Књижевне новине

Povest velibom zlu

Miodrag BULATOVIĆ: „Vuk i zvono“

Gotovo da i nema smisla, u jednom ovakvom članku, pisanom za novine (što znači skučenom), govotiti da citaoca, za sve vreme dok drži u rukama Bulatovićevu knjigu pripovedaka, ne napušta utisak da ona ruši i razbija. mnoge naše književne ustaljenosti. Ta tvrdnja da su pripovetke -Miodraga. Bulatovića ne samo nagoveštaj već i vrlo ozbiiljan rezultat pravedne borbe s a ; , a literarnim stereotipnostima, zahteva, svakako, iscrpniju analizu i traži mnoštvo dokaza koje bi, na ovom prostoru, jedva bilo moguće i nabrojati. Pa ipak, baš zbog toga što je to podatak od prevashodnog zna čaja za razumevanje bulatovićevskog fenomena u našoj savremenoj književnosti, treba reći, bar naznačiti, da, u poređenju sa nekim proznim delima · savremenih naših pisaca, Bulatovićeve pripovetke znače čitav jedan kulturni događaj. Upoređen sa onim prozaistima koji su nam, u poslednje vreme, doneli više novih, oslobođenih motiva nego celovitih umetničkih dela visokog literarnog kval;teta, ili, još očiglednije, upoređen sa pretežno verbalnim i #verbalističkim naklapanjima „ambicioznog kvazi-evropskog literarisanja (u čemu ne oskudevamo), Bulatović deluje kao žuđena svežina, jer ne donosi samo jedan specifičan i svoj svet, snažan i upečatljiv, već i jednu ozbiljnu, gustu literaturu krcatu istinama o ljudima i o vremenu. Jednu rasnu i punokrvnu prozu koju može da potpiše samo on, Što, besumnje, nije ni malo beznačajan podatak u Književnim prilikama gde i najbolji liče jeđan na đrugog. Samosvoj i izuzetan, sasvim van toka dosadnog kKnjiževnog ponavljanja, Bulatović ipak nije samonikao i to je, takođe, još jedan bitan i neporeciv kvalitet njegove proze. Nalazeć: mnogošta blisko i njemu svojstveno kod velikih svetskih pisaca (Dostojevskog. Kafke i Kamija, naprimer), on nije podlegao tuđem, već je uspeo da sačuva trađiciju naše književnosti. On je učio od naših pisaca, ali na onim stranicama koje su ili ostajale manje-više neprimećene, ili koje su, baš zbog naših književnih ustaljenosti, bivale pogrešno ocenjivane.

Opsesiju zla Bulatović je nasledio od Andrića. Kođ Andrića je zlo jedna stalna prisutnost i protivteža čovečnosti, kojom katkada i ovlada. U svome mračnom i stravičnom vilajetu, punom groznih sudbina i likova, pomerenih strasti i sumanutih. misli, u tome svetu za koji je dobro rečeno da je „sa strane zla”, Bulatović i nije mogao da viđi drugo do zlo, koje večno, u stopu, prati čoveka. Ali dok je Andrić svoje junake, suočene sa zlom, učinio kobnim samotnicima, Bulatović je zadržao svoj vlastiti doživljaj, našao svoje boje i samo nastavio jednu tradicionalnu nit naše književnosti, ne vežući njome ni svoje mogućnosti ni svoj talenat. Šta više, njegov talenat se U tome potvrdio, jer je zahvat u zlo, u tragediju čovekovu, mogao da bude savladan samo silnom stvaralačkom strašću i naporom da se stvori vlastiti umetnički izraZ. Zlo, o kome je on pisao još i u Prvoj

svojoj knjizi (sa svim neizbežnirn

zabludama koje ne mimoilaze ni jednog mladog pisca), omogućilo mu je đa prodre u dubinu, do Srčike, i on je tada dao nekoliko

atmosfera koje su g8, uprkos SVeEmu, pretstavile kao možda najizrazitijeg posleratnog pripovedača. U svojoj drugoj knjizi on ponovo goF vori o zlu, samo što ono više nije neodređena, olovna prisutnost ponađ ljudskih života, već jedna konkretna, čak materijalizovana kob:

