pao, Nosioci bi ga hvatali, dizali i gunđajući držali između njih, stežući mu čvrsto ruke. Ranjenik je šaputao „... kapa... kapa...“ i opet oslobodivši ruke hvatao se za zavoj na glavi, Uznem'renost se prenese napred. Kapetan pogleda nazad i zastade. Cela grupa takođe zastade bez naređenja, spustivši puške,

„On čupa zavoj, gospodine“, reče jedan od onih što su nosili ranjenika kapetanu.: Nosači spustiše čoveka da sedne između njih; Kapetan kleče pored njega.

„i. Kapa.. kapa“, mrmljao je ranjenik. Kapetan mu olabavi zavoj. Narednik pruži čuturu sa vodom i kapetan pokvasi zavoj. Zatim položi ruku na njegovo čelo. Ostali su stajali okolo, posmatrajući ozbiljno i napregnuto ceo taj prizor. Kapetan ustade. Ljudi podigoše ranjenika. Narednik im je govorio dok su išli. Prešli su vrh prevoja koji se širio prema zapadu u blago zatalasan plato. Južno, iza tamne zavese dima, baražna vatra je još besnela. Zapadno i severno od njih preko blještave i puste ravnice, dim se lenjo dizao tu i tamo, iznad grupica drveća. Ali ovo je bio dim požara, upaljenog drveta a ne od baruta. Dva oficira zaklonivši oči šakom, gledali su tamo. Vojnici opet zastađoše bez naređenja.i spustiše oružje.

„Boga mu, gospodine“, reče odjednom potporučnik, visokim i tankim glasom, „to kuće gore. Oni se povlače. Životinje! Životinje!“ „Izgleda da je

tako“, odgovori kapetan, još uvek posmatrajući požar, „Mi možemo sad da obiđemo baraž. Treba da postoji n»ki put baš tamo." On opet pod.

„Napred“, reče narednik, ne baš tako glasno. Tijjuudi uprtiše oružje sa nekom nemom poslušnošću, Prevoj je bio pokriven nekom žilavom travom koja je bila slična vresu. Insekti su zujali u njoj, skakali ispred nogu i opet nastavljali svoju pesmu pod blještavim podnevom. Ranjenik je brbljao. S vremena na vreme su se odmarali, davali mu vođu i kvasili zavoj. Druga dvojica zameniše nosače i požurivši opet ih sustigoše,

Odjednom, čelo kolone naglo zastade; ljudi naleteše jedan na drugog, kao kad se zaustavlja teretni voz, Pred kapetanovim nogama počinjalo je široko i plitko ulegnuće, po kome je rasla retka, beživotna trava slična čestaru bajoneta. Ulegnuće je bilo suviše veliko za krater male granate a plitko za neku veliku granatu. Nije bilo nikakvog traga na njemu i oni-su ga nemo posmatrali. Ovđe nije bilo svežih kratera, niti ma kakvog drugog traga, Izgledalo je kao da su odjednom ušli u oblast koju rat nije zahvatio, u svet koji ništa hije dotaklo, gde nije bilo života i gde je i sama tišina bila mrtva. Dadoše opet ranjeniku vođe i nastaviše put. Dolina se pružala nejasno pred njima. Mogli su da vide. da je to u stvari čitav niz okruglih jama, stvorenih haotično i bez plana, Bleda i oštra trava sekla je noge, Malo kasnije grupa se nađe među starim, mirnim drvećem, sa retkim ni zelenim ni suvim lišćem, kao prilepljenim, dok je samo drveće izgleđalo suviše iznenađeno i kao uhvaćeno u ovoj dolini, šušteći suvo iako nije bilo vetra. Tlo doline nije ravno. U samoj njoj ono se spušta u nepravilno udubljenje, da bi se opet izdiglo između strmih zidova, U središtu ovih manjih ulegnuća, beličaste grudve krečnjaka probijale su se kroz tanak sloj zemlje. Tlo je imalo osobinu đa prigušuje zvuke, kao kad se hođa po pluti i njihovi koraci se nisu čuli, „Prijatna šetnja“, reče potiporučnik. lako nije: podigao glas, on odjeknu kroz malu dolinu oštrinom groma, ispunjavajući tišinu a reči su izgledale kao đa vise iznad njih jer je ova toliko dugo neprekidana tišina izgleda zaboravila i svoju svrhu. Oni pogledaše tiho i ozbiljno unaokolo, na strme zidove doline, na kruto sablasno drveće, blago smireno nebo, „Pravo skrovište za zabušante slične ptice“, reče opet potporučnik.

