Књижевне новине

JED

Oni Koji sti pisali dG Pakterrnaku rado su isticali njegovu usamljen68t Ml čudnom panteizmu,.u kome je skrivao lice od epohe, objašnjavajući Svoj položaj biografijom šVoga vremena. Tako je, po Tijemu, neođrživ i pokušaj stvatahja istorije pesnika, jer bi se ova motala sastojati od nevažnih čihjefica koje sveđoče o „Uustupcima sažaljenju i prinudi“. Ova deklarisana skromnost, ustvari, potiče iz jednog glorifikatorskog odnosa prema suštini same umetnosti za koju j6& život — život pesnika, podređen zađacima služenja kultu kreaciji jednog višeg reda stvarnog života, pristupačnog samo peshikovom saznanju. Setimo se đečačke zbunjenosti Pasternakove u „Zaštitnoj povelji“ kađa je u Skrjabinovoj „rečenici“ otkrio „nekakvu začuđenu spremnost, koja se ha „žemlji ne može nagrađiti“, I valjđa, koja je otvoteha samo žeđi pesnikove duše, kao jedina esencija umetnosti. A ova se ne može baviti Čovekom, već samo njegovom slikom: jedino ona he zaostaje za napredovanjem prirode, jeđino st njene istine sposobne za večiti razvitak. Stvoren je krug sa čvotnim tačkama — priroda, pesnik, umetnost, gde nadlična priroda pesnikova .svojim stvaranjem prati i odražava večnu utakmicu drugih dveju veličina.

Ovaj pesnik retke kulture i interesovanja, posvećivan u tajne muzike i filozofije pre nego što se opredelio za poeziju, uneo je ovakvo intelektualističko shvatanje umetnosti već u prve pesničke zbirke. KMritika je maglašavala neiskazanost pesničkih zaključaka, onai samotni razgovor pesnikov sa svetom svoje duše, komplikovan ctsustvom u njemu realnog čoveka što unosi jednostavnost u sve VIste relacija, dovoljan potrebama čistog nadahnuća. To je povlačilo za sobom određenu teškoću u razumevanju Pasternakovih pesama, karakteritičnu za tu fazu rens= sanse ruske poezije. Za razliku od svoje literarne sabraće 'imbolista i futurista kod kojih su teškoće izvirale iz prirode njihovih pesničkih nalaza, Pasternakova složenost je rezultat specifičnih shvatanja poetskog objašnjenja sveta, imtelektualizovanog do mere jedne kom pleksne filc

no

“+ ic 10 | Intehzivni uhutrašnji poktet ko- u'

ji raspoređuje poetske motive Ččesto na iviću mračnih shova i jave i čini stvaralaštvo stihiski-hučnim i uznemirenim, kod Pastemaka usavršavan usmefenim Yritmičkim i leksičkim izrazom, nerazdvojna je komponenta lirskog stava prema problemima kosmosa, za koji je sve: pesničke fantazije „ogromno gnezdo slepljeno od zemlje i neba, života i smrti, i dvaju vremena, prisutnoga i otsutnoga“. Logički, hladni oblici poznate veze zemaljskog i kosmičkog sveta ne zadovoljavaju pesnika, i on jeđini naćin poniranja U” misterioznu suštinu stvari i pojava sagleđava u umetnosti, zasnmovanoj na imtuitivnoj, stvaralačkoj vidovitosti umetnika. Tako uvučene u sferu pesnikovog interesovanja, stvari i pojave doživljuju magični preobražaj, otkrivajući nove sadržine i nove Veze. Ne treba naglašavati da ovakav stav sugeriše umetniku da se gradi od problema, stila i tempa svakiđašnjice. Pasternak je OVO nadmeno osećanje sveta proneo

kroz početnu fazu nastajanja re-.

