Књижевне новине
ie~ -
:-..
TRIBINA
NE
OPHODNOST DA ESTETIKA ZA
/
Dr. Ivan ·
| U ONTOLOŠKA ISTRAŽIVANJA
Silan zamah ontologije umjetnosti i prvi značajniji rezultati do kojih je ona u svom najnovijem razvoju došla, nalaze već svoje odjeke u našoj zemlji, „Književne novine” dobro učinile što su u svom izdanju od 1 januara o, g. okupile trojicu naših teoretičara đa o njoj progovore, Dragan Jeremić (,Samo estetika”) je tada pokazao koliko je neophodno da se estetika fundira. ontološki, Dr. Milan Damnjanović („Estetika i filozofija umetnosti”) smatra da ontološki aspekt umjetnosti ne ulazi u domen estetike i pada pod kompetenciju filozofije umjetnosti, a Dr. Žarko Vidović negira valjanost i potrebu i svake racionalne estetike, i omtologije umjetnosti, i filozofije umjetnosti, pa usput, kao dodatak, i ontologije kao takve. Ja sam sklon da prihva tim Jeremićevo mišljenje, ali uviđam da u određenom pravcu treba ići i dalje; naime, za mene Je ne samo evidentno da estetika kao filozofijska disciplina mora postati svjesna svojih ontoloških pretpostavaka, nego još i smatram da sama ·estetika mora u svom cen'tru biti ontologija umjetnosti. Najprije što se tiče prvoga, ti. neophodnosti da se estetika utemelji u ontologiji, navešću nekoliko činjenica. Estetika je kroz čitavu &voju historiju bila i sve do naših dana ostala filozofijska disciplina u najpunijem smislu te riječi. Ulazila je s etikom u „praktičku filozofiju”, za razliku od aontologije, anoseologije i logike koje su tvorile „teorijsku”, Ovaj teorijski dio, „prima philosophia”, davao joj je temelje, principe i metod, pa zato možemo smatrati da je ona bila ili deducirana, izvođena iz općijih i fundamentalnijih filozofskih shvatanja, ili naknadno dovodila do njih kao do svoje osnove, da dakle, u svakom slučaju, i nije drugo nego filozofija primjenjena na specijalno područje estetskog fenomena, .
Kad bi estetika bila jedna pozitivna nauka, mogla bi si priuštiti luksuz da se ne pita o svojim pret postavkama. Ali, ona to nije i kao i svaka filozofija đužna je da Otkriva vlastite funđamente. Otkriva jući ih, ona nalazi da su gnoseOı loškivi ontološki.. Između. različitih estetika yiše su 'vrijedile i duže trajale samo one koje su povlačile i ontološke konsekvencije, ed ArTistotela i Platona pa sve do Nicolaia Hartmanna.
Nastojanje da se estetika u sa moj sebi autonomno zasnuje, Oostajalo je bezuspješno kad god je ova autonomija bila shvatana kao sloboda od gnoseoloških i ontoloških diferentnosti. Estetika kao fi·lozofija ne može se otcijepiti od onoga što je u filozofiji najfunda– mentalnije. Umjetnost se ne može estetski razmatrati neovisno o nje noj spoznaji i njenom biću, a specificum tog njenog spoznavanja bivstvovanja ukazuje na čisti teorijski dio koji se spoznavanjem i bivstvovanjem kao takvim bavi. Pri ovome treba imati na umu da istina i biće umjetnosti nisu nešto što bi umjetnosti bilo spoljnje i indiferentno, već upravo njena najintimnija suština.
