Књижевне новине

Geteova esfetska slhvatamija

(.Svsi o kniževnosti i umetnosti“, „Kultura“, Beograd, 1959)

Obično se uzimaju dva objektivna momenta kao najbitniji faktovi za-formiranje Geteovih klasicističkih shvatanja u literaturi i umetnosti, kao i za sam njegov stvaralački opus koji postepeno uranja u klasicizam. To su boravak w Italiji, odnosno uticaj antičke klasike i renesanse umelnosti na ovom južnjačkom tlu, i opšta situacija umemnosti u 18 veku, naročito likovnih umetnosti, kojoj je glavni ton u odlučno vreme Geteove alktivnosti davao klasicizam.

lako se ovi momenti ne mogu mimoići, ipak su oni daleko od toga da objasne uzroke i pruže krajnje razloge za osobeni Geteov razvitak u pravcu klasicizma. Najblaže rečeno, ova dva momemta mogu samo da objasne činjenice spoljnjeg habitusa sagledanog u njegovom estetičkom pro film, a ne samu sadržinu i idejnu suštinu preobražaja izvršenog kod Getea. Pre svega, Gete je osećao privlačnu moć antičko-renesansnog Juga i pre nego što je bio podvrgnut njegovom uticaju, a taj uticaj, koji je on spremno i svesno pustio da učini svoje, poslužio mu je samo kao umetnički katalizator, kao estetička formula koja najbolje odgovara potrebama jednog intimnog trenutka kad je sve bilo sazrelo za duboki wnwrašnji preobražaj, kome je klasicizam samo spoljna

oznaka. Ti uticaji su dakle samo po-.

godovali, na čisto umćiničkom planu, potrebama Geteovog ličnog razvitka koji je, opet, mnogo dublje i mačajnije negoli samo kroz spoljne aspekte jednog estebskog oblika bio pod dejstvom mwbicaja ukupne stvarnosti Geteovog vremena. Rečju, iza takozvanog klasicističkog eokreta m Italiji krije se dublja, plikovanija i strukturnija ·fonmmula jednog intimnog idejno-estetskog saračuna, jedan skokovit preobražaj ličnosti, jedno lično rešenje koje je n klasicizmu, n kombinaciji antičko-renesansnog elementa sa onim što je, u mladalačko i najranije doba Geteovog uzgoja, rezultat dejstva sli· karskih zbirki Flamanaca, našlo svoj puni i prirodni estetski volumen. Ovde ništa ne menja čmjenicu što je Gete u klasicizmu, svesno ili nesvesno, nalazio i pribežište, oslonac i sigurni kutak protiv anarhoidne i »nihilističke« romantičarske fantastike i iracionalizma. UJostalom, zašto je toliko i bio oseiljiv, dugo vremena, iako nedosledno, na „romantičarske »ekscese« i na njihovu ne toliko možda teoriju koliko praksu, prvenstveno w likovnim umetnostima? Lepo primećuje i objašnjava. Paul Klukhon u svojoj knjizi o nemačkoj nomantici šta je konačno odbilo romantičare od Getea: oni su težili za »beskrajnim«, on je u »Lkonačnom« našao svoje wnutarmije smirenje i svoju ljudsku misiju. Ostavljajući po strani pitanje koliko je Gete sctvamo konačno našao smirenje u »konačnom«, činjenica je da je romantika ponovo pretila da uzburka u njemu sav onaj s mukom prigušivani, suzbijani i klasicističkim formama i normama savlađivani i savladani (da li zavvek?) šturm-und drangovski životni revolt. Nije se on bez dubljeg razloga odupirao onom ruženju sveg i svačeg, onom nihilističkom negiranju mormi

što je romantika najavila i sprovo-

dila.. Kad se romantika pojavila u punom zamahu, Gete je već prevazišao svoje doba buntovne mladosti kad je mislio da se može nešto protiv stvarnosti učinili njenim negiranjem. On joj je sad prilazio sa druge strane. Interes njegove sopstvene ličnosti koja je integralno htela da obujmi stvamost sa njene egzaktne strane, da je prati u njenom tehnološkom, tehničkom, naučnom toku i ex iri ifvi, prevagnuo je nad uzavre ijnošće mladog buntovnika koji sagleda najviše probleme vremena i stvarnosti u moralnom i čd4k političkom sukobu sa fewdalnim vlastodršcima.

