Књижевне новине

Beno ZUPANČCIĆ (LJUBLJANA)

TL

Iz dugogodišnjih diskusija, polemika, prepifki, sporazuma i ne sporazuma, iz iskustava koja imamo o delima nastalim u Književnostima naših naroda tokom poslednjih 17 godina, o dostignućima koja možemo smatrati kao takva — iz svega toga 5u 5e, u nemir= nom pulsiranju našeg doba, ishristalisala izvesna saznanja, izvesna načela koja su se uglavnom afir= misala u našem književnom i opštb kulturnom životu, ne zaostajući i ne ukrštavajući se sa opštim napretkom našeg socijalističkog društva, Program SKJ je ta načela rezimirao, formulisao i tako su ohud postala program, nešto što je potrebno „stvaralački, „neđogmistski afirmisati, ukoliko to još nije ostvareno , nešto što je mogućno negirati samo socijalističkom prak= som na višoj ravni, nešto Što ne obavezuje samo komuniste nego i svakog poštenog pisca i „građanina. Reklo bi se da otsad. više neće biti potrebne rasprave, polemike, prepirke, različita stanovišta ljudi od misli i pera? Takva pomisao bila bi đaleka od reči i duha Programa. Sve će to još biti pottebmo kao što je i došađ bilo, ali haŠe nastojanje ići će za tim da sve ovo neprekidno, nužno i stvaralačko kretanje postavimo na višu ravan, adekvatno brzom napretku socijalističkih odnosa u našoj zemlji, shodno potrebi još većeg stvaralačkog razmaha naše umoetosti reči.

“.

Nikad nisam Savez Kknjiževnika i njegova društva smatrao uskostaleškom organizacijom, mada staleški problemi pretstavljaju znnatan đeo njegove delatnosti, — hego društvenom organizacijom sa širokim područjem đelamja, sa bogatim programom hamenienim kako njegovom članstvu tako i celokupnoj našoj javnosti.

U čemu se đosađ ispoljio i u čemu treba đa se ispolji takav značai Saveza? Da pomenemo samo neka takva područja i mogućno= sti: uticaj na kulturnu politiku i kulturni život u celini, bez nenačelne pristrasnosti zbog pripadnosti različitim književnim pravcima, stilovima, grupacijama itđ.; aktivno učešće na svim onim „područjima

gde su u pitanju kako neposredni interesi našeg pisca tako i značajni hačelni problemi naše kulturne politike — 3pomikljam pritom na delatnost naših požorišta, filmskih i izdavačkih preduzeća, — ili gde je posteđdi uđeo umetničke reči u školskom uzgoju (štivo, udžbenici itd,) ili u opštoj kulturnoprosvetnoj delajnosti; isto tako kada je u pitaniu plasiranje naše knjige tu zemlji među nacionalnim republi kama, ili u svetu, žatim veze sa inostranim društvima pisaca, razmeha poseta itd,; i ne na pošled-= njem mestu uticanje na naše zakonođavstvo kađa se tiče načelnih pitanja kako sa staleškog gledišta

našeg pisca tako i u pogledu opšte kulturne politike našeg socijalističkog društva.

· Mislim da bi se na Kongresu pre svega u tom smislu morao raz> motriti i oceniti rad Saveza i njegovih društava, a da se pritom ne zaboravi na učvršćivanje veza među našim nacionalnim Ktijiževno“ stima i, rdzume se — da se pri tome ne zaboravi osnovni cilj sveg našeg stremijenja literatura. Tako će se tu moći ti potpuhosti afirmisati načela koja je, između ostalog, u pogledu umetničkih or+ ganizacija i umetnosti — ne bez nas ni mimo nas — obuhvatio Program. S aaBayi(iOGEPVMiŠt ar an usi»

Milovan DANOJLIĆ (BEOGRAD)

Dali ste mi pitanjc: „Šta Program SKJ dobprihošt ražuitku naše književnosti : kako se u tom smislu stuaralačka aktiohost može hajbolje monifestovati?. — Pre svega, smeta mi u 'tom bitahju jedno dugo „pitanje“ — izvestan kampahjski karadkler te ahkete, Što je, iz: gleda, u DriFođi suake ankete, -> Ja sam, u Vašem listu, još zimus, povodom Načrta proetama nahih komuhtsta, u jednom predizbornom napisu, pokušao da obeležim Ooghoman značaj tog Programi ža maš celokupni društveni razvoj, pa i 2ža Kulturni, stvaralački ražvuoj naše misli i naše umetnosti. Hožu da kažem: ne kampahiska razrada onoga što je tamo rečeno, več jedho ihtimno, svesno, đubokoumno i žibofvorno suođehje ličnih umetnhičk'h preokupacija i duha P, ~*rama, SUođenje ta dua pola pod zajednički imenitelj kreativhosti, To bi, po meni, bilo osnovno zrno koje bi frebalo biti posejano na preistojećem Kongrešu pisača,

Ali ja još hitam odgovorio na Vaše pitanje.

