Књижевне новине

' kon{rontaciji suprotnih

ve abrilske bremijere

Tenesi Vilijams — Kristofer Fraj

MARODNO POZORIŠTE, izvelo de Vilijamsovu dramu >»Tetovirana raža«. U » Tetoviranoj ruži« Vilijams je majstorski naslikao portret žene koja w okolnostima životnog brodoloma pribegava čipkastoj f[antaziji iluzija i strasnih izmišljanja. To je vešto komponovana povest o neurotičkoj osobi koja nije imala potpun seksualni doživljaj u braku. Posle smrti svoga muža živela je obavijena paučinom sumornih uspomena i potpuno prigušila svoj ljubavni život. rirodni seksualni nagon vremenom je sublimisala u tri pravca: pojačanim religioznim osećanjem, stvaranjem mita o Umrlom suprugu, i histeričnom brigom o ćerkinoj nevinosti. S druge strane, drugi i treći čin slikaju proces ozdray ljenja te u ošnovi vitalne žene: gublienje iluzija, koje prividno zatvara krug nesreće, ustvari je jedini put koji vodi normalnom životu kroz prirodno ispoljavanje primarnih nagona.

» Tetovirana ruža« je, dakle, psihološka drama u kojoj su socijalni momenti sporedni. U pozadini zbivanja nazire se shema inspirisana postulatima Frojdove psihoanalitičke teorije o neurozama, pri čemu pisac ima šamo wlogu pažljivog osetljivog hroničara jedne privatne istorije. Ali otkrivajući tu shemu dolazimo i do saznanja o največem ograničenju Vilijamsovog dela: wviđamo da drama nije izuzetma po bogatstvu i složenosti motiva koji određuju ličnosti, kao i da delo me potvrđuje neku neočekivanu suštinsku istina o čoveku ili životu. Osnovnm wrednost dela pretstavlja piščeva pronicljiva opservacija, obojena humorom, gorčinom i razumevamjem, koja pruža gledaoca niz ncpovezanih blistavih drarskih irenutaka neuobičajenog intensiteta i snage.

U »Tetoviranoj ruži« otkrivamo i dublju artstičku ravnotežu: piščcva sklonost za bizarne i neobične poje dinosti (koja se razvila pod uticajem natluralističke škole i koja određuje suštinu avlorovog talenta) duboko je dramski opravdana jer analiza složenih neurotičkih stanja zahteva upotrebu detalja punih nedorečene i mautne simbolike; istovremeno, Vilijamsova tehnika zasnovana je ha meprestanoj dramaturških postupaka: većinom e{ektnih, scena dominira ili kontrast rrealističkog i simbolističkog prosedea, ili kontrast tragičnog i smešnog, ili kontrast naturalističkog i lirskog tretmana; uz to, osnovhi dramski napon dela proističe iz, oširog suprotstavljanja majčine seksom opterečene prirode ćerkinom ljubavnom žanošu golovo lišenom svake materijalnosti. ;

Režiji Braslava Borozana i glumi Novenke Urbanove nedostajala je u prvom činu svaka švcsna ekonomija izraza, Što u krajnjoj liniji odredilo umelničku vrednost tog dela pretstave. Umesto da pronađe takav unutrašnji ritam Serafinine ličnosti koji bi nam pokazao šta se u njenom ponašanju može tumačiti temperamentom, šta histerijom, a šta opet sublimacijom

seksualnog nagona, Urbanova je pribegla naturalističkim fizičkim eksprešijama ispod kojih nismo mogli nashutiti psihološke kvalitete koji prouzrokuju spoljne činove. Na sceni se skakalo, vuklo na kolenima, vikalo i nerazumljivo šaputalo, i takav postupak nije nam ulio ni jednu istmsku emociju ili estetski vtisak trajnije vrednosti. Dodajmo, da je preterana {izička akcija gušila svaki nagoveštaj atmosfere ili uspostavljanje reljefnijeg odnosa na sceni.

Srećom, u drugom i trećem činu uglavnom je napušten takav način izražavanja a reditelj i glumica posvetili su se slikanju razvoja intimhos odnosa Serafine i Alvara. Atmoslera se zgusnula i dva izrazita karaktera ocrtali su se pred gledaocem, koji je odjednom shvatio da za besmislenost prvog čina ne sme okriviti autora. No svakako je sporna i konceptija Serafinine uloge, koja je gotovo očišćena od stksa. Režija je videla u Seralini samo primitivnu temperamentnu Ženu čiji je suštinski akt potvrđivanja u neposrednom burnom reagovanju na trenutne potslicaje, što je po mom mi šljenu način ispoljavanja jedne neminovnije igre koja se odigrava u dubini Serafinine psihologije.