„Da“, odgovori kapetan, Ova reč visila je trepteći lenjo a zatim iščezla. Ljudi na začelju zbiše se jedan do drugog, pomeranje se prenese napred i svi su napregnuto zverali unaokolo.

_„Ali i ptica nema ovđe“, dodade potporučnik. „Cak ni buba“.

„Da“, opet reče kapetan. Reči se izgubiše i tišina opet zavlađa svetla i još dublja, Potporučnik zastade i poče da gura nešto nogom. Vojnici takođe zastadoše dok su kapetan i potporučnik razgledali jednu upola zatrpanu i blatnjavu pušku, ne dodirujući je.

Ranjenik je opet brbijao.

„Šta je ovo, gospođin»>?“, upita potporučnik; „Izgleda kao one koje su Kanađani imali. Marka Ros. Jel tako?“

„Francuska“ odgovori kapetan, „Mođel. 1914“.

„A tako,“ reče potporučnik. On okrete pušku vrhom cipele. Bajonet je još stajao na cevi, ali je kunđak odavno istrunuo. Prođužiše put preko neravnog zemljišta, između beličastih kvrga, koje su izvirivale iz zemlje.

Svetlost, bleda i sanjiva sunčeva svetlost, skup ljala se u dolini, nepomična, bestelesna i bez toplote. Sabljasta trava džikljala je retko i oštro u vis. Oni pogledaše opet okolo na strme zidove doline i jedan na čelu primeti potporučnika kako zastaje i bode svojim štapom jednu od onih beličastih kvrga i kako odmah prevrće nagore Zemljom umrljana udubljenja očiju i čeljust bez dna.

Bele kvrge su bile lobanje.

„Napred“, naredi kapetan hrapavo. Grupa se pokrete, Ljudi su gleđali ćutke ali rađoznalo lobanje pored kojih su prolazili. Nastavljali su put između drugih lobanja, koje su kao beli mermerni klikeri bile nasumce razasute u plitkoj zemlji.

„Sve su u istom položaju, da li primećujete gospodine?“, primeti potporučnik, kao da čavrlja, skoro veselim glasom: „sve su Uspravne. Čudan način za sahranjivanje ljudi: sedeći, I plitko, takodđe“. „Aha“, odgovori kapetan. Ranjenik je brbljao istrajno. Vojnici koji su ga nosili zastadoše sa njim, ali ostali skupljajući se iza oficira, prođoše i njih i ranjenika. „Stan” malo, da gutne vođe.“ reče jedan od nosača, „Daću mu u hodu“, odgovori drugi. Oni podigoše opet ranjenika i požuriše ga dok je jedan pokušavao da drži grlić čuture na njegovim ustima, sudarajući ga sa čovekovim zubima i prosipajući vodu niz njegove grudi. Kapetan pogleda nazad.

„Šta je to?", reče oštro. Ljudi se zbiše u gomilu, oči su im bile široko otvorene i ozbiljne, on pogleda na ta mirna napregnuta lica.

„Sta se desilo pozadi, naredniče?“.

„Udesite to“, naredi potporučnik, On pogleda po izbrazđanim zidovima -i na bele lobanje koje su mirno provirivale iz zemlje, „Osećam ih u duši“, reče. On se nasmeja. Njegov se nešto tanki glas brzo izgubi. „Izađimo odavđe, gospodine“ dodade, „Izađimo opet na sunce.“ : i

„Pa i ovde ste na suncu“, odgovomi kapetan.