vatra. 7: S: j o viđenje obični , savršeKN OMB i BR, beznačajnih ljudskih sudbina zarobljenih „vatrom, ustvari velikim zlom, odražava se, donekle, kao slika u krivom ogledalu, jer u tim izuzetnim okolnostima, u toj jari koja žeže i koja se rumeni kroz celu knjigu kao GR strašnoga suda, ljudi su ogoljE0i unezvereni i tragični. Poremećen u svojim svakodnevnim, normalnim tokovima, uzvitlani i izgubljeni, oti se kreću kao u vrućici: U Priči „Cvećnjak vatre” Bulatović OON o dvojici dečaka koji bespomoćno vise nad razbesnelim ognjem drže ći se za ruke — SVe izbezumljene, gorke ljude, o kojima BulaioM: : piše, objašnjava ta grozna slika bespomoćnosti i strašne smrti. o : đi se dFže za ruke, svi ljudi, lju sa svih strana, Svih boja, ali POI

KNJIŽEVNE NOVINE

traje i guta. Zlo đeluje kao neminovnost; sve se .stapa u stravični košmar kome kao svedoci, jedini slobodni od zla, prisustvuju oni koji su u večnom zlu: utamničeni robijaši i ludaci, od kojih trojica pričaju povest o „vuku i zvonu”, o ognju, zatočenicima i još nekim ljuđima”. Preživeli, oni se pitaju: „Ko je zapalio gradić? Ko je prvi uneo vattu u trbušaste i nogavičaste sokake? Ko je bacio ugarak u zrela pšenična polja? Ko je, dakle, prvi uneo zlo u naše malo mesto?” „Oni imaju i odgovot, jer „ako je uopšte neko i kriv, onda su to svakako svi ljudi koji tu žive. Jeđan čovek u borbi.s nevoljom ne znači ništa — on može samo da je donese, kao što ju je, verovatno, i doneo. A sprečiti je mogu samo svi, udruženi i složni”.

sveopštosti. Zato se u Bulatovićevim povestima ništa „ne može dogoditi bez te vere, bez te vatre. One, vera i vatra, tvore svaku... reč”. Taj izlaz, koga nije bilo u prvim Bulatovićevim pričama o zlu („Đavoli dolaze”), to je kraj zla, jer čovek ratuje sam sa sobom i iz Sođoma i Gomora on izlazi čvrst i jak, prekaljen zlom : borbom u sebi samome. b

Ispaštanje i istrajnost u ispaštanju, koja graniči sa mazohizmom, to je ta borba koju čovek vodi u sebi samome sa samim sobom. Bulatović propoveda ispaštanje i nije slučajno što je' najsugestivnije, najstravičnije (i, u isti mah, najbizarnije) stranice u ovoj knjizi ispunio ispaštanjem. Čudna i mračna priča „Između dva đavola”, u kojoj, pored opštih, postoje i neki specifični simboli (gm:zavci koji se debljaju na čovekov račun, otkrivaju pomalo prenaglašenu strast piščevu prema samomučenju i prema životinjama kao simbolima), deluje jezovito: kao da nigde zlo nije tako kondđenzovano kao tu, u toj zmiji i u?tom gušteru koji ra-

- stu na grudima ludaka, grejani nje-

govom krvlju. hranjeni ljudskom hranom. Čovek ih oseća kao zlo, strepi od njih, ali ih neguje i voli, jer uz njih ispašta i biva preobra-

- Ćen. Zato i Bulatovićevi zatočenici

MIODRAG BULATOVIĆ

Ta neminovnost zla, koje je i pouka, pretstavlja za Bulatovića čitavu jednu mistiku. Zlo uslovijava tragediju, a trageđiju uvek' nose jake strasti; u tragičnim prilikama, /suočeni sa zlom oko sebe, ljudi ne kriju svoje slabosti i iz kojih izbijaju podlosti, ludila, gresi, kletve i očaji; zlo. upravlja njima i oni sc otkrivaju onakvi kakvi jesu u SVOme najdubljem humanitetu; zlo se protivstavlja dobru, ukazuje na dobro i buđi veru; ono objašnjava jedno doba i čoveka u tome dobu i, u isti mah, sadrži u sebi svojstva

govore da su verovali u oganj, ma koliko da je on zla naneo. Odupiranje zlu bilo bi, van sumnje, pri-