Serafininog ljubavnika Alvara dobro je igrao Branislav Jerinić. Jerinić je izgradio složen lik u kome smo nasletili nekoliko bitnih svojstava: vedru prostosrdačnost primitivca, grub humor, naivnu fpoverljivost i humanost, neko duševno zdravlje presudno važno za Serafinino ozdravljenje.

ATELJE, 212 omogućio nam je da vidimo Frajevu komediju »Feniks se često rađa«. Krisotler Fraj počeo je 1927 godinc pozorišnu karijeru kao glumac, a deset godina docnije pojavilo se njegovo prvo delo »Dečak s kolitima«. Napisao je nekoliko drama u stihu, među kojima se ističu »Feniks se često rađa« (1946), »Dama nije ža lomaču« (1949) i »Usnuli zarobljenici« (1951). Kristofer Fraj i T.S. Eliot su svakako najznačajniji pretstavnici savremene engleske drame u stihu, koja ima bogatu tradiciju u istoriji britanskog pozorišta. Pažljivi posmatrač uočiće da do obnove suhovane drame u Engleskoj dolazi krajem XIX i početkom XX stoleća, u vreme kad u svetskoj dramaturgiji konačno preovladava Socijalna drama, za koju Englezi nikad nisu imali smisla. Ali to vraćanje unatrag na ižYCstan način ponovo alirmira neke prin-

cipe dramskog stvaralaštva koji su

decenijama zanemarivani u evropskoj drami. Nije potrebno evocirati doba elizabetanske drame ili daleku antičku prošlost da bi shvatili da je poezija najintensivniji jezik koji odlično odgovara pravoj prirodi drame, koja i sama pretstvalja život sagledan u trenutku najpotpunijeg intensiteta. Protivnici drame u stihu obično zastupaju mišljenje da je stihoyvana drama pozorišni hibrid suprotan rcalističkoj iradiciji XIX i XXL veka. Medutim, još pre mnogo godina Eliot je poka-

i 7) Pr:d rpamijeru „Stenige“

U Satiričnom pozorištu „Gvedon“

Prelazeći svoj dugi put, od prvih grčkih svetkovina, preko „srednjovckovnih lakrdijaša i dvorskih luda, remešansnih pamfleta i Molijera, satira je konačno našla svoje mesto, izdvojila se i postala samostalna literarna grana. Samostalna do te mere, da može sama da hrani i izdržava jedno pozorište, jednu eselo-tužnu kuću, jedno stalno budno kritičko oko, jedan glas koji će govoriti ismevajući, koji če grmeti osuđujući. I ta i takva satira, zajednička svim vremenima i svakom društvu, koja razotkriva i osuđuje sve negalivne pojave svih epoba, večite, stalne i savremene, sve što koči progres čovečanstva, pojaviće, se početkom maja meseca oveć godine kod nas u liku satiričniog pozorišta »Gvedon« na sceni Zapadnog Vračara. Za prvu premijeru, prvo najavljivanje našoj publici nije slučajno izabrana »Stenica« Majakovskog-.

Posle pesama, pisanih često programski, Majakovski piše drame-satire, »Hladan tuš« (prikazivan kod mas), »Crvenu zavist« i »Stenicu«, koje spadaju u njegovu pretsmrinu delatnost. Pisana u vreme kada se uzavreli ratni i revolucionarni period stišao, kada su rovovi i bajoneti ostav ljeni, život počeo da se sređuje, nc“ povska buržoazija već stvorena a »Začas promenivši perje provirila njuška malograđanina« (pesma »QO ~X&gadovima), »Stenica« je pokazala prstom na malograđanštinu i nasmejala joj se. U Prisipkina, »bivšeg radnika, bivšeg partijca, sada mladoženju«, uvukla se želja za udobnijim životom, otmenošću, za ulaskom u višu klasu, što pokušava da ostvari ženidbom sa frizerkom i manikirkom, čija porodica sa njime dobija i wlastice koje pruža njegova sindikalna knjižica, o» beležje njegove, sada povlašćene, kla»