Povodom Didroove knjige „Paradoks o glumcu“

JI ArnaB o

„Polako odavde, ljudi. Ne skupljajte se, Uskoro ' Ćemo izaći, Naći ćemo put, izbeći baraž i opet uhvatiti vezu. On se okrete i produži. Kolona pođe. Odjednom svi zastadoše kao jedan, očigledno oklevajući i bulječi jedan u drugog. Opet se zemlja pomeri ispod njihovih nogu, Jedan čovek kriknu visoko i tanko kao žena ili konj. Kad dotle čvrsto tlo zadrhta i po treći put ispod njih oficiri se brzo okretoše i videše iza' čoveka koji je tonuo, razjapljenu rupu sa suvom prašinom koja se još mrvila na 'v'cama, kad se zemlja odroni i ispod drugog čoveka. A onda se pukotina otvori, kao rez mača, ispod svih njih. Zemlja im puče pod nogama i nagnu se kao isečen kvadrat belog kolača

od putera, otvarajući crno ždrelo, iz kogay kao ne=

ma eksplozija, izbi poznati miris trulog mesa, Dok su se oni prevrtali i otskakivali (sada u tišini; nije bilo nikakvog zvuka od kađa je prvi čovek vrisnuo) od jednog busena do drugog, gromađe zemlje se nagnuše i počeše da klize sve dok se celo tlo doline ne oburva polako ispod njih i zagnjuri ih dole u mrak, .

Ilustracija Slavoljuba Bogojevića

Duboka tutnjava se podiže na sunčevoj svetlosti dok se eksplozija truleži i trošne prašine digla i visila u pokvarenom vazduhu oko tamne provalije. Kapetan oseti kako tone niz strminu i drhtavi zid pokretne zemlje i ču zvuke borbe i krike straha u pomrčini crnoj kao mastilo. Neko je vrištao, a onda umuknu. On začu glas ranjenika koji je dolazio slab iz sredine potmule truleži i stalno ponavljao: „Ja nisam mrtav! Ja nisam mrtav!" Glas se prekinu odjednom kao da mu je neko stavio ruku na usta. Onda se odron, koji je pokrio kapetana zaustavi, razlivajući se polako i izbaci ga na tvrđo dno, gde je ležao neko vreme na leđima, dok je preko njegovog lica jurio munjeviti i sablasno uništavajući vihor smrti. On se opirao protiv nečega. To se prevali lagano preko njega sa prigušenim klepetanjem i kao da se razbi u komade.

Zatim poče da razaznaje svetlost i izreckana usta jame visoko iznad glave, i najzad primeti narednika pognutog iznad njega sa džepnom lampom u ruci, „Mek Kaj?“ upita kapetan. Kao odgovor narednik uperi svetlost na svoje lice. „Gde je potporučnik Mek Kaj?“ nastavi da pita kapetan.

„Pocinuo je, gospođine-e“, reče narednik hrapavim šapatom. Kapetan sede.

„Koliko je ostalo?“

„Četrnaest, gospodine=e“, šaputao je narednik. „Četrnaest. Dvanaest. je izgubljeno. Moraćemo da kopamo brzo.“ On stade na noge. Slabo svetlo odozgo padalo je po nagomilanoj zemlji, na trinaest

Dve suprotne teorije: DIDRO I STANISLAVSKI

PRETSTAVLJANJE | DOŽIVLJAVANJE „522 S e;

v Kapetan i

- na vidiku. Vazd'" se polako rašćišćavao, „Uspeče»

.) ' šlemova D ma beli reg arienikea, Siiiyačanog . | Umesto odgovora narednik pokrenu lampu, Ona prošara prugama svetla tamu duž zida sa strane i tunel u zjapećoj pomrčini s&ć zidovima prošaranim bledim „odbleskom krečnjaka, U tunelu, naslonjeni uspravno n& zidove ili u seđećem stavu, videli su se kosturi u tamnim ogrtačima i širokim im pantalonama, sa zarđalim, oružjem pored ) sebe. Kapetan preozna senegalske trupe koje su jj. učestvovale u majskim borbama, iznenađene { u: gušene gasom, možda u ovom istom položaju kad su tražile sklonište u pećinama U krečnjaku. On uze lampu od narednika. a i . „Pogledaćsmo „da li ima još nečeg“, reče, Iz- . vadite ašove,“ On uperi svetlo preko odrona, On L se dizao mračan u tami SVe do slabog tračka nad njihovih glava. Praćen na-

dnevne svetlosti iz V ) i rednikom on poče da se penje u rastrešite gomile, d njima i odronjavala se,

dok je zemlja stenjala pol ; ) Ranjenik poče opet da kuka. „Ja nisam mrtav! Ja | nisam mrtav!“ sve dok njegov glas ne pređe u nepodnošljiv vrisak. Neko mu stavi ruku na usta, Glas se priguši, a onda postade cerekanje, koje je sve više raslo pretvorivši se opet u vrisak a