volucionarne poezije, smatrajući da je prava umetnost dužna da stoji postrani socijalne prakse. Zbirka "Iznad barijere“ ilustruje poziciju pesnika, koji odbija da bude SVO„dok stvarnih zbivanja, povlačeći se pred „ružnim snom“ života. Ali, 5 druge strane, Pasternak će biti taj koji neće priznati zasluge jednog Hlebnjikova, jer „poezija... ipak teče u istoriji i u saradnji sa stvarnim životom“. Na toj osnovi stite se Pasternakova poezija radosnog ošećanja postojanja, izvorna H nekoj transcendentalnoj veri u celishodnost duhovnog razvoja ljudske ličnosti sa | menom pesnikove mladosti, Revoliciju Pasternak prima blokovski, kao scihiju previranja i požara. Ona izaziva u njemu dotle nepoznati nemir, prekraja izbor njegovih tema, ukazuje na nove vidike. Tu seo javlja epsko interesovanje kod Pasternaka., Poeme „1909 godina ; „Poručnik Šmit“ i „Spektorski“. Uobličavaju pokušaj tiranja stvarnosti, teza da je. poež stvarnosti ogećamjem, druge stvarni i O5 prodire i ovde ka i nog odnosa preme epskim događa– jima i čini da umetnik u revolucili zapaža samo momente odricanja od lične sreće, i: a Burna epoha probudila. je u Pasternaku bojazan za sudbinu ličnosti, u prvom ređu ličnosti umetnika, Objasnio je to najbolje na žita" gičnom primeru Majakovsikog: i danima viših strasti „posnikovo mesto“ je opasno, ako nije pra"

KNJIŽEM.NE MOV. INE

ali Past ernakova ezija smenjivanje stvaranje ećanja,

revolucionarnim Vre- ,

drukčijeg tre"

o nosilac pasiV- .

žno“ — pevao,je on o hesklađu imetnosšti i zahteva BM viđeći u Ovome Samo ideal daleke buđućnošti, koji poriče impulse i nađahnuća revolucionatne dana= štijice.. U „Autobiografskom Bokušaju“ je zapisao reči Majakovkog o njemu: „Vi volite muhju na nebu, a ja je volim u električnoj žice i pije precizne reči, koje o'odanjuju nemogućnm kompromisa. POMEN AV Marina Cvetajeva se varala kađa je, objašnjavajući Pasterhnakovu sličnost sa svim velikim liričarima negirala poslojanje jaza između pesnikove duše i đetalja uskovitlanog Sveta pritode, Tačno je da su

VID ISTORIJE PESNIKR

Možda će se nekađa na ovoj deonici simbolika stvaralaštva u Yevoluciji omeđivati od bunjinovske vizije prošlosti, koja se ovde zaustavila, Pastenak je morao učiniti je-

deuštva, pred kojom su i ratovi i revolucije samo orgathski. pbktetači, kvasac istorije, koju „ne stvara niko“, koja se „ne vidi, kao što še he vidi tašćenje trave“, Takvo

đan korak dalje od ove filozofije /predosećanje slobode na završnim

„talasa“ — on je morao đa utvrdi vteđnost Svoje usamljenosti, svojih misli i preživljavanja. Zaokret ka prozi bio je logičan iztaz ove potrebe, „Motivi za ideju „Doktora Živaga“ mogli su biti stari već četvrt veka., Za Pasternaka je to bila kriza poezije, kriza fhijenih oblika i

BORIS PASTERNAK

dinamika prirodne Stihijče i tajne njenih pokreta odgovatrale intenGijama Pasternakovog . literatnog postupka. Ali samo do određene vremenske granice. Pasternak se nhilida nije odrekao duha onih vFeđ nošti koje su sadržane u Tıjegovom pešničkom pledoajeu, ali smi* sao „Zaštitne povelje” i zbit'ke „Drugo rođenje“ ima u sebi jedan pomalo nov reagens, donoseći iž* menjenu vetziju umetnikovog od nosa prema poetskom trajanju. Već u prozi „Detihjstvo Liversove“ Pa“ stornaku je bila stodna misao đa se razvitkom .svesti čovek udaljava od praiskonske, detinje spone s prirodom i svetom. U đrugoj pesmi izražava želju đa se „potseti života i da mu pogleđa u liće“, kao j spreman da bez saža-

da je ova nestane.