Posljednji značajniji pokušaj da se estetika autonomno utemelji, Croceov, pokazao je kako u tom slučaju čitava stvar ostaje u zraku. Sam Croce je svojim učenjem o intuiciji i nehotice počinio niz gnoseoloških pretpostavaka, ali je pogriješio, kako dobro zapaža E. Souriau, što mu nije dao poput Bergsona i „metafizičku širinu”, U krajnjoj liniji ontologija je i od gnoseologije fundamentalnija, jer neophodnu gnoseološku korelaciju subjekt-objekt nemoguće je objasniti prije nego se utvrđi Šta tu korelaciju uopće ontički postavlja i omogućuje. Sioga i svaka gnoseoOloška, kao i estetička postavka, ima svoje ontološke pretpostavke i korijene. Sve što u okviru jednog estetskog nazora uopće možemo ftetički reći, neizbježno ima reperkusija u čisto teorijskom dijelu filozofije. Čitava razlika, može biti samo u stupnju svjesnosti o tome šta smo sve pretpostavili kad smo postavili jednu ivrdnju. Kad naprimjer Žerko Vidović kaže da „nc treba objasniti suštinu svijeta”. on počinja i nesvjesno upravo Oohntološke pretpostavke, naime, pretpostavlja da je čovjek takvo biće da je za njegn indiferentno šta je svijet uistinu i da za njega samo objašnjavanje svijeta nije preduslov da bude čovjek, pa i da za to biće, neovisno od toga da li je ono u stanju riješiti taj problem, problem kao takav nije interesantan ili značajan itd. Nije mi namjera da ovdje pobijam takvo jedno shva tanje, uzeo sam 0a samo kao primjer da i pobijanje ontologije ima ontoložke pretpostavke. I pozitivne nauke pretpostavljaju jednu odtređenu orntologiju, šamo One nisu dužne, kao filozofija što je, da 5VO-
–
Zato su,
je pretpoštavke' preispitavaju, jer činjenice uzimaju naprosto kao činjenice. e PS THe
Do svjesnog ontološkog fundiranja estetike dolaži naročito u onim razdobljima kad se javlja potreba đa se reviđiraju temelji filozofije uopće. U tim slučajevima se nailazi na ontološke izvore. Zato i ovo savremeno „ontologiziranje estetike” pretstavlja samo jedan detalj u okvirima velikog posla oko revizije filozofskih kategorija, oko pre ispitivanja koje je naše doba na svim teorijskim područjima otitpočelo s Marxom. I Marx je na umjetnost gledao iz ontološkog aspekta,
štaviše, gotovo isključivo iz njega.
Na to ga je navodilo polazno ontološko shvatanje o ekonomskoj determiniranosti sveukupne Kultur me nadgradnje kojoj i umjetnost pripada. Umjetnost kao jedna od manifestacija svjesnog bića ima za svoju pretpostavku samo biće nje= govo (,Ssvijest se javlja samo kao svjesno biće”). Kroz medij sviju oblika nadgradnje čovjek „očovječuje prirodu”, a to je jedna ontološka funkcija par exelence. Za
jednu estetiku upravo ovo učenje
o odnosu baze i nadgradnje mora biti ona opća pretpostavka.
. Gotovo svi mislioci od formata fundiraju danas svoju estetiku na ontološkom tlu, ne samo u Francuskoj, kako mam je pokazao Jeremič, nego i u Njemačkoj, pa pored Heiđeggera („Porijeklo umjetničkog djela”) i njegovog sljedbenika Bede Allemanna („O pjesničkom”), treba navesti i Helmuta Kuhna (koji izlaže „Metafizičke temelje estetike”), Maxa Bensea („Metafizika književnosti” i „Aeste tica. Metafizička razmatranja lijepog”"), Kurta Rizlera („Traktat o lijepom. K ontologiji umjetnosti”) i imad svega Nicolaia Hartmanna (koji u svojoj „Estetici” provođi ontološku analizu estetskog predmeta). Sad pređimo na drugu ivrdnju, naime, pokušajmo pokazati da estetika mora, kako bi riješila specijalnu vlastitu problematiku, zaći u ontološka istraživanja. Kao Što nam je Croceov primjer pokazao da estetika ostaje u zraku ako se ne zasnuje na ontologiji, tako nam i Kantov slučaj jednom za uvijek služi kao primjerda anmtiontološka tendencija u estetici nužno dovodi do ·psihologizma. Koliko" dd se Kant trudio da povuče" ražliku 1zmeđu svog transcendentaino-idealističkog postupka i psihološkog, njegova estetika je okončala u psihologizmu već samim tim što je ostao kod estetskog akta, ne potraživši mu, makar i naknadno, obje-
ktivne korelate. Čitava estetska si-
