Књижевне новине

Pitanja ne traže odgovor

- Alber Kami „Pad“, Mladost, Zagreb, 1959.

„Dam za dahom, vrlina ili porok, i dani prolaze kao psi,

ali ja, lično, ostajem svakog ·

doma postojano ma mestu. Napredovao sam tako po površihi života, u izuesnoj

meri u rečima, nikada u realnosti. Sve te jedva pročitane „knjige, jedva voljeni

· prijatelji, jedua posećeni gradovi, jedva osvojene žene!“ (Iz: knjige: „Pad“).

Kada se pojavio Kamijev „Pad“ vw našem prevodu, preko očekivanja brzo, gotovo odmah, sutra, tu i tamo ugledali smo par recenzija koje su htele da ovoj vrlo slavnoj i potpuno kamijevskoj poemi — ispovesti o umoru u totalitetu života priđadu atribute dekadentstva, limearno shvaćenog umora, i slabosti u odnosu na druga Kamijeva dela. Po sebi, to i nije bilo tako ozbiljno, jer, najzad, šta se kod mas nije označavalo kao dekadentmo, ispovest o umoru i bespuću, iako nikome ođ nas, zapravo do danas, nije još jasno šta je to dekadentno, šta je to umor 1! preva bezizlaznost...

Više je bitno, čini mi se, da, kađa završimo čitanje ove knjige, da mam se nameće jedna evidentnost, tako uočljiva u svakodnevici: ima ljuđi kojima je uvek i sve Jasno i postanu, zato, upravo zato, begunci od sebe i svega što im je tako jasno i po njih tako porazno; ima ljuđi kojima nikada i ništa mije jamo, i zato uvek ostaju tu gde jesa, bitno neuzbuđeni onim što jesu i onim gde jesu, mirni, «a pođatkom sopstvene sigurnosti da' se, zaista, ono tako slavno njihovo nešto menja, sa uverenjem đa se i oni menjaju ı da rastu, đa se kreću napred; gotovo mikadđa neće ili ne mogu, uglavmom mentalno limitirani, da Spoznadu svu tugu toga da su tu gde jesu i da okolnost da begunci nisu postali jeste ništa drugo do ograničenost mogućnosti spoznaje Imperat;va: pobeći, tog imperativa svud prisutnog, postojećeg, Omog Što nas lomi i tako potpuno zamara, „Jeste, radi : uprava 20 ničem.. konačmom: „Sve te JedV proikaha knjige, jedva voljeni prijatelji, jedva posećeni gradovi, jedva osvojene žene!“. Naši snovi o tome da su knjige potpuno dočitane, građovi potpuno posećen:, žene definitivno obljubljene i Pprijatelji, 5 naše strane, potpuno angažovano, potpuno predano voljeni, sve te tako prisilno ali uvek u domienu svake nemoći naše, naravno, izmišljene norme života (oh divna bračna sreća, građansko JA, nov gromb; kaput, mašina za pranje veša, godišnji odmor „na moru , kombinovana soba ma kredit) pozivi su za pusti jedan samozaborav, kao što je samozaborav svaka ispunjenost sobom, iluzija o moći ili svome. najautentičnijem postojanju u empiričnosti svakidašnjice.

Ali postoji, ovđe, i jedno pitanje koje nam se nameće kao poricanje bekstva i svih pokušaja' bekstva. Da, dan je ovaj neopozivo okončan. Sebi naređimo da ga zaboravimo. Pokušajmo da pobegnemo od njeqa, da pobegnemo od njega u mislima svojim. Makar u jednu noć bespuća. Gde je noć bez povratka? Makar u jednu noć nemuštu, u maglu, jer magla smo sami. Da li će zaborav biti moguć? Gde je zaborav? Gde su koreni njegovi? Da }i je amnezija isto što i bekstvo? Ne. ·'Nije i biti neće, jer bekstvo nikađa nije zaborav postalo. Da li se, dakle, bekstvom u Amsterdam, fi;,. svejedno već gde, tamo gde je pobegao Kamijev bivši pariski

advokat, da li se bekstvom negde tamo — postiže zabotav?