ljenja potseti na sebe i Prustovsko osećanje vremena koje se obično pominje sa nagoveštajima Pasternakove proze ekvivalentno je jednom drugom stanju, izražebom u dubokoj usamljenosti što ju je, preživljavao pesnik na fazvali= nama svoje nepomirljivosti sa epnhom. Usamljenosti u prohujalom vvemehuUu. „A ja sam trčao k njemu k \ žaninu — piše Pašter~

kao k Marburž | | nak evocirajući trenutke jednog

gustćta U revoluciji 5 revolucionaPom!, prijateljem zajedničke ma?burške mladosti. — Ne rađi toga, naravno, da bih uz njegovu pomoć

eo život iznova, od onog ma(lovitog dalekog svanuća kađa smo stajali u magli kao stoka na kravljem gazu... O, naraYno, ne rađi toga. NO, znajući unapred đa je slična teptiza nemoguća, trčao sam đa se uverim zbog čega je ona nemoguća u mom životu“,

domašaja u vremenu koje iziskuje jednu višu vidovitost U realnm ljudskim odnosima. U pismu izdavačici jednog urugvajskog časopisa koja je izfažavVala svoje divljenje njegovoj lirici, Pasternmak je pisao da u vremenu kađa se pomalja jedna potpuno nova epoha sa novim zadacima u ljudskom srou i ljudsiciri vrednostima „pojedinačni, tu i tamo rasuti Stihovi Više nisu podesno sredstvo za meditacije o tako svečanim, tako mračnim i tako novim stvarima“. Zaokret je imao nekoliko aspekata. Sužavanje subjektivistbičke kontemplacije na račun epskog prikaza đogađaja. Prevažilaženje lepršave fragmentarnosti poezije, dobijanjem jedne organske celine, sa melodiozno-poetskim tonom. Nova misaona perspektiva, nastala tevalorizacijom duhovnih vrednosti vremena u intelektualnoj “oazi Peredelkina, u svetu Biblije, Getea, Rilkea i Tomasa Mana, izražena U jednoj novoj koncepciji slobode. Primenjujući tolstojevski manir komentarisahja događaja, u liskim i filozofskim pasdžima, autor je sklon da veruje da su događaji čiji je svedok bio kao intelektualac i umetnik samo prelazna faza svetske istorije, preludijum rađanja nečeg novog i istinski velikog. Pasternak se nigde ne upušta U saznavanje sadržine i granica te slobode, neprikosnovene i neođoljive u svom nastupanju. gamopouzdanje s kojim on dočekuje njen dolazak potiče iz štare misli o transcendentalnoj povezanosti prirode, čoveka

štranicama „Doktora Živaga“ ostaje za Pasternaka ne samo jedina, već i večna suština hjena, Čijoj Be realizaciji rmože samo težiti. Već je negde istaknuto da je u ovim rezonovanjima rekapituliran stari Pasterhak. Ali svtha umetnosti ptibližena je u ovom romanu čoveku, vegitim iđealizmom · svih ljudskih težnji, nedokučivom i dragom svetu ljuđike pathje, koji puno opravđanje dobija tek u budućnosti, Ka-

men-međaš kao da je pomeren —

u pravcu čuđesnih oblika čovečnosti kojima su, kao nekada Pjera Bezuhova, ispunjena Sva maštanja đoktora Živaga.

Izvesno je da je ono vanvremensko u pašternakovskoj interpretaciji sveta, obeleženo mirnoćom jedne usamljeničke kontemplacije, na mahove potiskivalo drhtaj nad sudbinom današnjeg čoveka. Ali to ne znači da se Pasternaku ne može prići i drukčije, kao .posebnom fenomenu današhje Rusije, koji ipak nema u sebi ničega što se ne bi moglo wbjasniti uslovima ruskog podneblja. Jer — ona čudno svoja, dečačka Moskva u koju su se uvek vraćali pesnikovi shovi, što se na završetku „Doktora Živaga“ pokazuje kao prava heroina čitave stvatalačke vizije Pasternakove, „ono približavanje sudbini realnog Čoveka, melodđiozno izranjanje ljudskih patnji i bolova iz panorame nepregledne, ruske pritodđe, nagoveštava prihvatanje jednog peshika sa istorijom svog pesničkog razvitka, ruskom tradicijom, koje usavršava pretstavu o đduhovhoj strukturi čovekovih meditacija i osećanja pod savremenom ruskom klimom. Pretstavljen poređenjem sa Odnom, E-