tuacija morala se tako lokalizirati u psihičkom stanju subjekta i nama je dobro poznato kako se to osvetilo prilikom traženja pouzdanog kriterija za lijepo; on se sveo na intersubjektivnu nužnost. Istina, estetiku interesira aestesis, Osjetljivost i čulna prijemljivost koje su nesumnjivo psihičke osobenosti, ali, aestesis se rađa pod dejstvom aestetona, predmeta koji iz sebe emahira kvalitete aestesisu adekva tne i prijemljive. (Marx: lijepa pretmetnost odgaja i razvija naš smisao za lijepo.) Lijepo mora u sebi imati izvjesne objektivne kvaljtete na osnovu kojih nam se sviđa i na osmovu koji o njemu estet ski sudimo. Prema tome, ono je objektivno sadržano u samom -cstetskom predmetu i nije produkt fantazijskog subjektivnog projicira nja ili Einfuhlunga, U protivnom, i sam doživljaj lijepog bio bi nezasnovan, odnosno, estetski bi bio neispravan i neadekvatan. Jer, ako nešto nije po sebi lijepo, tad je očito zabluda i samoobmana shvatati ga lijepim; svi naši kriteriji ne bi mogli izbjeći relativizmu, Bez ovih objektivno postojećih svojstava predmeta, nema uopće uslova za pravi estetski stav, jednako kao što ih nema ni za spoznajni bez spoznajnog objekta. Estetika akta (aestisisa) mora se, dakle, ne samo zasnovati u estetici predmeta (aestelona), nego: mora i još, nešto ili iz njega izvesti, ili do njega dovesti. A ako u estetskom predmetu nešto kao estetsko objektivno postoji, ako je u njemu objektivirano, tad će to otkriti ontologija. („Estetski predmet”, dakako, nije predmet estetike.)
Kad se javi potreba da se potra=ži objektivni moment estetike, nužno se dolazi do ontologije. Svaka estetska objektivistička orijentacija ontološki je usmjerena na pre dmet u kojem objektivno moraju biti posijane estetske rednote, dok svaka subjektivistička psihološki ostaje kod akta, a s njim u zraku. · V ?
"Tako se estetici dešava nešto slično kao i formalnoj logici, koja ije u svom razvoju morala dovesti do sadržajne, pa prvotno samo apstraktno razmatrane forme misli uzeti u odnosu prema konkretnom njihovom predmetu. Čak i logicisti
poput Husseria vrčili 8#u na Ključ“ nim mjestima „ontološki obrat” („die ontologische Umwendung”"). Time su i logicizam i njegov pandan esteticizam stavljeni pred ne ophodnost da zaokrenu u Ontološko. Ako se taj zaokret ne obavi, bijedno se ostaje u psihologizmu,
Složimo li se danas, nakon Hegela, da se pojam estetskog predmeta poklapa s pojmom umjetničkog djela (prirodno lijepo nije uistinu lijepo jer nije duhom oplemenjeno), tad se estetika mora baviti porijeklom, strukturom i modusom umjetničkog djela. Ona dakle sama mora preći u ontologiju umjetnosti, ili, bolje rečeno, kad je već estetski predmet centar estetske
problematike, sama estetika je SVO ·
jim glavnim dijelom. ontologija umjetničkog djela. Umjetničko djelo je jedno Wvojevrsno biće, pa će specijalna, na umjetnost primjenje na ontologija, strukturalnim i modalnim analizama otkrivati njegov specificum,
Pri svemu ovome treba ukloniti bojazan Žarka Vidovića: estetskoontološka istraživanja uopće se i ne bave „suštinom svijeta”, Nije dobro kad se takva istraživanja brkaju s općom ontologijom. Ontologija umjetnosti se bavi samo umjetničkim djelom, „njegovom strukturom i njegovim načinom po stojanja: ona se pita samo cem'L ono ima zahvaliti svoje estetsko postojanje, šta je to u njemu Što ga čini jednim samosvojnim i originalnim bićem. Dakle, upravo obratno od onoga što joj pripisuje Vidović, ona ne samo da ne želi iracionalno' jezgro (ako je sasvim iracionalno?) umjetnine svesti i prevesti na racionalni jezik, nego upravo otkriti razloge zbog kojih je nesvodivo i neprevodivo na drugi jezik. I tvrdnja da je umjetnost iracionalna, i ona je jedna racionalna estetska tvrdnja. Ne treba brkati predmet i metod jedne nau ke, te na osnovu:itoga što je pred met jracionalan smatrati đa.i metođ kojim se taj predmet želi ispitati mora iracionalam. biti, Tada bi
zoologija, govoreći o kravi, morala |
mukati, a u psihologiji masa mase bi morale psihologizirati, Tađa ne samo da estetika ne bi bila moguća, nego, po Viđoviću proizlazi da
ne bi: bila moguća nijedna nauka |
koja Se bavi iracionalnim predr tom, naprimjer, ni biologija, iracionalan.