:ade. OB EE narednik popeše se gore koliko su smeli, zabadajući se u zemlju, dok se ona pomerala ispod njih u dugačkim, muklim uzdasima. M podnožju odrona gomila ljudi, lica malaksala po dignuta bila je bleda i strpljiva na svetlosti koja je padala odozgo. Kapetan prošeta lampom gore i dole po odronu. Nije bilo ničega, ni šake,, ni ruke

mo", reče kapetan.“ ·

“Da, gospodine-e“, odgovori narednik. i

U oba pravca pećina se gubila duboko i na dole u mraku, ispunjena ćutljivim skeletima, koji su sedeli ili se naslanjali na žilove sa zarđalim oružjem pored sebe. i

„Prolom nas je odbacio napred“, reče kapetan, .

„Da, gospodine-e", prošapta naredn:k. i

„Govori glasno“, reče kapetan. „Ovo je samo deo pećine. Kad smo upali u nju, moći ćemo i napolje.“ .

„Da, gospodine-e“, šaptao je narednik.

„Ako nas je bacilo napred, ulaz će biti pozadi“.

„Da, gospodine=e“, prošaputa opet narednik.

Kapetan osvetli ispred sebe. Ljudi ustadoše {i skupiše se ćutke u gomilu iza njega, sa ranjenikom u sredini. On je jecao. Pećina se produžavala odmotavajući svoje svetlucave zidove iz mraka; sedeće prilike cerile su se nemo na svetlosti lampe dok su prolazili. Vazduh je postajao teži: uskoro su zadihano kaskali, a onda vazduh postade sve” žiji i lampa osvetli još jedan odron zemlje, koji je zatvarao tunel, Ljudi zastadoše i skupiše se, Kapetan se pope na gomilu. On ugasi lampu i poče da puzi polako, đuvajući kroz nos, duž same ivice odrona koja se tu spajala sa tavanicom pećine. Svetlost lampe se opet upali.

„Dva čoveka sa ašovima, ovamo“, reče.

Dvojica se popeše do njega. On im pokaza pu kotinu kroz koju je vazduh proticao u malim stalnim odisajima. .

Oni počeše da kopaju, besno, bacajući razrivenu zemlju pozadi. Odmah behu potpomognuti drugom dvojicom i uskoro pukotina postađe tunel. Sada su sva četvorica mogla da rade odjednom. Vazduh je bio sve svežiji. Kopali su divlje, dahćući kao psi,

Ranjenik, slušajući ih možđa i uzbuđujući se, poče opet da se smeje, besciljno i glasno. Tađa se čovek na početku tunela probi. Svetlost navali oko njega kao vođa; on je ludački kopao; oni vi deše nejasno njegovu zadnjicu kako se koprca .i nestaje iz viđa i poplava dnevne svetlosti pro> Vali unutra. Ostali ostaviše ranjenika i navališe Uz ! odronjenu zemlju, boreći se i zaplićući se na ulazu, \ Narednik skoči za njima i odgurnu ih od ulaza |

uđarajući ih ašovom i psujući ih svojim hrapavim šapatom. ;

„Pustite ih, naredniče“, reče kapetan. Narednik' ođustade. On stađe u stranu i posmatraše ljude koji su puzili kroz tunel. Zatim se spusti dole | zajedno sa kapetanom pomože ranjeniku da se popnu gore. Na izlazu tunela ranjenik se pobuni. .

„Ja nisam mrtav! Ja nisam mrtav!“ kukao je, otimajući se. Laskanjem i slom oni ga uguraše u tunel, gde postade opet poslušan i projuri napolje,

„Napolje, naredniče“, naredi kapetan.