me pisac govori, ne događa u samim ljudima i tu simboliku Bulatovićevu treba shvatiti da bi se dobro razumela njegova knjiga o velikom zlu. Bulatović voli simbole i obilato se služi njima i mađa njegova simbolika mestimično deluje veoma sugestivno, on ipak đaje puniju meru svoga talenta tamo gde simboliku ne pretpostavlja životnosti. Njegova knjiga „Vuk i Zvono”, prepuna simbola koji bi mogli da se tumače na razne načine, čak i međicinski, kađa se shvati u SVOme najdubljem smislu, govori o

hvatljivije rešenje, da se zlo, o ko-

jednom vrlo određenom zlu: ratu, na jednom vrlo određenom tlu: u Crnoj Gori, samo što njena vred-

most, nipošto, nije u tome, Simbo- lika je pomogla piscu da se iska-

že, da načini ove povesti, ovaj ?FO-

man zapravo, o velikome zlu — O |

vatri, ali je vrednost Bulatovićeve proze ostala izvan simbolike: u njegovom „snažnom, celovitom, autentično literarnom iznošenju ljudskih sudbina i ljudskih strasti, pot-

staknutih i ispoljenih u sukobu sa .

zlom.

Zbog toga su najbolje pripovetke u knjizi upravo one,u kojima nema prenaglašene, izmišljene simbolike; one u kojima pisac ne robuje metaforama, već u kojima vlađa njima i raspolaže po volji umetničkih zahteva. Jednostavnije Bulatovićeve pripovetke čine se neposredđnijim i snažnijim. To, bolje nego i jedna druga, dokazuje divna priča „Malo sunce”, taj mali roman koji može đa stoji rame uz rame sa najlepšim stranicama naše pripovetke uopšte; to dokazuju i „Najveća tajna sveta”, „Šta se zbilo s hajdukovom dušom”, „O velikom hodži“, „Otpadnik”, „O dečku koji je pobegao s groblja” — pripovetke u kojima je sve dato s merom, u kojima je sve funkcionalno i dograđeno. Svoju određenu vrednost imaju i druge pripovetke, „Između dva đavola”, naprimer, ta bolna simbolična priča o iskupljenju ispaštanjem, ali je Bulatovićevom već sazrelom talentu bliže neposrednije izražavanje. Miođrag Bulatović ima svoj svet; to je svet zla. Miodrag Bulatovic ima snage da shvati i da izrazi zlo, da da sudbinu čovekovu poremećenu zlom „i okrenutu prema zlu. On ima zube da zagrize gde je najtvrđe i da ostane dosledan sebi. I ma koliko se, ponekad, i ne slagali s njim i njegovom vizijom sveta, moramo mu, zbog svegš toga, zbog njegove snage, izuzetnosti i zbog njegova talenta, iskreno pružiti ruku.

Predrag PALAVESTRA

Razvučena bsihološka drama

,

Roman Miodraga Đurđevića je razvučena psihološka drama u kojoj pisac opisuje duševna preživljavanja. jedn žene na isleđenju

u policiji za vreme okupacije. Po-

stoje, ustvari, tri ličnosti, čiji međusobni odnosi služe piscu da StVOri mnoštvo situacija u kojima one ispoljavaju svoje strahove, sumnje i svoje egzaltacije. Motiv je dosta bizaran i zanimljiv: policiski agent ispituje ženu jednog komuniste u njegovom prisustvu: on pomoću

njenog iskaza treba da utvrdi iđen-'

