Књижевне новине

auu ar uu C

NI ROMEDIJA NE DRAMA

Dušan Roksanđić: „Kula Vavilonska“

U času kad priđe sumornom. boslu 'razveseljavanja „publike komeđiograf ne sme zanemariti nekoliko problema koji se nameću vekovima piscima komedija. Pre svega mora da pronađe pođesan ugao komičnog posmatranja koji će opravđati i odrediti prirodu njegovog budućeg preuveličavanja, karikiranja i otstupanja od normalne ljudske psihologije. On mora da jasno odredi svoj stav prema karakterima, tim najvažnijim nosiocima komediografske akcije i ideje. Bilo da piše komeđiju situacije ili komeđiju naravi, dramski pisac mora da stvara izrazite karaktere, ali istovremeno ne sme zaboraviti da učini da njegovi junaci oličavaju i neku UuOpštenu osobinu čovekovu ili tip lju-

.đi. Dah životnosti njegovim lično~

stima uliva upravo ta uopštenost jer će se gledalac nasmejati od srca tek kad u herojima komedije prepozna karakterne crte koje svakodnevno sreće. Jedino je genijalnom piseu dopušteno da zapostavi karaktere no nesumnjivo je da i on treba za to da ima važan razlog: pristupiće tada 'slikanju izolovanih strasti i moći će još uvek da bude velik pisac (primer Ben Džonsona 'je istican isuviše često). U svakom slučaju njegov odnos prema karakterima i normalnoj psihologiji ne sme biti proizvoljan i ne može biti određem slučajnostima, Nepotrebno je naročito naglasiti da gornji zaKMljučci uglavnom. važe za tradđiciobalkan komediju i da je poslednjih pedesetak godina donelo mnoga nova iskustva u ovoj oblasti.

Kako je komedija Dušana RokWwanđića „Kula Vavilonska“ trađicionalistički komad čovek s pravom oćekuje da pisac ima precizno određem stav prema tim osnovnim problemima, Pogleđajmo za trenutak kako postupa Roksandić. Njegova komeđija prividno tretira samo odno& muškarca i žene ali se u delu može lako otkriti i drukčija tema: tema o tužnoj nesaglasnosti običnog svakodnevnog života i vedrih čovekovih stremljenja „nestvarnom idealu. Ova humana tema često je obrađivana no uvek u dramskom ii tragičnom obliku pa piščev pokušaj da je sagleda i u komičnoj svetlosti zaslužuje

da pronađe u neozbiljnosti sa kojom

. stupaju u brak današnji mladi lju-

đi no u tom trenutku je odlučno zakoračio u oblasti privatne drame koja je prvenstveno rezervisana za

M O a e o u u ZTNRGNNNNNNNNICGKNICLUNUNUNUNUNAIURNEIRANIAAANANAK SAKAS

svaku pažnju. Taj komičan ugao pisac je pokušao..