„Posle vas, gospodine“, prošapta narednik. i

„Izlazi, čoveče“, odgovori kapetan. Narednik uđe u tunel. Kapetan ga je pratio. On izađe na spoljnu stranu odrona koji je zatvarao pećinu, i | u čijem je podnožju četrnaest ljudi klečalo u grupi. 7 Četvoronoške kao životinja kapetan je disao, i | njegovo disanje ođavalo je hrapav zvuk. „Uskoro će leto“, pomisli, uvlačeći vazduh u pluća brže nego što je stizao da ih isprazni. „Uskoro će leto,

i dugi dani“. U podnožju odrona četrnaest ljudi je klečalo, Jedan u sredini imao je Bibliju u ruci | iz koje je monotono čitao. Povrh njegovog glasa, dizalo se ranjenikovo blebetanje, nerazumljivo, J besciljno i dugo, (Preveo Aleksandar KOSTIĆ) |

marjvanja artističkog oblikovanja uloge bez čega je gluma isto toliko polovična kao i bez emocija.

Najveći pobornik „metođa pret-

svakako je bio Deni Didro koji je svoju teoriju „obrazložio u trak-

„Čudno“, reče potporučnik. „Šta mislite da ga je stvorilo?“, Kapetan ne odgovori On se okrete i ljudi obiđoše udubljenje gledajući ga ćutke, dok su prolazili, Ali uskoro naiđoše na novo, možda” samo ne toliko veliko. „Ne znam da li postoji ne što što bi ih moglo stvoriti“, opet reče potpo ručnik. ž

Kapetan ostade nem. Kolona obiđe i ovo ulegmuće, držeći se vrha prevoja, Na drugoj strani pre voj se spuštao strmo dole, otkrivajući sloj po sloj ogoljenog krečnjaka,

Plitka jaruga odjednom preseče svojim trošnim ždrelom njihovu stazu. Kapetan opot promeni” · pravac i pođe naporedo sa jarugom. Uskoro jaruga postade dublja, zavi na desno i nastavi da se pruža u pravcu njihovog marša. Dno jaruge bilo je u senci; kapetan ih povede niz strmi zid. jaruge dole u senku. Ranjenika spustiše pažljivo i nastaviš> put. i

Posle nekog vremena jaruga se otvori i oni se nađoše um jednom od onih plitkih udubljenja. Ovo. nije bilo tako jasno ocrtano, jer je suprotni njegov. zid bio usečen nečim što je očevidno bilo još jed- š no' ulegnuć:, tako da je sve ličilo na dva diska jeđan iznad drugog. Grupa pređe prvo ulegnuće dok je bajonetu slična trava sekla noge šušteći Buwo i ađoše kroz otvor u sledeće,

Ono je ličilo na malu dolinu između minijaftutnih stena. Iznad glava su mogli da vide samo prazmu i pospanu kupolu neba sa nekoliko slabih tragova dima prema severozapadu. Zvuk baražne vatre bio je sada udaljen ' sve se više qubio. Više se osećao. po. podrhi, ju tla nego što se ĆUO.

o

o

božanstva, od primitivnih čovekovih transformacija u drugo biće sa kojim je verovao da se spaja u reljgioznom zanosu, od drevnih pozorišnih prikaza i obrednog kulta, gluma je bila i ostala najzagonet< nije od svih vrsta umetničkog stvaralaštva. To ne znači da je ona najuzvišenija umetnost, ali je svakako, po načinu izražavanja, iedna od najsloženijih, upravo zato što je sam čovek, sa svojim fizičkim i psihičkim bićem instrument preko koga ona deluje. -