„Kako se u tom smislu stvaralačka aktivnost može najbolje maniJestovati?“ Mi smo, ha sreću, prevazišli fazu dirigovane umethošti, davno je ona iza nas, što je, pored niza drugih čihjenica, u Protramu smisleno kon statovano. Ali, nijedan pišać posle takvog rešenja mije prepušteh heodgovornosti niti lišen obaveza bre ma društvenim zbivanjima, prema progresu, prema uvuremenu. Umesto da ga meko „ođozgo“ poučdva šta treba tj. mora da čini, pisac, u no-

vim tdslovima, mora samoga sebč samome sebi suditi. „Sloboda je ono podučavati, samome sebi dirigovati, što sami sebi dozuolimo“, što izdrži korekciju naše savesti — bfrekrasna stara postavka. Difigovdti samome šebi —- to ie mnogo teže, lepše, ljudsk'je i kulturnije od suakog, pa ma i blagog ždanovisanja. Tu she uplže i pitahje Ssduesti, angažovana je ličnost, slobodna indiuvldua, sloboda sama. Moram Donovo da cituiam · Davičovo da je „pisac sam sebi majueći i najstrašniji cenzor“, Piscu, dakle, nije lako — {akua Je priFoda njegovor Dosla. Ja Program Sdueza Rkomuhista shvatam Way jednu pomoć piscima, jedan umercn, ovlašan, ali jasno usmeren predlog. Ali predlog koji bi, zbog hjegote uheshošti i ozbiljhosti, trebalo bezuslovno prihvatiti, he radi sumog Programa, već radt lepše, smis!enije i humanije literature, Kod nas još vlada izvesna relagodnost kad je u pitanju odhos stuarnosti i Krijiževuhosti — mežsaldčeme rane socrealističkog debakla. Ali kulturni program Saveza komutista je nešto suštinski novo, plemenilo i uveliko, i svoki pisac pojedinačno u fom Programu može hači podršku svojim najihtimnijim uzbu

denjima, — maravno, ukoliko se uopšte uzbudđluje, tj. ukoliko je stvaralac. Jer, što rekao Man u

„ČaPhobnom bregu“, Književnost je, ipak, „jedinjenje humanizma i politike“. Ali o svemu tome mora misliti svaki stvardiac posebno, i ako dhgažovanho i duboko buđe mislio, doći će do odgovarajućih, pozitivhih odgovora. Odgovora koje postavlja naš ŽžIvot. ri maša sudbina,

Dakle: za!

STOJAN ĆELIĆ: KOREN'

Goriamova ppstov nija

Zlatko GORJAN: „Putovanja i proplancić

Zlatko Gorjan je odličan prevodilac. Prevodilac — umetnik. Naučen da doživi pisca koga prevodi kao što umetnik doživi predmet svog oblikovanja, Gorjan se navikao da literarnu materiju gleda kao vrelo i svoje pesničke insplraćije. To nije postupak ugledđanja ili čak epigonstva. To je postupak ne erudđite koji neminovno postaje eklektik, nego egzaltiranog zaljubljenika u tuđu poeziju, koju toliko zavoli da mora 5 njom i đa se orođi.

Ako objektivnim kritićizmom analiziramo „uticaje” na stil, tematiku i fakturu Gorjanove originalne poezije naći ćemo ne literarne uzore, nedo stvafne objekte njegovog doživljavanja literatufe drugih. Već u „putopisnim” pesmama, koje čine prvi ciklus njegove najnovije zbirfke „Putovanja i proplanci”, „poznajemo ironično – objektivištički stav peshika — eSšejiste Matoša, kontrastiranje metaforičkih pojmova nemačkih ekspresiohista, pikturalni impresionizam osvežen alogikom asocijacija (kao kođ Rilkea), socijalnu ·intonaciju suženu na humanističku temu siromaštva i prosjaštva (kao kod A. B. Šimića), kosmopolitizam putopisnih impresija i ehaklopedizam, Svet je u tim pesmama (leđan očima literate koji poznaje mnoge

