Књижевне новине

ODBRANA I POTVRDA NAŠE KULTURE

Miroslav Krleža: „Eseji“, Prosveta, 1958

Ova aesejistika više nego išta drugo ispoljava i maestralno reprezentuje osnovnu političku i kulturološku orijentaciju Krležinog opusa u celini: odbranu i potvrdu našeg istoriskog i kulturnog individualiteta. Retko kad je na drugom mestu kod nas esojistička misao stavljena u službu jedne grandiozne zamisli, retko gde je jedna globalna umetnička reč, parcijalno razbijena u sve vidove umetničkog stremljenja, jedinstvenijim * kulturno-istoriskim integralom. „Zapravo sve Krležino delo, eksplicitno ili implicitno, kao da je nastalo u afirmaciji „našeg balkanskog „provincijalizma“, upravo u hegaciji tog provincijalizma njegovim uzdizanjem na stepen ravnopnavnog faktora intagralnog evropskog kulturno-istoriskog kretanja. U ovakvoj idejnoj orijentaciji Krležinoj ukrštaju sei prirodno dopunjuju subjektivno-psihološka potreba i objektivno-istoriska nužda za negiranjem same biti provincijalne političke i kulturno-istoriske degrađacije našeg južno-slovenskog domena, nužda izrasla i nastala na periferiji raznih sila tlačiteljki, na imperijalnoj raskrsnici Istok——Zapad, na onom međuprostoru vajkađašnjih polarnih sukobljenosti i ostrvljenosti kojima se moglo odoleti samo otporom i prevazilaženjem. Naša politička i kulturno-istoriska samosvest nastala je kao masovna manifestacija heretizma. Linije kretanja tog sređnjovekovnog heretizma vrlo su dosledne iako nimalo jednostavne, krivudđdave i ni izdaleka svuda ispitane i protuma-– čene. Ali su dokazi njenog postoJanja svuđa opipljivi, vidljivi i nametljivi čak, oni ođvajkađa. postoje kao odigrane istoriske činjenice kojima treba dati pravo osvetljenje fili kao širom zemlje rasejani spomenici naše srednjovekovne umetnosti. Krležino shvatanje „našeg Kkulturnog individualiteta kao afirma'tivnog samoodređivanja između dva totalitarna kolosa, između dvo struke ili trostruke političke i kulturne razapetosti, „poklapa se sa definicijom kulture kao pojmom stvaralačke asimilacije najvišeg stepena. Bogumilski karakter našeg Srednjeg veka dobio je ovde značenje jedne istoriske koncepcije, jedne orijentacije, pogleda na svet koji je sav u negaciji slugeradskog pokloništva pred tuđinskim kulturno-istoriskim prioritetima i superiornostima. Raspet između istoka i zapada, žilav i nesavladiv u otporu i samopotvrđivanju „svoje nacionalne suštine, svoje permanentne revolucionarne ustremljenosti, ovaj se narod „održao uprkos raznostrukim čerečenjima kojima je kroz stoleća odasvud bio izložen. Jer to nisu bili nikakvi blagi, plodotvorni i mironosni uticaji sa strane, Krleža im je zđerao masku (do kraja otkrivši živu, jarku, brojgelovsko-bošovski bespoštednu sliku mučenja, kasapljenja, uništenja, pljačke, razbojništva, otimačinel, grabeža, paljevine, zatiranja u semenu, tu našu strahobitnu Golgotu koja vekovima neprestano traje i koja je od zavojevača i palikuća standardno nazivana „kulturnim“ i „blagotvornim“ uticajem Zapada, . Rima, Bizanta, Habzburgovaca, Mlečića, Rajha. To Krležino sagleđanje i definisanje našeg kulturnog i istoriskog kretanja, to njegovo pomno praćenje našeg kolektivnog udesa na plohama grandioznih istoriskih sinteza, u podjednakoj je meri kulturno-istoriska sistematika koliko i vizija, istoriska intuicija, zdravo i nepogrešno osećanje za vitalne interese našeg naroda, prođorna moć istoriske orijentaci-

es aNaorr zuri zasnaaTiOi)

· OLGA JEVRIĆ: ŽENSKI TORZO

KNTIIŽEVNE MOVINE

sintetizovanha jednim,

je, sintetika najvišeg stila koja kroz materijalna fakta pogađa samu bit suštine naše istoriske egzisten= cije.