Problem je uvek bio u tome: kako spojiti neophodnost glumačkog objektivno-posmatračkog distancira nja od onoga Što umetnik stvara, sa psihološko-emotivnim zanosom koji se javlja u trenutku kreativnog đelovanja na sceni. Jedni su tvrdili da je glumljenje na pozornick samo mehaničko ponavljanje onoga što je stvoreno i utvrđeno na probama, a drugi da je to uvek novo stvaranje koje mora posedovati sve unutarnje i spoljašnje karakteristike kreativnog · postupka. Proces glumačkog stvaralaštva 56, · dakle, razlikuje od drugih umetnosti.. Slikar može, do mile volje, da

r

Smit: Detalj kompozicije

|

Od prastarih igara u slavu nekog se zanosi i uzbuđuje dok stvara

sliku, jer on ima vremena da se bezbroj puta njoj vrati da bi je objektivno analizirao i korigovao, posle čega se apsolutno odvaja od nje i ona postaje samostalno delo, dok je glumac večno povezan sa likom koji kreira, oni deluju zajednički i neposredno, lik postoji jedino u trenutku kađa glumac stva ra. Da li to stvaranje na sceni treba da bude samo oponašanje ili i doživljavanje prethodno oblikovane dramske ličnosti?

Primajući sve atribute umetnosti, gluma je, vremenom, počela da se odvaja od primitivne religiozne igre, da bi prerasla u neku vrstu svesnog stvaralaštva u kome se autor, ne prepušta stihiji zanosa i spontanog doživljavanja, već svesno izgrađuje svoje delo, daje mu odreden smisao, oformljuje ga, usavršava. Glumac je postao imitator ljudskih karaktera, observator koji je morao da uoči bitne osobine nekog lika i da ih, posle, vešto oponaša. U tome poslu emocije su mu jedino smetale, jer, mu nisu dopuštale da se skoncentriše na tehniku svoga opocnašanja i preciznost brzog menjanja izraza, mimike, gg-

sta, tona. Veliki glumci prethodnih vekova u tolikoj su meri bili ovlađali veštinom. pođražavanja vid ljivih čovekovih reakcija đa su beskrajno plenili gleđaoce „zadivljavajući ih virtuoznošću svoga delovanja. Naročito u doba francuskog klasicizma, „metod pretstavljanja“ u glumi bio je usavršen do maksimuma. No, i same drame toga vremena bile su pisane krajnje artificijelno, te je glumac „morao da vodi računa najviše, ako ne i jedino, o formi svoje igre, O Spoljašnjem izgledu svoje pojave, SvOjih pokreta, intonacija i 'zraza lica. Naravno, i tada je kao i uvek bilo glumaca koji su spontano, često protiv svoje volje, ižazivali emocije u sebi koje su ih vodile ka identifikaciji sa likom. Oni su se bojali

toga (jer su smatrali da to potvr-—

đuje kako ne umeju da vlađaju sobom i svojim artizmom), pa su nastojali da po svaku cenu izbegnii emocije. Tek su docnije, i to oni

najtalentovaniji glumci, shvatili da

doživljavanje oplemenjuje njihovu veštinu „pretstavljanja određenog dramskog lika. Tako je doživljavanje u glumi sve više uzimalo maha i u naše doba gotovo prevršilo meru: dovelo je do potpunog zane-

tatu „Paradđoks o glumcu“, tvrđeći kako interpretatori koji „glume srcem“ ne mogu da stvore ujednačenu kreaciju, da je fiksiraju i usa» vrše, jer će oni „sutra loše glumi= ti ono u čemu su danas bili odlični, a naprotiv, biće odlični na onom mestu gde su dan pre žpogrešili“, dok će glumci koji glume 'razumom, „stalno oponašajući neki id3al ni uzor, biti uvek jedinstveni, uvek isti u svim pretstavama, uvek jednako odlični“. Didro je smatrao da na sceni treba „delovati sasvim drukčije nego u životu, jer bi prirodne reakcije i običan način 9govora na pozorhici izgleđao „bedno i slabo“, Razumljivo, kađa bi se tako igrao Kornej ili Rasin, to bi značilo upropašćenje njihove uzvišene poetske stilizacije. Ali, postoje i drugi, po, stilu različiti dramski pisci, naročito oni noviji i savreme– ni, čijim delima u najvećoj meri od govara prirodđnost u glumi i neposredna jedinstvenost svega Što - se zbiva na sceni. Došli smo do ptoblema stila i važnog pitanja: do koje mere glumac sme da iđe u težnji za prirodđnošću, jer je gluma i sada kao i pre umetničko stvaralaštvo koje liči na život ali nije autentična kopija stvarnosti, već

ı

PU a nn Moda

BO a au