Књижевне новине

BILE ALUN MIRATI

siječanj, 1960

Dolazak kancelara. Adepnijaskn i novi re"Wiičatt u svemirskoj utrci između SSSR i USA stvaraju posebno dramatičnu altmosfe-

· ru na ulicama, u razgovorima, u štampi, pa

u vezi s njima niz aktuelnih tema zaokuplja pažnju javnih i kulturnih radnika, koji otimah žustro reagiraju, a prima vista: člamcima, predavanjima, javnim debatama i konferencijama. Prvo veliko uzbuđenje početkom 1960 obuzelo je Talijane zbog iznenadne smrti omiijenog „campionissima” Fausta Coppija.

Junak prašnih cesta, pobjednik mmogih utrka, surovo izbačen iz trke života u panoj snazi, bolešću kojoj je njegov drug odo!o, Coppi je postao heroj legende, koja se upravo stvara,

Sve novine i revije donose opširmme članke, reportaže i memoarske zapise o žalosmnom događaju šampionove smrti, i još više o radosnim datumima njegova slavnoga ži-

U središtu pažnje je mjegova obitelj, njegova nekada nestašna kci, koju je tuga za ocem isacila u sumanuti očaj, bakcili bolesti i njegov b:iciki, i — testament. Bogatstvo štc ga je Fausto nagomilhao okrečući pedala očarava mefistofelovskom „sugestivnmoću miljjune Talijana, koji svojim standardom života zaostaju i za manjim skandinavskim narodima, ali prednjače u vještini otkrivanja posve neprimjetnih, jedva postojećih mogućnosti, da se zaradi novac, Co'pijev je život zato i u tome, i u svakom pogledu pođesan da postane legendaran u Jtaliji: — ispunjen dramatičnim uspjesima, ljubavi prema djeci usprkos nesređenom obiteljskom životu i brzo stečenim bogatstvom.

Kolike je razmjere sve to poprimilo najbojije svjedđoći činjenica, da se rekordno ažurnne tek desetak dana poslije šampionove smrti pojavila knjiga u kojoj su objavljeni materijali za legenđu o Faustru Coppiju.

Za života je znao kako se pobjeduje i kako se najbolje čuva i dalje plasira zarađemi novac, a sađa, svojom smrću „campionissimc“ pomaže drugim svojim sunmrodnjacima, da iskoriste konjunkturu praveći svoj mali, ali unosni posao.

A posao je ovdje iznad svega i sve je nametljivo” dk'ektno valotizirano monetarmo: život, vjera, ljubav, smrt; pobjeđa u biciklističkoj trci kao i rastava anonimne lijepe Rimljanke od neke „čuvene“ ličnosti iz svijeta kraljeva ez kraljevstava i prinčeva bez monućnosti, da ikada stave na glavu vladarsku - krunu, iz svijeta o čijem je „slatkom Žž “ K, Fellini snimio film, kojega pre-

mijeru ovih dana čitav Him s nestrpljenjem očekuje.

*

Političke krugove, a i javnost do izvjesne mjere impresionirali su nemili događaji, u Njemačkoj, to više što su uoči Adenauerova posjeta Italijii ovdje uočeni znakovi povampiravanja crne reakcije, koja bi kola bistorije htjela vratiti na stanicu, gdje su iz njih nepovratno defenestrirani Hitler i Mussolini. Kuriozitetno je tek, što sam osobno i neposredno na nekoliko mjesta, pa i u vrio prometnom podzemnom prolazu između gran diozne „Piazze dei Cinquecento” i impozantne goleme željezničke stanice Termini vidio, da je danas njemački kukasti križ pomovo postao međunarodni znak okupljanja za provokatore „koji su ga na svijetlom sjajnom mramoru barbarski iscrtali crnom, svojom. bojom,

U isto vrijeme, srećom, ne čekajući „imspuraciju” i sigurnosmu distancu, potakmuti ovim znakovima nečega sasvim određenog, za koje se možda ne zna dokle seže, ali se pouzdano zna ođakle potječe, istupili su pojeđini kulturni radnici pred javnost, osuđujući i upozoravajući. Tako je i u cemtiru „Thomas Mamn” u salonu palače Marignoli {Via del Corso 184) posvećena ovoj akutno aktuelnoj temi posebna tzv. „conferenza”, to jest javna diskusija u kojoj je, između ostalih, sudjelovao i lijevo orjjentirani književnik Cario Levi. Postavljeno je, kao glavno, pitanje, da li je potrebno da se prigodom kontakta između predstavnika dviju zemalja tolerinaju tendencije, koje u cilju „zbližavanja” ne zaziru ni od — zajedničkih nacističko-fašističkih uspomena, ali u vezi & tim bostavlja se još i čitav niz drugih pitanja.