Al; i Kami poručuje „Padom“ da je svaki zaborav isključen:. „Šta mislite da je učinio? Prestao ·'je

varati ženu? Ne. Ubio ju je“. Zar.

su uništiva sećanja na onog memačkog oficira koji je u jednom francuskom selu, za vreme okupacije, neku staricu vrlo uljudno zamolio da izabere jednog od. svoja

dva sina koji će biti streljan kao

talac? Dobrovoljno izgnanstvo, izgnanstvo kao bekstvo, ovđe, u ovoj Kamijevoj 'Knjizi, javlja se i, kao bekstvo od reminiscencija koje neumoljivo t+ište.

Ispovest bivšeg pariskog advokata u lučkim krčmicama Amsterdama — to je ispovest samog Kamija o vidovima savremenog obezvređivanja subjekta, ispovest. Uličnosti koja se od sebe otcepila, đa se sebi nikada ne bi vratila.

Čitalac koj: očekuje đa će u ovoj knjizi naći fabulu, kome je, naime, neophodna, — čitajući „Pad“ neće naći ni fabulu, ni: deskripciju, mi onu vrstu 'beletrističke zanimljivo-

st; koja „drži“ od prve do poslednje stranice. .Čitaoca, u · slučaju knjige „Pad“, „drže“ povodi za

meditacije o tome đa li smo, đa li smo, i koliko, našli; ili hteli. da nađemo, prave viđove otpora našem povinovanju imperativima svakodnevnog konformizma. Da li smo uspeli đa od konformizma i, od neumoljivo. postojećih. reminiscencija. na prohujale dane užasa „ strave, bekstvom zaista pobegnemo? Gde su pravi pođaci o unutrašnjim konvulzivnim. sumnjama u razloge koji nam mnalažu „življenje, življenje spokojno i samozađovoljno? Gde su razlozi jetkosti u odnosu na bitisanje, bitisanje svoje i tuđe, umorno i otuđeno? Da li su sadržani u tome što, zaista, nismo našli mir, mir jeđan lični, jeđan sasvim intimni, u odnosu na sve ono što u svakodnevici našoj osećamo kao akcidenciju, kao nebitno ali izvesno i obespokojavajuće, jer, najzad, sal razloga dobre doze, valjđa, infamtilne naivnosti verujem da je svaki konformizam, ipak, obespokojavajući, smetnja na putu određivanja. koorđinata jedne najličnije moralne Tizionomije(?) 7 ; ya

Sva . ta pitanja iz knjige „Pad“ naviru, naviru. i uzburkavaju nas, čak i onda kada nisu data kao eksplicite života, već i: onđa kada se nalaze u kontekstu ove proze. Ta tiha i ta tako stravično neumoljiva pitanja što izviru iz jednog definitivnog pađa i čitavog , niza padova, pitanja koja dobijaju svoje odgovore onđa kađa „tragamo za uzrocima pada ili bekstva ođ prilagođavanja, bekstva od nas samih, od sebe i svih sećanja, od, nemoći naše da ostvarimo sa jednim svojim ŽELIM ođumiranje svih reminiscencija na viđove naše prošlost; koja je uvek, tako, mnogo, tako mnogo i UVEK naša sadašnjost, ta pitanja izviru iz ove Knjige i dobijaju svoje odgovore ili, tačnije: autentične pokušaje odgovora, tek onda kađa „Pad“ shvatimo kao ispovest čoveka zamorenog od svih serija uslovnosti savremenog života i dinamike zbivanja koja prouzrokuje umore i pokušaje bekstva od umora, dosade i konformizma.

A da ovu knjigu čitamo sa neposređnom. Žželiom „da'se'i ovog puta pronikne u čitav kompleks meditacija Albera Kamija, — ·zaslužan je, izvesno, i pesnik Ivan V. Lalić koji se i ovom prilikom afirmisao kao odličan prevodilac,

Bronko PEIČ

ALBER KAMI

Kapitalno delo

· kritičke filozofije

bojic] Kant: Kritika čistog: uma, - Kultura, Beograd, 1959

Izdavačka delatnost je jedna od veoma značajnih — čak osnovnih funkcija kulturnog života. Ona ima svoj poseban značaj i karakter u našim uslovima socijalističkog društveno-ekonomskog i kulturnog razvitka. Utoliko pre ukoliko je u pitanju prevođenje. i objavljivanje onih klasičnih naučnih, filozofskih i ostalih dela koja pretstavljaju trajae i, kroz to, na određene načine, stalno aktuelne vrednosti. Kantova Kritika čistosa uma je, bez sumnje, jedno od ta-

'kvyih izuzetnih ostvarenja. U izvesnom 'smislu, čak više'od toga ako se ima

u vidu činjenica da upravo njenom pojavom započinje najrevolucionarniji period u istoriskom. razvitku ljudske misli sa svojim objektivnim društveno-istoriskim uslovljenim ishodišlem wu. filozofskom ” materijalizmu, pogledu na svet radničke klase.