KNJIŽEVNE MOMWVMINE

se. "Taman da Prisipkin (sada otmenije Djer Skripkin, koji uči da igra fokstrot) uđe u željeno carstvo udobmosli »iza prozorčića sa Zzavesicom« i ormana sa ogledalom, izbije požar na sam dan svadbe, svi izgorc, a Prisipkin bude zaleden vodom iz vatrogasnih šmrkova. I odleđen specijalnim metodama 1979 god., kada nastavlja da živi kao čudni preživeli čovekoliki primerak | »malograđanus vulgaris«, zajedno sa retkim zverom >stenicijus naturalis«-om, koga je doneo, dok je on spavao, u izgrađeni komunizam. Svu snagru svoga talenta uložio je Majakovski na kritiku ovog zamišljenog društva, kada je sve savršeno, čisto, antiseptično, neljudski bezlično i no, svi Životni sokovi oduzeti; vremena kada se o ružama čita samo u udžbenicima za vrtarstvo, o zanosu u medicinskim knjigama, odeljak o snu, kada je zaljubljenost samo davno zaboravljena drevna bolest; reči »oduševljavati«, | »pušenje«, »votka« mogu se naći samo u leksikonima a sve preživele životinje su već davno smeštene po zoološkim vrtovima. sipkin pravi pometnju u ovom dru: štvu, izaziva epidemije romantike, poltronstva, zaljubljenosti, pijanstva i biva zajedno sa svojim saputnikom, stenicom zatvoren u kavez. Ali on, ipak, među gledaocima koji ga IMPORMU Hi vo posmatraju, nalazi sebi slične, čak i tu i tada. 133 Glumački ansambl novog satiričnog pozorišta »Gvedon«, koji čine Stevan. Maksić, Milutin Butković, Dobrila Matić, Ružica Sokić i ostali, vođen režijom Nebojše Komadine, sa entuzijazmom za novo, za početak, za stvaranje latio se ovog zanimljivog i zahvalnog posla. '

Svetlana NENADOVIĆ .

Pri .

zao da je takozvani govorni jezik realističkih komada jedva mnešio manje stilizovan od stiha. Istovremeno, upozorio je i na dugu tradiciju konverzacionog slila u poeziji, što još više komplikuje odnos stihovane drame i preovlađujućeg realističkog prosedea. No ne mogu se osporiti neka preimučstva koja stih pruža drami, kao ni činjenica da pocžija u dramskom delu otkriva čoveku onaj deo života koji egzistira na rubu naše svesti, istine koje tek ponekad otkrijemo krajem oka i koje nikad ne sagledamo u potpunosti., Pišući komediju »Feniks se često rađa« Fraj se poslužio fabulom no» vele iz romana »Satirikon& od'rimskog pisca Petronija. Petronijeva novela priča o mladoj efeskoj udovici koja silazi u muževljev grob, čvrsto rešena da potraži smrt, i koja sreće ptivlačnog vojnika kome na kraju žrtvuje telo umrlog supruga, Osim toga neki engleski pisci govore o velikoj sličnosti Marloovog i Frajevog stiha. Međutim, nc može se sumnjati u savfemenosšt Frajevog dela. Moguće ie, naravno, tragati i za dubljim filoso[skim smislom komedije no taj napor bio bi suvišan jer Frajevu komediju ne odlikuje neka naročito duboka f{ilosolija. Pa dobro, šta je onda smisao komedije? Za nju je bitno suprotstavljanje antičke situacije,.koja pretpostavlja usvajanje nekih viših duhovnih vrednosti, wtilitarističkim skepličkim shvatanjima modernog čoveka, ukorenjenog u malerijalističku civilizaciju. Iz tog sukoba proizilazi satiričan utisak ali gorak krajnji za“ ključak ublažen je filosofskom porukom da je život nadmoćan nad smr+ ću, čiji je jedini smisao da posluži obnavljanju , inspirisanc egzištencije. U toj svetlosti nc izgleda slučajno što se Fraj poslužio delom pisca koji je pripadao civilizaciji na umoru. lOodajmo, da Frajevu komediju karakteriše obilje re{leksivmih stihova i mnoštvo monologa, i da je njen najveći nedostatak povremena autorova težnja da stih bude po svaku cenu poetičan i misaono dubok.