Ali ne samo ovaj preokret nego i čitava mmetničko-estetička evolucija Geteova do wu klasicizam ne mogu se odvojiti od njegovog života, od položaja m životu i društvu koji je zauzimao. Ako pogledamo njegov siloviti mpresionistički članak o Šekspiru, objavljen 1771 godine, otkrićemo iza mladalačkih žarom izgovorenih rečenica koje slave slobodu wobrazilje i slobodu stvaranja kod Šekspira nešto

dublje: subjektivan doživljaj neobuz„dane slobode, koji je svojstven čo-.

veku bez ikakvih obaveza i normiranih odnosa prema životu, društvu, vladajućem feudalnom sloju. Težnja

a SŠekspiru iz ovih dana i w oyom

obliku kako je formulisana potiče iz

opšteg, intimnog, uzavrelog osećanja

i doživljaja slobode. Jedna jedina

formula kojom je sve objašnjeno je-

ste: sloboda. A nekoliko godina kasnije, u Vajmaru, situacija se iz osnova menja, poslepeno ali sigumo: dolaze obaveze. obziri, pravila, etikecija i mučna iskustva zavisnosti, dvorska služba i mnogostrana državna ulog. Prihvatanje klasike odnosno klasičnih estetičkih formula pretstavlja najuopštenije, umetničko sankcionisanje promenjenog subjektivnog statusa doživljaja i refleksija, sopstvene pozicije u životu i društvu. Za mladog bwntovnika francuski klasicizam sasvim prirodno pretstavlja »apsanu« za njegov slobodarski duh. dok

KNJIŽEVNE NOVINE

za vajmanskog državnika, odgovorno lice, sputano i utamničeno na dvoru, jedna. vrsta klasike, ali antički grčke nikako ne francuski klasicističke, opet je docniji izlaz i fomnula ličnog rešenja. Traženje simetrije u formi, unularnje ravnoteže i normi stvaranja i uobličenja vodi GGetea Grcima, ne slučajno; ja bih ovde istakao jedan idejni momenat: tle klasične Grčke, njene: umetničke tvorevine odgovarale su Geteu kao jedini oblik prave srazmere n odnosu s} le i nužnosti, u polaritetu slobodne inspiracije i strogo normmirane forme. Gete je mislio da će u grčkom shvatanju umetnošti pronaći tu sredinu između krajnosti koje raspinju ljudski duh. (Mir i pokret istovremeno, to je Jedna od formula grčke harmonije kojom se prevazilaze protivurečne krajnosti, koju je Gete ne jednom primenio.)

U postavljanju ovog problema mi možemo slobodno da vidimo i odraz Geteove lične situacije na dvoru, onog specifičnog položaja državnika-pesnika koji je od njega činio zavisnog čoveka u mmogim' manifestacijama i funkcijama njegovog političkog položaja, a' beskrajno ga iznutra oslobačao, materijalnom sigurnošću i visokim protekborstvom, u nesmetanom formiranju i razvijanju jednog njegovog ličnog sveta unutarnje slobode koji je hteo da upije i uvuče u sebe sav svet objektivne nužnosti. i da, prisvajanjem materijalno-zakonitog i objektivnog oslobodi svoje lično i pojedinačno. U tom smislu, jedinstvo u trajnom divljenju Geteovom podjednako Šekspiru koliko i Grcima može da bude indikacija da je.Gete a sebi intimno pronašao onu mćru rastojanja između slobode i nužnosti koja je jedan. od njegovih životno i stvaralački postavljenih ideala.

· Od Geteovih estetičkih stavova koji

su, od neobičnog značaja za proučavanje kompleksne i protivurečne stmukture njegovog stvaranja treba+ istaći onaj poznati mladalački poklič:.

»UmeMmost je prvo ivoračka pa onda lepa, a ipak tako istinita, velika wumelnost, štaviše islinilija i veća i od same lepe umetnosti«.