_ Kritika čistoga uma, napisana a svega nekoliko meseci, pojavila se 1781 godine kao plod jedanaestogodišnjeg Kantovog razmišljanja i napornog studioznog rada. | Naime, osnovne elemente Kritike čistoga uma Kant je istakao prvi put 1770 godine u raspravi O formi i principima čulnog i misaonog sveta. · ovoj raspravi Kant izlaže, doduše ne još

CETIRI KNJIGE BASANA

L' ESOP BASNE. S GRČKOG PREVEO D-r MILIVOJ SIRONIĆC. PREDGOVOR NAPISAO D-r MILOŠ N. ĐURIČ. NARODNA KNJIGA, BEOGRAD 1958

'Ovo izdanje pretstavlja, ustvari, jedan izbor najpopularnijih basana među onima koje su ranije izišle pod naslovom. — Zbornik Esopovih basana. Preveo s grčkog izvornika, pogovorom i napomenama popratio Milivoj Sironić. Novo pokolenje, Zagreb 1951.

Polazeći "od. sličnosti i razlika koje se zapažaju između ova dva izdanja, nastojaćemo ne samo da ih 'prikažemo već i da u isto vreme. istaknemo koliko je naša prevodna književnost dobila ovom zbirkom: basana, ovom fontanom iz koje šikljaju mlazevi morale ljudske filosof;je. Neobilazno je, presvega, napomenuti da nam je u Ovom tečnom i razumljivom prevodu prvi put na srpskohrvatskom jeziku pristupačan kompletan Zbormik Esopovih basama. I kad ih čitamo od: prve do poslednje, ne možemo se oteti utisku da pred sobom imamo niz. malih pripovedaka, punih svežine. Gotovo se u svakoj od njih mešaju ozbiljnost i šala, a kazuju se prostim stilom, lakim uporednim rečenicama i s vedrim poukama, kojima je sadržina uzeta iz svakodnevnog života. Kao takav, Esop je pretstavnik narodne mudrosti-a njegova basna je „filosofija u · primerima“.

Beogradsko izdanje Esopa sadrži 216 od 426 basana, koliko ih je u kompletnom „izdanju „zagrebačkog Novog pokolenja. Ako bismo uz pojedine basne računali i njihove paralele, broj bi ovde bio svakako mno go veći. Bio bi ustvari onoliki koliko ih je prevodilac našao u dosad najpotpunijem izdanju: Fabulae Aesopicae collectae ex recognitione Caroli Halmii (= Bibliotheca Scriptorum „Graecorum et Romanorum Teubneriana), Lipsiae 1901.

· Basne u izdanju od 1951 godine propraćene su dragocenim ilustracijama. Njih je prevodilac preneo neposredno iz izdanja. Esopovih. basana što ih je u gradu Brescia godine 1482 štampao naš zemljak, po-

znati tipograf Boninus de Boninis de Ragusio (Dobruško Dobričević Dubrovčanin). Ovđe se doista ' nalaze 66 drvoreza od nama nepoznatog umetnika, dok je prevodilac za svoje prvo izdanje „preuzeo samo njih 37, jer se mnogi odnose na basne kojih nema u helenskom izvorniku kod Halma. — 1 najnovije, beogradsko izdanje donosi veći broj veoma uspeli;h ilustracija Pavla Vasića.

Tako data, ova izdanja su opravdala nastojanje prevođiočevo da Esopova basna gotovo nimalo ne izgubi od svojstva originala, i da je kao takvu što više približi čitaocu, S te strane beogradsko izdanje Esopa je mnogo dobilo i u iscrpnom predgovoru D-r Miloša N. Đurića.