Reditelj Dušan Mihailović režirao je delo u duhw i stilu tradicionalne engleske komedije naravi. Prvenstveno se posvetio formiranju nekoliko izrazitih, izopačenih karaktera i reljefne situacije, pomoću koje je potencitao izveštačenost Frajevih ličnosti. Uz to, imao je smisla za konyerzacioni stil interpretacije. Takav. postupak usme-

„Mibo je akciju u pravcu karikiranja od-

ređenc društvene sredine, koja je u Mihailovićevom tumačenju neodoljivo ličila ma viktorijanski salon o kome je sa toliko žuči pisao Bernar Šo. Naglasimo, i Mihailovićevo fino ošećanje ritma Frajevc rečenice u kojoj odzvanja prigušen britanski humor, kao i rediteljevo nerazumevanje da je u ioj prividno' pitomoj rečenici ustva ri zarobljeno otrovno satirično · osećanje, Istovremeno, reditelj je zanimljivim kontrastom izgradio osobenu komiku: glumci, su neobično brzo govorili stihove, dok su im mimika i pokreti bili usporeni, čime je odlično izražen nesklad unutrašnjih osećanja i spoljme akcije, i ostvaren niz ironičnih obrta.

Danica Mokranjac, kao efeska udovica Dinamena, dala je izvrsnu kreaciju. U njenom tumačenju IŽinamenin odnos prema žŽivotu i smrti nepreslano se menjao, što nds je ostavljalo u stalnoj, neizvesnosti u pogledu konačnog ishoda. Danica Mokranjac dobro je izgovarala stihove a imala i mnogo smisla za preciznu mikro glumu kamernog karaktera.

Složavka Doto — Sonje Hlebš i Tegej — Marka Todorovića zamišljeni kao jednostavne komične dopune Dinamenine neiskrene izveštačenosti (ili izveštačene iskrenosti) umnogome su doprineli uspehu pret-

stave. Vladimir STAMENKOVIĆ

; w.. “dodigu sa novom malerijom 1 novim zahvatom u dubinu. "To početničko, nciskustvo je i uzrok pojedinih pa» dova, nedovoljno korišćenih drama» turških mogućnosti, anemičnosti nekih likova koji nisu u stanju da sami se objasne i-povremeno primaju veštačke, iskonstruisane injekcije rediteljeve, da bi dobili malo više života skoro spa“ savani nekim snažno građenim scena“ ma koje ih dopunjuju i osvežavaju. Radeći jednim stilom koji se. skoroj : približava dokumentarnom pričanju,: sa mnogim ećlementima dobre neoreag' lističke škole, Bulajić i nije mogao. da stvori mnogo više u detalju, u me . đusobhim odnosima ličnosti koje su. sve glavne i sve sporedne podređene

celini. Ali neuveren uvek wa je to dobro u njemu se tu i lamo javlja temperamentni reditelj tipično film-.

kih manira, koji skoro nekontrolisano izbija na površinu remeteći skladnu kompoziciju dobro zamišljene i pri. lično uhvaćene i držane celine. s. U radu sa: glumcima Veljko Bulašić je ispoljio i svoj drugi rediteljski, kvalitet sigurnog dirigenta, glume koji tačno zna šta hoće i koji ne dopušta glumcu da izlazi izvan okvira njego“ ve koncepcije. Tako smo dobili čita» vu seriju simpatično igranih likova: jednu sasvim svežu i do sada mnevi-. đenu Oliveru Marković u ulozi Ike, prijatno je iznenadila i mlada osjeć-. ka gimnazijalka Inge llin s kojom je vrlo dobro igrao Milan, Milošević, Pored njih Lia Ro Barbijeri (nešto manje, neuverljivije), Ivica Pajer, Jan Sid i Bata Živojinović dali su dobre partije. . · Sagledan u celini Bulajićev film »Vlak bez voznog reda« i pored pobrojanih slabosti (više objektivnih nego subjektivnih) pretstavlja dobro rado primljeno delo domaćeg .filmas U trenutku kada smo vapili za savre• menom temom, za našim specifična našim i tematski i lilmski dobili sma

Vlak Je došao na vreme

»VLAK BEZ VOZNOG REDA« domaći film. Scenario: V. BuJajić, I. Braut, BS. Perović i E. Petri. Režija: V. Bulajič. Muzika Vladimir Krams-Rajterić. Fotografija Krešo Grče• vić. Scenograf: D. Jeričević. U glavnim ulogama: Olivera Marković, MInge Lin, Lia Ro RBarbijeri, Ivica Pajer, Milan Milošević, Stojan Aranđelović, Bata Živojinović, dan Sid. Proizvodnja »Jadran film« Zagreb 13558.