Ovaj stav određen je dvostrukim momentom. Najpre, to je faza »Sturm und dranga«, pokreta silovitih »genija« koji u svemu vide na delu bogotvoračkog graditelja, dok im je forma, pogotovu simetrična lepa forma, nevažna, pre prepreka negoli potsticaj osećanju. Ali ovde se radi i o uticaju likovnih umetnosti, neaaa a Lazy nečeg prostornomaterijalnog, opipljivog, nečeg što je očigledno idle proizvod. delainih, tvoračkih ruku. Samo u dodiru sa likovnim umetnostima mogla se Getea roditi ova ideja i uopštiti do estetičkog principa. koji će da razori

\samu ; srž estetike lepog.

Nije ni malo slučajno što se ovaj članak poklapa sa remenom Geteovih prvih pokušaja aktivnog, stva-

\ralačkog bavljenja likovnim umetno-

stima, slikarstvom. PĐrvi Geteov alkvarel datira' se između 1768 i 1770, ali: tek sz 1774 posedujemo pisani dokumenat, 'i to ut . karakterističnom obliku' štarm-und drangovskog zanosa !i 'pretemanosti, o Geteovom. praktič'nom bavljenju slikarstvom. Nesum'njivo da- 1772 · godina, kad je nai'stao ovaj članak o nemačkom neimar'stvu iz koga sam uzeo gomji citat, pada: u taj. prvi- period Geteovih po(kušaja da ovlada slikarskom wumet“ inošću. Protivurečnost između tvorenog i lepe fome ima i jedan drugi poteket: ovde se radi o prvom latentnom · sukobu između dei i reči, SU-

kobu koji će Gete više puta nedvosmisleno razrešiti u korist dela. U krajnjoj liniji, ovde se radi dakle.o antinomiji izražajnih sredstava dveju umetnosti: literature i likovnih wmetnosti. Likovne umetnosti imaju tu

prednost šio ostaju stvarno, materi-

jalno, opipljivo, kao tvorena dela, dok je literatura samo i jedino — reč, tj. apstrakcija, nešto u materijalnom

'Svetu »nepostojeće«.

No i van ovog vidokruga, ovaj stav ima jednu strogo određenu literarmo-istorisku dimenziju, pa se iz njene perspektive mora i određivati raslijus. njegovog značenja. Kao što se može videti iz celog konteksa u kome se on javlja, Geteov pojam umetnosti kao »prvo tvoračke pa onda lepe« počiva na jednom određenom, programskom, šturm-und drangovskom zanemarivanju spoljne forme, čijoj se pravilnosti suprotstavlja intenzitet doživljaja i jedinstvo osećanja. Geteovom pojmu »lepog« u ovoj fazi, na ovom mestu i u ovom kontekstu problematično je pripisivati ono značenje »lepog«e koje su neki estetičari danas skloni da mu pripišu. Za Getea je owde »lepo« skupni pojam (Inbegriff) za pravila spoljne harmonije i simetrije forme, pri čemu se očigledno misli na klasicizam. Zato je ovom stavu nemoguće pridati dublje estetičko značenje, kojeg je on očigledno lišen i koje on, prema tadašnjem nivou Geteovog znanja i obrazovanja, nije mogao ni sadržati u svom potekstu. Prema tome, kad Gete ovde ističe kao suštinu umetnosti »ivoračko« koje je pre »lepog«, on samo hoće (i objektivno može) da kaže samo jedno: da je stvaranje važnije od forme, tj. sadržaj, doživljajni intenzitet, unutarnja forma važ-

Nastavak na 9 strani

Zoran GLUŠČEVIĆ

| LIBIDO I HRIŠĆANSTVO

(Nikola Drenovac : „Marija Magdalena“, „Prosveta“, Beograd, 1959)