Slobode vilajeti, ı svetli i tamni

Žan Pol SARTR: „Putevi slobode“ (I) (,,Zrelo doba“)

Negde sasvim pri kraju knjige „Zrelo doba" čitamo: „Pomislio je: „Mnogo buke zabadava”." Tu je misao mislio divno potpuni, životom razlupani Matje (ne shvatam zašto sam uveren da je Matje sasvim nalik Žan Gabenu!) a njegovoj mišli sledi Sartrov komentar: „Zabadđava: ovaj život mu je dat zabadava, ne pretstavlja ništa, a ipak se neće izmeniti: izgrađen je”. Odveć je izgrađen, znamo i osećamo svaki čas, svaki tren, izgrađen da bi mogli da dokažemo kako nam „Je Matje, ne onaj s početka knjige, već ovaj s kraja, stran, nepoznat, nepojmljiv...

Osnovna filozofska teza, esencijelni zaključak čitavog romana nalazi se na kraju: tu je rasplet misli i vidimo na čemu smo, odnosno, ono na čemu nismo; na ničemu smo, nismo ni na jednoj tački i svaki oslonac ·je izgubljen; i raznočinsko poricanje verovanja, nadanja, građanskih oslonaca i svih sladunjavih, bajatih i od šarenih kreppapira perspektivnosti napravljenih ituzija — je potpuno.

U jednom intervjuu Sartr je govorio: „Čovek je slobodan, on ima sva sredstva da stvori svoju ovakvu ili onakvu egzistenciju. Njegova je veličina đa ne beži od savesti i odgovornosti. Svojim ht eti on nadilazi zatvoren krug”. Sađa, uko izuzmemo Sartrovu ekvilibristiku ideja i ako bukvalno shvatimo značaj toga hteti a čitaoci smo romana „Zrelo doba”, doći će do nesporazuma: zapita-

-Ćemo se, neminovno, da li je Matje

uspeo da se uzdigne iznad „zatvorenog kruga” svojim hteti. Jer, izvesno, da je tako, ne bi mogli da čitamo: „Već su mu oprobana naravoučenija nenametljivo nudila svoje usluge: bilo je tu epikurejstvo oslobođeno zabluda, nasmejano praštanje, pomirenost sa sudbinom, ozbiljnost, stoicizam, sve što čoveku omogućava da natenane, zhalački, slađi jedan promašen život". Sasvim je jasno da se Sartr ne upušta u pouke nižeg reda o tome šta je promašen a šta nepro-

' mašen život. Možda je uslov svake

4

promašenosti lišenošt u tome značajnom hteti, to je tako očigledho; sada, površinski shvaćen

'voluntarizam nije mogao biti izu-

zet iz kohsekvenci do kojih su has doveli ili hteli da đoVeđu redovi romana „Ztelo doba". Razlozi do kojih dolazimo pomoću racionalističkih analiza i umovanja na oshovu poređenja filožofskih stavova ili na osnovu socioloških, u suštini svojoj simplicističkih analiza Sartrovou dela, — nedđovoljni su ka6 pomoć iednom našem subjektivnom naporu da lako isplivamo, površno i narcisoidno, iz vilajeta (neću kazati ni tamnih ni svetlih vilajeta!) misli Savtrovoa romana „Zrelo doba”, jer vilaieti života — nisu ni tamni ni svetli, dakle, tamni... Zavisnosti su, kao i uslovnosti, odveć primetne na uštrb subjekta! ,

Ovđe moramo, za momenat, zastati ha jednoj drugoj tački. Znamo đa se ovde rađi o bitnom pitanju koje, kao preokupacija, nije nikađa napuštalo Sartra i, samim tim, nije bilo izuzeto iz njegovog dela. To je problem slobode, ne neke uopšteno date slobode društvu, već pitanje sloboda u subjektu i za subjekta; rađi se, naime, o tome kako i na koji način subjekt doživljava svet oko sebe kao uslov svoga oslobođenja. Ali Matje autonomiju ličnosti oseća i želi da oseća, potpunije, naravno... Da li je to dovoljto da bi ga onemognućilo u konstataciji: „Tačno je, ipak je tačno: nalazim se u zrelom dobu”? Očigledno ne: zrelo đoba, u oOvom slučaju, izgleda da je hajbolje razumeti kao simbol za rezignaciiu pred onim što tako često, tako apstraktno al: zato i vrlo ođređeno nazivamo promašenim životom...