jesam fenomen. živoža, _l
itd. Sredstva kojim se nešto. objašnjava ne mogu. biti iste vrste kao i predmiet koji se želi objasniti.
Nijedno spozmavanje, čak i pozitivno-naučno, takvu avanturu nije ni kad poduzelo. y o:
A. estetika i ne pokušava da 8VOjim jezikom ispriča ono što je naprimjer jedna slika rekla. I Bergson je smatrao da se racionalnim kategorijama ne može izložiti priroda intuicije kao akta, jer taj akt nije racionalan. Našim intelektualnim pojmovima, tvrđio je on, mi umrtvljujemo ono što je poput Organizma Živo, svojim, analizama mi dijelimo na sastojke omo što je nerazlučivo, svojim egzaktnim postupkom mi na elemente svodimo ono
što je nesvodivo i na svoj racional-
mi jezik prevodimo ono što je neprevođivo. Pa ipak, zar Bergson me
WR
::7
MIŠA POPOVIĆ; ZENA S PLODOM
Davni divni boemi
30-I-1960
Oglašena je smrt izuzetnog boema Janka Popovića-Rapa,
Povod da se nešto kaže ne o nje-
mu, jer je o njemu pisalo nekoliko.
njegovih. prijatelja, nego o onoj Vrsti ljudi kojoj je on pripadao, koji su uvek .bili dovoljni sebi i umeli đa druge učine zžadovoljnim,
U prošlosti, u svesti našeg građanina koji je vrednost jedne ličnosti određivao na osnovu onoga šta ona poseduje, i koji se od Iuržuja razlikovao po tome što se nije plašio da će izgubiti ono što ima, nego da neće imati ono Što želi, boem je bio. čovek bez ikakvog značaja i bez određene perspektive. Ma šta on nosio u qlavi, ma koliko mogao, i ma šta on stvarno značio. Jer, boem je bio krajnja suprotnost građaninu, svojim životom dokazivao da sva sreća nije u Onome što je građanin smatrao Srcćom, i upozoravao tog istog građa– nina, ne direktno i nametljivo, nego svojim prisustvom, da vrednost: nije u onome Što se može prebrojati nego u Oomome što se može iskazati. I naravno, uz ime boema se uvek pripisivalo pijanstvo kao njegova najbitnija odlika, a siromaštvo kao njegov najveći porok, mada je bilo toliko divnih boema koji uopšte nisu bili pijanice, i to sve samo zato što je taj boem Ssvojim životnim stavom poricao prašnjavi moral i ustajala osećanja.
Pogrešno se smatra da su boemi uvek nastajali iz ređova umetnika, mada su takvi ''ili najzapaženiji, jer je bilo isto toliko istinskih bo-
ema koji su samo voleli umetnost ·
i družili se sa umetnicima, i upozoravali ih često ha izvesne obaveze i prema sebi i prema drugima koje su ovi, zbog izuzetnog načina života, bili često skloni da prekrše. I ti i takvi boemi bili su uvek najveći obožavaoci umetnosti i U> metnika, jer su nasuprot snobovima kojima je druženje s umetnicima bila samo korisna vrlina, umeli da se istinski žrtvuju i često bili značajnijiza nastanak jednog dela mego svi oni koji su 6e sebe rađi
prikazivali na skupovima povodom nekog umetničkog događaja.