II. LA FONTEN, BA SNE. S-:PFRAN CUSKOG U STIHU PREVEO I PREDGOVOR NAPISAO DRAGOSLAV ILIĆ. NARODNA KNJIGA, BEOGRAD 1958.

Građu za svoje basne La Fonten je uzeo od starih basnopisaca, Esopa i Fedra, ali ih obrađuje na sasvim nov i umetnički način. On u basni razlikuje dve stvari: telo i dušu — fikciju i moral; sve zbog toga Što u basni opis, događaj i moral moraju da sačinjavaju jednu nerazdvojnu celinu. Otuda, kad čitamo La Fontena, izgleda kao da je pred našim očima pozornica na koju izlaze raznovrsne ličnosti, koje delaju, govore, misle, osećaju i

'kođ nas izazivaju ođobravanje ili

negodovanje: „Komeđija duga ”u sto raznih scena, pozornica za nju cela vaseljena“. Na sceni su najčešće lav, medved, čaplja, lisac, zec, jarac, kornjača, magarac i druge životinje. La Fonten njih'odgaja u zoološkom vrtu svoga vremena. Koristeći se njihovom ·spoljašnošću i karakterom, đaje im misli, reči i dela i od njih stvara ljude. Tako je uspeo da kroz basnu stvori finu satiru na život i prilike iz doba Luja XIV. Pred nama su svi pretstavnici ondašnjih staleža: krupno i sitno plemstvo, popovi, činovnici, lekari, učitelji i advokati. Sve se to ropski

uvija i vrti oko kralja, koji je glav-

ELEGIIE VOŽDA KARAĐORĐA

TREĆA.

Daj, Hajduk Veljko, udari svakom rukom, svakom mukom, udahni u duše bunu, udahni ljubičicu, proveri ideale. Već pokrenuti sa tokovi, nadošli sokovi, i snovi,

trese se kolo, zaneto. Povedi Srbiju u vojnike, . prebvori je mu vrisak, koji oslobača straha,

pretvori je m pšenicu, koja od krvi divno uzreva, "pretvori je, sokole, u naj vljeno kretanje, u sanje. Evo, ponovo cemo stvari ti istoriju, prekinutu.

U mraku, zaustavljeni, ćutali smo, kukali: smo; najzad, kapija je otvorena, i staza „poznata, ovaj put; Člasovi juriš nose, daleko, m budućnost, LN Čula u Srbina naslućuju pobedu, najveću.

Ako nas čula prevare, ubićemo vesnike.

Ako nam sloboda bude teška, polomićemo je. U ovim trenucima, svako oklevanje upropašćuje. Zato, visoko držite glave, i barjake, nastavljajte;

svetiljke su uvek napred, kao neminovna rastojanja

od nas do cilja, da nam

otkriju slavu, nesreću poginulih,

Ali mrtvi mogu da se raduju, još verujemo, svi, m ružu na kraju puta, u rumenilo sjaja.

KNJIŽEVNE NOVINE.

ČETVRTA.

y Posle bitke, sam, umoran, nervozan. Jutros su jaki mirisi, glava me boli.

Hladno je u meni, w biću, i nema stnca.

Umorna su tkiva živa, od sokova,

od nestalnih tokova, od siline, od drhtanja.

"Telo postaje beznađe, u ponor

aj, kako se Mičupati, kako ostati; · kom nebu da se okrenem, čijim sanjama?

pada,

. Gle, u ovom trenutku nema ohrabrenja. „a A rastu proleća, grče se bujanja, cveta Srbija

Šta mi je, ne mogu muziku da osetim, i ne smem više u sebe da pogledam. Mrak je tu, mrak kao bol, kao mirisi,

koji se raspadaju, koji u tugu vode, u ambise.

'Ovo mesto postaje jedina sigurnost.

Natrag se nema kud, tamo Je pustoš. Mirno, čekam da se kosti posvađaju, kad počne silovito odvajanje, u juriš,

znam, ostaće u meni neki glas, samo moj.

Ako pođem napred, rasturiću se, a ići ću..

to je poslednja mogućnost da se ponovo Wsoravim Rađoslav VOJVODIĆ

no lice ove velike komedije i koji kod La Fontena uvek istupa u licu lava. Pozitivnu ulogu njegovim basnama imaju samo mali, slabi i potlačeni ljudi.

II. LESING, BASNE. S NEMAČKOG PREVELA I PREDGOVOR NAPISALA · MARGITA JANKOVIĆ. NARODNA KNJIGA, BEOGRAD

I Lesing je svoje· basne radio po klasičnom uzoru Esopa i Fedra, jer su po obliku gotovo istovetne, Epigramatski. način pisanja, Lesingu naročito svojstvem, našao je i ovde puno izraza; basne su oslobođene svega Što bi moglo da razvuče pričanje, ili da umanji i .zamori

„pažnju čitalaca.