titet uhvaćenog borca. Dramska napetost proizilazi iz 'ženinih kolebanja, nedoumica, skepse koja je Obuzima i baca u vrtloge najrazličitijih odluka. Ova tema je 90 da bude zbog svoje'\ nesumnjive psihološke dinamičnosti i dramatičnosti dobro obrađena, ali tako kako je kod Đurđevića postavljena, ona Je više odgovarala okvirima i uslovima dramske ili pripovedačke no romansijerske obrade. Fabula, sva svedena na tok isleđenja, rasplinuta je, monotona: njena razvučenost slabi psihološku uzbudljivost koja bi više došla do izražaja U nekoj kraćoj, kondenzovanijoj proznoj formi. Si Miodrag Đurđević je načinio grešku karakterističnu i za druge mnoge naše prozne pisce: razvlačio je osnovnu nit svog romana toliko dugo đa je ona izgubila draž svežine i“ zanimljivosti i postala zamorna, puna ponavljanjd, pravoliniska, ravna. Romanu „Dozivanje Himera” nedostaje zgusnutost. Autor niže scenu za scenom u kojima se dešavaju slične stvari, u kojima se ponavljaju ista pitanja i daju istovetni odgovori. Ako bismo mogli da primimo kao, uspeo prizor sa jeđnim izmrcvarenim čovekom, sadistom-islednikom i ženom punom zebnje i kolebanja koja ponovo otkriva svog bivšeg muža, onda mi zaista nismo u stanju to đa učinimo ako se takvi prizoti očnu ređati jedan 2ža drugim sa identičnin., dekorima, dijalozima,

gestovima. Vrlo statična fabula dela, siromašna po dešavanju i jednolična u svojoj otegnutosti, sadrži u osnovi dramaturške elemente koji nisu romansijerski reljefno izraženi. Roman traži više raznovrsnosti, zbivanja, bilo fizičkih ili psiholoških, bogatiju pozadinu i življa osvetljenja. Đurđevićev stil je dosta uzburkan i nervozan, ali nije adekvatan izraz materiji koju oblikuje: ona je štura, u prvom redu, zato što je rasplinuta: njen, uglavnom, potencijalni intenzitet na kraju se potpuno gubi, naše interesovanje se gasi, pošto u vrlo dugačkim pasažima ne nalazimo ništa novo što bi radnju osvežilo i dalo joj inventivan tok. e Miođrag Đurđević je hteo da da psihološki; roman u kome će akcija biti svedena na najmanju meru, dok će se duševni život čoveka naći u prvom planu. Piščeva metođa je deskriptivna i u tome leži njena slabost. Đurđević ne ponire u du-

·bine osećanja, u kovitlace potsve-

snih i svesnih namera i želja, on

ostaje na površini koju opisuje u fragmentima, površno, DOOR. a

Njegova dđeskripcija ne može prodre u suštinu zbivanja: ličnosti romana „Dozivanje Himera” samo razmišljaju, dok se njihovo doživljavanje, zahvaljujući deskriptivnosti njihovog ivorca, suši, pretvarajući se u neuverljivo, beskrajno, veštačko meditiranje. Njihov logični aparat je vrlo jak. Ovo je posledica autorove koncepcije u građenju likova: oni nisu intelektualci koji misaono žele da raščlane svoje postupke, ne: oni imaju svoOje strasti, nagone, svoj unutrašnji život, ali ga pisac prikazuje u jeđnoj dimenziji, jer nije u stanju da ga literarno kreira u svom njegovom bogatstvu. Žena koju ispituju, izražava svoju izuzetnu situaciju u kojoj se našla, samo U logičkim dilemama. Mi viđimo intelektualistički kostur; pisac nam, međutim, sugerira, da se tu nalazi jedno napaćeno i uzbuđeno ljudsko biće. Nje-

*

Miodrag: ĐPURĐEVIĆ: „Dozivanje Himera“

na osećanja pisac ne stvara direkino, neposredno, čuvajući toplinu njihove nabujalosti: on ih opisno niže i međusobno mehanički povezuje: homogena ličnost iščezava ustupajući mesto nanizanosti odlo-, maka, zbiru opisa, inkoherentnoj masi detalja. Đurđevićeve ličnosti nisu dovoljno ubedljive i OŽivOtVOrene. Čitalac ih vidi kao u nekom odrazu, senci, otsjaju. One su date samo na planu logike i šablona razmišljanja u alternativama. Pisac kaže da je položai žene pun užasa, da je čitavo to saslušanje pakao u kome lutaju ljudske samoće, uza-

iudno pokušavajući da se preva-'