Nova lirska tvorevina .Nikole Drenovca povećava poverenje u pesnika za sasvim izvesnu mernu jedinicu Wimutrašnje snage. Gola Marija Magdalena u biološkoj dokolici naspram muških' progonitelja, naspram neutoljenog subjekta koji potseća na .uznemirenog raspusnika (više nego na obnovljenog hrišćanina), ponavija jedan put libida u stihovima, koji nije ni korenit ni ogavan, — nego osrednji i — sređovečan.. Postoji rezervisam utisak da su ovi stihovi pravljeni malo omlohavelim čulima i u. krizi očevog telesnog. materijala. Libido: verbalna strast kojom se ovde odeva Marija „Magdalena, treba da bude utisak prave strasti, ali proizilazi da je Marija, kao što je rečeno, uvek gola, bez pesničke odeće. Ostaju tako samo stihovi i golotinja — stvamost i muška slabost. ta MO

Neko je pominjao piljke i potezao da unakazi lice ove knjige. Mi ne bismo tako rekli. Stihovi jedno stavnog Nikole Drenovca, jednostavni su. Zato im treba pokloniti pažnju. Oni ne dosežu sada pode-

snu vrlinu nekog „izma” s tradicijom.i pozadinom, a nemaju ni osobinu surogata prema vrlom izvoru. (Uostalom isuviše je sličnih stihova pod podnebljem. Neko krikne, drugi potpišu eho. Imamo pred sobom gomilu prikaza koji žive u simbiozi i skladnom incestu,) „Marija Magđalena” je, nasuprot, normalno dete, bez glasa i bez eh, Kao retko ko od pesnika, Drenovac se upormo drži svog stila, i čak ga produbljuje u pravcu koji je obrnut savetima kulturnih čitalaca. Njegov stih je opisan, jednosmislen i direktan.

Jezik Nikole Drenovca je otegnuti dug, u svim vremenima izrazito tvrd. U knjizi su napisana samo dva vremena: sadašnje i davnoprošlo, oba disonatno i hladnokrvno. Van običaja, Drenovac ne oživijava svoj jezik. Kao u govoru on ga sažima u tužne prečenicne redove, u formi prostih i prostoproširenih stihova. (Biće čitalaca kojima će ovaj stil biti đrag. Ne odgovara svakome suvišna napetost jezika i njegova ghasna ujpo-

treba od pesnika.) Taj jezik je Obruč ove poezije koji ne utiče ni na preuranjenu i jaku inervantnost, ali uvaljuje poetu u telesnu lenjost, koja biva i intelektualna lenjost, ta koreći debilna. Madđa zbirka „Marija Magđalena“ vri .ođ otvorenih saopštenja, od senzualnih želja i jasnih slika, ustajalost izraza i jednoličnost doživljaja potstiču Deskonačnu ravnodušnost,

Pretstojale su dve pobuđe pesniku: da oživi lik žene koja ima znamenito ime, okruglo telo, i da se održi na nivou savremenog izraza. Te dve slike uma izražene su jakim stnastima, direktnim unošenjem u lice. U trideset varijanti Drenovac oblaporno prikazuje jedno žensko telo, kao čudo neviđeno: gle ona ima ovo, gle ona ima ono!

Istina, Drenovac je uspeo da pro duži subjektivno nastojanje da oživi libido na predmetu koji iz mitske umetnosti i verstva vraća u sferu totalne prirođe.

„Mariju Magdalenu” ilustrovao je neautentično ali savršemo slikar Lazar Vozarević.

Ljubiša KOZOMARA

·negdota, opis činjenica,

Vjekoslav” aleb je vrlo plodam pripovedač. Čitaoci, koji poznaju njegov celokupni književni. rad sećaju se nekolikih njegovih sjajnih novela punih poezije, „čežnjivog, toplog lirskog zanosa koji se izražavao jednostavno, kratko i koji je osvajao sve simpatije svojom autentičnošću.? U njima ie radnja bila samo uvod, predtekst, okvir za razvijanje neke značajne. psihološke drame, Stil je io neposredan, nadahnut, lep. Ali uporedo sa ovim novelama „zapažalo se sve vidnije „prisustvo i asmegdotskog, folklornog, površnog narativnog elementa u Kalebovom delu. Hroničarska jednoličnost i. regionalističko pripoveđanje postojaće zajedno sa simboličnim analizama i slikama čovekovog života uhvaćenog u njegovoj opštosti. Poslednju Knjigu Vjekoslava Kaleba treba posmatrati u vezi sa ovim dvema osnovnim tenđencijama. Odmah ćemo reći da u „Naglom vjetru” prevlađuje apostupak objektivne deskripcije. Želja za ispitivanjem složenijih stanja i univerzalnih situacija u kojima se biće čoveka ispoljava. u svom suštinskom značenju, neđovoljno je izražena, potisnuta.