U svim njegovim basnama nailazimo na elemente svojstvene i drugim basnop;sctcima. Sve, one sadrže kakvu priču ili kakav opis, dijalog ıli radnju, sliku karaktera ili pouku. Oblik basne, u kojoj su uglavnom junaci životinje i bogovi, omogućio mu je da kaže mnogu istinu o svojim savremenicima, o silnicima koji su gugnjetava-

il narod, i o samom narođu. Najbolje strane, njegovih basana su — kako je primetio Herder — „lepo opažanje., najđiv-

nija ideja, nov izvrstan obrt, iznenađan skok, najživlji dijalog". Sve to, kao i jezgrovit i precizan stil prevodioca, čini da pri čitanju ove kniižice, u kojoj su pretstavljene sve tri knjižice Lesingovih basana, u potpunosti sagledamo jednu sredinu punu životnih pouka i mueđitacija. IV. DOSITEJ OBRADOVIĆ, BA-

SNE. PREDGOVOR NAPISAO MI-

LIJA STANIĆ. NARODNA KNJIGA, BEOGRAD 1958.

Svoje basne, od kojih čitamo samo jedan lep izbor, Dositej je sastavio na taj način Što je preveo i preradio basne čuvenih basnopisaca, uglavnom onih o kojima: smo dosad ovorili. Tu je u prvom redu Esop, koga je maš Dositej još u Hopovu dobro upoznao i zavoleo. Otuđa je razumliivo što je, s takvim poznavanjem Esopa, a u đuhu narodnoprosvetiteljske i praktično didaktične delatnost; svoje, odlučio da pokaže „kako nam se istina u basnu oblači“. To se lepo vidi i pri" čitanju ove knjižice koja sadrži nešto preko polovine svih Dositejevih prevoda i prerađa basama. Nema gotovo nijedne basne u kojoi nije uspeo da sačuva ambijent i ličnosti sa svim njihovim manama i vrlinama. Lav, lisica, bik, miš, kurjak, orao, imaju istu sudbinu kao u Esopa i druqih basnopisaca,

Dositejeve basne se razlikuju od svojih uzora i vrlo opširnim naravoučenijama. Ovakav oblik naravoučenija najbolje je ođgovarao njeqovu propagiranju prosvete široih narodnih masa, a istovremeno i borbi protiv' kaluđerštine i zaglumlivvanja. Kako je Dositej mislio o kaluđerima, koji sa gotovo ı svim njegovim đelima izvrgneti „fehi,. vidi se, poređ ostalog, i iz. „naravo učenija“ uz basnu „Ubog čovek žena“ u ovoj zbirci. — Lep izbor , basana i ukusne ilustracije pređ čitaocem opravđavaju nastojanje. ovo popularne ediniie basana mnajeminentnijih bnemm>ž

· Miodrag V.. STOJANOVIG..

nami.

dovoljno jasno i smelo, svoje novo shvatanje prostora i vremena kao a« priornih uslova opšteg i nužnog sas znanja. Pritom je i prvi put i, do slednije, drugi put pošao od kritike Lajbnic-Volfove metafizike koju fe već 1766 godine započeo spisom Snovi jednog vidovniaka objašnieni snovima metafizike. Međutim, ma kos. liko da je uobličavanje Kantovog TH lozofskog sistema bilo uslovljeno nje: govim neposrednim otporom muetafis zičkim »naklapanjima«, · odlučujuci motiv je, u ovom smislu, potekao od

strane Davida Hjuma koji se, na sebi.

svojstven način, takođe, suproistavio metafizici. ,

Pored pretstavnika engleske empšs rističke filozofije i racionalističke fš« lozofije počev od Bekona i Dekarta pa zaključno sa Lajbnicom i Hyes mom, na Kantov misaoni razvitak pres sudno je uticao njegov interes prema Njutnovoj fizici; afinitet prema des jama francuskih materijalista i proš svetitelja, u prvom redu, prema ides jama Žan-Žaka Rusoa; i dešzam, poš čev od Tolanda, preko Šeftsberiže, zaključno sa Volterom. Ako se, pak, uzmu u obzir Još i činjenice da je pes riod od XVI do XVIII veka karaka terističan i po postepenom ali nezas drživom razvitku prirodnih nauka # da su svi značajniji pretstavnici em pirističke i racionalističke filozofije — na određene načine — ednas ko nastojali da sa svojih tačaka gles dišta daju objašnjenje tog procesa, onda se još jasnije vidi šta je svo — posrednije ili neposrednije — e slovilo pojavu Kantove »kritičkee \fšs lozofije.