Danas se, po onom starom shvatanju nasleđenom iz prošlosti, a i zbog. toga što svi građani nisu mogli biti preobraćeni hi nešto drugo, danas se smatra da je i0emstvo preživela stvar, i nadđ boemima se mnogi zgražavaju, ne trudđeći Be da prave istinske boeme razdvoje od onih koji spoljnim izgledom i gestom žele da skrenu pažnju na sebe, i kasnije, naprave građansku karijeru, Istina, mnogo se šta bitno izmehilo, i boem je u mnogo povoljnijem položaju nego , oma) njegov prethodnik, jer on to Što jeste ne mora da postane silom prilika nego i svojom voljom, SVvecsno prihvatajući jedan način života koji. najbolje odgovara njegovoj ličnosti, i bez čega.on ne bi bio ličnost. Svakako, danas ima isto toliko razloga za boemstvo koliko ga je bilo i ranije, ako se naravno boemstvo ne poistoveti sa onim najpogrdnijim što mu je pripisivano, jer neko može svesno da se opredeli za jedan način života gđe će pronaći vrednosti koje su đrugima strane ili pak neprihvatljve. Naravno, on mora da se pomiri s tim da će se i njegova ličnost, a i njegovo stvaralaštvo, ako je u pitanju umetnik, posmatrati u najboljem slučaja ravnodušno, jer se, bar Što se tiče umetnosti, pogrešno shvatilo da smo lišeni svih zabluda i pogledđu vrednosti, i da je danas zaista svako nagrađen prema stvarnoj vrednosti. Otuđa, iz jednog takvog uverenja, proizišlo je i to da je neposedovanje nekih najstvarnijih vrednosti, bilo kakvih, posledica manje darovitosti, jer onaj prosek, koji uglavnom stvara mišljenje, tu svoju prosečnost baš i kompenzira „posedovanjem nečega što treba da služi kao dčkor njegovoj ličnosti. A svesno se odreći ponečeg što je ipak samo stvar, biti ravnođušan „prema stvarima koje, đa bi se posedovale i očuva1e, zahtevaju ogroman mapor, možć
unutarnje trajanje pa i
- tuiciju kontrolirati, pa - sadržaj i približno izraziti („Pensčč et mouvent”; up. i i
„La colaboration đe Pimtuition · et
· ktu, jer je očito
i met (umjetničko djćlo). predmet
ii Stvarnost
zna | zar ha racionalan način ne tvrđi đa je intuicija kao organizam živa, da je ona jedinstven i noedje~
ljiv akt, originalan i jednokratam.
i neponovljiv, da se po prirodi sVOjoj iz OKA. razlikuje a Hal
ij osobma da otkriv gencije, da je SP : dti svijeta” (sic!),, da se njem sadržaj može odeća slikama, itd.? A sve su to odredbe o intuiciji rđci-
"onalnim vojmovima izražene i one
ulaze u jednu estetiku kao sastavni njen dio, Zar to ne pokazuje mogućnost estetike? Osim toga, Bergson je smatrao da intuicija i intelekt mogu kolaborirati na više mačina (tu mogućnost Vidović sasvim jsključuje), da pojmovne Spo znaje · iti jednu korelativnu intuiciju ore tio e: ice”), da inte a GU? a čak njem PF. Gregoire: e O otebanı era ije toliko nepnijate! prema da to ničemu ne bi vođilo. No treba imati u vidu da se este tici pruža još više mogućnosti za strože i preciznije proučavanje kad sa akta (intuicije) pređe na predJer, ovaj je „predmetniji”, objekmoment estetike, pa 85e mo-~
tivniji lakše' fiksirati nego flui~
že daleko
- dan i nestalan akt. Tu se pred oni tologijom umjetnosti nalazi gOto-
vo nepregledno polje rada, do da-
| nas tek sa jednog kraja začeto.