ziđu u ljubavi. Ali to se vidi iz deskriptivnih objašnjenja, iz komentara, ne iz matice samog rcmana, iz njegove dramske suštine. Đurđević postavi sve elemente potrebne za zaplet, za kreaciju, al onda otkaže njegova volja i napor: scene u kojima ljudi treba da demonstriraju svoja značenja, ostaju mrtvi dekori, pusta pozađina za akcije ljudi koje autor pokreće kako on hoće. On pronalazi neobično veliki broj načina, logičkih puteva, da glavnu ličnost dovede u što zamršen;ji položaj: teško se prate svi zavijuci, zamke i izukrštanosti koje joj pisac nameće spolja; ovo dovodi do pretrpanosti dela isforsiranim, nemotivisanim, zbrkanim rešenjima. Nije reč o stvaralačkoj invenciji· koja ima svoje opravdanje, nego o logičkoj deskriptivnosti koja konstruiše labave i dosadne ce-

line.

Pobrojali smo nekolike glavne mane ovog dela, ističući uzgred i

momente koji su mogli đa posluže kao osnova za jedno bolje đelo nego što je ovaj Đurđevićev roman. Ali — ta silna razvučenost i beskrajni opisi u kojima se sve *gubi... Kada će mnogi naši romani prestati đa buđu dosadni, otegnuti,

iskonstruisani? Pavle ZORIČ

ROMAN 0 ,RAVNODUSNOJ“ GENERACIJI

Grozdana OLUJIĆ:

2:

GROZDANA OLUJIĆ

Ovo romansijersko prvenče Grozdane Olujić verovatno će izazvati različita i oprečna mišljenja. Pre svega zbog ideje, zbog stava, zbog kursa filozofije, zbog etičkih (ne) zakonitosti, zbog mnogih pitanja i problema koje ova knjiga nevelikog formata, al: velikih pretenzija, tako kompleksno postavlja i suprotstavlja.

Grozđana Olujić je ovim romanom pokušala da da jedan životni kutak, njegovu psihologiju i objašnjenje, kutak u kom su dobili svoj životni azil ljudi iz njene generacije. Kažem — dobil., jer se moglo .đa đogodi da ga uopšte i ne dobiju. Bar u svetu živih. ı

drugih ,

„izlet u nebo“

Koja je to generacija? Gde je ona, kojim komponentama vremena i prostora obeležena, označena? Odgovor je i jednostavan i komplikovan: to je 'generacija koja je rasla na crnobelim poljima šahovsko-ratne logike, ona generacija koja nije morala đa izmišlja ratne igre. Ona ih je u svim tragičnim obrtima i varijantama osetila i ponela kroz ostatak životnog hoda. To je, najzad, generacija, svugđe, na svim meriđijanima i uporednicima — ista. Generacija mnogo više „uniformisana” od ostalih: toliko je istovetnog, toliko zajedničkog u njenim sadržajima ŽživOta. To je generacija kojoj je tragika đetinjstva zajednički i neprikosnoveni hleb. Nad svakim njenim korakom, nađ svakom odlukom, pojavljuje se fantom ukrađenog detinjstva, izubijanog života. I valja reći đa je svu tu opiruću materiju Grozdana Olujić uspela da savlađa, đa potčini svojoj ideji, nameri, stvaralačkom instinktu, da je imala đovoljno snage i kulture da da jedno potresno, uverljivo delo o ljudima koji nisu nikađa bili deca i koji, onđa kad je to trebalo đa buđu, nisu mogli da buđu i kompletni ljudi.

O svemu ovome, kao i o nizu drugih pitanja koja ova knjiga' tako obilato nameće, moglo bi se opširno pisati.

„Izlet u nebo” je jeđan izlet u trajne vrednosti, u njihov mir 1 zrelost. 1 zato — nam ova knjiga donosi jedno novo ime na koje naša literatura mora ubuđuće ozbilj-

no računati.

Mihailo BLEČIĆ

Neposutedmi poetski doživlijaji života Sıiobođdan MARKOVIĆ: „Crni svet“

Slobođan Marković je pesnik koji živi sa svojim stihoyima. Njegova poezija, a to se neprekidno oseća u njegovoj novoj zbirci, isto kao i u ranijim pesmama, stopljena je sa njegovom ličnošću. Ova identifikacija pesme i pesnika zanimljiva je pojava danas, u eri racionalno obojenog poetskog stvaralaštva uzdržanih emocija i pesničkih metafora i simbola. ,