pažljivo nijansiranje normalnih psiholoških odnosa. Roksandić pri tom ne upotrebljava klasičnu dramsku konstrukciju i njegova tehnika saStoji se iz niza' scenskih slika kojima ilustruje đva prevashodno psihološka odnosa: jedan, između muŠškarca i žene u braku, i drugi, između njh vam braka. Komeđiji obezbeđuju razvoj mekoliko promena u raspoloženju junaka prema braku, ustvari nekoliko minijaturnih psiholoških preloma. UskoTO se nameće zaključak da autor nije pronašao podesan ugao posmatranja koji bi nametnuo komediografski tretman zbog čega se komedija ubrzo povlači pred dramom. Ali s druge strane ta tehnika ilustrovanja, koja zanemaruje snažne dramske sukobe i čini radnju iskidanom a piscu ne dozvoljava da drži kontinuitet dramske akcije i karaktera, ne dopušta da se „Kula Vavilonska“ preobrazi do kraja u ozbiljnu dramu i u delu se neprestano oseća rascep između komediografskih intencija i dramskih tokova koji struje u komadu. Neophodno je naglasiti još nešto, U „Kuli Vavilonskoj“ gotovo da i ne postoje stvarni, izraziti karakteri. Taj ozbiljan nedostatak izazivaju, pored dramske tehnike, i još dva druga razloga. Na prvom mestu što su Roksanđićevi junaci gotovo lišeni svake strasti, Zatim, pisac je ograničavajući delo na naše tle i vreme u kome živimo morao učiniti da njegovi junaci liče na naše savremenike. Međutim, ako oslušnemo njihov govor uočićemo da ne govore našom iskidanom, nedorečenom, iđiomom opterećenom lrazom. 1 senzibilitet ovih ličnosti ne odgovara onom koji tako često srećemo jer u njima dominira neozbiljnost i površna skepsa za koje se ne može reći đa bitno karakterišu naše gorko i uznemireno doba. Reditelj Jovan Putnik uočio je ozbiljne praznine koje postoje u komeđiji i pribegao mnaglašavanju svakovrsnih pozorišnih uslovnosti. Tako smo prisustvovali nekoj vrsti vesele igre u kojoj je razigrani spoljnji pokret trebalo da oslobodi unutarnji, potencijalan ritam Kkomada, Putnik se nadao da će tako ublažiti nedostatak stvarnih karaktera· i. psihološki opravdane akcije,

kao i da će glumčevim gegovima:

nasmejati publiku. Uslovnost zbivanja naglasio je stilizovanim dekorom i apstraktnim geometriskim telima koja. su zamenila konkretne scenske predmete. Na sličan način:

je upotrebio i izmenu dekora prilikom menjanja mesta radnje: delove dekora, iznosili su protagonisti, u početku bez stvarnog povođa a pri kraju komada pod uplivom neke emocije (naprimer u besu). I mizansen je upotrebljen na uslovan. način a pri tom je bio često preterano pokretan i skoro haotičan. Komadu je nedostajala jedinstvena atmosfera jer se u tim brzim izmenama i pokretima nijedno raspoloženje nije moglo ustaliti i obojiti celokupno zbivanje.

Za glumu Branke Mitić i Dragutina Dobričanina može se reći da se znatno udaljila od piščevih intencija. Tako je Dobričanin igrao neku varijantu nušićevskog starog neženje a Branka Mitić, u prvom činu, dobrodušnu staru useđelicu. Ali uprkos takvom shvatanju i Bran ka Mitić i Dragutin Dobričanin izvukli su iz poverenih uloga maksimum moguće. uverljivosti.

O dve ostale uloge nastupili su Tatjana Beljakova i Mića "Tatić.

Vladimir STAMENKOVIĆ

PREMIJERA U BEOGRADSKOJ KOMEDIJI u TI —— - ae re ILM

a PFOCUC be.

ALLE: OINIAS

Veselost koja karakteriše postojanje Aleka Ginisa na bioskopskom platnu nacionalne je vrste već po tome što su reakcije ovog plemeni~-

tog komičara podređene jednom o-

sobenom redu uzdržanosti, jednom naročitom sklopu smirenih i proyerenih efekata, stilu obeleženom smišljenim duhovitostima i posrednim poentama, Ličnost koju je kroz izvestan broj svojih filmova ovaj umetnik uspeo da izgradi, poprimila je divnu jednu senku hinjene naivno sti, smišljene neveštine i infantilizma, Što je uz određeni broj inteligentnih, lucidno sproveđenih rešenja koje je ona u svakom trenutku umela da sprovede, odmah označilo jedno osećanje sveta i jedan odnos prema okolini. To je uvek čovek neslućenih mogućnosti, mali delija sa rukavima

bankarskog činovnika, sin kakve pralje ili pronalazač neproverene

nervne ravnoteže, koji je u svakom sledećem trenutku spreman da postane, glavni kralj, glavi oficir, glavni suđija, kome· je samo potrebno đa iz svojin fijoka izvuče delić planova kojima raspolaže pa da stvari oko njega dobiju odmah sasvim novi j nepredvidljivi smer. Ove osobine, međutim, graniče se sa jednostavnošću i

izvesnim tonom podrazumevanja, kao đa put kojim jeđan dečak iz predgrađa prevaljuje do stolice pret

Alek Giuis

apljjya a — —_—=>SVEDOCI | POSLASTIČARI

Masštavak sa 1 strane

sata od majke pa se toliko sveta skupilo, koliko bi trebalo onda oko mene da se skupi!