Teme pripovedaka koje se nalaze.u knjizi su vrlo raznovrsne. U „Pogleđu s krova” opisano je bekstvo jednog ilegalca koga gone ustaše; u „Naglom vjetru” motiv je uzet iz posleratne stvarnosti: život u preduzeću, stanbene brige, intimni problemi i uzbuđenja;. u „Trideset konja“ viđimo stanovnike jednog dalmatinskog mesta za vreme rata; „Dolazak na vođu“ je priča o pračoveku. Različita doba, dakle, čak vrlo rudaljena, ali način obrađe svugđe je isti ili vrlo sličan: insistiranje: na detalju, na komponovanju fabule, „ma njenoj živopisnosti. Kaleb u ovom trenutku priča istorije više ili manje zanimljive. lako pokazuje znatan interes za samu intrigu u pripoveci, om ne može da izbegne hroničar gična' situacija . razrešiti pomalo sku statičnost. On uvek izbegava

· momente koji mogu. da znače pre-

lom, zaokret, vrhunac ili slom. On radije opisuje mirna, svakodnevna, neupadljiva stanja, zadovoljavajući se time da ih tečno ispriča. Mi 'mapređ znamo da će se sve dobro svršiti, da će se svaka traiđilično. U pripoveci „Pogled s krova“ njegove namere su bile đublje, jačim umetničkim razlozima motivisane, i zato je ona relativno uspelija od ostalih, čak i od duže proze „Dolazak na vođu“ na koju je pisac izgleda najviše polagao. Progonjeni čovek verući se po krovovima, upada u sobu gđe se deca igraju lutkom. Nasuprot užasu { strahu koji on donosi, deca oličavaja svet nevinog neznanja, radosti, smeha i iluzije. On će se njima pridružiti, željan trenutnog zaborava, nostalgije za vlastitim. đetinjstvom, ali će deca ubrzo otkriti istinu i smelo će mu pomoći da se sakrije od progonilaca — snovi i stvarnost se prelivaju, ličnosti njima bivaju nošene kao talasima, Kalebova „imaginmcija iz nekadašnjeg „Gosta“, „Susreta“, „Matinog obračuna“, unekoliko se sada uđi stvarajući ·poetski štimung. Fakta uzeta iz života pretvaraju se u višu umetničku realnost. Ovo posebno podvlačimo, jer u „Naglom vjetru“, naprimer, ta ista fakta, kojima je autor ovoga puta isključivo okrenut, „ostaju samo ono: što su: uverljivi pođaci s one strane literature. i Proza „Dolazak na vođu“ je rađena sa najviše ambicije. Kađ počnemo đa je čitamo, neobičnost teme i eqzotična imena iznenađuju nas. Polako pred našim očima počinje da se širi panorama guste i nepregledne šume kroz koju se probija čopor naših đalekih pređa-

| Pripovetke Vjekoslava Kaleba

(„Nagao vjetar“ „Naprijed“, Zagreb, 1959)