Kazano je Već đa 8e Sartrova misao, ustvari od njega obogaćen fonđ pre njega stvorenih formula egzistencijalizma — pre može da pokuša da se pobije racionalnim razlozima, nego da se usvaja. Čitanje Sartrove Knjige „Zrelo đoba” to može đa dokaže u punoj mefri. Naime, mi se za ovu literoturu (a ona je jako literatura!) emo-

cionalno vžzujemo i mnogi stav a priori smo spremni da primimo. Razlozi su vrlo jednostavni: Sartr od povremenih vrlo ljudskih stanja osećanja uzaludnosti, Ogorčenosti i promašenošti — formira apsolute, daje im vrednosti jedne tirajnošt; i dosledno sprovodi

ŽAN POL SARITR

umetničko-filozofsku sugestiju u znaku jedne izjave koju čitamo u ovoj knjizi: „Ja, sve nešto činim, činim uzalud; rekao bi čovek da mi neko krađe posledice mojih postupaka; sve se dešava kao da bih uvek mogao da počnem stvar iznova. Ne znam šta bih dao kad bih mogao da učinim nešto što se više ne može poprahviti”. Svi smo mi veoma načisto s tim da smo često (i da često, dakle, i sada!) imali jake doživljaje uzeludnosti trajanja, Y"pora i svakog nastojanja. Definitivnost — za nas je, vrlo opipljivo, ostala neđohvatljiva... Svaka dovršenost koja se ne može popraviti, kao nemoqućnost, ne dokazuje, naravne, ništa drugo do jalovost bitisanja i traganja za slobođom i otelovlienjima slobode u njenoj pojedinačmoj vrednosti' ostaje samo traganje, ništa više od toga, prosto:

uzaludnost koju Matje tako jasno shvata. Nije li ova uzhaluđnost đala izveshnha prava Lafkadiu na opravdanja njegovog čina? Ali, te naše želje koje smo potajho gajili u svojim nižerazumskim oblicima: da se odđvojimo od jedne ulice, da sć emancipujemo od ođređenog kruga ljudi, jednog posla koji nam liči na lupanje „to pa to...”, naše želje da zgrabimo nedohvatno, a ipak ono što je sasvim na domaku ruke, — moramo priznati, ostale šu samo želje i mnoga su koprcan;a na putu sticanja slobođa, ostale su samo želje i, bitno, porazi, jer su bili porazi i sama koprcanja, Rekao bih da je neišpunjena ŽELJA LJUDSKA, oha fieuhištiva i puha svoje Kofozivne vrednosti, uvek i stalno obnavljajuće, rekao sam, neuništiva, — problem koji je tako istinito i do bola humano afirmisan u dvoj knjiži kao implicita tragalaštva za slobodom, svakog tragalaštva koje se na tački jedne stvatne smrti (to je ono što se zove, tako obično ulazak u zrelo đobal pretvori u pomireničku, mudru svćsvejednost. Ali pošto vilajeti života nisu ni tamni ni svetli, zato Što su Vvilajeti života, zato se ža „Zrelo doba” emocionalno vežujemo, kao i za Ničeovo đelo. Kažem, kao i za Ničeovo delo, jer u Ničeovom opusšu, kao i u Sarttovom, unutraštije protivurečnosti i antinomijć, ižraži Su otpora protiv Svake „cno-bćle” klasifikacije i jesu u đomenu misli kojoj je predmet doživljaj syeta od strane čoveka i etičke konsekvenće tog doživljaja; a to, jasno, ne podleže „cćrno-belim” bajatim đefinicijama o dekađentnosti osšhovnć misli, koju tako vidno afitmisanu srećemo u romanu „Zrelo đoba".

Najzad, zar se mnogi naš resume odnosa našeg ja prema drugom ne završava kofistatačijom: „Ostajem sam. Sam ali ne Sslobodniji nego pre”? Zar to nije dovoljan razlog za susret sa ovom knjigom ?