Za razliku od žurnalskih storija, dokumentarni film uvek mora da ima obavezu đa umesto slike događaja otkrije dramatičnost koju oni nose u sebi, to jest, ima obavezu da prikaže šta ti događaji znače za ljude koji u njima. učestvuju. To je trenutak iz jedne prvomajske reportaže Žike Ćukujića: ulice prepune ljudi, zastava, cveća, osmeha, svi prozori otvoreni, balkoni prepuni ljudi, a na jednoj zgradi svi prozori zatvoreni, balkoni prazni, u opštoj gužvi reditelj je otkrio zgradu koja je zatvorila oči, zgradu koja je ostala stravično gluva i nema. Time. je u celom veseljd; prazničnoj rađosti i pokretu otkrio značajnu dimenziju nezavisnosti i osećanja slobode, tim jednostavnim „suočavanjem gledaoca sa ukočenošću, izolacijom, strahom.

U rediteljevoj je dakle vlasti da

da se i mama samima činilo da tamo daleko na onim stenama vidimo neke čudne poklonike.

Duboko dole pod nama, u tri ili četiri stotine.

metara dubokoj jaruzi, videli smo pokretne crne pege. To su bila stada ovaca, jedini stanovnici ovih guđura, ne računajući divlje svinje i neizbežne vukove, koji se leti kriju po šumama stoletnih bukava, čije razgranate vrbove naziremo u dolini, daleko pod nama. U toj dolini čiju bi prostranost razumeli tek onda kad bi se spustili u nju, 4 ođavdđde sa ove visine izgleda uska, ima useka i jeruga u koje nikada sunce ne dopire. Tu voda romori strašnim šumom. U tim jarugama sklanjali su se naši vojnici od neprijateljskih šrapnela.

Pred nama se stalno nadnosio vrh Kajmakčalana, i bela kula na njemu, koja s početka jedva

vidljiva, postaje sve veća i raste lagano, ukoliko '

se njoj približavamo. Trebalo je satima ići dok smo joj mogli nazreti oblike, i u njoj upoznati kapelu, čiji je krst bio oboren i visio niz kube, svaljen u nekakvoj strahovitoj nepogodi, kakvih samo ovđe može biti.

Staze su sada sve strmije, a. hod sve sporiji. Najzad smo izbili na prvi proplanak, Kopani TOvovi u pet-šest redi, sve jedan za drugim; neki vrlo veliki, kružni, duboki. Ovo su mesta gde su se vođile borbe za osvojenje samoga vrha Kajmakčalana. Ukoliko nastupamo dalje, rovovi sve češći, Zemunice u kamenu, rupčage od grana, Ve 2Bsuto izdrobljenim stenjem. Ostaci odela, oružja, komađe gvožđa, cele neispaljene granate, manjerke, kutije ođ konzervi; sve je već u poslednjem stepenu rđe, truleži. Po praznim ćaurama puščanih metaka gazi se kao po plevi. Po negde neka bela kost. Krupne su od mazgi, koje su donosile hranu i municiju; a tanje, trošne, bele kao kređa — ČOvečje, Iđemo dalje. Opet stenje. Staze Sve strmije. Vrh pred nama. Kao da ćemo ga uhvatiti rukom, Pa opet proplanak sa više trave. Eno planinske ljubičice i nekog krupnog žutog cveća, Iz trave Y rasute Granate kao prosute šibice. Mestimice čitave gomile. Kad se otstupalo ili napredovalo bacalo se sve što se nije moglo sobom poneti, Rastureno, pomaknuto stenje. Vidi se, pomerano „je đa bi poslužilo kao zaklon.