U svojim pesmama, očigledno neposredno doživljenim, ponekad čak i anegdotski, Marković se ne ustručava da iznese lični problem, sebe u svetu; on u stihove prevodi ljubav prema ženi čija se fizička egzistencija oseća kao što se oseća i stvarni doživljaj, peva o trenucima osame, o suočavanju sa smrću koja je takođe shvaćena kao lično pitanje. Mnoge od tih pesama zaista su lepe, tople, intimne, a druge otkrivaju i slabosti ovakvog poetskog postupka. Ponekad pesnik sasvim ulazi u lične sfere, u ispovesti intimne prirode, i onda se gubi snaga poetskog dejstva koje nesumnjivo postoji u većini njegovih pesama.

Pesnik opeva ljubav, rastanke, bol, čežnju, atmosferu predgrađa, kupea po vozovima, smrt. Tamnu atmosferu nagoveštava već i sam

SLOBODAN MARKOVIĆ

naziv zbirke. U pesmi „Crni cvet”, po kojoj je zbirka dobila ime, .dominira tema odlaženja, napuštanja, a u više drugih tema smrti. Ali isuviše je ovaj pesnik impulsivan, isuviše angažovan u životu, da bi ta tema natkrilila ostale, Ovako, među drugima, pesme o smrti deluju kao napor da se pronikne tama i da se ona poistoveti sa temama života, da se izvrši jedno poetSee uklapanje i nivelisanje vrednosti. Zbirka „Crni cvet” svojim najboljim ostvarenjima sveđoči o procesu osamostaljivanja od uticaja i sazrevanja koje se zbiva u ovom pesniku bujnih emocija, o iednom

procesu u prvom ređu punijeg, doslednijeg i istinitijeg nalaženja sebe. „Monah Slobođan”, kako pesnik sebe naziva u zbirci, prkoseći poređenjima i asocijacijama, samo je naoko ravnođušan prema tom procesu, koji je u suštini problem savremenosti dela. Vremena se menjaju i svet u kome živimo ima probleme, i poetske, koji se umnogome razlikuju od onih od pre četrdeset godina.

U pogovoru svojoj zbirci, Marković je izrekao mnoge stvari koje bi se mogle tumačiti kao izjava vernosti omiljenim pesnicima nedavne prošlosti. Ali pogovori nisu poezija i odgovor moramo, naravno, tražiti u njegovim pesmama. Mnoge od njih, ako ih pažljivo analiziramo, svedoče o htenju da se izađe ız već nađenih okvira, da se upije u sebe što više sadržaja iz života i da se to iskaže u pesmi. Reč je o jednoj angažovanosti, odanosti životu onakvom kakav je u pokretu i događanju, nedestilisanom u simbole.

U ovom traženju Marković je imao kriza ı lutanja. Njegova zbirka sa 114 pesama, među kojima kao da nije vršen uži izbor, dozvoljava nam da vidimo i drugu stranu, eksperiment, ponegde tek prenošenje kakvog razgovora:

„Ali zločin je neminovan. 1 biljke imaju život.

Zato ništa manje ne ubijaju vegetar;janci. . .”

Ljubavna lirika ovog pesnika zaista znači. vredan poetski doživljaj i ništa ne smeta što ponegde nađemo trag oduševljavanja za velike majstore ovakvih pesama iz prošlosti. To samo dokazuje večnost teme, Među ovim pesmama treba pomenuti dirljivo jednostavnu i zaljubljeno intoniranu „Starinsku molitvu za Emiliju”: '

„Neka nađe sreću Emilija. Crven končić. Nek se smeje. Neka mirno spava...”

Ova poezija, kao i pesme sa slo-

bodnom poetskom temom, čisto doživljene i prenesene imaće uvek svoje privrženike i svoju vređnost.

U celini, ova zbirka je nedvosmislen poetski doživljaj, ali pesme u njoj nisu uvek na visini onih Markovićevih pesama koje nas ponesu svojom toplinom i neposrednošću, zbog koje „Crni cvet” prikazujemo kao zbirku vređnu pažnje. Slobođan Marković je pesnik gra

da, njegovih ulica i trgova, njego- '

ve atmosfere i sudbine njegovih stanovnika i o tim temama on može i treba još đosta da kaže kroz svoje stihove.

Miloš BJELIČ

3

\