Naša kultura imala je i ima smisla, kao uostalom i svaka kultura ako to naime hoće da bude, samo kao otpor, kao stalno suprotstavljanje tuđinskim „uticajima, kao njihovo stvaralačko sintetizovanje. Pojam kulture dinamizira se tako do aktivnog istoriskog principa, do eksponenta stvaralačke volje jedne kolektivne egzistencije, u ovom slučaju jedne jedinstvene sređnjovekovne južnoslovenske civilizacije, čiji su politički aktiviteti samo spoljni znaci, više negaocija negoli potvrđa, budući igračkom vlađajućih feudalnih vlastodržaca, njihovih „interesa, nagodbi, izdaja i priklanjanja tuđinskoj samovolji. To postojanje dva srednja veka, jednog u krvi i sili nasilja i pljačke feuđalne gospoštine i drugog u stalnom, dvostrukom otporu seljačke i esnafske mase i toj gospođi i tuđinskim nasrtajima, jeste sublimna iđeja ove knjige, jeste afirmacija vitalne sebarske snage koja. je ostavila svoje neizbrisive pečate i dokaze svog pojmanja i življenja na neizmernom mnoštvu fakata materijalne kulture, od skulptorskih začetaka ohridske škole i srpskih fresaka preko bogumilskih stećaka do zlata i srebra Zadra.

U svetlosti ovih fakata kulture i umetnosti, čije nabačeno objašnjenje ne mora u svemu da se primi, menja se i politički profil „naše srednjevekovne istorije. Glavni njen motiv je nepokoravanje, opiranje tuđinskim udarima, svakodnevna hajdučka, uskočka, Kkrajiška i „grencerska“ potvrđa svoje sopstvene kulturno-istoriske egzistencije. Eto zadatka koji stoji pređ istoričarima naše umetničke i kulturne prošlosti.

Sam Krležin stil ođaje njegovu kulturno-istorisku: koncepciju, njegov pogled na svet, karakter njegove sociološke i istoriske vivisekcije. To je patetična ekspresionistička dinamika, povišena tempera–tura istoriskih sudara, klanja, ha-

P rip ov

Još jedan „pripovedač napušta pripovetku! Tek što je uspeo da se pretstavi, tek što je stekao svoje literarno ime i izvestan ugled (ni veći ni mamji od onog kojim i drugi naši mlađi pisci moraju da se zadovoljavaju, bez obzira na stvarne, unutrašnje vrednosti njihove literature — jer se pravi ugled stiče teško), i to stekao kao pripoveđač (ne samo stoga što je pripovetku pisao, već, prvenstvemo, stoga Što nm po svome temperamentu to jeste), Momčilo Milankov je požurio da napiše i da objavi roman. Da u našoj današnjoj književnosti ne postoji neko čudno pravilo da miađi prozaisti pripovetkom samo počinju, kaneći da se, prvom prilikom, oproste od nje, kako bi dokazali da su, posle početništva i šegrtovanja na pripoveci smogli ugleda da se „ozbiljno“ bave književnim poslom, naravno romanom, tada doista ne bi bilo ničeg neobičnog u tome da, posle Knjige pripovedaka, čovek objavi romam. Ovako, međutim, kada i sam potvrđuje tu ambiciju mlađih pripovedača da se ogledaju u romanu i đa tek romanom ostave traga za sobom, Momčilo Milankov i nehotice navodi čitaoca na ponovljeno razmišljanje o suđbini pripovetke. Jeđan njegov kolega i književni ispisnik, čiji je pripovedački talenat mesumnjiv, takođe najavljuje roman; drugi, temperamemntan i snažam, pripovedač od nerva, „svoju zbirku pripovedaka povezao je jednom niti tako čvrsto da se i sam i drugi dvoume da li je ta knjiga roman. Milankov izabire poseban put — on ne povezuje srodne pripovetke u čvrstu i homogenu celinu, već razvlači jednu pripovetku da bi tako mogao da se pretstavi kao romansiljer. Gde su uzroci tom čudnom i pomalo već zagonetnom bežanju od pripovetke; gde su razlozi koji navode falentovane mlade prozaiste da pečalbare, u početku, kao feljtonisti i pripovedači i dđa te svoje rame treninge (koji ne ostaju bez rezultata, naprotiv!) smatraju pripremnmom fazom koju treba proći imema i afirmacije rađi, ali proći i preći čim se ime malo učvrsti? Da li ih treba tražiti u duhu

. vremena, koje, možđa, svojom kli-

mom budi u ljudima epske ambicije i velike apetite, da li ih treba pronalaziti u psihologiji našeg mla-

ranja pljačkaških hordi, istrebljenja, apokaliptička slika svetskoistoriskog kretanja u. samouništenje, svet kao opšta kasapnica u kojoj je sve patetično naglašeno, obojeno žestokim bojama, posmatrano i izvučeno po linijama dejstva svirepih, divljih strasti i impulsa.