Jedno me neprestano muči. Nekađa, davmo (razmišljam, razgledajući muzeje i moSHROOTIL EJ na ovim mjestima, koja su za nas bistor:jski spomszni#i, prozvijavali su obični ljudi svoje manje. ili više banalne sudbine, i od. svega što su imali ı stvorili, a što ih je preživjelo, danas mama najviše vrijedi ono što je njima možda najmanje u životu značilo. Turisti sviju nacija i rasa istežu Vvratove da bi što potpunije upili u sebe detaljhu sliku jednog od brojnih lukova, na pt. skladni, dobro sačuvani „L'Arco di Costantino”, jer je to, oto, neobično važno i zanimljivo, sastavni dio svakog boljeg obrazovanja, a mnogi Rimljani, koji su ispod tih lukova početkom naše ere trijumfalno „ili nimalo trijumfalno prolazili, vjerojatno su u usperedbi s tom bedđekerskom #gerudicijom ništavno. malo ili nimalo znali o pojedinostima i simbolskom smislu prizora isklesanih u basreljetu, visoko iznad njihovih glava, kao što i mnogi od ovih turista i ostalih maših suvremenika nemaju nikakve određene predodžbe o gornjem dijelu pročelja kuće, u kojoj gođinama stamuju, ili o ljepoti i tehničkom savršenstvu lukova mosta, kojim svekodnevno prelaze na drugu stranu grada, na posao koji ih RAROI O UE i zatupljuje. Šta se tu onda. može postići snagom rethospektivnog uživljavanja; kako se mogu

4 =

(Rimski zapisc i) sagledati. istine i dotjednosti tuđih, dalekih,

· davno minulih života, kad nam i za naš ne-

Gostaje, podjednako, mašte i memorije!?

Zar bi, đa nije tako, bilo moguće da se svakih desetak godina pozaboravljaju sve ratne strahote i sve pouke događaja, Koji će ža nekoga u budućnosti biti „historijski” tj. zanimljivi i indiferentni, ali u kojima imamo nesreću da sami neposredno sudjelujemo, da moramo uvijek iznova sudjelovati zdravoj, i svojoj vlastitoj, logici u prkos i na sramotu superiornoj ljudskoj pameti!?

Zar bi — đa nam sjećanje nije uistinu „kratko”, a mašta iscrpena i memoćna. car bismo (mislim) morali ponovo pokretati i rješavati probleme, koji su bili skinuti 5 dnevnog ređa, i oživljavati uspomene na strahote izazvane u nedđavnoj preošlosti šovinističkim i rasističkim pozivanjem na najniže ljudske instinkte, na koje, eto, i đanas ponovo počinju da apeliraju!

Tko je u toj igri — igri gluposti i zaborava, ograničenosti i bezgranične naivnosti — pasivan, a tko aktivan; tko je krivac, a iko sukrivac; tko vara, a tko je prevarem; i tko se s kim uopće poigrava, a tko je izigran, kad.na kraju ispada da svi bivaju izigreni!? I kome sada ovaj ili maj bumamnista pisac, ili politički tribom, borac za đemokraciju, mir i slobodu, kome oni svi i mi svi turnačimo što je i kakva je nevolja za čovječanstvo rat kao takav uvijek bio, a kakva. bi tek kataklizma mogao postati, kad više mije riječ o davnašnjoj rimskoj historiji, nego