Ostali bismo ovde još dugo (U vove, u zaklone i zemunice. Ali vrh Ba RC E: mi odlazimo dalje. .Sad vcć nema : i : SOOE Penjemo se uz strmo DERE a zitav giga Šo uvale. U njima opet ostaci odeciž, jel, i zdeni šlem, poneki bajonet i slomljena KON a stajemo da predahnemo. Oko nas iznehađa e ,

Otkuda one na OvOj visini, pitamo pratioca, OT -- ie tu. U ovoj uvali sahranjeno Je Pastira, Grob je JE TU i kih vojnika. Posuti su oko šest stotina neprijateljski ude u sa malo zemlje, jer je nije bilo

o da zagleđamo u rO-

KNIIŽEVNME NOVINE

blizini, i

zato su stvarno pokriveni samo kamenim pločama, u čijim se pukotinama sada roje muve.

Bežimo dalje. Gore, na stenju opet čistina. Rovovi sve češći. Ceo proplanak raskopan, ispreturana zemlja i kamenje. Vrh neprestano kao da izmiče, ali mi ubrzavamo korake. Crkva se sada jasno vidi. Ograđa oko nje. Oboren krst na vrhu povio se niz toranj, kao da bi hteo da je bliže mrtvima koji su u ovome stenju. -

Penjuči se neprestano, preskačući rovove, gazeći onaj haos gvozdđenih predmeta i razdrobljenog kamenja, đolazimo tako do samoga vrha. I zadihani, brišući znoj sa čela, stajemo. Crkva je pred nama. Odahnusmo malo. I tek sađa pogled nam se začas podiže sa stena po kojima smo išli, na beskrajni prostor koji puca oko nas. Vrhovi, grebeni, uvale, planinski venci i ogranci, kao sprudovi u kakvoj prozirnoj vodi, pod nama su sada. Beskrajno je nebo, vazduh·. se ne oseća, a laki, prohladni vetar ćavkija 'iako sunce nemilosrdno prži. I pogled nam se sam otima daleko tamo, na sever, na zemlju koju su silno voleli svi oni koji su se godinama mučili u ovome stenju.

Dolazimo do crkve. Kupasta, bela, ograđena upletenom bođijikavom žicom, čiji su stubovi rovoyske granate, sa nečim svetlim i vojničkim u sebi, kao da se kreće nekud, čisto leti zajedno sa ogromnom planinom pređ sobom. Tako nam se čini, zbog malih belih oblaka koji u suprotnom pravcu putuju preko nas, E

Ulazžimo lagano, pognutih glava u kapelu. U njoj ničega. Zidovi beli. Samo na pođu od mozaika krst i u strani dva prosta čiraka za sveću. U prozorskom udđubljenju pregršt žutih voštanica, vojničkih sveća ostavljenih namerniku da ih užeže. U dnu na dasci jedna knjiga praznih listova sa pisaljkom, da se svako koji ovde naiđe upiše u nju.

Prolazimo kroz belu kapelu i izlazimo na sivo, blistavo stenje. Izlazimo lagano iz male porte ! silazimo niz strmeni proplanak ka rovovima. Oni su sada groblje naših vojnika. Tu smo okrenuti Grčkoj. Desno, blistaju se Prespansko i Ostrovsko Jezero, dole među samim planinama. Jezera se čine tako blizu, da bismo se kamenom hitnuli u njih, A levo, u sunčevu sjaju, na vidiku jedma nejasna krupna linija sa nešto plavog u luku. To je Solunski Zaliv. Kako je čudna zemlja gledana sa ove visine! Sve usečeno, izbrazđano, gotovo grubo; a plava, zelena i siva boja opijaju oči.

Sišao sam do rovova. Ređovi grobova. Ali grobova neukopanih u zemlju, koje ovde ni nema, već sve je sam beli, kišom isplakani i vetrom brisani kamen. Naginjao sam se nađ sađa već istrulele krštove. Čitao sam imena, retko cela, Isprali su ih kiša i vreme. . |

(Iz knjige puiopisa „Za gorama glasovi")

izvesne trenutke uključi u svoj film ili ih odbaci. Niz reditelja međuıim, koji inače razvijaju sa uspehom svoju karijeru, odlikuju se U svom stvaralačkom postupku baš sposobnošću predviđanja izvesnih stvari.