Nicolai Hartmann je, naprimjer,
j konstitutivnom #nalizom otkvio
planove i slojeve estetskog pređmeta, što je čisto ontološki posao, a istovremeno toliko dragocjen da nam pruža objektivne kriterije vri~
:; jedmnmosti, bogatstva i dubine ·- umje-
tnine,
Ili pak, drugi: primjer, izvanredno složena problematika. oko odnosa umjetnost-stvarnost, ' može se do kraja riješiti samo modalnom analizom, Krivo'bi bilo reći da u rješavanju 'ove problematike treba preći u ontologiju, jer, već samim postavljanjem problema u ontologiji se već nalazimo. Mođalna amaliza je ontološka analiza, pa se već
u prvom pristupu·otkriva desetak
mođusa u koje stupaju umjetnost | međusobno, :a koje treba podrobmo, istražiti.
8.1, Umjatnosk kao prikazivanje
stvarnosii . VORNANJV 2. Umjetnost kao stvarnost drugog rođa (umjetnički realitet)
da bude isto toliko zađovoljstvo kao i biti njihov vlasnik. Jer, čovek se na kraju opređeljuje za ono što želi i prema onome što mu pomaže da ostvari svoju ličnost. Zato, biti danas boem na svoj način, ne mora da znači biti i prokažen. Uostalom, postoji jedna granica do koje svako posedovanje čini čoveka sigurnim i srećnim i preko koje čovek počinje da robuje stvarima, da stre pi nad njihovom „sudbinom. Oni srećni, oslobođeni tog osećanja, ili bar u iluziji da su oslobođeni potčinjenosti onome što je najprolaznije, postojaće uvek. Zato su i boemi večiti. J-II Danas se u svetu, i shodno tome u čČovekovom životu, događa mnogo šta zbog čega on postaje zabrinut ili pak zaboravlja da ipak živi samo „jeđan život. . Naravno, ima zbivanja koja kao da su sračunata na, to da čovekovua pažnju skrenu Ss njegovih svaktoidnlvnih životnih problema, kao što ima događaja koje, kad ih čovek sagleda,
dolazi do uverenja da je to što ra–
đi, bez obzira šta, izuzetno važno za njegovu ličnu sreću i sreću drugih ljudi. Pa ipak, čovek damas ima mnogo razloga da buđe zadovoljan što Živi u Ovo vreme, i Što prisustvuje jednom #žyzbivanju svetskih razmera, velikom kao što je veliko svako čovekovo oslobođenje. Naime, čovek đanas sagledava kako se oslobađa čitav jedan svet koji je vekovima bio porobljen, vekovima bio potčinjen drugim narodima. ~
Sigurno, ništa Čoveka toliko ne vraća na nivoe njegovog davnog pretknm, ništa toliko me potencia ono animalno u njemu, koliko želja da potčini đragog čoveka i vlada drugim čovekom. I tlo nekada ne samo da tog drugog čoveka materjjalno potčini, nego da mu uništi svest o tome da je rođen da bude slobodan, ili pak đa ga, ako je nepokoran, jeđnostavnim i najgrubljim metođama otstrani iz života. 1 uprkos svemu onome što je čovek vekovima stvarao i preko čega je vekovima potvrđivao svoju geni-
K
Ski (Hožeravanje stvarnosti) 4, Umjetnost kao
Zla Rađp SVAKE 6
atnost ks6 Mozila stvaRu osmišljena
t : ; Umjetnost kao latina O Btvarno
sti (stibjektivnoj i objektivnoj)
6. Umjetnost kao neghtivna kria
gtvamosti 7. Umjetnost da apologija poa stojeće stvarnos _ gem Umjetnost kao sklonište od
varnosti . =: Umjetnost kao umjetna stvarmost (umjetnim putem vaspostavljen novi izvor doživljaja) i
10, Umjetnost kao ostvaravanje van nje neostvarenih ili neostvarivih mogućnosti. | : _ Veoma važan Odnos umjetnoststvarnost može 5e, dakle, na sistematski način samo ontološki ispi-
ti, šta umjetničko djelo objektivne pretstavlja i u kojem modalitetu ono jeste, to nisu samo ontološki aspekti estetike, nego, kao što vidimo, i centralni estetski problemi. Ako i nismo u stanju da bilo kada damo konačan odgovor ha centralno pitanje: Šta je umjetnost? — sigurni smo bar da mas samo ontološka istraživanja. _tom odgovoru mogu približiti. Jer, i samo pitanje je već ontološko.