RIM

o današnjoj histeriji, o našem životu, o životu jedne već prestare (7) generacije, koja međutim još nije prešla ni tridesetu! Gledimo prastare” ruševine, i stanujemo među „modđernim još neiskrčenim ruševinama od bombi čiju smo sablasnu muziku sa mi slušali panično zagnjurenih glava među koljenima, duboko u mraku i Svijesti, a ponekad se čini kao da nam ne dostaje sposobnost da povrh svega toga navrijeme sagleđamo ruševine, u koje bi sasvim aigurno bila pretvorena naša civilizacija, kad bi ruka što na mramoru crta kukasti križ („hakmkrojc”, „Kkroče unčinata”, me”) zavela nekoga kao putokaz. Većina ljudi. s kojima o tome ovdje možete razgovarati nađa se, da su to neozbiljni pojeđinačni ispadi, ali u svakom slučaju bilo bi bolje, da manje ima onih što se nadaju, a više onih koji se aktivno angažiraju u suzbijanju barbarskih strasti i' jinstinkata spo

jenih s rafiniranom prepotemcijom i grando-

manskim pretemzijama. *

Nakon svega, bez sumnje su manje razorne pretenzije Zemaljaca na Svemir.

Ništa bolje nego da ih ova zajednička O svajačka mmbicija zbliži i združi u mimoj koegzistenciji, ali nažalost, i — U njoj se krije opasnost, što je vidljiva prije svega iz ogorčene utrke. Čini se da je borba za presuž između dviju strana postala važnija od same stvari o kojoj se zapravo radi.

No, buđući da osim dviju postoje i ostale strane svijeta, trenutno mi se učinilo zanimljivim da čujem šta o tome ima da kaže jedan naučno dresirani mozak.

O tehničkim problemima ?

O biološkim granicama ljudske mogućnosti? Ili nešto detaljizirano, posve nalik na bilo koju temu, kakve mnogi fanatici širom svijeta „obrađuju” rađi osobnog zadovoljstva, zadovoljenja dužnosti ili pak radi — stjecanja doktorata? (Bez šale, titula je Sobi važnijs od svega; postaje sama sebi cilj.-( čini mi se, da se nigdje u svijetu ai

i ostale titule ne dijele tako obilno, ne UpO~

(07) |; i 78 :-

LV AU

„krog ga-'

Vlatko | __PAVLETIĆ

idite tako često u, Mu prilici, i ne

stječu tako lako, kao upravo u Italiji!) :ale|

o čemu. bi, dakle, neki eruđit u ovom trenutku novih sovjetskih i američkih eksperimenata mogao, znao i smatrao potrebnim govoriti?

Najmanje što očekujemo on će doista u raditi, analizirat će „riječi”, a ne stvari i probleme. A sveđeno na filološki aspekt, postavlja se jedino pitanje hoćemo li na 'Mjesecu, „alunirati” ili „aterirati” -— kada se napokon uistinu uspijemo spustiti.

"Sovjetski „Lunik IP” nije ni aterirao ni alunirao, nego je naprosto pao, kao što i naši gosti iz Svemira u obliku meteora i meteorita ne ateriraju, nego padnu na Zemlju, razbivši se u „paramparčad, i. kao što kažemc za padobranca da je pao kada doživi nesreću zbog griješke na Maloti, premda se on inače, u sretnom NEI u našem jeziku Kai

U talijenskom se megdje A 1925. upotrebljavaju riječi „atterraggio” i „atterrare” u vezi sa spuštanjem zrakoplova na zemlju, a u diskusijama o izboru talijanskom j najađekvatnijeg oblika međunarodnog pojma sudjelovao je i Gabriele D'Anmnunzio, jer je postojao i prijedlog, đa se analogno prema riječi „arrivata” (arrivare — doći, stići) wpotrebljava i oblik atterata. No, riječ se ipak zađržala u prvobitnom obliku, postavši vrlo brzo sasvim obični, sastavni dio razgovornog jezika, u kome se u šaljivom tomu. kaže

nekome da „aterira” ako ostavlja utisak da mu je glava u oblacima.