Tako nastaju posebne stilizacije stvarnosti koje se jedna od drugerazlikuju na drukčiji način od onoga na koji se razlikuju filmovi Milenka Štrpca od filmova Žike Čukulića. Filmovi ove dvojice razlikuju se kao što se i njih dvoJica razlikuju jedan od drugoga, svako je od njih dvojice na svoj način pronicljiv, originalan, drzak. Ono što je zajedničko u njihovim filmovima to je dah stvarnosti, dah stvarnog života. Ma koliko se pojedinačni „doživljaji svojom „stili-

pa je u pola posla nestalo struje a masa kad se ohladi možc je baciti pilićima. Nema u tom šarenom „Danu odmora" svih trenutaka, nl jednobojnih, ni sumornih, ni ružnih. Sve je u tom filmu zaista lepo. \

Dakle, dva fronta: s jedne strane istina o stvarnosti koja nije uvek prijatna ali iz koje zrači unutrašnja lepota, s druge strane lepota i slika prijatne stvarnosti iz koje zrači...

Zaista, sta ta deklarisana

unutrašnje saopštava i javna lepota? Dušan MAKAVEJEV

uuu I_B AKVAREL

zovanošću“.. ili „iskonstroisanošću“ ~ Pjave-sevželjevvsnsoeı

udaljavali povremeno u filmu od bukvalne reprodukcije života, poslednju reč opet dobija stvarnost, i to uvek onakva kakva ona jeste. Istina o stvarnosti kod ovoga tipa dokumentarista važnija je od njegove eventualne želje da ta stvarnost bude lepša.

Posebne stilizacije stvarnosti o kojima smo. počeli da govorimo pretstavljaju na primer filmovi Marjana Vajde o lepotama našeg Jadrana. U glavnoj ulozi nisu ni stvarnost ni ljudi nego lepota. Lepe jedrilice klize po lepom moru, pođ toplim nebom, bez namere da igde stignu. Ljudi hodaju, i lepe devojke, ali bez namere da igde stignu. Slikar slika krovove zato što je on slikar, Glavna osobina krovova je da su lepi. Niko nigde ne ide, ni devojke, ni Kkrovovi, ni slikar, sve.je lepo.

Ta serija filmova o tome kako smo lepi kao da ima nameru da nam otkrije jednu našu spoljašnju dimenziju koju ne primećujemo dovoljno. I to i čini, jer se gledajući te filmove gotovo po pravilu osećamo prijatno, kao blago milovami, jer to su filmovi koji gladđe.

Pored lepote, u filmu „Jesen na otoku Braču" prisutna je i vrednoća i vedrina tamošnjeg življa. Taj film miluje kao svež morski jesenji povetarac. Vođi nas za ruku kao radoznalog dečaka: vidiš li, ovde se teše čuveni brački kamen, ovde se bere grožđe, ovđe se love mazge, ovde se peva. I opet. u pitanju je posebna stilizacija. Stilizacija koja diskretno previđa stvarnost onakvu kakva ona jeste.

Film „Dan odmora“ koji je jedan od najboljih naših dokumentarnih filmova iz ovogodišnje proizvodnje, pretstavlja ovu drugu dokumentavističku liniju gotovo dovedenu do savršenstva. Vanredno „đdubedljivo, duhovito i praznično razdragano, u živim bojama, doživljavamo đan od" mora onako kako ga niko od nas nikađa nije u životu doživeo niti će ga ikada doživeti. Onako kako ga možda želimo, kako sanjarimo o njemu, ili kako o njemu sanjare i funkcioneri turističkih društava.