A da se odreknemo pout Za objašnjenjem i zadovo!jimo enei jata 15 nam naša ljudska pri= roda ne. dopušta.
Na kraju, ako se rađi o tome da: kao discipliniran diskutant preciziram svoj stav unutar koorđihata koje su povukli moji prethodnici, uzimajući u obzir njihovi formus laciju problema i preciziranje poj-“ movnih Opsega estetike i ontolo„ gije, moram zaključiti slijedeće:
1, Estetika se im ultima linea, a preko wpecijalne ontologije umje= tnosti, mora fundđirati u Općoj on« tologiji, jer kao filozofijska disci« plina ona. se mora podvrći hijeran hiji koja vlada čitavim filozofijs skim područjem. %
9. Biće umjetničkog djela je naj“ važniji estetski problem. ;
5. Estetika akta lebdjeće u zraku ako se ne osloni na estetiku predmeta. · :
4. Hetetika predmetba nije išta drugo do ontologija umjetničkog djela :
5. Sve što je estetski vrijedno mora biti objektivno ugrađemo u umjetničko djelo i iz njega se može ontološki otčitati,
6. Zato za estetiku ontološki aspekt nije naprosto tek jedam izs među. ostalih, već upravo najosnovniji. Iz svega slijedi da:
a) ontologija umjetničkog djela nije samo sastavni, nego i konstitu tivni dio estetike same (mišljeno na Jeremića);
b) estetika i nije drugo do filozofija umjetnosti (mišljeno 'na Dammjanovića); ~. ce) estetika i ontologija umjetnosti mogući su i opravdani koliko je i sama filozofija moguća i opravdana (mišljeno na Vidovića).
jalnost, i tako dokazivao koliko se oslobođio onog davnog pretka u sei, uprkos svemu tome postojao je i kolonijalizam kao najveća sramota čovekova uopšte.
Danas se nekadm porobljeni na=rodi oslobađaju gospodara, postaju svesni svog značaja i svoje snage, i to, uz nekoliko velikih naučnih poduhvata, đaje osnovnu boju ovom vremenu. Naravno, oni koji su naučili da vladaju, i koji su uvideli kolika je korist od te vladavine, ne mire se lako s tim da se povuku odande gđe su se nastanili uz pomoć oružja i zadržali uz moć sile, i pronalaze razne načine da prođuže svoj vek. Služe se brutalnošću kada to mogu, lukavstvom kada nemaju čim drugim, najamnicima koji mogu sve da rade jer niušta ne veruju, ali im sve io ne pomaže, i ave im to neće pomoći.
Narodi Afrike, odakle su se od“ vodili robovi i odakie sc odvoziio bogatstvo, oslobađaju se, Ti narodi koje i danas mnogi pretstavljaju samo egzotičnim, pa takvim i neki naši pesnici, danas umeju da za“ htevaju slobodu, i da se istrajno za nju bore.
_ Tek održana Tuniska konferenci“ ja na kojoj su se okupili pretstavnici triđeset pet afričkih zemalja, pokazala je da narodi koji žive na posku i omeđeni peskom, nisu višc oni bezimeni crni ljadi koji sami ništa ne mogu i ne umeju. I cto, kad čovek pomisli da je svedok jednog takvog velikog događaja, kad shvati da je očeviđac zbivanja koje menja život čitavog jednog kontinenta, on zaista mora da buđe srećan, i da se seti koliko je svo bilo onih koji su umrli a priželjkivali da dožive dan kada će kolonijalizam biti samo nešto što je postojalo i što se kao takvo pominje. | [75] Sasvim sigurno, još, jedan naš list posle toliko gođina, prestao je da na uobičajenom mestu donosi pripovetku. Svet traži zabavu.
Dragoslav GRBIĆ
NJIZŽEVNE NOVINE