No, ovoj se riječi 14. IX. 1959 pridružio — izražavajući tobože điferencirani smisao istoga pojma pristajanja letećeg tijela. termm alunirati, prep}havivši preko noći sve novine i poprimajući u različitim „jezicima oblike u skladu sa zakonima dotičnih jezika, zadržavajući korijen prema luna (mjesec), po uzoru na francuske neologizme „al i „alunage”, koje je odmah sankcionirala i francuska Akademija, uvrstivši ih u rječnik. Makar zaista ni jedno ljudsko leteće tijelo nije u pravom smislu riječi „prisbalo” na mjesec (nego 1. de facto palo), postaje jako važno, hoćemo li prihvatiti framcuski neologizam kao međumarodni termin, i da li je on uopće potrebam.,

Logika razmišljanja vraća nas opet nešto natrag. Riječ aterirati, prizemljiti se ozmačava radnju, čin spuštanja letećeg tijela bez štete na njegovoj konstrukciji. Pri tom se mislilo na zemlju kao riječ koja označava kopno, čvrsto tlo,. a ne na našu planetu u cje lini, jer su se u talijanskom na pr. paralelno upotrebljavale za hidroplane, riječi „ammaraggio” i „ammarare”, jer se oni ne spuštaju na vođenu površimu. I u ostalim jezicima pojam spuštanja bio je vezan za neposrednu podiogu, na koju se spuštanje vrši: u engle-

skom se tako na pr. Globus u cjelini naziva”

' earth“, a, prema „land“ (zemlja) stvorene su za ateriranje riječi to land, :anding; a i Nijemci, nazivajući Globus „Erde”, upotrebljavaju za isti pojam Lamdunmg i landen. Budući da će se ljudske rakete-letala spuštati na čvrsto tlo planeta, dovoljna će i dalje biti naša stara riječ „aterirati“. (Inače bismo na mjesec „alunirali”, na Veneru „avenerirali”, na Mars „amarsirali” i sl. što bi unijelo u jezik nepotrebnu anarhiju!)

Rađi veće uvjerljivosti, a i da se sve shvati dovoljno ozbiljno (ali ne odviše!) problem je riješen konstatacijom, da nema problema ni dileme, jer čovjek će na Svemir po-

'nijeti sa sobom sve što ga čini čovjekom, pa

GE prema tome i za nove stvari primjenjivat: svoje stare, oprobane izraze i termine. Jeđaa će Napolitanac tako, bez sumnje, i na Saturnu tražiti pizzeriju, gdje bi se mogao nauživati „pice napoletane”, „pice kapričoze” jli na neki drugi način pripremljem ovaj svoj gurmamski specijalitet, a najpopularnije alkoholno piće bit će vjetojatno i tamo — bosamska Ššljivovica, „talijamski' „Sslivovik”, grappa di Bosnia.

Nitko od publike nije gospodinu doktoru rekao: „Atterra”!, tj. neka se spusti na zemlju. Uostalom, i izoliramo ROI" on je posve u pravu, Dakle, aterirajmo..

rečeno

/

BO

- Kajetan KOVIČ ~

Vasak Adam nosi ustvarjemo iz želje dežkih let in tistih, ki. jih ulica pokliče

z imeni Miše, Dore in Jeanette.

GH:Povone ENO;

Adam z željo po ljubezmi, ed od se tisoč drugih Ev zgubi im vendar v vsaki od teh tisoč drvgih

. Adam je nekaj tiste Eve, ki je ni,

i n : ki se ne stara z drugimi obrazi

in ni od bitij tistega sveta, Eva

ki Adam z njimi posteljo deli

) in ki od njih mu hrepenenje rase za njo, ki čista, kakor je bila, , | čredo ljubezni v prsih mirno pase.

Zvezde se niso postarale, samo pesek na belih (e v parku je počrnel ink stari kavarni vabi zlati izvesek

samo še starce utrinjat pepel.

P. eine noči na mali terasi in polprižgane zelene plinske luči sijejo kakor stari ljeni časi

onstran veselih in žalosinih dm.

Starci posedajo s svojimi leti in zwrami izpred mnogo let in v mislih z nekdanjimi dekleti

se zdaj spominjajo prepoznih besed.

Pridi, zadnji kavarnar. Nad nizkimi vrati

stare kavarne zlati obesek temni.

Pridi in s kajfežem zlatim

w zelenih očeh uhmi zelene luči. Vetove iščem, parkce, pusti dnevi so skrihi njihovo zeleno a Dosedam, tavam in bom skoraj hodi! mladost, ljubezen med spomine krast.

Starci

Studenčnica razuma in stanosti curlja v telo razkrajajoči blad. Duša je polna prepovedanosti, srce navajeno na prejšnji glad. lesen V tihoti bijejo starmske ure

ljudem in zvezdam smrtni, večni čas. Človek vzdiguje krila nad prostore neskončnosti, planetom zre v obraz.