Branko PEIĆ

jezike kazivanja doživljenog, ali ipak je taj Svet konačno izražen, u većini slučajeva, simbolizmom impresionista, koji je toliko rafinovan u fakturi· da izgleda spontano iskonski („Malta”). S druge strahe, da je Gorjanov stil ishod htenja „erudite, a ne automatsko ugledanje epigona kazuju fakturalne bravure (u' jednoj pesmi, „Putnik”, od tri strofe prva je, po sti-, Ju, simbolizam, druga ekspresionizam, treća impresionizam). Odličan prevodilac mnogo pisaca sa mnogo načina izražavanja oseća se i u „fakturalnom” doživljavanju literature i literata. Gorjan solidno poznaje mnoge iztažajne metode ,i to poznavanje ulazi u njegov stvaralački postupak kao realan faktor: njegove originalne pesme imaju fakturalni raspon od jezičko-melodijskih i jezičko-sin taksičkih kompozicija (Rilke) do prozne suvoće sa naznačenjima diđaktičkog (stari Kihezi).

U pretežnoj meri, Gorjan u svo= joj poeziji ispoveđa doživliaj nekog određenog pisca u tolikoj meri da ga mekad čak i citira. Ali najintenzivniji doživljaji su Krleža i Krklec, neposredno jedan za drugim ili čak, u istoj pesmi, jedan i drugi. U jednoj pesmi (,,La= stavice”) sve je u Kkrležijanskom kataraktu reči, koji silinom kritičkog pesimizma ruši svaku pravilnost forme, ali iza koga ostaje poenta optimističkog pouzđanja. U drugoj, („Kad na brdu...) Gorjan se sav srodio s Krklečevim panteističkim Ssimbolizmom ne. samo po izrazu nego i po temi:

„„postajem trava, nevidljivo rastem, — i svaka sekunđa je proljet i zelen zimosana smrt, i opet proljet srašten sa zemljom, s vjetrom, sa suncem... ..i svaka sekunda vanljudski

traje,

kao mala vječnost: rastem i postajem ptičji let...

Koliko se Gorjan ume da srodi sa ta dva naša pesnika kazuje i treća pesma u tom ciklusu (,„Toreadori”) u kojoj je između dve kr-

mu.

ležijanske obrađe iste teme, sa identičnhom slikom iste slobodne fakture stiha, udenuta jedna krklečevska refleksija u strogoj mettfici dve rimovane strofe. Rekli smo, Gorjan ne krije tajnu postupka; u jednoj jedinoj pesmi („Vožnja”), on između dve krležijanske iemće citira direktno dve pozajmljene strofe (Rimboa i Ničea), zatim. varira svoju temu u četiri krklečevske strofe, nastavlja krležijahtskom varijantom i zavtšava krklečevskom. ~

Ima pesama u kojima se egzaltirana preokupacija za poeziju drugih ne oseća, ali u njima kao da i doživljaj slabi: u pesmi „Nylon” sve je u gotovo asketskom objektivizmu i logicizmu, sve u gotovo proznom kohstatovanju utisaka. Ponekad se u to prozno-objektivističko rasmatranje uklopi lirska reminiscencija, melođična kao starinska priča („Autobus prolazi...) pa i tu se, kao opsesija kontroli-= sane svesti, udeva ostinato logičkog kazivanja. I onda, odjednom, iznad svih erudicija i svih „,doživljaja” diže se pravi pesnik i racionalizam kazivanja i alogičnošt do

ČaraVanja toliko su amalgamirani,

faktura toliko spontano, organizo= vana („Opomena”) da svi raniji postupci Gorjanova metoda postaju razumljivi i opravdani biografski podaci jednog vrlo studioznog „putovanja” u čarobnu zemlju pesništva. Na kraju tog puta, sveža spontanost nekih pesama („Tulipan”, „Vaza”) otkrila je pravo lic6 pesnika: i on je jedan od onih ekspresionista koji nikad nisu mogli sasvim da se oslobode metoda impresionističkog postupka: to se viđi i u Gorjanovom kojim se odavho bavi, to se oseća i iz pohvale koju je o njegovoj poeziji u svoje vreme izrekao Stefan Zweig. Na kraju ovog Svog pesničkog „putovanja”, Gorjan se vratio ponovo jednoj „literatorskoj” inspiraciji: A. B. Šimiću; ali dve pesme pod tom klimom („Tko zna gde” i „Mladići), iako šimićevske po temi i fakturi, tako su daleko ođ epitohstva, toliko su spontano doživljene da „spadaju u najlepše pesme na putu.cele njegove generacije, Josip: KULUNDŽIČ

STOJAN ĆBLIĆ: KOREN

KNJIŽEVNE NOVINE

svog

slikarstvu,