"Iz ovih eseja čuje se grmljavina

topova i cika konja, zveket sabalja i divlji poklici ostrvljenih hordi, lelek sebra i arlaukanje strvodera; iz njih šiklja topla krv, mi-

ris baruta i dim sa lomača, smrad, ·

paljevina, cvrčanje ljudskog mesa para vam nozdrve. Jer ovo su žarke, sirove boje jednog neshvatljivog životnog intenziteta, to je dočaravanje života njegovim sopstvenim bojama, žestinom, jarkošću, pijanom uskipelošću, preteranostima, ostrvljenošću, njegovom sopstvenom neomeđenom, neđoteranom, neuglađenom supstancom.

Zato kao da ste se odjednom našli u krvavom sređištu zbivanja, kao da ste postali sam deo događaja, kao da ste posuti prahom baruta koji se pali svuda oko vas, ili kao da ste nagazili na prljevinu ljudskog mesa, postali ne očeviđac nego učesnik one bezumne histerije i rušilačke demonije koja se, iscizelirana i ulepšana za svečane malograđanske prilike, „naivno“ i licemerno zove Istorija Čovečanstva, Evolucija Ljudskog Roda. 1 dok prevrćete ove listove, krv vrca oko vas, lopi, vi ste umazani, umrljani njom kao i sam pisac, jer on ne može da piše o krvavim i mrač nim dogodovštinama a da i sam ne umaže ruke u krv. Možda je to akademskim i klasičarskim čistun-

cima odvratno, ali to proizilazi iz»

same biti umetnosti.

Jer, bez obzira na motive, sredstva. i sadržaje umetnost u celini sačinjava neku vrstu bratske zajednice lepog u kojoj imaju mesto jedno pored drugog Mikelanđelo i ljudoždđer iz Altamire, čovečno i zversko, humano ı antihumano. Po brojnosti motiva i tema umetnost kao da je ovaploćenje zverskog, paklenog, satanskog u čoveku, ne onog rajskog, kičerskog što se oOdomaćilo samo na anzihtskartama.

MIROSLAV KRLBŽA

Gde je onda socijalna, humana funkcija umetnosti? U toj tematskoj objektivizaciji, „slavi“ i „veličanju“ zla kroz umetnost kristalizuje se njen antitetički stav, negacija. Umetnost i nije ništa drugo nego mađija koja sve čega se god dotakne pretvara ı humanu suštinu, u otkrivanje i afirmaciju humanog. Tajna i privilegija umetnosti kao procesa objektivizacije i jeste u tome što je jedino njoj mogućno da stoprocentnim iđentifikovanjem sa zlom postigne njegovu potpunu negaciju. Njoj nije potrebna nikakva distanca prema objektu da bi ga dovela đo humanizacije. Onda kad motivski i tematski sva upija pakao u sebe, ona ga negira. Jer njena definicija je negiranje pakla.

Zato ova knjiga traži i nateruje na otrežnjenje, na oslobođenje od svakovrsnog slepila, iluzija, malograđanštine i licemgrja. Ona skida sve velove sa naše zamumuljene ljudske egzistencije, sa naše skorašnje i negdašnje prošlosti, ona je sama pakleno rođena u mržnji i gađenju ns sve Što. prlja, ponižava, ništi i negira našu ljudskost, ona je katarza kroz koju nije u stanju svako da prođe, ali koju izdržati znači još čvršćim se nitima vezati za ovaj ovdašnji naš grumen tla.

Zoran GLUŠČEVIĆ

JEDAN PISAC TRAŽI SEBE

Radomir Konstantinović: „Čisti i prlj avi“, Svetlost, 1958 O

Romani Radomira Konstantinovi-

ća („Daj nam danas”, „Mišolovka”, . „Cisti i prljavi“),. pretstavljali su, i pretstavljaju još u-

vek, donekle, novinu .i jednu izuzetnu (ne po rezultatima!). specifičnu težinu i aromu, do .njih, inače, nepoznatu: jugoslovenskoj: literaturi. Roman. „Daj nam danas” doneo. je nešto svoje, bar izvesne