Upravo u odnosu na suprotstevljes nost i, istovremeno, uslovljenost Kan4 tove filozofije svim ovim bwticajmna, ona se može smatrali sintezom ceclos kupnog dotadašnjeg istoriskog razvits ka ljudske misaone i naučno-filozof« ske delatnosti. A zahvaljujući ovo: me, Kantova Kritika čistoga uma, kad i Kantov filozofski sistem u celini, ma da ne dosledno okrenut prot. stare metafizike i religiozno-ideali= stičkih načela ideologije feudalizma, i jeste bio wu mogućnosti da wslovš pojavu i razvitak klasične nemačke fis lozofije, a sredinom prošlog veka # filozofiju marksizma, na osnovu če ga je — po Engelsovim rečima proletarijat postao njen zakoniti nas slednik. ;

U čemu leži osnovni potsticaj 'koh} je Kantova Kritika čistoga uma wi nila wu pravcu razvitka klasične nes. mačke filozofije»

U prvom redu, u pitanju sw kates gorije koje su u Amalitici pojmova definisane kao »čisti pojmovi razmama«, a uslvari na jedan, doduše elementaran način, dijalektički struktuirane. Kant ne vidi njihovu dijalektiku. On — po Lenjinu — »nije pož kazao prelaz jedne kategorije u dre« gu«. Kategorije razuma su za njega čiste forme mišljenja, i ništa više. Međutim, sama činjenica da odnos između ovih kategorija implicira objektivnu dijalektiku njihove međusobne uslovljenosti i. time, povezanosti i uzajamne zavisnosti, znači prilog koji je Kant nesvesno učinio razvitku objektivne dijalektike mišljenja. Kantov trajni doprinos razvitku ds jalektičke metode, wu krajnjoj Hej nastanku dijalektičke metode Filozol= skog materijalizma, jeste njegova shvatanje i postavljanje „antinomija »čistoga« uma. Naime, polazeći od razmatranja ideja »čistoga« mwma ideje duše, ideje sveta i ideje boga Kant je došao do zaklječka da ljudski um uvek zapada nu proiivrečnosti sa samim sobom kada šava da o njima stvori opšte i nužna saznanje. Tako je došao do parova kontradiktorno suprotnih stavova o svetu, duši i bogu, koje je nazvao antinomijama, pokazavši da se pod« jednako uspešno mogu naći dokazi za tezu kao i za antitezu i da — kri= tikom racionalne psihologije, rachos nalne kosmologije i racionalne teos logije — sintetički sudovi a priori metafizike nisu moguci, a time ni me« tafizika.

»Kant nije shvatio opšti zakon ds« jalektike »konačnoga« (Lenjin, Hes gel), zato se tu i zaustavio. Ali, ea nog trenutka kada je dijalektika »ko« mačnoga« shvaćena kao kategorija objektivne dijalektike mišljenja, M Kantove antinomije su prevaziđenes One su polazna i, kasnije, centralna tačka Fihteovog transcendentahog idealizma, metodološki zasnovanog ma trijadi: teza (Ja) — ·3antiteza Ne-Ja) sinteza (apstraktno dšs

OMONRIRI 3

' jalektičko proceswalno jedinstvo Ja-a

i Ne-Ja-a).

Seling, suprotstavljajući se subjeks tivnom, ustvari transcendentalnom, HM» * dealizmu, usvaja Fihteovu »transcen= dentalističku trijadu«, ali je stavlja u okvire dejstvovanja principa apstraks ino dsjalektičkog identiteta. "Tek Hes gel. kritikujući Kanta — ali i Fehtea? Šelinga — s gledišta doslednijeg idealizma, izgrađuje sistem objektivne dijalektike koji su kasnije klasici marksizma »postavili s glave na'no“ ge«, uspostavljajući filozofiju dija- ektičkog materijalizma. Ž

Nastavak na ć strani

5

ii