Nema u tom filmu dana odmora tekstilne radnice koja je majka troje dece i nedelja joj je jedini dan za pranje „velikog veša“, dok muž igra domine u kafani. Nema u tom filmu željezničara i milicionera, dežurnog telegrafiste i lekara ı svih onih koji nedeljom moraju da rađe, jer i nedeljom ljudi jedu u restoranima, putuju, rađaju se. Nema u tom filmu ni čoveka koji se neđeljom napije kao svinja, ni domaćice koja je spremala tortu

razapete od prozora do prozora suše se mokre od dečjih suza jer život nije ko strip crveni se vrieška što e za par novčića vine visoko u puho svetla u puno boja u puno vetra ali šta možeš kad nekad nemas kad eto nemaš bin par novčića za iren visina Rede PAVELKIĆ

sednika opštine pretstav!ja stvar lo gičnu i ničim neđovođenu u pita“ nje, a osnovni efekat ima da se po“ traži u ljupkosti i šarmu sredstava kojima se ovaj poduhvat ostvaruje, Ginisov ·nepobedivi, tihi, ironični, smišljeno naivni, prodorni. mali čo“ vek, pozajmio je od Čaplina smisac Iza snalažljive obrte i čista rešenja situacija ali je ovom nasleđu umew da pridoda lakoću i prirodnost sVoOjih zahteva prema okolini, dđa onog što kod malog delije iz Kistona znači raskorak u tragičnu aritmičnost sa svetom, zameni u svom slučaju sigurnom nametljivošću

. svog prisustva, jednostavnom agree“

sivnošću i jasnom „superiornošću, On je kao i Čarli spreman na svako oružje da bi se dokopao ·svog cilja ali njegovi rafinmani pri Ovim poduhvatima postaju glavna nje gova osobina. Kađa uređuje jeđam svoj sjajno obrazovan kapetamnski raj sa po jednom legalnom ženom na svakom kraju svoje lis nijske plovidbe, kada organizuje iz“ vrsnu pljačku jedne banke ili poku= šava đa čudačkim nekim eksperimem tima stvori od sebe čoveka u neuništivom, belom odelu, on se služi jednim jezikom ljupke naivnosti i neumoljive metodičnosti a veliki deo komičnog on nalazi upravo u ovoj protivurečnosti. Njegovo je lice u= vek lice čoveka koji je sve smislioa s najvećom pažnjom i kome preostaje da samo posmatra način ma koji će se ovi planovi ostvariti, ali njegova neuništiva odela sc cepajud a raj se zatvara, izvrsno izvedem& pljačka se otkriva i sve se opet vra= ca starom, prokletom, ništavnomt životu. Ali smešak koji ne iščezava nji na krajevima njegovih filmova uspeva da zadrži izvesnu meru nje“ gove superiornosti, lagodniju i ma nje sentimentalnu od one koju po< kazuju Čaplinova upućivanja nekim neizvesnim putem. ' Ginis deluje i preko ličnosti koja je postala skoro Rkarakteristična, on svojim prisustvom ostvaruje određeni đuh i u prilikama druge vrste i pri slučaju da igra tek đevet žrtava nekog ambicioznog i ekscentričnog rođaka. Osobiti film Ne žno srce reditelja Roberta Ha~« mera, klasično čeđo britanskog I~“ ling preduzeća za posređni i odmereni humor, pokazuje najtačnije osobine komičara o kome govorimo a da pri tom on ne igra onog koji određuje i usmerava radnju, već one koji tu radnju imaju da trpe-i pla ćaju svojim životima. Nepresušna ironija, tihi šarm, lepota crnog humora, sredstva su ove nezamenijive komedije a tupa ukočenost, mi-. štavna, trivijalna organizacija jeđne porodice osuđene na uništenje, cilj je u koji ova farsa želi pre sve« ga da pogodi. Alek Ginis, majstor preobražavanja i skori laureat jed“ ne nagrade za ulogu neprikosnove< no dramatsku, ostaje ipak vezan zd nekoga ko se uputio izvesnom sku~

pu neostvarljivih pođuhvata, odre« denom broju tužnih situacija koje pri tom nisu ostale lišene neprekidne i jedinstvene veselosti.

Bora ČOSIĆ

s < POD A OC | 0