„nagoveštaje, izvesne nove' svetove,

neke. posebne (ne celovite) atmosfere, neki osobeni i svojevrsni zvuk. I .činilo se — na pomolu je novo romansijersko :ime, ime od koga se mnogo očekuje, pisac u koga

·se mora verovati. Sve se to oče'kivalo posle toga romana, gde su

neki odlomci (Anino osluškivanje mora, prostorne' varijacije o strahu koji se panično širi, o izgubljenom malom čoveku u vremenu ko~

je je NEMA SE KUD — to su iz-'

vrsna poglavlja, puna prave poe-

„zije, snage, invencije, temperature)

najavljivali zanimljive početke i zametke jedne literarne „građe koja se tek nazire, naslućuje, koja počinje, koja će se nastaviti, koja će postati osobita svojevrsna tvorevina. „Mišolovka” je,' međut.m, već zatvorila krug i sve romansijerske odlike i određene piščeve osobenosti sputala, zaustavila. Posle „Mišolovke”, Radomir Konstantinović uzalud pokušava da krene napred, da iziđe iz kruga, da kaže nešto novo, To najbolje potvrđuje njegov treći roman, koji je, ustvari, retrograda:cija. O čemu govori taj novi Konstantinovićev roman? 'ema: rat, porodica koja tone, koja lagano napuŠta pozornicu. Glavno lice — Eva, neuravnotežena, mlada, nalomijena nekom averzijom ·'prema ljudima, prema „prijavim”, ekscentrična, sva od nerava, od neke ma-

'hnite želje da ode, da otputuje u

Afriku, u svet, gde je daleko, gde nije rat, gde nema opasnosti. Ili da ode u opasnost: u pustinju (ona misli da samo najhrabriji mogu da odu u pustinju, da napuste pozornicu, a to je pogrešno -— najhrabriji uvek ostaju). Eva je poremećena od nosnosnih, nevidljivih zakona koji vladaju po ulicama, po

edač il

đeg pisca koji žudi za tim da se što pre uhvati u koštac sa problemima koji su isuviše krupni i mnogostruki da bi mogli biti obrađeni fragmentarno; ili među izdavačima (što, u neku ruku, znači među publikom) treba potražiti uzroke tom napuštanju pripovetke, jer nikome dosad nije palo na um đa raspiše konkurs za zbirku pripovedaka, sa milionskom ili polumilionskom nagradom? „Knjige pripovedaka. se nerado i štampaju, a mladom piscu, još bez imena, ko će primiti romam tek tako, samo romana radi, pa, valjda, zbog tog imena i tog ugleda nije mučno ni šegrtovati, kad se već mora... To su pitanja kojih se čitalac seća, čak i protiv svoje volje, Čitajući prvi roman jednog talentovanog pripovedača (njegovu drugu knjigu); to su pitanja koja se, razumljivo, ne mogu rešiti uzgred i naprečac, o kojima drugi put, drugačije možđa, treba raspravljati; to su pitanja koja su, svojom ozbiljnošću uslovila ovakav (priznajem predđugačak, ali nužan i neizbežan) uvod u razmišljanje o Milankovljevom napuštanju pripovetke — o njegovom (recimo) romanu „Jesenji događaj“. Postoje, međutim, razlozi zbog kojih ne treba prećutati sumnju da „Ješenji događaj“ ustvari i nije roman. Momčilo Milankov je, u našim književnim prilikama, jedan od retkih mlađih pisaca koji su odmah počeli ozbiljno i koji danas, objavljujući već i drugu knjigu, mogu sve svoje objavljene tekstove smatrati doista svojim. Milankov je izbegao. mučna i đuga početnička lutanja; još pre njegove knjige pripoveđaka „ ci ragamja ze Majom“, nekolikim proznim tekstovima, objavljenim po časopisima, on se pretstavio kao pisac unekoliko već formiran. Još tada on je imao svoj vlastiti stav prema svetu i životu, svoj vlastiti ugao posma-– tranja. Nastupio je zrelo, sigurno i bez velike latrme; među njegovim pripovetkama. bilo je ne samo lepih nagoveštaja već i neospornih rezultata., Usvajajući takozvanu modernu tehniku i savremen (kafkimski) način štretiranja ljudskih sudbina i odnosa, Milankov je dao nekoliko. pripovedaka („Neznanku“, naprimer) koje su imale po čemu da deluju nekako ne-standardno u savremenoj našoj literaturi, U čo-