IU trenutku kada smo posle dosta sumornih zimskih raspoloženja, potenciranih hladnjikavo tanušnim domaćim repertoarom (»Gospodđa ministar ka«, »Vrala ostaju otvorena& pa 'čak

i »Pogon B«, koji je istini za volju

bar pokušao da nas sa nešto malo avele svežine raskravi na početku novog filmskog proleća) već bili. spremni, da ponovo ophrvani pesimizmom postanemo i opravdano skeptični prema daljim, toliko krivudavim i neujednačenim, putevima jugoslovenske sedme umetnosti, našli smo še, skoro neočekivano, pred jednim novim delom, dovoljno snažnim da nas razdr« ma, uzbudi i navede na konstruktivna razmišljanja.

»Vlak bez voznog reda« talentovanog debitanta Veljka Bulajića došao je tačno na vreme, noseći sobom zdra vu, savremenu temu, punu grubog životnog materijala, koji se otkriva i pleni, tražeći svojom gustom speci({ičnom težinom dovoljno mesta za saopštavanje sirove, leško rođene poruke. Poruke, koja je intimno umelnikova koliko i opšte naša, teme komplikovane i složene, iskazane kroz mozaik detalja, vrednih utoliko, koliko su u stanju da svojom trenutnom individualnošću ilustruju i opravdaju jedinstvenu celinu glavnog toka komponovanog od „dosta neujednačenih dramaturških komponenata, na mo” mente čak i anemično doeklarativnog i suvo objašnjivačkog, da bi se već u sledećem trenutku duboko zario u pune životne žile isisavajući iz njih snagu ubedljivog kazivanja koje prevazilazi okvire širokog filmskog ckrana i vraća sc tamo gde je i poniklo — u život, i

Goa ai =

Bulajić se već u samoj ideji, osnov» noj koncepciji prihvatio vrlo teškog posla. Da na molivima jedne epske teme, hronike o seobi kolonista iz starog u novi kraj, stvori filmsku fabulu sa kontinuelnom radnjom koja funkcionalno treba da objasni jedan dubok istorisko-psihološki preobražaj, jedno tegobno umiranje u osvit novog, punijeg rađanja. I baš u toj smelosti da se u prvom poduhvatu prihvati teme koja po mnogo čemu nije ijpično filmska, ispoljava se u Bulajićevom debiu smela i sigurna filmska individualnost, koja poneta temom ne preza ni od, za početnika često presudnog, rizika.

Razmišljajući o najprikladnijoj formi kroz koju bi mogao da uobliči sadržinu koju nosi u sebi-Bulajić se vrlo dobro opredelio za mneušiljeho, mirno i logično pričanje bez velikih pretenzija puštajući temi da svojom živothošću nadoknadi dramaturške slabosti. Opredeljujući se \eć na sa* mom početku za jedan po malo primitivistički stil on mu skoro do kraja ostaje dosledan, kolebajući se samo u trenucima retkih sumnji, kada poželi da insistira na nekom detalju, Tforsi-

rajući ga nepotrebno na račun celine,

U prvim kadrovima on je još nešiguran, usiljeno eksplikatoran, upinjući se da odmah ubedi gledaoca u ispravnost svoje zamisli, koncepcije. Jer, njegova fabula je vrlo jednostavna: grupa kolonista iz malog, zabačenog sela a Dalmatinskoj Žagori.polazi na bogatu, cmu baranjsku zemlju. I to je sve. Više se ništa ne događa. Osim paralelnog, duboko unutarnjeg sukoba u i među ljudima. Qni ne menjaju samo slari kraj za novi, oni se u irenuiku {u filmu veoma imprćsivno i slikovito datom) oproštaja sa svojim Docem opraštaju i sa sobom i klateći se na iračnicama u teretnim vagonima postaju nešto drugo |J tom menjanju, u tom prigušenom orkanu uznemirenih ljudskih sudbina traži Bulajić. svoju osnovnu dramsku i idejnu inspiraciju i nalazi je, mora se priznati dosta dobro.

1 dok taj voz naizgled tromo i mo-

notono puluje prema Osijeku, kamera se šeta od jedne do druge sudbine otkriva ih u Irenućima kriza i mučnih, sumnjičavih kolebanja, traži u njima poluzrele plodove jednog procesa začetog u danima Revolucije, koji već dugo živi i raste u njima, a da ga i šami njsu svesni osećajući ga samo povremeno na oštrim okukama psiholoških prelamanja.