stima sa poetskim temperamentima Prusta i Rilkea, obogaćivan i komplikovan raznim vidovima asocija= cija, Pasternak nam u sutonu Svog života nuđi jedmo intimnije poređenje — s Ljermontovom, ponovo otkriveno i Osveženo, 5 protegnutom strelom zamišljenog naštavka LjermontovljevVe poezije. Neđavno

najvećih savremenih pesnika i naj“ edoističnijih ljudi koje poznaje —K dve ljermontovske osobine koje se u socijalizmu ne izuzimaju. U njima sadržano: jedno nemirno stva= ralaštvo, pesnikovo nezadovoljstvo njegovim oblicima, nesavremena mađa originalna filozofija i pokušaj njenog izmirenja sa stobom, najužom stvarnošću pesnikove domovine. I jedan ižnenađan dar Nobelova nagrada — pomalo danajski u poznatim okolnostima, ali kao zamisao puh priznanja -i divijenja Muževnošti i ponosu, za koji treba verovati da je i priznanje njegovom narodu čija je sudbina napajala šve vizije | Pasternakove

najintimnije inspiracije. Milivoje JOVANOVIĆ

1jotom i Elianom,' otkprivan „srodfO- ,

ga je Erenburg nazvao jednim od ~

MLADEN SRBINOVIC:

Boris PASTERNAK i: > USPOMENI DEMONA

Noćima se vraćati znao

Kroz plavet glečera, od Tamare,

I krilma je označavao

Kraj kriku, košmaru, tom bez jare.

Nit jec'o, nit previj'o sebe, kruta, Išibanog, ranjavog, sred jama.

Tu samo ostala je ploča žuta

Iza plota gruzinškoga hrama.

Kao grbavica tmurna

Pod rešetkom sđn se ne krevelji, nit krije,

A za knjeginjicu, zurla

Kraj kandila, bez daha, raspitivala se nije,

Al ble8 še probijo

Kroz kosu i, ko fosfor, tinjo je bleđi,

ı Velikan nije čuo, tijo, Kako poče od briga Kavkaz da sćdi,

Kraj prozora, u blizini; Češljajuć burnusa ta vlakna cela, Kleo se ledu na visini, Spi, draga, doć ću, ko lavina bela.

;

Preveo M. M, PEŠIĆ

SUSRET

I jumu vođa iz oluje,

Sa tla, iž cevi, preko plotova. U dva i četir ona tu je,

A ni pred ošvit nije gotova,

Na vodu, kao trošne halje, Vetar je stoput proburazio. Sve do Podoljska, pa i dalje, Ti ne bi žive đušć spazio.

PFeđ ošvit, kao teška slika (Pejzaž na k9m se boje cakle), U vođu buć sa stepenika Umofno „Žbogom! Sutra, dakle!"

U inje iz leđene borbe Dremljivi prostor je prerušen, Kraj martovske paprene čorbe On kašlje, aljkav, narogušen.

S martovskom noću pesnik ho“. Prepifka putem je ispredeha,

Sa zborišta ih kući vodi

Pejzaža onog ruka ledna.

Odmiču oni, koraka brza, I katkad zure netremice U avet jednu što se trza Čas vidiš, čas ne vidiš lice...

A to je osvit.. I sad, preko, Amfiteatta, sluthjom stvorenog, Ka obadvoma juri neko „Sutra“ iz ovlaš izgovoftehog.

ii “Juteći, smešta Već' tamove,

Što ıh uza se uvok ima, Drveće, bilje, zgrađe, hramove Đa budu čudni k'o u snima,

Preveo Lav ZAHAROV

DOLAZI! ZIMA

Otvofili su vrata, a u kujhu se ko para

Uvukao vazđuh spolja. I sve je najednom postalo staro, Kao u detinjstvu, večerima takvinmi.

Suvo i tiho vreme.

Na ulici, na pet kofačaji

Stoji, stiđeći se, zima kraj ulaza, Neodlučno...

Kao đa je došla po prvi put. U s6đe daljine novembra, Gube se ive, kao slepe, Bez tojage i vodiča.

Sleđena je reka, i smtznuta VEDa A popreko, na goli 18d,

·Kao ogledalo na stočić

Navaljen je crni nebeški svod.

Pred njim, na raskršću Upola zavojanom

Breza &a zvezdom u kosi

U njegovom ogleda se staklu.

Preveo Milan COLIĆ

RATNIK I DEVOJKA

'