i romansijer

vekovom životu, u njegovom snalaženju i nesnalaženju u društvu i među ljudima, u naizgled. malim, beznačajnim događajima, on je uspevao da pronađe dublje smislove, da ih sagleda i izrazi. Ceneći (s pravom) deskriptivnost u literaturi daleko manje negoli psihološka osvetljavanja, on je uspevao da otkrije i da na jedan literaran način izrazi određena ljudska raspoloženja, nemire, strasti i raspinjanja i to uvek kroz detalj. Kao da se kroz malu pukotinu uvlači u prostoriju punu fantastičnih, „neverovatnih zbivanja o kojima se nema ni pomena, alko se ta zagonetka posma-– tra izvana. Njemu je detalj, zato, dovoljan da shvati celinu i njegova psihološka nijansiranja i poniranja opravdana su uvek nekim detaljem, koji je piscu poslužio kao povod, Osvetlivši, iznutra, sve kuteve po kojima je nešto mogao da nađe, on je stavljao tačku, završavao svoj posao, tražio drugi povod, drugi detalj. Samim tim, on se pretstavljao pre svega kao pripovedač, kao pisac čiji zahvati ne idu u Širinu, već vertikalno, u dubinu. Ep, međutim, od pisca traži oboje; i više: sposobnost povezivanja detalja u jednu čvrstu celinu, funkcionalnost svakog kamenčića u mozaiku, zahteva istovremeno i jednako intenzivno đelovanje u širinu 1 u dubinu i, uza sve to, moć fabuliranja, dokazanu neposredno, akcijom, ili posredno, simbolikom. Rasni, rođeni pripovedači nikada ne mogu da udovolje svim tim zahtevima, što njukom slučaju ne znači da je njihova literatura podređena romanu; naprotiv — svojim đelovanjem u jednom, vertikalnom, smeru, pripovetka može čak da deluje uverljivije, da buđe autentičnija umetnost, jer je lišena svih onih nužnosti i zahteva kojima romam mora da udovolji. Držeći u rukama novu knjigu Momčila Milankova, pisanu s pretenzijom da buđe roman, čitaocu postaje jasno zašto neki naši savremeni romani ne mogu da izdrže ozbiljniju kritiku: mnogi od njih su pokušaj spajanja nespojivog, pripovedačkog i epskog, što uslovljava česte padove, slabljenje intenziteta, razvodnjavanje i, kod dobrih autora, divne fragmente. u inače mulakoj prozi, Na sreću, Momčilo Milankov je isuviše pripovedač po svome temperamentu; ako je i hteo, on

MOMČILO MILANKOV

nije uspeo da pomeša ono Što se pomešati ne da, tako da njegov „Jesenji događaj“ nije hibrid, To je duža, razvučena, novela.

Proza Momčila Milankova ima dva toka; oni se mogu nazvati gornji i donji, spoljni i unutrašnji (što je uslovno). U „Jesenjem događaju“ njihovo prisustvo se oseća mnogo jače nego u ranijim Milanikovljevim pripovetkama, stoga što je, u pripoveci pisanoj s pretenzijom da bude roman, trebalo fabulirati, Prisustvo jednog paketa švercovame robe u sobi naivnog i nevinog čoveka, i ceo niz više ili manje važnih zapleta oko tog paketa, nisu ništa drugo do okvir u kome se dešava mučno raspinjanje nesrećnika željnog da se oslobođi more, nemira i straha (dosta banalan okvir, uostalom), Taj paket je, ustvari, ona pukotina kroz koju se pisac uvlači u svoga junaka; peripetije, susreti, rastanci, zaplitanja i otplitanja, uvođenja epizodnih lica i njihova izvođenja, to je jedđam (recimo gornji) tok. Epski, Slabiji. Ono što se, međutim, događa unutar · Milankovljevog jumaka( (donji tok), to je prava vrednost knjige. Milankov je tu, u tim unutrašnjim monolozima, finim, ma– da, mestimično, razvučenim, raščlanjavaniima. amalizamo Umbi

kućama. u dušama, u ljudskim telima, u svakom dahu, JER RAT JE, samo rat, stravičan, težak, neumo-

ljiv, realan. Ona je mlada, ona bi '