Jedna devojčica izrasta m svojoj ljubavi do zrele odluke da učini nečuveno, kaže ocu »ne«& i sama odabere svoju buduću sreću, druga još u parlizanskoj bluzi traži u plećatom plavookom mladiću tiho utočište u zamenu za neproživljeno devojaštvo, treća, udovica Ika savladava u sebi iskonski nagon, opredeljujući se za budućnost, prvobprac Lovre raskida okove teškog kompleksa i grčevito traži i svoju sopstvenu malu sreću, tradicije i stare navike krhko se lome o drvene železničke pragove, vera polako potiskuje sumnje, neverica koja je više strah od novog samo na mor mente zaiskri i ugasi se. I uprayo ov-

de na toj dugoj ı osetljivoj filmskoj

traverzi Bulajić se potpuno otkriva, radi punim zamahom stvaraoca, pokazuje svoje mogučnosti i slabosu. amah mu se učini da nije dovoljno ubedljiv u ravnomernom odabiranju detalja i say se skupi oko neke sitnice da bi se zalim rasplinuo u duge, monotonc kadrove grčeći se nanovo u uv

ubedljivu potvrdu da je to moguče pod uslovom da postoji dovoljno sme« losti i zrele umetničke snage. Pojedine scene navode i na razmišljanje o izvesnim počelnim {ormama nečcga, što bi moglo da se nazove i nacionalnim stilom i to ne samo formalno već i sadržinski. To, u svakom slačaju samo uvećava Bulajićev značaj pretstavljajući ga kao debitanta koji ima sve uslove da se razvije u reditelia ne malih mogućnosti.

Naš »Vlak« je otputovao u Kam. Kako će tamo biti primljen to pone» kad zavisi i od almosfere ovog međunarodnog skupa, od njegovog afiniteta za ovakve teme koji nije sasvim siguran ali istovremeno ni polpunb merodavan. Bez obzira štla-se, zbilwv, na Azurnoj obali, mi imamo; mno#0'.

razloga da buđemo zadovoljni ovie"

prvim pravim ovogodišnjim pulskim ~

kandidatom. Dušan PEŠIĆ

irovyiiir e ra Pa SIT O O E b

Pet Bun nabisao knjigu o omladini

Jeđam od majpopularnijih pevača šlagera Pet Bun, napisao je neku vrstu autobiografije, koja je ođmah posle izlaska iz Štampe razgrabljena, Prema pisanju Kritike, knjiga je đosta interesantna i deluje čak i vaespitno svojim stavovima o omlađini između dvannaeste i dvađeseic gođine. Muajiga Pet Buna i nosi naslov »Između dvanaešte i dvađesete« i ditelji je. rado kupuju Svojoj deci, nadajući se da će saveti popularnog pevača ulicati'na njih obzirom ma njegov autoritet kod savremene a meričke mlađeži, koja je od njega stvorila idola. ·

bd

POSLEDNJI ESEJI TOMASA MANA

Neđavno su objavljeni „poslednji eseji velikog nemačkog pisca Tomasa Mana. Svojim zadnjim „snagama Tomas Man je još jednom potvrdio veličinu svog literarnog talenta i m “nizu briljantnih eseja ma različife teme oprostio se od čital\Aca „širom sveta, U ovoj zbirci ističu! se đdubo»> kim «sagledavanjem i poznavanjem problema, eseji »O Šileru«, »O Čehbo> vU« i esej pođ naslovom »Ničeova Tilozofija u Sveilosti novije istorije&, Sve ove teme Tomas Man gleda i% jednog novog ugla i na faj načim daje svoj doprinos njihovom boljem razumevanju

bod

| SABRANA DELA VISTAN HJU ODINA

Ovih đama su u MEngleskoj izdat sabrana dela poznatog pesnika Vistam Hju Odina, koji je svoja majznačaje nija, ostvarenja dao u periođu izme» đoe dva rata, Njegova poezija ima trajnu umetničku vrednost. U ovom izdanju su objavliene i neke malo poznate njegove pesme, koje su se malazile rastu?ene po časopisimx štampane pre mnogo godina. Zahva» ljujući pređuzimljivosti poštovalaca Odinovog književnog dee | ia, ova zbirka umnogomc će dopri« meti đa se stvori jeđan potpuniji suđ. o njemu kao čoveku i njegovom, sta* vu prema životu. .y

·

izdavača |