ka. Oni među sobom razgovaraju svojim neartikulisanim jezikom, onomatopejskim zvucima od kojih pisac pravi čitave dijaloge. U našoj savremenoj literaturi mnogo se govori i raspravlja o tome da je mali broj savremenih tema koje pisci obrađuju. Oni se okreću prošlosti, poslednjem ratu, periodu između dva svetska rata, ili čak još starijim događajima. Ovo se uđaljavanje u istoriju ispoljilo u Kalebovoj pripoveci najjače, skoro u fantastičnim razmerama: pređene su istoriske međe, ostavljen civilizovan čovek, zašlo se u oblasti kromanjonske divljine. Kakav je cilj imao pred očima Kaleb kad se pođuhvatio ovog zađatka? Da li je hteo da stvori neku alegoriju, sim~+ bol, da izvuče neki filozofski zaključak? Ne on je prosto želeo da opiše život pračoveka bez ikakvih uopštavanja. „Pre svega, objekat „nije zahvalam. Ako književnost proučava . čoveka čovečnost kao «glavni problem, onda će omo biće koje mu je prethodilo moći da pruži malu, neznaimu šansu. Život čula, nerazvijena psihologija i govor, niski nivo intelekta i individualnosti, evo nekih ne mnogo utešnih činjemica sa kojima se suočava stvaralac. On mora najviše da opisuje pokrete, reflekse, senzacije, a moramo priznati đa to nije naročito zanimljivo. Kalebova deskripcija pojmva, nepostojanje dubljeg 'tzroka zbog koga bi sama materija. đobila opravdanje, zadržavanje na pojeđinostima, bukvalno i izolovano tumačenim, ignorisanje „alegoriskog smisla koji bi ovakvu temu mogao da učini prihvatljivom, stvaraju utisak veštačke tvorevine.

Ličnost pisca se ne pokazuje u ovim pripovetkama. On nastoji da se što đublje povuče u mrak, ođakle, kao nekakav posmatrač, prati razvijanje radnje. Njegovo pričanje je mirno, staloženo, usretsređeno na mmoštvo detalja vezanih za obična zbivanja. Akcija zauzima istaknuto mesto kod Kaleba. On pravi fabulu od povezanih događaja i složenih odnosa svojih junaka koji su mnogobrojni i uvek u pokretu. Oni više delaju rego što razmišljaju, pa zbog toga opisivanje spoljnih manifestacija, materijalnog dešavanja odnosi veliku prevagu nađ psihološkom analizom. I Kalebov roman „Divota prašine“ slika je eskrajnog kretanja u kome se pokazuju karakteri dva borca posle Sutjeske. Gledište pisca je spoljnje u odnosu na glavne ličnosti: njihova proživljavanja dobrim dđelom ostaju sakrivena za nas, jer mi kođ njih zapažamo najviše njihovo fizičko biće. Knjiga „Nagao vjetar" potvrđuje više piščeve mane, no njegove vrline. Nema u njoj, ili bar ne mnogo i često, poezije, zgusnutosti, osećanja za tragično i opšteljudsko koje je Kaleb nekad pokazivao u priličnoj meri. Suv i rasplinut, on je zaboravio na pravu prirođu svoga dara, na svoju sposobnost evokacije, Na mahove osetimo onog Kaleba koga volimo, poneki pasaž blesne čistom književnom lepotom, nekoliko scena vešto konstru isanih pokazuju staru snagu. Njegov nezaboravni „Gost“ ili „Susret“, davno napisani ali još uvek sveži, bili su pravi i jeđini putokaz, ali, avaj, njihov tvorac je krenuo drugim putevima, i to je, Jostalom, bilo njegovo pravo đa sam ođabere svoju sudbinu. Na kraju krajeva, remek đela se ne stvaraju svakog dana. Knjiga „Nagao vjetar“ ne dođaje ništa novo ni bolje ranijem Kalebovom đelu. Ona đonosi nove oblike i viđove veštine, ali ne i žive izvore nađahnuća, ona je dokaz Kalebove staanacije.,

Pavle ZORIČ

___ ga SUTRA

Neka se odmara brod koji je juče doplovio, ugasimo svjetla

na palubi, neka gori samo ono smirenja, .

malo, ispod krme, šireći sjaj

Naša će nova jedrilica, gonjena svježim vjetrom, u zoru osta-

viti zaljev.

Otvorit će se širok osmjeh mora,

Nepoznati otoci, ovijeni maglama rosnim, lebdjet će nad sjajem vode kao plavo voče dubine. Okušajmo slast njihova tla da prepoznamo obale prijateljske po krošnjama koje nas pozdravljaju,

po pticama koje nas dozivaju Ispitajmo dubine zvijezda.

i po milovanju simca.

uke će nam se otvoriti n naručaj svijetu i nebesima. · Nitko, nitko, o nifko neće imati smjelosti da nas upita čemu

radost ta i kuda to plovimo.

Alisa ZELINSKI

UL