htela da živi, ona dopušta da joj muškarci skidaju i plave i crvene gaćice samo ako hoće da je odvedu u Afriku. Ona je u početku mr= zela i mrzi) sve te ljudske, ili životinjske, stvorove koji jedni dru gima skidaju gaćice, mrzela' je te„prljave”, ali, ipak, nešto ju je nagonilo da i ona sazna šta je to. Ona se grozila na te prljave, a vani: ulica buči, gomila vrišti, galamno, gladno, ludački, rat je, glad je, hleba nema, mesa nema, MESARA SU UBILI, nema više konja čije meso su jeli, a njen brat je ubio Rajnharta koji je spavao na krevetu (sa ljubavnicom koja je bila lepa, topla i dobra i budna i imala je vitke duge udove). Sta će se desiti sa bratom, koji je ubica i koji se plaši svake senke, koji drhti pored prozora, koji ne sme da spava; a glad je, a rat je, i na ulici viču, jer su gladni, jer nema mesa. Eva se seća prošlosti, voli svoju lutku, razmišija o Avgustu, kome bi se rado podala, a On, Evin ljubavnik, muči je ı progoni. Dvoje starih, roditelji, izgubljeni su, sami, opustošeni, stara gospođa odlazi na neko selo (sa velikom grupom devojaka, žena i baba) i dopušta da je neki seljak povali na seno i da joj za to da mrtvog crvenog pevca, koga će, kasnije, svi u porodici jesti s apetitom. Evin brat je odveden, njen otac polomljen i poremećen, on nije izdao sina, ne, on to ne bi učinio, ali da nije izdao sina STA BI SE DESILO S NAMA, pita se („Ubili bi nas... Sve bi nas ubili. Mene i tebe. I nju. Da."), i sve je krvavo, krvave ruke, krvav nož, krvave misli, a mr= tvi su gladmi i goli, mrtvi kradu mast, kante masti, mrtvi progone kao aveti — infernalna totalna degradacija. Rabijatno, ali ne ı prirodno. I to je kraj, to je i sadržaj Konstantinovićevog romana „Čisti i prljavi”.

U romanu se tačno ne zna ko je ko, šta je ko; sve se pogubilo, po~

Nastavak na 12 strani

Momčilo Milankov: „Jesenji događaj“, Matica . srpska, 1958 ;

novanjima i traženjima izlaza, uspeo da izrazi mnoge dragocene pripoveđačke kvalitete. Čoveka u= znemirava, koči, sputava, muči i progoni neko zlo izvan njega, zlo stvoreno i doneseno odnekud iz ne= poznatog, i on, hteo ne hteo, ma koliko stvarno nemao veze s njim, mora ili đa mu se pokori ili đa se bori s njim (Kafka). Sada uopšte nije presudno da li se Milankovljev Bosnić bori s njim, sa zlom, niti je važno kako se bori i da Ii pobeđuje. (On se muči više nego što se bori i kađa je, neodđlučan i zaplašen, smogao nešto snage da stupi u akciju, zla je nestalo đeus ex machina, ali svejedno — to je stvar piščevog shvatanja, njegove filozofije i njegovog stava, koji, razume se, ne mora da bude. opšti), Ovde je važno utvrđiti da je Mom= čilo Milankov izrazitom spretnošću, dubinskim analizama i sigurnim potezima pripovedača dao te unu= trašnje, bezalasne nemire čovekove i da je, osvetlivši sa svih strana skriveni, tamni život jednog uplašenog čoveka, dokazao da je pisac izrazite obdarenosti, pisac ozbiljan i temeljit, čijem temperamentu doduše ne odđgqovara epski način izražavanja, već prodiranje u dubinu. Kao pisac koji ne bi trebalo da razblažuje zgusnutost svoje proze za volju zahvata u širinu, nego da ostane na terenu pripovetke. Sve što je u ovoj knjizi vredno, potvrđeno je kao vrednost Milankovljevih pripovedaka i to bi trebalo da bude, i to jeste, đovoljna pouka piscu.

Tu, u pripoveci, Momčilo Milankov može da postigne mnogo. On, pre svega, može bolje da izrazi i potvrđi svoje nesumnjive stvaralačke potencije, da dograđi svoj svet i svoj stav i da svoj, još ranije uočen i uočljiv način izražavanja, svoj stil, prečisti i oplemeni. Razumevanjem strasti, nemira i sumnji današnjeg čoveka, svojom, i ovde ispoljenom, sklonošću ka savremenim ljudskim · problemima, svojim literarnim opredeljenjem za jedan moderan tretman, on može da obogati našu prozu svežim i novim tonovima. On, što je najvaznije, može da se približi čoveku i svome vremenu i da bolje kaže Svoj deo istme koju je, kao pisac dužan da otkviie i da !'zrazij, ,

Predrag PALAVESTRA

Il,