Ah, biti trava, biti v iravi mravlja na krotki dlani zemlje majhna shvar, z neba ukrasti pbico, jo odnesti

k samolnim uram v večni kalObat;

wap muziari aco iO e šali, ĐUROVIĆ

Zamor je sada stigao

Nek se ove godine već jednom razmrse

i nek moj korak či na otvorena vrata vremena.

Kazati sam hteo — nešto kao šum mora,

nešto kao kad,se maše rukom: mahanje pomiruje posvađane boje.

Gde god dođeš — razgovor se pretvara u naviljke sena,

u sećanje varavo kao kad ptica askoči u pad ozelenelog kraja.

Pada to kiša pada to oblak na ono što nismo jedno drugom oduzeli,

pada to talog godina na nas, na mas wu čijim je prstima doskora mladost naseljavala proleća.

Sanjah glas nepoznat kao kopno bola,

sanjah njegov talas i kad je na nevericu nalik.

O srce u galopu — frula moje krvi leži tamo gde se leto

ljubavlju zamenilo.

Ruka uzalud hoće da bude navika uzburkane vode. Vode me vode nekud preko mora. Noć je bila zrela kao" želja čiji miris nije ulazio u nozdrve. Noć je na nebu zaneta igrom bilijara, a kuglice" od zvezda postaju reči sa kojima se ne mire sta, Uhstaj već jednom ustaj i moru daj plahi odjek hvale. Hvaljeno nek je ovo grlo hvaljena nek je ova voda, jer će jedno u za svagda da zanoći. Dok to ne bude tvoje naručic biće TJedma nauka koja sam do kraja tsvojo-

Ne znam :ckad: treba krenuti na pul.

Očmi kapci kriju tišinu uzrehh narandži.

Poput kamena ruka je sama u grofoviji sumraka!

Idite u 'savezništvo drugo, o moje reči.

Navike moje oblače se otsutnošću,

oblače se one kao kreč zidom.

Dorekao nisam ceo vidik — on se docšae [1] obrušavanju "ptice, on se sa mnoštvom zrnevlja baca u bodnike našeg glasa. Zašto to daljina opire na mene prstom,

kada sam i ovako pnrokazam od reka i od smreka kao gospodar ničega,

O tamo -— čoveče sa osmehom oljuštenih nada,

šta će ti te kulise kad si i sa njima siroti i tužni veslač.

Razloga nema da krijemo svoj autoportret,

razloga nemamo da se simčamo na naklonostima tuđih obzira.

Ja pevam poput kiše koja svoje logaritme posuđvje usrdmo

ja pevam a krajevi mojih država neka liče na aka ie iSBeh pevam svojoj vlasti — čulima niz čije klisure

noć spušla vijugave konope briga,

peyam kamenu, pevam vatri, pevam svadbenom ruhu zavičajnih

izvora, pevam hladu zavičajnom koji i od Andrića lepše. pripoveda.

Smrt se bliži čulima, a čulo uspomeni.

Noć je i jedva da znam kako je lepb ćutanje.

Sve je postalo seta pa i ovo obožavanje obzorja i ruža.

Nikome nemam da pružim ruku — breg koji je navikao

možda je dokaz da mu nismo braća. Čat NEE, RNA ĆI Dan moju dušu ne može razbistriti. Ruka koju zovu balkonom već celu mladost sa ijabaviM ćaska, Zamor je sada stigao! Oe Ob Vlati trave preuredđuju našu samoću. e

Sada smo na poraz spremni — dani su švirale iz kojih izlcču

čudne ćudi cveća.

O jadčenja Svi prozori za prisnu reč, zatvoreni. opet kupujemo kravatu sa sitnim buba ma jedne u, i : Djaoaiat a šal — šala nije to, brate moj! ; ROBER znutra poodmakle godine drže za ruke zdkonitost, ovek je prvo slovo iz azbuke smrli. Oe u oo se smenjuju clegije uzaludnih pogleda, je dekor prazne nedelje u kojoj mrak od vidđeg ripsa · pokriva umor trepavica šoveja Je vrzino kolo sa oči bola uvrh U

sebe nešre uvrh sebe suludog jer je noć' od njega za OEb|

jedan dan starija.

KNJIZEVNE NOVINE